REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-

Pola

Poslovni broj: Gž-356/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Helene Poropat, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. F. iz M., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. I., odvjetnik iz P., protiv tuženika E. O. d.d., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici iz O. društva G. & P. d.o.o. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: Pn-337/2016-102 od 17. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 22. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika te se potvrđuju presuda i toč. II., III. i IV. izreke rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: Pn-337/2016-102 od 17. siječnja 2022.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku E. o. d.d. isplatiti tužitelju Z. F. iznos od 46.084,86 kuna sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 42.300,00 kuna od 1. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 2.700,00 kuna od 17. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 1.084,86 kuna od 5. studenoga 2013. do isplate,

po kamatnoj stopi u visini eskontne stope banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku E. o. d.d. isplatiti tužitelju Z. F. iznos od 2.709,99 eura prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 279,99 eura od 6. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 810,00 eura od 15. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 810,00 eura od 15. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 810,00 eura od 15. veljače 2014. do isplate,

po kamatnoj stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„1. Nalaže se tuženiku E. o. d.d. isplatiti tužitelju Z. F.:

a) iznos od 14.118,54 kuna sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 10.710,00 kuna od 18. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 3.300,00 kuna od presuđenja do isplate,

- na iznos od 120,54 kune od 5. studenoga 2013. do isplate,

b) zatezne kamate na dosuđeni iznos od 42.300,00 kuna za razdoblje od 18. ožujka 2014. do 1. svibnja 2014.,

po kamatnoj stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku E. o. d.d. isplatiti tužitelju Z. F.:

a) iznos od 11.401,11 eura prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 31,11 eura od 22. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 340,00 eura od 15. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 340,00 eura od 15. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 340,00 eura od 15. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 1.150,00 eura od 15. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 1.150,00 eura od 15. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 1.150,00 eura od 15. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 1.150,00 eura od 15. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 1.150,00 eura od 15. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 1.150,00 eura od 15. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 1.150,00 eura od 15. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 1.150,00 eura od 15. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 1.150,00 eura od 15. studenoga 2014. do isplate,

b) zatezne kamate na dosuđeni iznos od 279,99 eura za razdoblje od 22. studenoga 2013. do 6. prosinca 2013.,

po kamatnoj stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, u roku od 15 dana.”

1.2. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

„ I. Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena za iznos od 14.500,00 kuna.

II. Nalaže se tuženiku naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 14.572,05 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 17. siječnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

IV. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan. „

2. Protiv te presude i rješenja pravodobne i dopuštene žalbe podnose obje parnične stranke.

2.1. Tužitelj žalbu podnosi protiv toč. III. pobijane presude i toč. III. pobijanog rješenja, zbog svih žalbenih razloga. Navodi da je sud pravilno odlučio u onom dijelu u kojem prihvaća tužbeni zahtjev kao osnovan, ali je donoseći pobijanu presudu izveo neke pogrešne i nepravilne zaključke temeljem utvrđenog činjeničnog stanja jer je iz činjenica bitnih za odlučivanje izveo pogrešne zaključke glede utvrđivanja suodgovornosti tužitelja u visini od 10%, obzirom da je tijekom postupka, nakon provedenih dokaza, posebice iz iskaza parničnih stranaka te provedenim vještačenjima, prometnim i medicinskim, jasno kako je osiguranik tuženika s jasnom i nedvojbenom namjerom krenuo svojim osobnim automobilom prema tužitelju, uslijed čega je zbog naleta vozila isti teško tjelesno ozlijeđen. Smatra kako je u predmetnom postupku sasvim irelevantna činjenica da je tužitelj bio u alkoholiziranom stanju, jer treba uzeti u obzir kretanje vozila osiguranika tuženika, mogućnosti izbjegavanja pješaka, kao i dinamiku nastanka prometne nesreće, a bilo kakvi razlozi za ovakav nalet vozila na pješaka, svjesno i s namjerom, nisu i ne mogu biti isključujući po pitanju odgovornosti vozača. Naime, osiguranik tuženika je stao ili usporio, i potom se zaletio u pješake i naletio na tužitelja, zbog čega bi, čak i da je tužitelj bio na rubu kolnika, on kao pješak bio meta osiguraniku tuženika, jer da ga je htio izbjeći ili ne udariti, on je to mogao učiniti primjerice radnjom okretanja ili skretanja, bez obzira gdje se tužitelj nalazio u tom trenutku, ili je pak mogao pričekati da se pješaci odmaknu, što on nije učinio. Smatra kako bi se za utvrđenje činjeničnog stanja trebala prije svega gledati sama namjera vozača, koji je mogao izbjeći pješake da je htio. Sud prvog stupnja nije obrazložio iz čega točno proizlazi kako je pješački prijelaz tužitelju bio udaljen manje od 50m, odnosno uopće se ne utvrđuje na koji je točno način sud došao do navedenog zaključka. Smatra kako u predmetnom slučaju nije i ne može biti relevantno kretanje pješaka, obzirom da je okolnost štetnog događaja takva, da je osiguranik tuženika stajao s vozilom i tek onda naglo krenuo, pa u situaciji kao što je predmetna, za isključenje odgovornosti nema govora, jer tuženik jednostavno nije morao uopće pokretati vozilo, ili je drugačijim manevriranjem, primjerice unatrag, pješake lagano mogao izbjeći. Osporava pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na osnov naknade štete u vidu izgubljene zarade tužitelja, obzirom da tužitelj smatra kako sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve relevantne dokaze u spisu, koji se tiču daljnjeg rada tužitelja, o sklopljenom ugovoru o radu kojeg je tužitelj imao ugovorenog za daljnji rad na mjestu konobara, kao i iskaz svjedoka B., koji u bitnom potvrđuje iskaz tužitelja i njegove tvrdnje o planiranom zaposlenju tijekom utuženog razdoblja, točnije godinu dana. U pogledu visine pravičnog iznosa naknade štete koju je tužitelj vezano za predmetni štetni događaj pretrpio, smatra da je sud u pogledu provedenog obračuna koji se temelji na vještačenju, ipak prenisko vrednovao pojedine kvalifikatorne okolnosti i odbio tužitelja za iznos od 14.118,54 kune. Po pitanju odbijenog dijela tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je odbijen za iznose od po 340,00 eura u periodu od 15. studenog 2013. do 15. veljače 2014. pobija predmetnu presudu, budući da je ovakav zaključak suda, pored nespornih dokaza u vezi sa visinom očekivane plaće tužitelja za period od navedena tri mjeseca, neosnovan jer je dostavio u tijeku postupka platne liste komparanata iz kojih jasno proizlazi prosječna plaća radnika za radno mjesto konobara u spornom razdoblju. U takvu platnu listu uračunata su sva davanja, božićnice i napojnice koje bi isti primali, pa je nejasno radi čega sud utvrđuje da tužitelju pripada samo 900,00 eura mjesečno, kad je iz platnih lista komparanata jasno dokazano koliko bi tužitelj primao mjesečnu plaću, a također je i navedeno koliko su iznosile napojnice. Pobija i odluku o troškovima parničnog postupka. Predlaže preinačenje pobijane presude u odbijajućem dijelu na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja i razmjerno tome obaveže tuženika da tužitelju nadoknadi parnični trošak, a podredno da pobijanu presudu u pobijanom, odbijajućem, dijelu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.281,50 kn.

2.2. Tuženik žalbu podnosi zbog svih žalbenih razloga, protiv toč. I. i II. izreke presude i u toč. II. i IV. izreke rješenja. Žalbu protiv presude podnosi u toč. I. za iznos koji prelazi iznos glavnice od 29.400,00 kn, odnosno za više suđenih 16.684,86 kn (protiv alineje 1. za iznos koji prelazi iznos glavnice od 28.000,00 kn, odnosno za više suđenih 14.300,00 kn, protiv alineja 2. za iznos koji prelazi iznos glavnice od 1.400,00 kn, odnosno za više suđenih 1.300,00 kn, i protiv alineje 3. u cijelosti); potom u toč. II. izreke presude i toč. II. i IV. izreke rješenja u cijelosti. Ukazuje da je prvostupanjska presuda opterećena apsolutno bitnom povredom odredbi čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) iz razloga jer sud nije izveo po tuženiku predložen dokaz vještačenjem po vještaku toksikologu na okolnosti utjecaja velike alkoholiziranosti od 2,16 g/kg apsolutnog alkohola u krvi na ponašanje tužitelja i smanjivanje njegove mogućnosti u izbjegavanju nezgode, a nije ni obrazložio zašto izvođenje ovoga dokaza nije važno za odluku po pitanju istaknutog prigovora i omjera doprinosa tužitelja u nastanku nezgode i štete. Također, u cijelosti je zanemario da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare cjelokupnog potraživanja tužitelja, propustivši odlučiti o prigovoru zastare u odnosu na ovo traženje naknade štete. Konačno, sud nije obrazložio zašto je tužitelju dosuđena zakonska zatezna kamata za predmetne troškove liječenja počev od 6. prosinca 2013., pored činjenice da tužitelj nije dokazao da je platio predmetne troškove i kada je platio predmetne troškove. Smatra da činjenica da se tužitelj kretao sredinom ceste i da bi nezgoda bila izbjegnuta da se nije kretao sredinom ceste, pod velikim utjecajem alkohola, predstavlja okolnost koja se ipak trebala ocijeniti većim omjerom suodgovornosti, odnosno doprinosa tužitelja u nastanku štete, te da je trebalo utvrditi postojanje doprinosa na strani tužitelja u nastanku nezgode i štete u omjeru od 30%. Smatra kako u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo razloga utvrditi visinu naknade neimovinske štete u iznosu većem od 40.000,00 kn, koju je potrebno umanjiti za nedvojbeni doprinos tužitelja u nastanku štete u omjeru od 30%, pa odbiti tužitelja sa traženom i suđenom naknadom neimovinske štete preko iznosa glavnice 28.000,00 kn. Ukazuje kako se sukladno recentnim stajalištima sudske prakse cijena sata tuđe njege i pomoći kao šteta s ovog osnova utvrđuje u visini od 20,00 kn po satu u slučaju kada je oštećenom ova pomoć pružana besplatno pa bi tužitelju stoga pripadala šteta s osnova tuđe njege i pomoći u iznosu 2.000,00 kn, odnosno, umanjeno za doprinos tužitelja u nastanku štete u omjeru od 30%, u iznosu od 1.400,00 kn. Smatra kako tužitelj nije s izvjesnošću dokazao da bi izgubio zaradu zbog nemogućnosti rada kao konobar u Austriji jer se, u vrijeme kada je navodno trebao početi s radom u Austriji, nalazio u RH, s time što njegov navodni poslodavac (svjedok B.) nije ni krenuo ishodovati radnu dozvolu za rad tužitelja u Austriji, unatoč tome što je već u vrijeme nezgode tužitelj navodno trebao početi s radom. Pobija i odluku o zakonskim zateznim kamatama na izgubljenu zaradu, jer tužitelj nije u odštetnom zahtjevu zatražio istu, te odluku o troškovima postupka. Predlaže prihvaćanje žalbe i preinačenje pobijane presude i rješenja sukladno žalbenim navodima, a podredno ukidanje pobijane presude i rješenja te vraćanje predmeta na ponovni postupak. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.281,50 kn.

3.1. Sa tim je žalbama postupljeno prema odredbi čl. 359. ZPP-a.

3.2. Odgovori na žalbe nisu podneseni

4. Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio u predmetnom štetnom događaju 1. studenoga 2013. u Gračacu, J. B. Jelačića, kod rednog broja 1, kada je osobni automobil Renault Megane registarske oznake …, kojim je krajnje nepažljivo i protivno prometnim propisima upravljao osiguranik tuženika, V. V., nekontrolirano krenuo iz svoje trake prema grupi pješaka koja se nalazila na navedenoj gradskoj ulici te vozilom udario u tužitelja koji se nalazio u navedenoj grupi pješaka, pri čemu je tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede. U navedenom štetnom događaju tužitelj je pretrpio više teških tjelesnih ozljeda i to višestruki otvoreni prijelom tibije desne noge, prijelom XI. lijevog rebra, nagnječenja i hematome glave i grudnog koša te je pretrpio intenzivan primarni strah u trenutku nesreće, dok je u nastavku liječenja bio jako zabrinut za ishod liječenja zbog više različitih i ozbiljnih povreda koje su dovele i do trajnih posljedica.

6. Sud prvog stupnja je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te mu dosudio na ime povrede prava osobnosti 47.000,00 kuna, što umanjeno za tužiteljev doprinos od 10% iznosi 42.300,00 kuna, na ime naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu 3.000,00 kuna, što umanjeno za tužiteljev doprinos iznosi 2.700,00 kuna, na ime troškova liječenja 1.205,40 kuna, što umanjeno za tužiteljev doprinos iznosi 1.084,86 kn, na ime izgubljene zarade 311,10 eura, što umanjeno za tužiteljev doprinos iznosi 279,99 eura i 2.700,00 eura, što umanjeno za tužiteljev doprinos iznosi 2.430,00 eura.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, a pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. ZPP-a) ocjena je ovog suda, kao suda drugog stupnja, da je pobijana odluka pravilna i zakonita.

8. Prije svega, valja istaknuti da osporena presuda, u smislu ocjene osnovanosti žalbenog razloga ostvarenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, niti u izreci, a niti u obrazloženju ne sadrži takve nedostatke zbog kojih se pravilnost odluke ne bi mogla ispitati, jer je izreka dovoljno jasna i određena, a u obrazloženju presude sud prvog stupnja navodi valjane razloge za svoje stajalište o neosnovanosti postavljenih zahtjeva. Nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, a niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pa je žalba žalitelja u dijelu u kojem ukazuju na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

9. Nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

10.1. Između stranaka nije sporno da je tužitelj stradao kao pješak u prometnoj nezgodi 1. studenoga 2013. u kojoj je sudjelovalo vozilo registarske oznake ZD 237-FT kojim je upravljao V. V. te da je predmetno vozilo u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti kod tuženika.

10.2. Sporna je odgovornost osiguranika tuženika, odnosno doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja te obim i visina štete.

11. Odredbom čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) propisano je da se smatra da šteta nastala u vezi s opasnom stvari potječe od te stvari, osim ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete, a prema čl. 1067. st. 3. ZOO-a vlasnik stvari oslobađa se odgovornosti djelomično, ako je oštećenik djelomično pridonio nastavku štete.

12. Iz provedenog prometnog vještačenja proizlazi da je do štetnog događaja došlo u G. na južnome početku U. bana J. J., kada je u tu ulicu iz U. N. T. skrenulo prema sjeveru osobno vozilo osiguranika tuženika, koje se zaustavilo na kolniku pored sa svoje lijeve strane proširenja ispred trgovine I., a s desne pored proširenja parkirališta Fine, budući su se ispred osobnog vozila zatekli pješaci, među kojima je bio i tužitelj, a koji su prije toga došli od smjera sjevera kolnikom Ulice Josipa bana Jelačića iz ugostiteljskog objekta L. B., s istočne strane kolnika U. J. J., udaljenog za oko 35 m sjevernije od U. N. T., te da je do kontakta tužitelja s prednjim desnim rubnim dijelom osobnog vozila i nastavno prednjim dijelom desnog boka, moglo doći na središnjem dijelu vozne površine kolnika U. bana J. J., nakon što je osobno vozilo naglo pokrenuto za oko 2,5 m prema naprijed na početku U. J. J., pri čemu je do kontakta dostiglo brzinu od oko 15 km/h, s ubrzanjem od oko 3,5 m/s, kroz vrijeme od oko 1,2 s. Pokretanje bi se moglo fizički zapaziti po nagloj kretnji osobnog vozila prednjim dijelom prema naprijed za najviše 0,25 m i dostignutoj brzini od oko 5 km/h, ostvarenoj vremenski oko 0,8 s prije kontakta s tužiteljem, s time da bi hitriji mladići s pažnjom već usmjerenom na ponašanje vozača osobnog vozila imali vremena da skoče od ispred prednjeg desnog dijela sa strane osobnom vozilu i da ih zato isto ne zahvati, ali ne i tužitelj u stanju alkoholiziranosti kako proizlazi iz stanja spisa. Kontakt nije mogao izazvati prebacivanje tijela tužitelja preko osobnog vozila, već jedino pad tijela uz desni bok osobnog vozila. Nesreća se ne bi dogodila da vozač nije pokrenuo osobno vozilo prema pješacima koji su se nalazili na voznom dijelu kolnika, a između njih i tužitelj, bez obzira na razloge zbog kojih se odlučio na takav način udaljiti s mjesta događaja, a da nije sačekao da mu pješaci oslobode siguran prolaz ispred osobnog vozila, i do naleta na tužitelja ne bi došlo da se kao pješak nije zadržavao na središnjem voznom dijelu kolnika, već da je za svoje kretanje koristio rubne dijelove kolnika, to jest proširenja ispred trgovine Ivan ili rubnog dijela parkirališta Fine, budući da na mjestu nesreće nema posebnih površina za kretanje pješaka.

13. Pravilno stoga sud prvog stupnja utvrđuje da je u ovom štetnom događaju, pretežito odgovoran osiguranik tuženika, jer je upravljajući motornim vozilom, koje predstavlja opasnu stvar, unatoč činjenici što su mu uz vozilo stajali pješaci, naglo krenuo iz zaustavljenog položaja i pritom nije utvrđeno da je dao bilo kakav znak upozorenja za kretanje. Također, obzirom da se tužitelj nije kretao rubnim dijelom kolnika, već se zaustavljao na sredini prometne površine po kojoj se kretalo vozilo, a kolnik nije prelazio preko obilježenog pješačkog prijelaza, iako mu je isti bio na udaljenosti manjoj od 50 metara, pravilna je i ocjena suda prvog stupnja da je tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja u omjeru od 10%, dok je u omjeru od 90% odgovornost na strani tuženika, odnosno njegovog osiguranika.

14. Protivno žalbi tuženika, sud prvog stupnja je prilikom odmjeravanja pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu tužitelju ispravno primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. ZOO-a. Pravilno mu je dosuđena pravična novčana naknada u iznosu od 47.000,00 kn (što umanjeno za tužiteljev doprinos od 10% iznosi 42.300,00 kn), imajući pritom u vidu intenzitet pretrpljenih fizičkih bolova i straha, njihovo trajanje, ozlijeđeni dio tijela, duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženja, neugodnosti tijekom liječenja i svrhu koju ima dosuda ovog oblika štete. Također, valja imati na umu da dosuđeni novčani iznos nije u suprotnosti ni s postojećom sudskom praksom u oblasti dosuđivanja ovih oblika štete, ni orijentacijskim kriterijima VSRH jer oni služe kao smjernica, a ne matematička formula za određivanje pravične novčane naknade. Stoga je sud prvog stupnja pravilno, vodeći računa o svim okolnostima ovog slučaja, primijenio materijalno pravo odmjerivši pravičnu novčanu naknadu upravo u dosuđenom novčanom iznosu.

15. Kako je tužitelju, kao posljedica predmetnog štetnog događaja i zadobivenih ozljeda, bila potrebna tuđa pomoć u punom opsegu tijekom tri do četiri tjedna dva do tri sata dnevno, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelju na ime imovinske štete zbog tuđe pomoći i njege pripada iznos od 3.000,00 kuna (30 kuna po satu) koji iznos nije u suprotnosti sa postojećom sudskom praksom u oblasti dosuđivanja ovih oblika štete, umanjen za tužiteljev doprinos od 10% pa je tužitelju dosudio naknadu imovinske štete u iznosu od 2.700,00 kuna.

16. Pravilno je sud prvog stupnja odlučio i o naknadi izgubljene zarade tužitelju jer je navedena odluka suda prvog stupnja donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 221.a. ZPP-a, budući da tužitelj nesporno nije školovan za konobara, nije dostavio bilo kakav dokaz o duljini radnog staža, te je, imajući u vidu da prema priloženoj tablici plaća za ugostiteljstvo u Gornjoj Austriji najniža bruto plaća iznosi 1.338,00 eura mjesečno, platnih lista komparanata i iskaza svjedoka A. B., tužitelj u ovom postupku uspio dokazati „samo“ da bi on, po redovnom tijeku stvari, u razdoblju od studenoga 2013. do siječnja 2014. ostvarivao neto plaću od (barem) 900,00 eura mjesečno.

17. Pravilno je sud prvog stupnja odlučio i o tuženikovom prigovoru zastare, jer prema čl.230. st. 1. ZOO-a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, a prema stavku 2. u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala. Zastara naknade neimovinske štete ne može početi teći prije završetka liječenja, odnosno stabilizacije oštećenikova zdravstvenog stanja, a ono se prema nalazu i mišljenju vještaka stabiliziralo 1. svibnja 2014., dok zastara imovinske štete teče od trenutka njenog nastanka, pa je pravilna ocjena suda prvog stupnja da nije protekao zastarni rok ni za koji utuženi vid štete, imajući u vidu da je tužba podnesena 4. studenoga 2016.

19. Konačno, predmet žalbenog postupka je i odluka o parničnom trošku koja je i u tom dijelu također pravilna i zakonita, kako u osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP-a), tako i u visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a ta odluka određeno nije ni osporena od strane parničnih stranaka.

20. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbe tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu i rješenje u pobijanom dijelu te donijeti odluku kao u izreci, a na temelju odredbe čl. 368. ZPP-a.

21. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti zahtjeve tužitelja i tuženika za naknadu troška žalbe jer su njihove žalbe odbijene kao neosnovane.

U Puli – Pola 22. studenog 2022.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić