Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 50 Gž-2682/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari 1- tužitelja D. Ž., OIB … i II-tužiteljice Lj. Ž. (kao nasljednika 2-tužitelja A. Ž.), OIB …, oboje iz O., oboje zastupani po punomoćnicima, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S. P., G. G., V. V. i M. K. u R. i Z., protiv tuženika A. o. d.d. (ranije J. o. d.d.), Z., OIB …, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. i partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženog protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1062/21-61 od 6. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 22. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1062/21-61 od 6. svibnja 2022. u pobijanom dijelu u točki I i II izreke i u točki IV izreke u dijelu koji se odnosi na troškove postupka tuženika.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom (pravilno i rješenjem) dopuštena je preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kao u podnesku 2-tužitelja od 22. rujna 2020. (točka I izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.105,56 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 31. listopada 2017. do isplate (točka II izreke) dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev, za iznos od 19.529,44 kn, odbijen kao neosnovan (točka III izreke). Nadalje odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka (točka IV izreke).

2. Presudu u točkama I, II i IV izreke pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže preinačenje pobijane presude prema navodima žalbe, odnosno ukidanje iste i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženog je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev 1-tužitelja za naknadu imovinske štete na vozilu te zahtjev 2-tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete koju su isti pretrpjeli u nezgodi 2. studenog 2016. koju je skrivio osiguranik tuženika D. H.

5. U žalbenom stadiju postupka nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost tuženika za štetu koju su predmetnom štetnom događaju pretrpjeli tužitelji. Isto tako nije sporno da je u predmetnom štetnom događaju došlo do totalne štete na vozilu 1-tužitelja kao i da je tuženik 1-tužitelju u cijelosti isplatio štetu na vozilu kao i troškove vučne službe. Nadalje nije sporno da je 2-tužitelj ozlijeđen u predmetnom štetnom događaju te da je zadobio povrede opisane u medicinskoj dokumentaciji. Među strankama nije sporno niti da je tuženik tijekom ovog postupka, 23. siječnja 2018., 2-tužitelju isplatio iznos od 5.000,00 kn na ime neimovinske štete, a nakon prvostupanjske presude, 17. prosinca 2020., daljnji iznos od 8.500,00 kn kao i pripadajuće kamate u iznosu od 1.733,12 kn, potom iznos od 357,00 kn na ime naknade za tuđu pomoći i njegu uz pripadajuće kamate u iznosu od 1,95 kn, te trošak parničnog postupka u iznosu od 6.200,00 kn zajedno sa pripadajućim kamatama u iznosu od 33,93 kn.

6. Pošavši od utvrđenja da je 2-tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio višestruke ozljede uslijed kojih je došlo do umanjenja njegove opće životne i radne aktivnosti u opsegu od 5%, da je doživio primarni strah jakog intenziteta u trenutku ozljede te sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju od 1-2 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 5 dana i blagog intenziteta u trajanju od daljnjih 30 dana, da je trpio jake bolove 2-3 dana, srednjeg intenziteta 7 dana te bolove lakog intenziteta daljnjih 30 dana, da 2-tužitelj u trenutku štetnog događaja nije, sukladno čl. 163. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 92/14 u daljnjem tekstu ZSPC), bio vezan sigurnosnim pojasom što je za posljedicu imalo zadobivanje ozljede nagnječenja glave, da je posljedično navedenom 2-tužitelj u odnosu na zadobivanje te ozljede doprinio nastanku štete u omjeru od 15%, dok u odnosu na ostale dijagnosticirane ozljede (nategnuće vrata, nagnječenje trbušne stjenke, te nagnječenje desnog ručnog zgloba), koje je zadobio neovisno o nevezivanju sigurnosnim pojasom, a kako je to proizlazi iz nalaza i mišljenja liječnika vještak dr. P. B. čiji je nalaz i mišljenje sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio, ne postoji doprinos tužitelja sud prvog stupnja utvrdio da je kod 2-tužitelja u konkretnom slučaju došlo do povrede prava osobnosti u smislu odredbe čl. 19. st. 1. i 2. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 u daljnjem tekstu: ZOO) te da istom pripada, sukladno čl. 1100. st. 2. ZOO, pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti za tjelesne i duševne boli u iznosu od 18.225,00 kn te mu je, uzevši u obzir utvrđeni doprinos od 15% u odnosu na zadobivenu ozljedu nagnječenja glave kao i da mu je tuženik na ime neimovinske štete isplatio iznos od 5.000,00 kn i 8.500,00 kn dosudio daljnji iznos neimovinske štete od 4.041,56 kn dok je za iznos od 15.958,44 kn zahtjev 2-tužitelja odbio. 7. Pošavši od daljnjeg utvrđenja da je 2-tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od 28 sati, a koju pomoć su istom pružali ukućani, da je cijena sata tuđe pomoći iznosila 20,00 kn pozvavši se na odredbu čl. 1089. st. 2. ZOO-a u a imajući u vidu utvrđeni doprinos 2-tužitelja od 15% u odnosu na zadobivenu ozljedu nagnječenja glave te isplaćeni iznos od 357,00 kn sud je tužitelju dosudio s te osnove daljnji iznos od 119,00 kn, kao i naknadu za troškove liječenja u iznosu od 1.695,00 kn, troškove prijevoza u iznosu od 750,00 kn i zatražene troškove uništenih naočala 1.500,00 kn dok je u preostalom dijelu zahtjev 2-tužitelja kao i zahtjeva 1- tužitelja odbio.

