Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Poslovni broj: Kž-247/2021-8
Split, Gundulićeva 29a
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Ivone Rupić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Jasne Veršić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika R. B., zbog kaznenog djela iz članka 224. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda broj 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovnog broja 32.K-1411/20-8, od 19. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 22. studenog 2022., u odsutnosti uredno pozvanih okrivljenika, njegovog branitelja i državnog odvjetnika,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba okrivljenika R. B. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom okrivljenik R. B. proglašen je krivim zbog počinjenja jednog kaznenog djela prijevare opisanog u članku 224. stavku 1. i 4., a kažnjivog po članku 224. stavku 4. KZ/97 pa je na temelju te odredbe okrivljeniku izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.
1.1. Nakon toga, na temelju članka 67. KZ/97, prema okrivljenom je primijenjena uvjetna osuda, na način da se izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci neće izvršiti, ako okrivljeni, u roku od 3 (tri) godine (pri čemu je propušteno navesti da rok provjeravanja počinje teći od pravomoćnosti presude), ne počini novo kazneno djelo.
1.2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08), oštećenom Z. V. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 58.000,00 kuna te je okrivljenom naloženo da navedeni iznos uplati u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
1.3. Na temelju članka 148. stavka 1., u vezi s članom 145. stavkom 2. točkom 6. ZKP/08, okrivljeni je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 1.000,00 kuna te je taj iznos dužan uplatiti u državni proračun Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
2. Protiv ove presude, žalbu je podnio okrivljeni R. B., po svom branitelju I. M., odvjetniku u Z., bez navođenja žalbenih osnova po kojoj se prvostupanjska presuda pobija, s prijedlogom da se ista preinači u dijelu odluke o kazni te okrivljeniku izrekne blažu kaznu, podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. U žalbi je također zatraženo da se branitelja okrivljenika pozove na sjednicu vijeća na kojoj će se odlučivati o ovoj žalbi.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Sukladno odredbi članka 474. stavku 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, nakon uvida, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.
5. S obzirom da je okrivljenik to zatražio u svojoj žalbi, o sjednici drugostupanjskog vijeća izviješteni su okrivljenik R. B. i njegov branitelj, kao i Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, međutim, s obzirom da su svi bili uredno izviješteni, a na sjednicu drugostupanjskog vijeća nisu pristupili, sukladno odredbi članka 475. stavku 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – dalje u tekstu ZKP/08), sjednica vijeća održana je u odsutnosti uredno pozvanih stranaka.
6. Žalba okrivljenika R. B. nije osnovana.
7. S obzirom da je okrivljenik prvostupanjsku presudu, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, pobijao samo zbog žalbene osnove odluke o kazni, to je ovaj drugostupanjski sud povodom podnesene žalbe prvostupanjsku presudu ispitao i po službenoj dužnosti, u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08, ali nije našao da bi bile počinjene povrede zakona koje sadrži ta odredba.
8. U žalbi se ističe kako obrazloženje presude u sebi ne sadrži niti jednu rečenicu kojom bi se "odredilo koje kriterije i zbog čega se sud odlučio upravo za kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci", već da je samo obrazloženo zašto je sud odlučio primijeniti uvjetnu osudu. Nadalje se ističe kako je pogrešno u prvostupanjskoj presudi kao otegotna okolnost uzeta činjenica da je okrivljenik počinio kazneno djelo s izravnom namjerom jer se s drugim oblikom krivnje ovo kazneno djelo ni ne može počiniti. Također se ističe kako je prvostupanjski sud propustio kao olakotnu okolnost cijeniti činjenicu da je od počinjenja djela prošlo 11 (jedanaest) godina te da okrivljenik nikada prije ni nakon ovog događaja nije bio osuđivan, a uz to da je riječ o čovjeku starije životne dobi te da se evidentno radi o jednom izoliranom incidentu u njegovom životu. Stoga da je utvrđena kazna zatvora u predugom trajanju, a isto tako i da je vrijeme provjeravanja predugo.
8.1. Nije, međutim, u pravu okrivljenik kada prvostupanjsku presudu pobija iz naprijed navedenih razloga, s obzirom na to da je prvostupanjski sud potpuno pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti koje utječu na izbor vrste i mjere kaznenopravne sankcije. Naime, prvostupanjski sud je pravilno kao olakotne okolnosti cijenio činjenicu da je okrivljenik priznao počinjenje kaznenog djela koje mu se stavlja na teret te time doprinio bržem i ekonomičnijem okončanju ovog kaznenog postupka, da je do sada bio neosuđivan, da je otac dvoje odrasle djece starije životne dobi te da je izrazio spremnost da oštećeniku naknadi štetu, priznajući postavljeni imovinskopravni zahtjev, dok otegotnih okolnosti na strani okrivljenika sud nije pronašao.
8.2. Dakle, neosnovani su navodi žalbe da je prvostupanjski sud okrivljeniku kao otegotnu okolnost cijenio činjenicu što je kazneno djelo počinio s izravnom namjerom. Naime, nije sporno da je namjera jedan od sastojaka krivnje propisanih člankom 39. KZ/97, dok je, s druge strane, člankom 56. stavkom 2. KZ/97, propisano da, određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud uzima u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude po vrsti i mjeri lakša ili teža, a osobito, između ostaloga, stupanj krivnje. Očito je stoga da je prvostupanjski sud izravnu namjeru, kao oblik krivnje kojim je kazneno djelo počinjeno, uzeo kao polazišnu osnovu prilikom odabira visine kazne, a ne kao otegotnu okolnost prilikom počinjenja kaznenog djela, kako se to neosnovano ističe u žalbi.
8.3. Stoga nije osnovan ni daljnji žalbeni navod da sud nije ništa kazao o kriterijima kojima se vodio prilikom odluke da se okrivljenom za počinjeno kazneno djelo izrekne kazna zatvora upravo u trajanju od 10 (deset) mjeseci. Istina, u tom pogledu razlozi koje je prvostupanjski sud naveo jesu pomalo šturi, međutim, uzimajući u obzir činjenicu da je za kazneno djelo iz članka 224. stavka 4. KZ/97 propisana kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci do 5 (pet) godina, to je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci u potpunosti prilagođena svim kriterijima koje propisuje opće pravilo o izboru vrste i mjere kazne iz članka 56. KZ/97, što je i prvostupanjski sud očigledno imao u vidu, budući da je duljina kazne zatvora odmjerena vrlo blizu posebnog minimuma propisanog zakonom. U tom kontekstu, netočan je navod žalbe da nije cijenjeno da okrivljenik nikada nije bio osuđivana osoba, jer je to sud, kako je to već navedeno, pravilno utvrdio i vrednovao.
8.4. Isto tako činjenica što je od počinjenja kaznenog djela prošlo 11 (jedanaest) godina se okrivljeniku ne može uzeti kao olakotna okolnost, s obzirom na činjenicu da u čitavom tom periodu okrivljenik, premda je priznao imovinskopravni zahtjev oštećenika, njemu niti dio dugovanog iznosa nije naknadio. U takvoj situaciji, kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci je u potpunosti primjerena, što svojim žalbenim navodima okrivljenik nije doveo u pitanje.
8.5. Isto tako pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se opća i posebna svrha kažnjavanja, iz članka 6. i 50. KZ/97, može uspješno ostvariti uvjetnom osudom, kao upozorenju uz prijetnju sankcijom, radi čega je prvostupanjski sud pravilno na temelju članka 67. KZ/97 tu uvjetnu osudu prema okrivljeniku primijenio. Kod toga je za navesti kako je i rok provjeravanja iz uvjetne osude u trajanju od tri godine od pravomoćnosti presude, u potpunosti prilagođen svim okolnostima vezanim uz počinjenje ovog kaznenog djela, stupnju krivnje okrivljenika, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra te osobnim i obiteljskim prilikama okrivljenika te će se i na taj način, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nesumnjivo uspješno ostvariti svrha kažnjavana odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja i sve ostale da ne čine kaznena djela te utjecati na svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, što svojim žalbenim navodima okrivljenik nije doveo u pitanje.
9. Stoga, kako nisu osnovani žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu okrivljenika, sukladno članku 482. ZKP/08, valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Split, 22. studenog 2022.
Predsjednica vijeća:
Maria Majić, v. r.
