Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 77 Gž R-526/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Lidije Jelavić, u pravnoj stvari tužitelja S. M. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu N. Š.-S. P. u Z., protiv tuženika L. H. d.o.o. k.d. V. G., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i partneri u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 5745/2011-85 od 27. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 22. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5745/2011-85 od 27. siječnja 2020. u pobijanom dijelu pod točkama I., III. i IV. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju, na ime prekovremenog rada, iznos od 4.109,52 kn sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Pod točkom II. izreke je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu daljnjeg iznosa s osnova prekovremenog rada u iznosu od 9.489,22 kn te za isplatu naknade štete zbog povrede časti i ugleda u iznosu od 50.000,00 kn.

U točki III. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 9.014,38 kn, u roku od 15 dana.

Pod točkom IV. izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove s osnova zastupanja po odvjetniku i troška sudskih pristojbi u ovome postupku.

2. Protiv navedene presude pod točkama I., III. i IV. izreke žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu parničnog troška tuženiku te troška sastava žalbe u iznosu od 625,00 kn, uvećano za PDV u iznosu od 97,65 kn te pristojbe na žalbu u iznosu od 400,00 kn.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. S obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su razlozi jasni te da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva žalitelj. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Polazeći od utvrđenja:

- da tuženik nije vodio evidenciju radnog vremena na propisani način odnosno na način da ona odražava stvarni rad tužitelja,

- da iz provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi da je tužitelj radio prekovremeno, koji sati mu nisu plaćeni te da je prekovremeno radio zato što su se inventure kod tuženika obavljale izvan radnog vremena učestalo u utuženom razdoblju, za što kod tuženika nije bilo niti dovoljno radnika, to se radi o slučaju prijeke potrebe i zahtjeva poslodavca za rad duži od punog radnog vremena, o čemu su jasno iskazivali saslušani svjedoci i tužitelj, pa je neosnovan navod tuženika da nisu ispunjene pretpostavke za ostvarivanje prava na isplatu naknade za odrađeni prekovremeni rad,

- da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad koji je odradio na zahtjev poslodavca, a koju visinu je sud utvrdio provedenim financijskim vještačenjem po vještaku Z. R. iz R. v. d.o.o.,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da neisplaćena naknada za ostvarene sate prekovremenog rada tužitelja za razdoblje od 16.8.2006. do 31.3.2010. iznosi 13.598,74 kn bruto, a izrađena je temeljem evidencije o radu tužitelja i evidencije o satima odlazaka i dolazaka tužitelja sa i na radno mjesto,

- da je osnovan prigovor zastare koji je tuženik istaknuo tijekom postupka, temeljem članka 232. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09 i 61/11 - dalje: ZR/09) pa je valjalo odbiti dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim potražuje naknadu za prekovremene sate odrađene do 31. prosinca 2008. jer je taj dio u zastari s obzirom da je tužba podnesena 30. prosinca 2011., a zastarni rok iznosi tri godine,

sud prvog stupnja je prihvatio dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje isplatu naknade za prekovremene sate za razdoblje od siječnja 2009. do travnja 2010. u ukupnom bruto iznosu od 4.109,52 kn, dok je zahtjev tužitelja za isplatom daljnjeg iznosa odbijen kao neosnovan.

7. Žalitelj u bitnome ističe da iz tužbe od 30. prosinca 2011. ne proizlazi da bi tužitelj potraživao naknadu za prekovremeni rad, već da potražuje naknadu materijalne štete svih zakonom propisanih prihoda iz radnog odnosa u iznosu od 200.000,00 kn i s naslova nematerijalne štete iznos od 50.000,00 kn te da je tužitelj tek na raspravi održanoj dana 1. listopada 2013. prvi puta naveo kako potražuje naknadu plaće za ostvareni prekovremeni rad u razdoblju od 16. kolovoza 2006. do 31. ožujka 2010. pa tuženik ističe da je potraživanje tužitelja u cijelosti zastarjelo.

8. Iz sadržaja tužbe je vidljivo da je tužitelj tvrdio kako je nezakonito zakinut za veliki iznos plaće koju je svojim radom i zaradio, dok je u svom iskazu na ročištu održanom dana 5. travnja 2013. (list 26-29 spisa) naveo da je nezakonito zakinut za veliki iznos plaće, to jest to se tiče isključivo njegovog ostvarenog a neisplaćenog prekovremenog rada.

9. Odredbom čl. 191. st. 3. ZPP-a je propisano da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

10. Tužitelj je tužbom zahtijevao isplatu neisplaćenog iznosa plaće za koju je u tužbi naznačio kao naknadu materijalne štete, a tijekom postupka precizirao da potražuje naknadu za prekovremeni rad, što u skladu s naprijed citiranom odredbom čl. 191. st. 3. ZPP-a ne predstavlja preinaku tužbe pa je, suprotno žalbenim navodima, zastara prekinuta danom podnošenja tužbe 30. prosinca 2011., a kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud. Ovdje valja samo dodati da je trogodišnji zastarni rok propisan u odredbi čl. 135. ZR/09, a ne u čl. 232. st. 2. ZR/09 na koji se poziva Udrugu poslodavaca mogu utemeljiti tri pravne prvostupanjski sud (a koja glasi: "

osobe ili punoljetne poslovno sposobne fizičke osobe.").

11. Također je pravilna ocjena suda prvog stupnja da je tužitelj radio prekovremeno, koji sati mu nisu plaćeni te da je prekovremeno radio zato što su se inventure kod tuženika obavljale izvan radnog vremena učestalo u utuženom razdoblju, za što kod tuženika nije bilo niti dovoljno radnika, to se radi o slučaju prijeke potrebe i zahtjeva poslodavca za rad duži od punog radnog vremena u smislu članka 45. ZR/04, o čemu su jasno iskazivali saslušani svjedoci i tužitelj, pa je neosnovan navod tuženika da nisu ispunjene pretpostavke za ostvarivanje prava na isplatu naknade za odrađeni prekovremeni rad.

12. Odredbom čl. 33. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR) je propisano slučaju više sile, izvanrednoga povećanja opsega rada i u drugim sličnim da u

slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punoga radnog vremena (prekovremeni rad), najviše do 10 sati tjedno.

13. Navedenu odredbu je sud prvog stupnja točno citirao i primijenio pa okolnost da je pogrešno naznačio broj članka nije ni od kakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

14. Nadalje, tuženik u žalbi ističe da je tužitelj potpisao Sporazum o raskidu ugovora o radu od 8. ožujka 2010, kojim se odrekao bilo kakvih daljnjih tražbina pa tužitelj ni po toj osnovi nema pravo potraživati bilo kakav iznos od tuženika.

15. Naprijed opisani žalbeni navodi su neosnovani jer je Sporazumom jasno naznačeno da tužitelj nema drugih obveza i potraživanja osim plaće, a kako prekovremeni sati ulaze u izračun plaće, to prvostupanjski sud i u ovom dijelu pobijane odluke pravilno zaključuje i obrazlaže da se tim Sporazumom tužitelj nije odrekao potraživanja s osnova prekovremenih sati.

16. Na kraju, neosnovani su i žalbeni navodi da je odluka o troškovima postupka proturječna jer u točki III. izreke prvostupanjski sud nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak, a u točki IV. odlučuje da svaka stranka snosi svoje troškove pa žalitelj smatra da nije jasno koja je odluka suda u konkretnom slučaju mjerodavna.

17. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pod točkom III. izreke jasno i precizno naveo da nalaže tuženiku naknaditi tužitelju (samo) trošak provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 9.014,38 kn, dok je u točki IV. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove s osnova zastupanja po odvjetniku i troška sudskih pristojbi u ovome postupku, slijedom čega nema proturječnosti između točaka III. i IV. izreke prvostupanjske presude.

18. Kako je sud prvog stupnja odluku o troškovima donio pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 4. i čl. 155. ZPP-a, žalbeni navodi tuženika su i u tom dijelu neosnovani.

19. Slijedom svega navedenoga i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

20. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu te odlučiti kao u točki II. izreke presude.

U Zagrebu 22. studenoga 2022.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac, v.r.