8. Suprotno tvrdnjama žalitelja, nisu pobijanom presudom ni postupkom koji joj je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, tako ni ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuju. O odlučnim činjenicama kako postojanju pretpostavki za dosuđivanje novčane naknade tužitelju za pretrpljenu štetu tako i u odnosu na osnovanost troškova postupka pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

9. U pravu je žalitelj da sud nije bio ovlašten odlučivati o dijelu zahtjeva o kojem je u ovoj pravnoj stvari već pravomoćno odlučeno (za iznos od 8.857,00 kn) te da je u tom pogledu njegov prigovor presuđene stvari bio osnovan. Međutim kako je u tom dijelu sud prvog stupnja pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev tužitelja a koji dio prvostupanjske presude u konkretnom slučaju nije ožaljen ovaj sud drugog stupnja o istom ne može odlučivati pa se žalbeni navodi u tom pogledu ukazuju neodlučnima.

10. Pogrešno međutim tuženik smatra da je prvostupanjski sud mogao odlučivati samo o zahtjevu tužitelja u pogledu kojeg je drugostupanjskom odlukom donesenoj u ovoj pravnoj stvari bila ukinuta prvostupanjska presuda a imajući u vidu da je tužitelj povisio svog zahtjev a koju preinaku je sud prvog stupanja dozvolio. Pri tome valja reći da je za svoju odluku o dozvoli objektivne preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon provedenih vještačenja, koju je smatrao svrsishodnom za konačno rješenje spora među strankama a imajući u vidu i mijenjanje Orijentacijskih kriterija na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2010. (u daljnjem tekstu Orijentacijski kriteriji), a koji se, suprotno žalbenim navodima tuženika, primjenjuju na obvezne odnose nastale nakon 01. siječnja 2006., pa tako i u ovom konkretnom slučaju, a po kojim su povećani orijentacijskih kriteriji iz 2002. za 50%, sud prvog stupnja dao je logične i uvjerljive razloge koji žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju. Stoga su u tom pogledu neodlučna razmatranja žalbe tuženog, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene odredbi čl. 190. st. 2. i 3. ZPP.

11. U odnosu na žalbene navode kojima osporava utvrđenju prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare na preinačeni dio tužbe valja reći da preinaka tužbenog zahtjeva povećanjem iznosa postojećeg zahtjeva za isplatu nije odlučna za nastupanje zastare, neovisno o odredbi čl. 191. st. 1. i st. 2. ZPP prema kojoj je riječ o preinaci tužbe.

12. Naime, za ocjenu prigovora zastare odlučno da li je riječ o istoj tražbini odnosno da je bitan identitet tužbenog zahtjeva te kada je riječ o generičkoj tražbini da istu određuje činjenični osnov zahtjeva što u pogledu traženja naknade štete znači da li je u pitanju isti štetni događaj i ista vrsta štete. Posljedično navedenom ukoliko je tužitelj povisio iznos zahtjeva za isplatu naknade iste vrste štete iz istog štetnog događaja kao u tužbi time nije promijenjena istovjetnost tužbenoga zahtjeva već je riječ o istom zahtjevu kao u tužbi po kojem parnica i dalje teče. Nadalje sama odredba čl. 191. st. 1. ZPP, koja definira preinaku tužbe, razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva od povećanje postojećeg zahtjeva iz čega proizlazi da povećanje postojećeg zahtjeva nije isto što i promjena njegove istovjetnosti te s obzirom da su ove odredbe samo procesne naravi da je njihova svrha da se i povišenje postojećeg zahtjeva u procesnom smislu tretira kao preinačenje tužbe (koja predstavlja procesnu radnju) kako bi ta dispozicija bila uvjetovana tamo navedenim ograničenjima (čl. 190. ZPP). Stoga se ocjena prvostupanjskog suda da prigovor tuženika o zastari za preinačenu tužbu nije osnovan ukazuje pravilnim.

13. S obzirom na utvrđenje utemeljeno na utvrđenjima iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka da je tužitelj u štetnom događaju zadobio nagnječenja glave, nategnuće vrata, nagnječenje trbušne stjenke, te nagnječenje desnog ručnog zgloba zbog čega mu je narušeno tjelesno i duševno zdravlje, sud prvog stupnja djelomično je prihvatio zahtjev 2-tužitelja imajući u vidu sve okolnosti njegovog ozljeđivanja te je utvrdio pravičnu novčanu naknadu koja mu u smislu odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO zbog povrede prava osobnosti pripada (kraj po tuženiku nesporno isplaćenih iznosa i utvrđene suodgovornosti).

14. Neosnovano žalitelj prigovara visini dosuđene naknade kao previsokoj.

15. Naime sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima, vodio je računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti i duševnih boli zbog naruženosti i straha i cilju kojem služi naknada te da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Pri tome je sud imao u vidu karakter i težinu ozljeda, trajanje i intenzitet fizičkih bolova i straha i smanjenje životnih aktivnosti (5%), dob tužitelja u vrijeme štetnog događaja te Okvirna mjerila kao i opseg i trajanje tuđe pomoći i njege kao i visinu cijene sata tuđe pomoći od 20,00 kn, koju i ovaj sud drugog stupnja smatra primjerenom.

16. Slijedom navedenog, pravilno je primijenjeno i materijalno pravo odredba čl. 1100. st. 2. ZOO, kada je tužitelju utvrdio pravičnu naknadu u iznosu od 18.225,00 kn te kraj već isplaćenih iznosa i utvrđene suodgovornosti od 15% u odnosu na povredu glave dosudio daljnju naknadu u iznosu od 4.041,56 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od podnošenja zahtjeva do isplate.

17. Neosnovani su žalbeni navodi kojim tuženik osporava utvrđeni doprinos tužitelja od 15% samo u odnosu na povredu nagnječenja glave jer upravo iz nalaza i mišljenja vještaka, kojem sud nije imao razloga ne vjerovati, proizlazi da je jedinu tu povredu tužitelj zadobio uslijed nevezivanja sigurnosnim pojasom dok je ostale povrede zadobio odnosno zadobio bi ih neovisno o vezivanju ili nevezivanju sigurnosnim pojasom.

18. U odnosu na odluku o tijeku zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete po preinačenom tužbenom zahtjevu valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu od 9. srpnja 2021. zauzet stav da kamata na preinačeni dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete teče od dana podnošenja odštetnog zahtjeva odnosno tužbe. Nadalje da je navedeni stav nije promijenjen niti na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu od 20. rujna 2022. usprkos donošenju odluke Vrhovnog suda Republika Hrvatske poslovni broj Rev- 1133/2021 od 14. prosinca 2021. u kojoj je na postavljeno pitanje od kada je tuženik dužan platiti zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva izraženo shvaćanje da je tuženik u obvezi platiti zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od trenutka kada je isti postavljen jer on ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego ga je uopće postavio preinačenim zahtjevom. Prigodom zauzimanja takvog shvaćanja na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu posebice se imalo u vidu da povećanje naknade prema Orijentacijskim kriterijima nije od utjecaja na pravo oštećene osobe da zahtijeva zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva u mirnom postupku s obzirom da je odredbom čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014), koji se primjenjuje kao lex specialis, propisano da oštećena osoba ima pravo na isplatu kamata u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, pa se osiguratelj koji nije tada isplatio naknadu neimovinske štete (u iznosima koji su oštećeniku pripadali prema tadašnjim Orijentacijskim kriterijima) ne može osloboditi plaćanja neimovinske štete prema sadašnjim Orijentacijskim kriterijima, niti se može osloboditi plaćanja zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Isto tako da se kod naknade neimovinske štete radi o jedinstvenom zahtjevu o visini kojeg se odlučuje u trenutku presuđenja koja se ne može cjepkati na dijelove. Prema tome, u konkretnom slučaju tužitelju je i na povišeni iznos naknade štete valjalo dosuditi pripadajuće zatezne kamate za razdoblje od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

19. U odnosu na žalbene navode kojim tuženik dovodi u pitanje visinu nasljeđivanja neimovinske štete pri čemu smatra da tužitelj kao nasljednik ne može ostvariti štetu u većem iznosu od one koju je potraživao izvorni oštećenih za vrijeme života valja reći da je odredbom čl. 1105. st. 1. ZOO koji je vrijedio u trenutku predmetnog štetnog događaja propisano da tražbina naknade neimovinske štete prelazi na nasljednike samo ako je oštećenih predao pismeni zahtjev ili tužbu. Pri tome ZOO ne propisuje situacije i okolnosti u kojima bi se tražbina naknade neimovinske štete koja je prešla na nasljednike snižavala odnosno razloge zbog kojih se ista ne bi procjenjivala prema okolnostima (cijenama) koje vrijede u trenutku donošenja sudske odluke.

22. I za svoje utvrđenje o priznatoj visini troškova liječenja, prijevoza i uništenih naočala sud prvog stupnja dao je valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja i koji opširnim žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

23. Kako pobijanom presudom i postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka tako ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud po čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, valjalo je po čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženog odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u pobijanom dijelu.

24. I odluka o troškovima postupka pravilna je i donesena sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP.

U Zagrebu 22. studenog 2022.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš, v.r.