REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1422/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Tušeku, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-8190/16-2 od 10. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn- 37/16-9 od 30. rujna 2016., u sjednici održanoj 22. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja, podnesene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-8190/16-2 od 10. listopada 2018., odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženice za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja CĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koji glasi:

"Tuženik, Republika Hrvatska, OIB 52634238587 dužan je platiti tužitelju CĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iznos od 649.425,70 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od dana 04. 04. 2016. godine kao dana podnošenja ove tužbe pa sve do isplate prema stopi propisanoj čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to u roku od 15 dana.

Tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju 8.062,50 kuna na ime sastava zahtjeva za mirno rješenje spora po odvjetniku zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od dana 04. 04. 2016. godine kao dana podnošenja ove tužbe pa sve do isplate prema stopi propisanoj čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to u roku od 15 dana.

Tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u roku od 15 dana.".

II/ Nalaže se tužitelju CĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], da tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587 u roku od 15 dana, nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 12.988,00 kn (dvanaesttisućadevestoosamdesetosam kuna).".

2. Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke potvrđena je navedena prvostupanjska presuda. U točki II. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu, te je u točki III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice za nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj pravovremeno podnosi reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka pred prvostupanjskim i pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude u skladu s navodima revizije, podredno predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tuženica osporava osnovanost podnesene revizije, navodi da na njezinoj strani nema stjecanja bez pravne osnove, niti njezine štetne radnje i predlaže istu odbiti. Potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija je neosnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 649.425,70 kn koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na iznos od 258.550,00 € za razdoblje od 5. ožujka 2013. do 26. listopada 2015. s osnove odgovornosti tuženice za naknadu štete temeljem odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), odnosno s osnova stjecanja bez osnove temeljem odredbe čl. 1115. ZOO kao i zahtjev za isplatu iznosa od 8.062,50 kn na ime sastava zahtjeva za mirno rješenje spora, a sve to sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako proizlazi iz izreke pobijane presude.

7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. U reviziji, prema odredbi čl. 386. ZPP-a, stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. 9. Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a niti onaj iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a, na koji se revident sadržajno poziva, jer suprotno njegovoj tvrdnji pobijana presuda sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za rješenje spora, pa je presudu moguće ispitati, a navodi kojima dovodi u pitanje utvrđenja na temelju kojih su nižestupanjski sudovi zaključili da u ovom slučaju ne postoji obveza tuženika, s obzirom da je, kako tvrdi, trebalo zaključiti suprotno, samo su prigovori činjrnične naravi u kojima tužitelj iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je pobijana odluka zasnovana, te sugerira prihvatiti činjenično stanje koje on nalazi pravilnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP-a) te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Pri ocjeni provedenih dokaza postupljeno je upravo onako kako to i nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, a za takvu ocjenu dati su razlozi koji su prihvatljivi i ovome sudu. Slijedom iznesenoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a.

10. 1. Neosnovano tužitelj osporavajući shvaćanje nižestupanjskih sudova, prema kojem tužitelj nije dokazao vlasništvo nad navedenim novcem, kada navodi da je od strane nižestupanjskih sudova u cijelosti ignoriran (nije ocijenjen) Sporazum između tužitelja i njegove supruge o podjeli bračne stečevine od 24. studenoga 2015., i da je upravo tužitelju taj novac vraćen, te osporavajući shvaćanje nižestupanjskih sudova o poštenju tuženice, kada dalje tvrdi da je tuženica bila nepoštena prilikom oduzimanja novca jer joj je činjenica, odnosno činjenica da je tužitelju nezakonito oduzet novac bila poznata još prilikom oduzimanja novca 2013., a to pogotovo što je svrha pretrage bila isključivo pronalaženje poslovne dokumentacije, s tim da oduzeti novac uopće nije bio dokaz u postupku koji je provodila tuženica, a da ni taj dokaz uopće nije cijenjen, smatra su time nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka (ne navodeći koju), koja se sadržajno svodi na bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a.

10. 2. To stoga što samo iz razloga nedokazanog vlasništva nad vraćenim novcem nije odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, dok su nižestupanjski sudovi imali u vidu i navedeni Sporazum stranaka, ali su ocjenom svih provedenih dokaza zaključili da tužitelj nije dokazao na koji način je stekao predmetni novčani iznos. Tim revizijskim navodima se u biti ponovo osporava utvrđeno činjenično stanje, kako vezano za činjenicu vlasništva na navedenom novcu, tako i poštenja tuženice prilikom privremenog oduzimanja novca u operativnom postupku prikupljanja dokaza, a koja činjenica uz to nije ni odlučna, što će se u nastavku detaljnije objasniti, te stoga, prema ocjeni ovoga suda nije počinjena navedena bitna povreda postupka.

11. Sporno je li na strani tuženice došlo do stjecanje bez pravne osnove, odnosno sporno je postojanje odgovornosti tuženice za naknadu štete temeljem odredbe čl. 1045. ZOO-a.

12. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je između tužitelja i Zagrebačke banke d.d. postojao ugovorni odnos za uporabu sefa broj 0214,

- da je iznos od 258.550,00 € tijekom pretrage sefa tužitelja broj 0214 u Zagrebačkoj banci d. d. od strane USKOK-a privremeno oduzet,

- da je navedeni iznos od strane USKOK-a predan Agenciji za upravljanje državnom imovinom 5. ožujka 2013. te da je dana 26. listopada 2015. vraćen tužitelju na temelju rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Kov-Us-40/14 od 29. rujna 2015.,

- da tužitelj držanjem novca u sefu nije niti na koji način ostvarivao neku izvjesnu korist koja bi mu uklanjanjem novca iz sefa izmakla,

- da tužitelj nije dokazao da je navedeni novčani iznos njegovo vlasništvo jer je dopisom od 20. lipnja 2013. tvrdio da je da se radi o novcu u vlasništvu njegove supruge, da bi 6 dana prije podnošenja zahtjeva za mirnim rješenjem spora naveo da je taj novac stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice i da je prema sporazumu o diobi bračne zajednice sa suprugom od 24. studenoga 2015. on vlasnik navedenog novca, to tim više što tužitelj nije dokazao na koji način je stekao taj novčani iznos,

- da mu je navedeni iznos (privremeno oduzet) vraćen u punom opsegu, te da je tuženica privremeno oduzeti novac neoročen držala na posebnom računu kod Privredne banke d.d. Zagreb, otvoren za tu svrhu i nije ga koristila.

13. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljeva imovina nije umanjena, odnosno da mu nije nastala obična šteta, te kako je tužitelj privremeno oduzeti novac držao u sefu i na njega nije ostvarivao nikakve civilne plodove, kamate i sl. pa mu nije nastala šteta niti s osnova izmakle koristi to tužitelj nije dokazao pretpostavke potrebne radi postojanja odgovornosti tužene za naknadu štete, a kako oduzeti novac nije prešao u imovinu tuženice jer je privremeno oduzet i deponiran na posebnom računu s kojega ga tuženica nikad nije koristila, imovina tuženice nije uvećana, a kako je privremeno oduzeti novčani iznos u cijelosti vraćen tužitelju to je i pravni institut stjecanja bez osnove neprimjenjiv u ovoj pravnoj stvari neprimjenjiv.

14. Drugostupanjski sud prihvaćajući iznesena činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava s iznesenim pravnim shvaćanjima prvostupanjskog suda primjenom odredbe čl. 375. st. 5. ZPP-a donosi pobijanu presudu.

15. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

16. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

17. 1. Članak 206.i st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019, 126/2019, 80/2022 - dalje ZKP) ZKP-a glasi:

"(1) Ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti te da je tim djelom stečena imovinska korist, državni odvjetnik je dužan odmah poduzimati ili nalagati poduzimanje izvida kako bi se utvrdila vrijednost te koristi te kako bi se utvrdilo gdje se tako stečena imovina nalazi. Ako je imovinsku korist stečenu kaznenim djelom počinitelj prikrio ili ako postoji osnov sumnje na pranje novca, državni odvjetnik će poduzeti sve što je potrebno da bi se ta imovina pronašla i osiguralo njezino oduzimanje.".

17. 2. Članak 249. ZKP-a glasi:

"(1) Ako se pri pretrazi nađu predmeti koji nisu povezani s kaznenim djelom zbog kojeg je donesen nalog o pretrazi, ali koji upućuju na drugo kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, ti će se predmeti opisati u zapisniku i privremeno oduzeti, a o njihovu oduzimanju izdat će se odmah potvrda. O tome će se odmah izvijestiti državni odvjetnik.

(2) Predmeti će se odmah vratiti ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnove za pokretanje kaznenog postupka, a ne postoji kakva druga zakonska osnova po kojoj bi se ti predmeti imali oduzeti, o čemu se sastavlja zapisnik. Predmeti upotrijebljeni kod pretrage računala i sličnih uređaja vratit će se nakon pretrage njihovim korisnicima, ako nisu potrebni za daljnje vođenje kaznenog postupka.".

17. 3. Odredbom čl 1045. st. 1. ZOO-a propisano je "Tko drugome pričini štetu, dužan je nadoknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.".

17. 4. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je stavkom 3. istog članka propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

17. 5. Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. (čl. 1115. ZOO-a).

18. 1. Pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj u podnesenoj reviziji tvrdi da je pogrešna ocjena nižestupanjskih sudova prema kojoj se na konkretni slučaj ne primjenjuje pravni institut stjecanja bez osnove iz čl.1115 ZOO-a. Navedenu tvrdnju pojašnjava navodima da mu je novac oduzet nezakonito bez osnove jer odlukom Županijskog suda u Zagrebu od 29. rujna 2015. broj Kov-Us- 40/14 tuženici naloženo da se nezakonito oduzeti novac vrati tužitelju, a citiranom zakonskom odredbom je određeno da se u situaciji vraćanja onoga što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a da je on već sljedeći dan nakon oduzimanja novca (28. veljače 2013.) podnio zahtjev za povrat novca.

18. 2. Osporava zaključak nižestupanjskih sudova prema kojem nikakav novčani iznos nije prešao u imovinu Republike Hrvatske, ističući da je tužitelju fizički oduzet gotov novac i predan Agenciji za upravljanje državnom imovinom, koja je taj novac uplatila na svoj račun, odnosno na račun državnog proračuna koji se vodi kod Privredne banke, pa je samim time imovina tužitelja prešla u imovinu tuženice, a kojim novcem je samim time tuženica mogla rasporeda raspolagati.

18. 3. Osim navedenog, smatra da za primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a nije odlučno je li tuženica raspolagala tim novcem odnosno je li se njime koristila jer korištenje ili nekorištenje imovine stečene bez osnove nema nikakvog utjecaja na prava tužitelja za vraćanje imovine u punom opsegu kako je propisano navedenom odredbom.

19. Nadalje, smatra da su odluke nižestupanjskih sudova protivne Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te s praksom EU suda za ljudska prva (Sunday Times protiv Ujedinjenog kraljevstva broj 6538/74 i Sporrong i Lonnroth protiv Švedske broj 7151/75) u kojima je sud utvrdio da su povrijeđena konvencijska prava podnositelja zahtjeva i da se podnositeljima zahtjeva treba priznati „pravedno zadovoljenje dosuđenjem zateznih kamata od dana oduzimanja novca“ odnosno da kod neosnovanog privremenog oduzimanja novca u kaznenom postupku i kasnijeg vraćanja, posljedice istog djeluju ex tunc, a ne ex tunc.

20. Osporava i shvaćanje nižestupanjskih sudova da tuženica nije bila nepoštena prilikom oduzimanja novca, navodeći da je odmah nakon oduzimanja novca podnio zahtjev za povratom nezakonito oduzetog novca da bi mu isti bio vraćen, tek rješenjem od 29. rujna 2005., jer je činjenica da je nezakonito oduzet novac tuženici je poznata bila još prilikom oduzimanja novca 2013., a to pogotovo što je iz naloga o pretrazi sefa od 26. veljače 2013. svrha pretrage bila isključivo na pronalaženje poslovne dokumentacije, a oduzeti novac uopće nije bio dokaz u postupku koji je provodila tuženica.

21. Pogrešnim smatra i shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojem tužitelj nije dokazao vlasništvo nad navedenim novcem, pri čemu ističe da je u cijelosti ignoriran Sporazum između tužitelja i njegove supruge o podjeli bračne stečevine od 24. studenoga 2015., pogotovo što je upravo tužitelju taj novac vraćen, kao i shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojem tužitelj nije dokazao štetu jer je po njegovom mišljenju šteta dokazana time što je ona najmanja u visini zakonske zatezne kamate koju kamatu je tužitelj u konkretnom slučaju zatražio, jer je tuženica trebala odmah vratiti tužitelju oduzeti novac, a dužnik je uvijek dužan platiti zatezne kamate kada kasni s ispunjenjem novčane obveze, čak i kada nikakve štete nema, a sve u smislu odredbe članka 29. i 30 ZOO-a, pa smatra su time nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

22. 1. Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je tuženica vodila zakonit i legalan kazneni postupak protiv tužitelja zbog određenog kaznenog djela pa u konkretnom slučaju tuženica nije stjecatelj bez osnove novca koji je privremeno oduzet tužitelju, budući da je oduzet temeljem odredbe čl. 249. st. 1 ZKP-a.

22. 2. Pogrešno je shvaćanje tužitelja da je tuženica postala nesavjestan stjecatelj već u trenutku "nezakonitog" oduzimanja novca, sve i kada bi se radilo o stjecanju bez osnove (a kako je navedeno o tome se ne radi) jer predmetni novac nije nezakonito oduzet, a za vraćanje oduzetog novca tužitelju mjerodavna je jedino odluka Županijskog suda u Zagrebu broj Kov-Us- 40/14 od 29. rujna 2015. U toj situaciji, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, tuženica bi dospjela u zakašnjenje tek nakon pravomoćnosti navedene odluke o vraćanju privremeno oduzetog novca i to samo ako u roku iz rješenja u kojem je naloženo vraćanje toga novca tuženica isti ne bi vratila, jer bi tek toga dana prestala postojati pravna osnova za zadržavanje tužitelju privremeno oduzetog novca, a tuženica je novac vratila tužitelju u roku određenom citiranom odlukom rješenja

23. U presudi ovoga suda broj Rev-1401/12-2 od 10. veljače 2015., koja je donesena u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji navedeno je:

"Suprotno revizijskim navodima tužitelja, pravilno je shvaćanje iz pobijanog rješenja (ispravno: presude - op. Ustavnog suda) da je za ocjenu savjesnosti tužene glede stjecanja i držanja privremeno oduzetog novca tužitelja mjerodavno rješenje kojim je kazneni sud odlučio o vraćanju privremeno oduzetog novca tužitelju, a tek pravomoćnošću kojeg rješenja je i prestala pravna osnova na temelju koje je tužena bila ovlaštena privremeno oduzeti taj novac tužitelju u smislu odredbe čl. 218. st. 5. zakona o kaznenom postupku (...) sve dok je trajao kazneni postupak protiv tužitelja, a vezano uz počinjenje kojeg kaznenog djela je predmetni novac i bio privremeno oduzet kao mogući dokaz u tom postupku, ne može se govoriti o nezakonitom oduzimanju i zadržavanju predmeta.".

24. O spornim pitanjima izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je u odluci broj U-III/2532/2016 (/sudska-praksa/USRH2016B2532AIII) naveo:

"Pema ustaljenom pravnom stajalištu u praksi parničnih sudova, za eventualne obveznopravne zahtjeve koji proisteknu iz ovakvih pravnih situacija odlučno značenje ima jedino pravomoćno rješenje nadležnog kaznenog suda kojim se nalaže povrat predmeta privremeno oduzetih u okviru kaznenog postupka (jer nije zadaća parničnog suda nagađati o tome kada je i tko od sudionika kaznenog postupka trebao, mogao ili morao "steći saznanje" da oduzeti predmeti nisu u vezi s kaznenim djelom i kada je postao nesavjestan posjednik). To je dužan jasno i pravodobno utvrditi kazneni sud te nijednom kazneno-postupovnom pravnom normom nije propisano da bi kazneni sud to morao ili mogao utvrditi tek pri okončanju kaznenog postupka. Kazneni sud je to dužan učiniti "čim ustanovi da ne postoje razlozi za oduzimanje predmeta.".

25. Ovaj sud ustraje u naprijed iznesenoj praksi revizijskog suda i Ustavnog suda RH, te imajući u vidu sve navedeno, (da predmetni novac nije oduzet nezakonito, da imovina tužitelja nije prešla u imovinu tuženice, da tuženica nije raspolagala tim novcem, da tuženica nije bila nepoštena, da je privremeno oduzeti novac vraćen tužitelju po nalogu kaznenog suda u primjerenom roku, te da tužitelj nije dokazao štetu) pobijane odluke nižestupanjskih sudova nisu protivne Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te praksi EU suda za ljudska prva, kao ni njegovim citiranim odlukama, koja su uz to donesena i u drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pravilno su u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi primjenili i materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja jer se ovdje ne radi o stjecanju bez pravne osnove, a kako je tuženica pravovremeno postupila po nalogu kaznenog suda i vratila tužitelju privremeno oduzeti novac, neosnovan je njezin zahtjev u cijelosti, a koji se temelju na stjecanju bez osnove i naknadi štete u vidu zateznih kamata na privremeno oduzeti novac za razdoblje od oduzimanja do njegova vraćanja temeljem odluke kaznenog suda.

26. Stoga naprijed izneseni navodi tužitelja su neosnovani, a ostali su irelevantni jer se svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što u reviziji nije dopušteno isticati.

27. Slijedom iznesenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer su nižestupanjski sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev tužitelja obzirom da na strani tuženice nije došlo do stjecanja bez pravne osnove i što je tuženica pravovremeno postupila po odluci kaznenog suda, pa temeljen naprijed citiranih odredbi ZKP-a i ZOO-a tužitelj nije mogao osnovano potraživati utuženi iznos.

28. Iz navedenih razloga reviziju je valjalo odbiti, kao neosnovanu, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a.

29. Tuženici nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 22. studenoga 2022.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić