Pristupanje sadržaju
- 1 - III Kr 36/2024-3
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog Z. T. zbog kaznenih djela iz čl. 179. a. i čl. 177. st. 2., u vezi čl. 51. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Varaždinu od 11. travnja 2022., broj 14 Kzd-72/2020-25, i presuda Županijskog suda u Zadru od 27. travnja 2023., broj 18 Kžzd-48/2022-12, u sjednici održanoj 21. ožujka 2024.
p r e s u d i o j e :
Odbija se zahtjev osuđenog Z. T. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Varaždinu od 11. travnja 2022., broj 14 Kzd-72/2020-25, i presuda Županijskog suda u Zadru od 27. travnja 2023., broj 18 Kžzd-48/2022-12, Z. T. je proglašen krivim zbog jednog kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece - nasilje u obitelji iz čl. 179. a. KZ/11., i zbog dva kaznena djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11. Za kazneno djelo iz čl. 179. a. KZ/11. utvrđena je kazna zatvora u trajanju jedne godine, a za kazneno djelo na štetu mldb. L. T.1, iz čl. 177. st. 2. KZ/11., utvrđena je kazna zatvora u trajanju jedne godine kao i za kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. KZ/11., na štetu mldb. L. T.2.
1.1. Na temelju citiranih zakonskih odredbi, uz primjenu čl. 51. KZ/11., Z. T. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i osam mjeseci. Primjenom odredbe čl. 57. KZ/11. izrečena je djelomična uvjetna osuda na način da se izvršava kazna zatvora u trajanju deset mjeseci, a dio kazne u trajanju jedne godine i deset mjeseci neće se izvršiti ukoliko u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo.
2. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, pravovremeno, podnio je osuđenik putem branitelja M. B., odvjetnika iz V.
2.1. Podnositelj se poziva na odredbu čl. 517. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 88/22. - dalje: ZKP/08.). S tim povezano, označava povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08., navodeći „... tešku povredu prava na pravično suđenje koje je zajamčeno Ustavom i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ...“. Vezano uz odredbu čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08. navodi „... povredu prava okrivljenika na obranu na raspravi i povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a ta povreda je utjecala na presudu ...“. Slijedom navedenog, podnositelj predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „... da donese presude kojom preinačuje prvostupanjsku presudu i okrivljenika oslobađa optužbe, podredno da donese rješenje kojim ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje …".
3. Postupajući u skladu s čl. 518. st. 4. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je podnijelo odgovor sa tvrdnjom da je zahtjev neosnovan. Odgovor je dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju.
4. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.
5. Podnositelj zahtjeva svoje nezadovoljstvo osuđujućom presudom i izrečenom djelomičnom uvjetnom osudom, potpuno promašeno, paušalno i neargumentirano, kvalificira teškom povredom prava na pravično suđenje.
5.1. U ovom su kaznenom postupku bile ispunjene sve opće pretpostavke načela pravičnosti. Ostvareno je pravo stranaka biti nazočne radnjama u postupku i saslušane prije donošenja odluke, te pravo stranke poduzimati sve radnje koje može poduzeti i njezin protivnik. Prvostupanjski sud je proveo opsežan dokazni postupak, te utvrđivao činjenice koje terete i koje idu u korist osuđeniku. Ostvarene su i pretpostavke vezane uz kvalitetu sudske odluke, jer su odluke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda utemeljene na zakonitim dokazima, detaljno obrazložene i nisu proizvoljne.
5.2. Pravo na pravično suđenje obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (vidi rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3779/2022 od 30. studenog 2022., odlomak 9). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako bi pojedini dokazi trebali biti ocijenjeni (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava D. Tommaso protiv Italije (Vijeće) broj: 43395/09 od 23. veljače 2017.
5.3. Prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga ili su ti razlozi proizvoljni i očito nerazumni, a što u ovom postupku nije bio slučaj.
6. Podnositelj nije u pravu ni kada tvrdi da je povrijeđeno pravo na obranu, jer mu na raspravi nije bilo dozvoljeno predložiti izvođenje dokaza, odnosno ispitivanje jednog svjedoka.
6.1. Iz kronologije dokaznog postupka sadržane u spisu predmeta, proizlazi kako je optuženiku bilo omogućeno i predlaganje dokaza i ispitivanje svjedoka na raspravi. Tako iz raspravnog zapisnika od 19. studenog 2020. (list 84 spisa) proizlazi da se branitelj optuženika suglasio sa dokaznim prijedlozima optužbe, ali se protivio čitanjem iskaza svjedoka S. N. i V. T. Iz zapisnika od 2. rujna 2021. (list 93-99 spisa) proizlazi kako iskazi nisu čitani već su neposredno, u kontradiktornom postupku na raspravi, bili ispitani svjedoci S. N. i V. T. Nadalje, iz zapisnika sa rasprave od 23. veljače 2022. (list 119 spisa) proizlazi da je prihvaćen prijedlog obrane, te je na predložene okolnosti dodatno ispitana ošt. V. T. Naposljetku, kako to proizlazi iz istog tog raspravnog zapisnika (list 120 spisa), obrana i optužba su suglasno izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga. Nakon što je optuženik dao obranu, iz raspravnog zapisnika (list 121 spisa) proizlazi kako su stranke, opet suglasno, izjavile da ne stavljaju prijedloge za dopunu dokaznog postupka.
6.2. Obrana, nakon što je dokazni postupak bio dovršen i nakon što su stranke iznijele svoje završne govore, nije stavila primjedbe u svezi zapisnika (čl. 410. ZKP/08.), već je zatražila izuzeće suca jer joj, navodno, nije bilo omogućeno predložiti izvođenje dokaza i ispitivanje svjedoka D. S. (list 122 spisa).
6.3. Kada se podnositelj izričito poziva na Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, valja konstatirati kako Konvencija, kao opće pravilo, ostavlja sudovima ocijeniti da li je bilo potrebno ispitati određene svjedoke (vidi Vidal protiv Belgije, serija A, br. 235-B, stavak 33. ESLJP 1992.). Bitno svojstvo suđenja, sadržajno u njegovom konstitutivnom elementu, nije narušeno samim time što optuženiku nije bilo dozvoljeno izvesti određene dokaze. Naime izvođenje određenih dokaza mora biti nužno za utvrđivanje istine (vidi Pernar protiv Italije, br. 48898/99, stavak 29., ESLJP 2003.).
6.4. Podnositelj zanemaruje kako osuđujuća presuda nije arbitrarna, već zasnovana na brojnim izvedenim dokazima, pa i činjenici da je optuženik u obrani iskazao kako je svaki drugi dan poslije posla konzumirao alkohol, doista je razbio svojoj supruzi mobitel jer se dopisivala, znao je govoriti "kurvo, glupačo", između njih je bilo svađe i naguravanja, a djeca su znala čuti njihove svađe pa su išla baki.
6.5. Imajući u vidu obranu optuženika, iskaze ispitanih svjedoka te druge izvedene druge dokaze, očito, za utvrđivanje istine nije bilo potrebno ispitati još i D. S., koji na raspravi nije niti bio predložen. Uostalom, podnositelj ovog izvanrednog pravnog lijeka bio je decidiran kako je predložio ovoga svjedoka na okolnost o kojoj su već "… vrlo životno i okolnosno iskazivali okrivljenik i svjedoci V. T., M. T. i N. Č. …".
6.6. Imajući u vidu sve do sada izloženo, osuđeniku ničim nije bilo povrijeđeno pravo na obranu na raspravi, nije bilo potrebno ispitati D. S., a iz sadržaja zahtjeva proizlazi kako je i podnositelju bilo jasno da izvođenje upravo tog dokaza, na okolnost o kojoj su drugi već „... životno i okolnosno iskazivali ...“, nije bilo nužno za utvrđivanje istine.
7. Suprotno paušalnim tvrdnjama podnositelja kako je ostvarena povreda kaznenog postupka u žalbenom postupku, valja konstatirati da je drugostupanjski sud ispitao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se poziva. Analizirajući žalbene razloge, vrlo jasno i logično je izloženo zašto je žalba neosnovana, pri čemu je argumentirano odgovoreno na sve žalbene tvrdnje. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sud drugog stupanja nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika, na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.
8. Premda se podnositelj, formalno, poziva na zakonske odredbe koje uređuju ovaj izvanredni pravni lijek, iz sadržaja zahtjeva proizlazi kako smatra da se „ignoriraju činjenice“, uslijed čega odlučne činjenice nisu ili su pogrešno utvrđene, a sudovi nisu uzeli u obzir „... svrsishodnost izrečene stroge zatvorske kazne ...“.
8.1. Podnositelj zanemaruje da se ovaj izvanredni pravni lijek, suglasno odredbi čl. 517. st. 1. ZKP/08., ne može podnijeti ni zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti zbog odluke o kazni.
8.2. Netočne tvrdnje podnositelja kojima izravno osporava utvrđeno činjenično stanje a neizravno i izrečenu sankciju, usmjerene su na revalorizaciju utvrđenog činjeničnog stanja u pokušaju ishoditi odluku suda u trećem stupnju, mimo uvjeta predviđenim zakonskim odredbama i protivno smislu ovog izvanrednog pravnog lijeka.
9. S obzirom na izloženo, primjenom čl. 519. u svezi čl. 512. ZKP/08., odlučeno je odbiti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, a slijedom takve odluke nije bilo mjesta odgodi izvršenja pravomoćne presude.