REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2095/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Lidiji Rukavina, odvjetnici u Odvjetničkom uredu Lacković i Rukavina d.o.o. Zagreb, protiv tuženice Hrvatska osiguravajuća kuća d.d. Zagreb, Capraška 6, OIB: 00432869176, zastupane po Zajedničkom odvjetničkom uredu Olujić, Pezić i Olujić iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1502/2017-2 od 6. prosinca 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P- 27/2014-76 od 20. travnja 2017., u sjednici održanoj 22. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženice protiv presude odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Revizija tužitelja u cijelosti i revizija tuženice protiv odluke o troškovima postupka sadržane u presudi, odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 225.082,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 20. travnja 2017. do isplate (toč. I. izreke); dok je odbijen zahtjev za iznos od 151.643,77 kn sa zakonskim zateznim kamatama te zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 225.082,13 kn od 1. siječnja 2014. do 19. travnja 2017. (toč. II. izreke). Ujedno je tuženica obvezana naknaditi tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 30.840,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 20. travnja 2017. do isplate (toč. II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska odluka u toč. I. i III. izreke (toč. I. izreke), kao i u toč. II. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za iznos od 151.643,77 kn i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 55.664,13 kn dok je ista preinačena u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 169.418,00 kn od 1. siječnja 2014. do 19. travnja 2017. na način da je isti prihvaćen (toč. II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti, podredno ukinuti nižestupanjske odluke u pobijanom odbijajućem dijelu, uz naknadu troškova revizije.

4. Tuženica podnosi reviziju u odnosu na dosuđujući dio, kao i u odnosu na odluku o troškovima postupka, pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, a zbog svih revizijskih razloga iz odredbe čl. 385. st. 1. ZPP. Predlaže da se revizija prihvati i obje nižestupanjske odluke preinače podredno ukinu, uz naknadu troškova revizije.

5. Odgovori na revizije nisu podneseni.

6. Revizija tužitelja nije dopuštena dok revizija tuženice djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

U odnosu na reviziju tuženice:

7. Obzirom da je vrijednost predmeta spora u pobijanom dijelu preko 200.000,00 kn, revidentica ima pravo na podnošenje izravne revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

8. Suprotno tvrdnji revidentice, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu revidentica ukazuje.

9. Nadalje, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete nastale kao posljedice ozljeđivanja u prometnoj nesreći, a temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO).

11. U postupku koji je prethodio ovome, relevantno za revizijske navode, od strane nižestupanjskih sudova utvrđeno je:

- da je dana 3. prosinca 2010. došlo do prometne nesreće na način da je osiguranik tuženice RI svojim vozilom, uslijed zakašnjele reakcije od 1,1 sekundu, udario tužitelja koji se kao pješak kretao u naseljenom mjestu desnom stranom kolnika (u istom pravcu kretanja kao i osiguranik tuženice) i to 1,1 metar unutar kolnika te je tužitelj pretrpio teške tjelesne ozljede u vidu teške kraniocerebralne ozljede krvarenjem ispod moždane ovojnice i edemom mozga te prijelomom gornjeg dijela desne potkoljenice i udarnorazderotnu ranu glave,

- da su vještaci medicinske struke dr. Božidar Šebečić traumatolog i dr. Lana Mužinić psihijatrica te oftalmolog dr. ČI zaključili da je kod tužitelja zaostalo sveukupno umanjenje životnih aktivnosti sa kirurško-traumatološke i oftalmološke strane od 67%, pri čemu je vještak psihijatrica uzela u obzir postojanje od ranije sniženog intelektualnog razvitka kod tužitelja na nivou lake mentalne retardacije dok je nakon prometne nesreće kod istoga došlo do posttraumatskih kognitivnih smetnji, kao i da je vještak oftalmolog ocijenio da, iako se u medicinskoj dokumentaciji ne navodi izravna ozljeda oka, to ne znači da predmetni događaj nije doveo do nastanka zamućenja staklovine obzirom da je tužitelj zadobio snažan udarac u glavu uslijed kojega je došlo do krvarenja ispod tvrde ovojnice mozga i edema mozga kao posljedice gibanja mozga naprijed-nazad,

- da je tužitelju bila potrebna tuđa njega i pomoć 646 dana po 8 sati dnevno dok navodi o tome da je tužitelju i prije prometne nesreće bila potrebna tuđa njega i pomoć nisu dokazani i ocu tužitelja priznat je status roditelja njegovatelja tek od 5. rujna 2013., a vještaci su opseg potrebe tuđe njege i pomoći utvrdili s naslova posljedica ozljeđivanja u predmetnoj prometnoj nesreći.

12. Prvostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio djelomično osnovanim uz shvaćanje da je doprinos tužitelja nastanku prometne nesreće i time štetnim posljedicama 30%, a osiguranika tuženice 70%, što je sve prihvatio i drugostupanjski sud. Nadalje, u odnosu na provedena medicinska vještačenja i konačno utvrđene posljedice zaključio je da je tužitelj prije prometne nesreće bez obzira na laku mentalnu retardaciju bio potpuno samostalna osoba dok nakon prometne nesreće potpuno ovisi o roditeljima.

13. Suprotno navodima tuženice, pravilno su nižestupanjski sudovi otklonili sve prigovore tuženice na provedena vještačenja. Ovo stoga jer su vještaci imali u vidu zdravstveni karton tužitelja koji datira od prije prometne nesreće, sud je pregledao rješenje broj R1-37/01 iz kojega ne proizlazi da je u postupku lišenja poslovne sposobnosti provedeno medicinsko vještačenje niti da je bila priložena bilo kakva medicinska dokumentacija.

14. Naime, pravno relevantne okolnosti na koje upućuje odredba čl. 1045. st. 1. ZOO koja akceptirajući načelo presumirane krivnje određuje da tko drugome uzrokuje štetu, dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, tužitelj je dokazao štetu, štetnu radnju te uzročnu vezu, a tuženica koja odgovara za štetu nije dokazala suprotno.

15. Prvostupanjski sud je odbio dokazni prijedlog tuženice u smislu provođenja novog vještačenja po Medicinskom fakultetu, smatrajući da je na sve primjedbe na provedena vještačenja odgovoreno. U reviziji se navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 261. ZPP.

16. Kod primjene odredbi ZOO ne utvrđuje se zasebno naknada štete zbog pretrpljenog straha te boli jer to nije u duhu odredbe čl. 1100. ZOO već naknadu treba ocijeniti u jedinstvenom iznosu zbog ukupnosti povrede prava osobnosti a intenzitet pretrpljenih boli (pa tako i duševnih zbog umanjenja općih životnih aktivnosti) i straha samo su kvalifikatorne okolnosti koje, među ostalim, treba imati u vidu kod ocjene visine nastale štete.

17. Prema stanju spisa, u odgovoru na revizijske navode, istaći je da je sud prvog stupnja naveo da su provedena vještačenja jasna i argumentirana i da u spisu nema druge medicinske dokumentacije pa je prijedlog za provođenje novog vještačenja temeljem iste medicinske dokumentacije (čija insuficijentnost iz razdoblja prije prometne nesreće te naročito u vrijeme lišenja poslovne sposobnosti tužitelja 2001. godine, je ustvari temeljni prigovor tuženice) pravilno odbijen.

18. Naime, odredbom čl. 261. st. 1. ZPP propisano je ako je određeno više vještaka, oni mogu podnijeti zajednički nalaz i mišljenje kad se u nalazu i mišljenju slažu a ako se u nalazu i mišljenju ne slažu, svaki vještak posebno iznosi svoj nalaz i mišljenje, st. 2. ako se podaci vještaka o njihovu nalazu bitno razilaze, ili ako je nalaz jednog ili više vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještacima, te st. 3. ako u mišljenju jednog ili više vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka. Upravo na navedeni način je u konkretnom slučaju postupio prvostupanjski sud kada je odredio provođenje dokaza dopunom svih vještačenja i usuglašavanjem oko ukupnog postotka umanjenja životnih aktivnosti, te je razjasnio sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja.

19. Obzirom da su svi prigovori na nalaze i mišljenja dostavljeni vještacima, na koje su se isti i očitovali, to u konkretnom slučaju nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 261. ZOO, na što revidentica bezuspješno upire i u reviziji.

20. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženice, u pogledu merituma stvari, odbiti kao neosnovanu.

21. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. pod br. Su-IV-19/15-19 zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2 od 17. studenog 2015., Rev 1834/2018-2 od 26. travnja 2022. i dr.).

22. Radi navedenog valjalo je reviziju tuženice u odnosu na odluku o troškovima postupka, odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP u vezi čl. 400. st. 1. ZPP.

U odnosu na reviziju tužitelja:

23. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. Temeljem odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

24. Iz sadržaja navedenih odredaba proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da je u reviziji određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

25. Tužitelj je u svojoj reviziji postavio određeno materijalnopravno pitanje, koje glasi:

„Da li postoji sudogovornost pješaka, odnosno njegov doprinos nastanku štete u situaciji kad njegovo kretanje ili eventualno kršenje prometnih propisa nije u uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom prometne nezgode obzirom da iz provedenog prometnog vještačenja nedvojbeno proizlazi da je do naleta osobnog vozila na pješaka došlo radi zakašnjele reakcije vozača, a sud dodatno propusti utvrditi kretanje pješaka u naselju, odnosno izvan naselja, uz pravilnu primjenu tada važećeg prometnog propisa - Zakona o sigurnosti prometa na cestama koji određuje kretanje lijevom/desnom stranom kolnika odnosno označavanje reflektirajućom odjećom?“ 26. Kao opravdanje razloga važnosti revident se poziva na odluku revizijskog suda broj Rev 1056/02-2 od 12. veljače 2003. iz koje proizlazi da je pješak dužan kretati se uz lijevi rub kolnika u smjeru kretanja samo ako se kreće kolnikom na javnoj cesti izvan naselja (čl. 127. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama - „Narodne novine“, broj 67/08 - dalje: ZSPC), dok ako se radi o naselju pješak je dužan kretati se pločnikom ili drugom površinom određenom za kretanje pješaka, odnosno površinom pokraj kolnika prikladnom za kretanje pješaka a iznimno od čl. 124. st. 1. i 3. ZSPC na cesti na kojoj ne postoji nogostup ili druga površina određena, odnosno prikladna za kretanje pješaka ili na cesti na kojoj postoji nogostup ili druga površina određena odnosno prikladna za kretanje pješaka kojom se pješaci ne mogu koristiti iz bilo kojeg razloga, pješaci se mogu kretati kolnikom.

27. Međutim, odredba čl. 125. st. 3. ZSPC određuje da, ako se pješak kreće kolnikom, mora se kretati što bliže rubu kolnika na način kojim ne ometa i ne sprečava promet vozila.

28. U okolnostima konkretnog slučaja, utvrđeno je da se u trenutku prometne nesreće tužitelj nalazio na kolniku 1,1 m od ruba kolnika pa proizlazi da je činjenično utvrđenje od kojeg polazi revident drugačije od činjeničnog utvrđenja suda i da, bez obzira na pogrešno ukazanu od strane nižestupanjskih sudova obvezu pješaka da u situaciji kretanja noću i danju u slučaju smanjene vidljivosti mora biti osvijetljen ili označen s reflektirajućom materijom, koja obveza je propisana izmjenama i dopunama ZSPC ("Narodne novine", broj 74/11), a što je nakon štetnog događaja, niti odgovor na postavljeno pitanje ne bi doveo do drugačije odluke suda.

29. Stoga, pravno pitanje zbog kojega je revizija izjavljena nije važno za odluku u sporu pa tako ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni slijedom čega je reviziju tužitelja valjalo odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

Zagreb, 22. studenoga 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić