REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-643/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, kao predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Virne Sarvan, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku N. H., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Z. b. d.d. sa sjedištem u Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici M. K. K., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1258/2020-21 od 24. veljače 2022., na sjednici vijeća održanoj 22. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1258/2020-21 od 24. veljače 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda, u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 12.275,44 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihovog dospijeća (počevši od 2. rujna 2007. do 24. kolovoza 2011.) do isplate. Točkom II. izreke pobijane presude naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 8.750,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 24. veljače 2022..

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. u vezi s čl. 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., dalje: ZPP) jer je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva koju je tužitelj tražio podneskom od 21. svibnja 2021., nakon zaključenja prethodnog postupka, a tuženik se tome protivio te istaknuo prigovor zastare. Počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 502. a i c u vezi s čl. 354. st. 1. i 354. st. 2. toč.11. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud tužbene zahtjeve usvojio isključivo primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora i pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP-a, a da tužitelj nije dostavio nikakve dokaze uz tužbu, a tijekom postupka nije niti saslušan. Navodi da je tužitelj prije svega trebao dokazati svojstvo potrošača jer činjenica da je tužitelj fizička osoba ne dokazuje da ima svojstvo potrošača, već je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor. Ukazuje da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to čl. 84. i 87.ZZP/03. Prigovara i zaključcima suda o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli pri čemu se poziva na presudu suda EU C-81/2019 u predmetu SC Banca Transilvania u kojoj je izraženo stajalište da dispozitivna pravila nacionalnog prava ne ulaze u područje primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., pa kako je valutna klauzula iz odredbe čl. 395. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje: ZOO/91), a potom valutna klauzula iz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., dalje: ZOO/05) također dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava, ona je kao takva izuzeta od primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ u smislu odredbe čl. 1. st. 2. te Direktive, pa zapravo postoji samo jedno materijalno pravno pitanje na koje žalbeni sud mora po službenoj dužnosti odgovoriti odlučujući o ništetnosti valutne klauzule, a to je je li zakonska odredba o valutnoj klauzuli dispozitivna odredba hrvatskog nacionalnog prava. Po mišljenju žalitelja ona to jest i posljedično tome posve je nevažno jesu li se o njenoj primjeni i posljedicama vodili pregovori s tužiteljem, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan. Ukazuje i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pri čemu ocjenjuje da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Pž-6632/2017 nipošto nije presudio da se presuda u kolektivnom sporu automatski odnosi na sve pojedinačne ugovore, bez potrebe ikakvog daljnjeg utvrđivanja pravno- relevantnih činjenica koje su odlučne za pojedinačni odnos pojedinačnog potrošača i njegove konkretne banke. Smatra da u dosadašnjem postupku nisu utvrđene činjenice koje bi upućivale na zaključak da tužitelj nije bio informiran o valutnom riziku zaduživanja u protuvrijednosti švicarskih franaka. Smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i glede prava tužitelja na zakonsku zateznu kamatu jer u konkretnom slučaju tuženik nije nepošten stjecatelj. Tuženik naglašava kako sud paušalno i neutemeljeno obrazlaže odbijanje tuženikovog prigovora nedostatka aktivne legitimacije s obzirom da se uplate iz prometa po kreditu ne mogu povezati s tužiteljem. Ustraje i na prigovoru zastare, a prigovara i načinu na koji je provedeno financijsko vještačenje jer smatra da prilikom izračuna tečajne razlike treba uzeti u obzir i razdoblje negativnih tečajnih razlika te izračunati ukupan zbroj pozitivnih i negativnih tečajnih razlika. Pobija i odluku o troškovima postupka jer je tužitelju neosnovano priznat trošak sastava podnesaka od 21. svibnja 2021. i 7. srpnja 2021. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka, podredno, da se presuda ukine i premet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje i trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.062,50 kuna.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 12.275,44 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 2. rujna 2007. do isplate, sve po pravilima o stjecanju bez osnove zbog preplate po tužitelju do koje je došlo primjenom ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli po tuženiku.

6. Prvostupanjski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a), prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključivši da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene te stoga ništetne, pa da tužitelju pripada pravo na traženu isplatu preplaćenih iznosa po osnovi tečajne razlike, a pri čemu je odbio i tuženikov prigovor zastare.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

7.1. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju ukazuje žalitelj u svojoj žalbi, jer su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Zato pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost. Nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka ni u dijelu u kojem, pravilno zaključuje da tužitelj ima svojstvo potrošača jer se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru sklopljenom s tužiteljem kao fizičkom osobom, a u ugovoru je naznačena namjena ostvarenog kredita (kupnja motornog vozila). Pri tome valja ukazati i na činjenicu da je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošači na tuženiku, a ne tužiteljima, pa posljedično tome valja zaključiti da tuženik tu činjenicu nije uspio dokazati tijekom postupka, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

7.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je upravo tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku zahtijevati isplatu zahtijevanog iznosa jer činjenica da je naznačena uplata mjesečnih anuiteta kao uplata izvan banke ili nije evidentirao da bi je tužitelj osobno uplatio nije, sama po sebi, dokaz da tužitelj nije uplaćivao mjesečne anuitete, a tuženik nije dokazao da bi uplatitelj bio treća osoba koji bi kredit uplaćivao za svoje ime i za svoj račun. Prvostupanjski sud je za svoj zaključak dao ovom sudu u svemu jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih ni žalitelj nije uspio umanjiti svojim navodima, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

7.3. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, kojom je propisano da iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što u konkretnom slučaju tužitelj doista nije mogao učiniti dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke jer, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje.

7.4. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe 502. a i c ZPP-a jer je navedenom odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu, u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud pravilno primijenio, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno zaključujući da je tužitelj u ovom postupku dokazao da ima status potrošača i da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu, pa da se posljedično tome ima primijeniti navedena zakonska odredba čl. 502.c ZPP-a.

7.5. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa je žalba žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

8. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka sklopljen Ugovor za kupnju motornog vozila broj: … 26. lipnja 2007., solemniziran 28. lipnja 2007. od strane javnog bilježnika R. S. pod poslovnim brojem: OV-…, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 17.583,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, koji iznos se korisnik kredita obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen navedenim Ugovorom, s rokom otplate od 48 mjeseci, da se iznosi anuiteta za glavni dug i kamatu obračunavaju na temelju kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora o kredita, a korisnik kredita se obvezuje plaćati izmijenjene anuitete u skladu s Odlukom kreditora, a prema Općim uvjetima poslovanja kreditora.

9. Sporno je, je li prilikom sklapanja navedenog Ugovora tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja i jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, s obzirom na pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi EU C-81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA), posljedično jesu li ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne i ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05).

10. Odlučujući o ovim spornim pitanjima prvostupanjski je sud prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključivši u bitnome, da osnovanost takvog zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, na koja se pravna shvaćanja poziva i tužitelj (presuda Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-663/2017, presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18, kao i provedenih dokaza pa zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti za takvo utvrđenje, budući da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su one bile razumljive prosječnom potrošaču zbog čega je došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, a na što potrošači, korisnici kredita, prilikom sklapanja ugovora nisu bili upozoreni, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Zaključno, a cijeneći i sadržaj odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/2014., 110/2015., dalje: ZZP/14) i odredbe čl. 502.c ZPP-a iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud zaključuje da su ove ugovorne odredbe ništetne i da tužitelju pripada pravo na traženu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO/05. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno odbio i tuženikov prigovor zastare, zaključujući da je u konkretnom slučaju podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO/05 pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude VTS RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Kako je u konkretnom slučaju tužba podnesena 3. ožujka 2020., unutar zastarnog roka od pet godina iz čl. 225. ZOO/05, nije nastupila zastara ove novčane tražbine tužitelja.

11. Pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava u cijelosti prihvaća i ovaj sud, budući da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, a da je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

12. Valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Pri tome je prvostupanjski sud, i neovisno o tome, svoj zaključak o valjanosti navedenih ugovornih odredbi posebno cijenio u okolnostima konkretnog slučaja – navedenog Ugovora za kupnju motornog vozila pa je i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

12.1. Naime, u pojedinačnim postupcima radi isplate zbog ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, budući da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP-a, isto tako i čl. 118. ZZP/14 vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

12.2. Nije osnovan ni tuženikov prigovor koji se odnosi na isključenje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od primjene Direktive 93/13 jer da se radi o odredbi koja proizlazi iz čl. 22. st. 1. ZOO/05, odnosno zakonskoj odredbi iz čl. 395. ZOO/91 kao dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, pri čemu se poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava broj: EU C-81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA). Naime, ugovaranje valutne klauzule je dopušteno, budući da je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO/05 (čl. 395. ZOO/91), sve s obzirom na činjenicu da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje. Međutim, odredba u ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni Ugovor u čl. 18. st. P sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO/05 (čl. 395. ZOO/91), niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije je doista, kako to i navodi i tuženik tijekom postupka (to ponavlja i u žalbi), izrazio pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele, odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19 na koju se poziva tuženik) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO/05 (čl. 395. ZOO/91) nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U- I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO/05 (čl. 395. st. 1. ZOO/91). Posljedično ovaj sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog ugovora (na određeni način) drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno. Zato nije osnovan žalbeni navod žalitelja da se radi o odredbama ugovora koje su isključene od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 2. Direktive 93/13.

12.3. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Odredba o ugovaranju švicarskog franka, kao valute za koju je vezana glavnica kredita, uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike opravdano je ocijenjena kao nepoštena, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

13. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe odredaba čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/2003., 46/2007. i 79/2007., dalje: ZZP/03) te odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05 pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu zatraženog iznosa, pravilno zaključivši da je temeljem navedenih ništetnih odredbi ugovora, tuženik nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno imao pravo naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je zato taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate dužan platiti tužitelju, a koji zaključak niti žalitelj svojom žalbom nije uspio dovesti u pitanje.

13.1. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, tuženik je u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj i, kao takav je, na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05) jer je s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/14 već u trenutku sklapanja navedenog ugovora mogao znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i ništetna te da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada. Stoga je žalbu žalitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu.

14. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare. Naime, u odnosu na ove žalbene navode žalitelja, valja istaknuti i da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.), zbog čega, u konkretnom slučaju, zastara nije nastupila jer do podnošenja tužbe u ovom postupku 3. ožujka 2020. nije protekao zastarni rok od 5 godina, a u kojem roku zastarijeva ova novčana tražbina (čl. 225. ZOO/05). Naime, pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP-a). Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/2012., dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

14.1. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju, valja zaključiti da iz ovog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja (tako i u Rev-2245/17-2 od 20.ožujka 2018.), radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu. Radi navedenog, neosnovan je i tuženikov prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva (podnesen 21. svibnja 2021.).

15. Neosnovan je i zahtjev tuženika za uračunavanje iznosa manje plaćenih anuiteta, odnosa iznosa negativnih razlika. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF koja nije bila jasno predočena tužitelju pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja, a plaćanjem manjih anuiteta od onih na dan isplate kredita tužitelj nije ništa neosnovano primio pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja. Nadalje, u odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao u odnosu na potrošače. Naime, potrošači su osobe zbog kojih je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od samog početka, te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama, kao profesionalcima, a ne i potrošačima. Na strani jedne ugovorne strane zbog ništetne ugovorne odredbe došlo je do očite neravnoteže u pravima stranaka, pa se banke uopće ne bi mogle pozivati na prigovore radi prijeboja odnosno nema osnove da se uzimaju u obzir i negativne razlike.

16. Konačno, prvostupanjski sud je, uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a te prema mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015., dalje: Tarifa) pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio

žalitelja,  pravilno  je umanjiti ni žalitelj izjavljenom žalbom. Protivno žalbi

prvostupanjski sud utvrdio da tužitelju pripada nagrada za sastavljanje podneska od 7. srpnja 2020. i 21. svibnja 2021. u punom iznosu nagrade prema Tbr. 8.1. Tarife (za svaki 100 bodova) jer se radi o podnescima kojim se tužitelj očitovao na navode odgovora iz tužbe, te na nalaz i mišljenje vještaka.

17. Slijedom navedenog, valjalo je, kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

18. O zahtjevu tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka odlučeno je na temelju čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da tuženik nije uspio sa žalbom, pa mu stoga ne pripada ni zatraženi trošak.

U Puli, 22. studenog 2022.

Predsjednik vijeća:

Zoran Šarić