Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 50 Gž-3279/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz S., OIB …, zastupanog po punomoćnici J. S., odvjetnici u Z., protiv tuženika E. m. d.o.o. iz S., OIB …, zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pn-21/2022-62 od 12. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 22. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pn-21/2022-62 od 12. srpnja 2022. u točkama I, II i IV izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 951.144,90 kn sa zatraženim zateznim kamatama s naslova naknade štete (točka I izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 91.575,00 kn (točka II izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 11.900,00 kn odbijen (točka III izreke) kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u cijelosti (točka IV izreke)..

3. Presudu sadržajno u točkama I, II i IV izreke pobija tužitelj zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev odnosno podredno u pobijanom dijelu ukine i vrati predmet u tom dijelu na ponovno suđenje.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je isti pretrpio u štetnom događaju od 4. studenog 2001. kada je uslijed visoke koncentracije plina u kupaonici u njegovoj kući u S., a nakon uključivanja sušila za kosu, došlo do eksplozije i požara u kojem je tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede u ukupnom iznosu od 951.144,90 kn (od čega se 810.000,00 kn odnosi na nematerijalnu štetu, a preostali iznos na naknadu materijalne štete s naslova tuđe pomoći i njege, s naslova troška rekonstrukcije centralnog grijanja, s naslova izgubljene zarade, s naslova troškova liječenja, troškova prijevoza u svrhu liječenja te troškova obnove kuće) s pripadajućom zateznim kamatama, kao i zahtjev za plaćanje rentu s naslova tuđe pomoći i njege.

6. U žalbenom stadiju postupka nije sporan nastanak štetnog događaja od 4. studenog 2001. kao niti činjenica da je tužitelj u istoj stradao te pretrpio tjelesne ozljede opisane u prileženoj medicinskoj dokumentaciji. Također nije sporno da je M. Đ. pravomoćnom sudskom kaznenom presudom Općinskog suda u Samoboru proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa, protiv opće sigurnosti dovođenjem u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom na štetu tužitelja jer je postavio fasadni bojler marke Vaillant u kupaonicu tužiteljeve kuće i pustio u rad isti iako je znao da ga u rad može pustiti samo ovlašteni serviser iz kojeg bojlera je istjecao plin uslijed čega je predmetnog dana došlo do eksplozije.

7. Nije sporno niti da je tužitelj kao naručitelj sa tuženikom kao izvođačem sklopio ugovor broj … kojim se tuženik obvezao tužitelju obaviti radove radi priključenja tužiteljevog objekta na samoborski distribucijski sustav te ugovor broj … kojim se tuženik obvezao tužitelju izvesti unutarnju plinsku instalaciju u objektu tužitelja kao i da je dio radova iz tih ugovora od strane tuženika povjeren M. Đ. za izvođenje koji je u objektu tužitelja postavio fasadni bojler marke Vaillant te da je uzrok predmetne eksplozije bila nedovoljno zategnuta matica u unutrašnjosti bojlera zbog koje je istjecao plin u kupaonici tužitelja.

8. Među strankama sporno je tko je pustio predmetni bojler u rad pa time i tko je odgovoran za nastanak štetnog događaja, je li tuženik kao glavni izvođač imao obvezu pustiti bojler u rad pa je li u sklopu toga M. Đ. povjerio taj posao, odnosno ako mu ga nije povjerio je li naknadno izričito ili prešutno odobrio ono što je podizvođač uradio. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva tužitelja.

9. Pošavši od utvrđenja, utemeljenog na nalazima i mišljenjima vještaka dipl. ing. V. B. i dipl. ing. S. B., da je do predmetne eksplozije došlo uslijed propuštanja plina i stvaranja visoke koncentracije istog u kupaonici tužitelja, a sve zbog puštanja u rad bojlera od strane neovlaštene osobe, da je pravomoćnom sudskom kaznenom presudom M. Đ. proglašen krivim što je neovlašteno pustio u rad predmetni bojler i na taj način počinio kazneno djelo opće opasne radnje za život i tijelo ljudi s teškom tjelesnom ozljedom na štetu tužitelja, kojom presudom je prvostupanjsku sud sukladno odredbi čl. 12. st. 3. ZPP-a vezan sud prvog stupnja zaključio je da je M. Đ. odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja s time da je u tom dijelu u pogledu njega parnični postupak za naknadu štete pravomoćno i okončan.

10. Pošavši od daljnjeg utvrđenja da je tužitelj sklopio sa tuženikom ugovor o postavljanju unutarnje plinske instalacije međutim da tužitelj nije dokazao da bi sa tuženikom ugovorio i puštanje u rad predmetnog bojlera što podrazumijeva puštanje plina u bojler i uključivanje bojlera u struju a da bi se plin pustio u bojler da je potrebno odvrnuti zaporni ventil, da se razlikuju radnje priključenja bojlera na plinsku cijev (čvrsti spoj) od radnje puštanja bojlera u rad s obzirom da puštanje u rad predmetnog bojlera znači puštanje plina u bojler i uključivanje bojlera koji je spojen na struju, da niti iz jednog provedenog materijalnog dokaza ne proizlazi da je između tužitelja i tuženika ugovoreno i puštanje predmetnog bojlera u rad a da nije životno da radnja puštanja bojlera u rad ne bi bila naznačena u ugovoru ili u nekoj drugoj pisanoj dokumentaciji, da i sukladno navodima vještaka dipl. ing. S. B., koji je sud prihvatio, proizlazi da osoba koja postavlja bojler na zid ne dira unutrašnjost bojlera i po tome se upravo i razlikuje od osobe koja pušta bojler u rad, da iz provedenih dokaza sud nije mogao utvrditi da bi tuženik dao nalog M. Đ., kao svojem podizvođaču, da pusti u rad predmetni bojler s time da iz preslike Sporazuma od 24. veljače 2000. kao i iz obrasca troškovnika koji je prilog tog Sporazuma upravo proizlazi da tuženik nije dao nalog M. Đ. za puštanje bojlera u rad proizlazi budući se u toj dokumentaciji nigdje ne navodi puštanje bojlera u rad kao radnja koja je predmet sporazuma tuženika i M. Đ. sud prvog stupnja utvrdio je da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženika sukladno odredbi čl. 611. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96, 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO-a) za propuste u radu svog podizvođača. Nadalje, s obzirom da tužitelj tijekom postupka (niti nakon izričite upute Vrhovnog suda Republike Hrvatske) nije dokazao jer nije u spis dostavio niti eventualne pisane isprave niti predložio izvođenje kakvog personalnog dokaza iz kojeg bi sud mogao utvrditi da bi tuženik bilo izričito bilo konkludentno dao naknadno odobrenje za radnju puštanja bojlera u rad s time da niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da bi tuženik bilo izričito bilo konkludentno dao naknadno odobrenje za radnju puštanja bojlera u rad svom podizvođaču te da iako je možda djelatnik tuženika I. V. bio prisutan u vrijeme puštanja bojlera u rad, da nije razvidno da bi se u konkretnom slučaju radilo o prešutnom odobrenju od strane tog djelatnika prema M. Đ. za navedenu radnju, kao niti o bilo kakvom naknadnom odobrenju, a niti da bi I. V., kao djelatnik tuženika, bio ovlašten davati takva odobrenja koja mogu imati ozbiljne pravne učinke uzimajući u obzir da M. Đ. niti je imao ovlasti za radnju puštanja bojlera u rad niti je takva radnja bila predmet sklopljenih ugovora sud prvog stupnja utvrdio je da u konkretnom slučaju tuženik ne odgovara niti u smislu odredbe čl. 752. st. 2. ZOO za radnje podizvođača M. Đ., koji se u naprijed navedenim okolnostima konkretnog slučaja glede radnje puštanja bojlera u rad smatra poslovođom bez naloga jer je izostalo bilo kakvo naknadno odobrenje te posljedično navedenom zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika odbio.

11. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužitelj u svojoj žalbi.

12. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih i raspoloživih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno na njegovo viđenje predmetne pravne situacije. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP-a).

13. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda, za koje je dao valjane i logične razloge, da tuženik nije dao nalog M. Đ., kao svojem podizvođaču, da pusti u rad predmetni bojler te da se M. Đ., u okolnostima konkretnog slučaja, u smislu odredbe čl. 752. st. 2. ZOO, ne smatra nalogoprimcem već poslovođom bez naloga. Isto tako i za svoje utvrđenje da tužitelj nije dokazao da bi tuženik naknadno odobrio izvršenje radova svog podizvođača te da bi posljedično tome postojala njegova odgovornost za utuženu štetu sud prvog stupnja dao je valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja a koji opširnim žalbenim razlozima nisu dovedeni u sumnju.

14. Na žalbene navode valja reći da je dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične tvrdnje (čl. 219. ZPP). Pri tome je tužitelj dužan dokazati istinitost navoda o postojanju i visini svojeg potraživanja, a ako u tome ne uspije njegov zahtjev za pružanje pravne zaštite treba odbiti. Kako istinitost određene tvrdnje treba dokazati ona stranka koja tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njeno postojanje, u konkretnom slučaju, teret dokaza činjenice da je tuženik naknadno odobrio radnje kojima je njegov podizvođač prekoračio nalog koji mu je tuženik kao izvođač dao, je na tužitelju. Tužitelj tijekom postupka nije dostavio u spis nikakve dokaze niti predlagao izvođenje bilo kakvih dokaza iz kojih bi proizlazilo odnosno iz kojih bi sud sa sigurnošću mogao utvrditi da je tuženik naknadno odobrio radnju puštanja bojlera u rad koju je neovlašteno izvršio M. Đ. Suprotno navodima tužitelja sama činjenica da je prilikom priključenja objekta tužitelja i predmetnog bojlera na plinski distribucijski sustav Grada S. u kući tužitelja bio prisutan ovlašteni djelatnik tuženika odnosno činjenica da je isti eventualno bio prisutan puštanju trošila u rad u kući tužitelja te izdao priključnicu sama po sebi, po stavu ovog suda, ne dovodi do zaključka da je isti tada, u ime tuženika, odobrio radnju puštanja bojlera u rad koju je izvršio neovlašteno M. Đ. To iz razloga što iz stanja spisa odnosno niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da bi I. V., kao djelatnik tuženika, bio ovlašten davati takva odobrenja koja mogu imati ozbiljne pravne učinke, što se radnje priključenja bojlera na plinsku cijev (čvrsti spoj) od radnje puštanja bojlera u rad razlikuju a imajući pri tome u vidu nespornu činjenicu da M. Đ., kao podizvođač nije imao ovlasti za poduzimanje radnje puštanja bojlera u rad te da takva radnja nije bila predmet sklopljenih ugovora sa tuženikom kao poslodavcem I. V.

15. Stoga su, a s obzirom na navedeno, neodlučna razmatranja žalbe tužitelja, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi ZOO, na inače pravilno utvrđeno činjenično stanje temeljem provedenih raspoloživih dokaza.

16. S obzirom na navedeno pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 611. ZOO i čl. 752. st. 2. ZOO kada je odbio tužbeni zahtjev za isplatom naknade štete u odnosu na tuženika.

17. Odluka o troškovima postupka, koju tužitelj posebno niti ne osporava osim u odnosu na radnje poduzete nakon ukidnog rješenja Vrhovnog suda, koje su protivno mišljenju tužitelja bile potrebne za vođenje parnice, pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

18. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijenom dijelu.

U Zagrebu 22. studenog 2022.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš, v.r.