Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 50 Gž R-2722/2022-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz I., OIB: …, zastupanog po punomoćniku N. B., odvjetnici u V., protiv tuženika O. g. d.o.o. iz S., OIB: …, zastupana po punomoćnicima I. M. i M. Dž. P., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u O., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženog protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Pr-106/2019-38 od 1. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 22. studenog 2022.,
r i j e š i o j e
I Ukida se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Pr-106/2019- 38 od 1. srpnja 2022. u točkama I i II izreke i predmet se u tom dijelu vraća istom sudu na ponovno suđenje.
II Odluka o troškovima povodom pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženom da tužitelju isplati iznos od 270.409,64 kn sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenim u prvostupanjskoj presudi (točka I izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 64.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke) dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen (točka III izreke).
2. Presudu u točkama I i II izreke pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 u daljnjem tekstu: ZPP-a). Sadržajno predlaže preinačenje prvostupanjske presude u pobijanom dijelu uz naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Žalba tuženika je osnovana.
4. Predmet postupka u ovoj žalbenoj fazi je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće u periodu u kojem zbog nezakonite odluke tuženog kao poslodavca nije radio kod tuženog.
5. Među strankama nije sporno da je tužitelj uslijed otkazivanja njegovog ugovora o radu od 20. veljače 2012. bio u utuženom razdoblju van procesa rada te da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-125/13-31 od 11. lipnja 2013. navedeni otkaz ugovora o radu tužitelja od 20. veljače 2012. utvrđen nedopuštenim te da je tuženiku naloženo da tužitelja vrati na rad kao i činjenica da je tužitelj temeljem navedene presude, prijedlogom za ovrhu, pokrenuo pri Općinskom suda u Đakovu ovršni postupak radi vraćanja na rad kod tuženika u kojem je Općinski sud u Đakovu donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-655/19 od 13. studenog 2019.
6. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev u cijelosti uz obrazloženje da je tuženik tužitelju odlukom od 20. veljače 2012. nezakonito otkazao ugovor o radu, da tužitelj sukladno odredbi čl. 95. st. 3. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11 i 73/13, dalje u tekstu – ZR) ima pravo na isplatu naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom tuženika zbog predmetnog nezakonitog otkazivanja, da tuženik tijekom postupka nije na poziv suda dostavio dokumentaciju iz koje bi sud mogao utvrditi visinu naknade plaće koja pripada tužitelju u utuženom razdoblju a pogotovo obračunske liste plaće za tužitelja u utuženom razdoblju kao niti dokumentaciju iz koje bi proizlazile plaće usporednih radnika na istim radnim mjestima što je za sud prvog stupnja bilo indikativno posljedično čemu je visinu naknade plaće utvrdio temeljem dopune nalaza i mišljenja vještaka, u iznosu od 270.409,64 kune, koji obračun je povoljniji za radnika a imajući u vidu da je vještak nespornim učinio visinu bruto plaće tužitelja za utuženo razdoblje temeljem odluke o otkazu ugovora o radu u kojoj je utvrđeno da je prosječna plaća tužitelja u zadnja tri mjeseca prije otkaza iznosila 5.800,00 kn.
7. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio obvezu tuženog da isplati tužitelju naknadu plaće u razdoblju kada je bio van procesa rada kod tuženog zbog njegove nezakonite odluke o otkazu, temeljem odredbe čl. 95. st. 3. ZR. Pravilno je i zaključio da tužitelj ima pravo na isplatu naknade plaće u visini plaće koju bi isti ostvarivo kod tuženika da je ostao raditi kod njega u utuženom razdoblju.
8. Međutim ovaj sud ne može za sada prihvatiti utvrđenje prvostupanjskog suda o visini naknade plaće koja pripada tužitelju.
9. Osnovano tuženik u žalbu ističe da je u tom dijelu prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. To iz razloga što je presuda u tom dijelu nejasna jer ne sadrži jasne i određene razloge a zbog čega se ista u tom dijelu ne može ispitati. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud visinu tužbenog zahtjeva utvrdio temeljem varijante izračuna iz nalaza i mišljenja vještaka koju je vještak učinio nespornom a koja je povoljnija za radnika. Takav zaključak nije jasan niti prihvatljiv jer vještak nije ovlašten (jedino stranke u parničnom postupku mogu određenu činjenicu učiniti nespornom) utvrditi nespornim visinu potraživanja a sud donoseći odluku nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje kao i svaki drugi dokaz sukladno odredbi čl. 8. ZPP te ga iz određenih razloga prihvaća ili ne prihvaća koje razloge u obrazloženju svoje odluke navesti i obrazložiti, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Posljedično navedenom utvrđenje da je vještak visinu utvrdio nespornom ili da je određena varijanta obračuna povoljnija za tužitelja bez davanja jasnih i određenih razloga o ocjeni navoda vještaka, kao u konkretnom slučaju, nije valjani temelj niti razlog za neko utvrđenje odnosno odlučivanje suda u parničnom postupku.
9.1. Nadalje sud u obrazloženju svoje odluke navodi da je visinu predmetne naknade plaće prihvatio isključivo iz razloga što tuženik na traženje suda nije dostavio relevantnu dokumentaciju temeljem koje bi vještak mogao utvrditi visinu i to jer nije dostavio isplatne liste tužitelja za utuženo razdoblje (iako tužitelj u utuženom razdoblju nije radio pa mu tuženik kao poslodavac nije niti isplaćivao plaću pa slijedom toga niti izdavao isplatne liste iz kojeg razloga tuženik nije niti mogao udovoljiti traženju suda) niti podatke o plaćama usporednih radnicima a da pri tome nije uopće ocijenio navode tuženika da je kod njega došlo do reorganizacije poslovanja uslijed koje na radnom mjestu na kojem je prije otkazivanja radio tužitelj u utuženom razdoblju nije imao zaposlenih radnika a što bi, ukoliko su ti navodi točni, za posljedicu imalo nemogućnost tuženika udovoljiti tom traženju suda.
10. Isto tako nije jasno, jer sud prvog stupnja za to ne daje valjane razloge, zašto smatra da teret dokaza visine tužbenog zahtjeva nije na tužitelju već na tuženiku a imajući u vidu da je sukladno odredbi čl. 219. ZPP dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične tvrdnje s time je tužitelj dužan dokazati istinitost navoda o postojanju i visini svojeg potraživanja, a ako u tome ne uspije da njegov zahtjev za pružanje pravne zaštite treba odbiti. Tužitelj, u slučaju da su točne tvrdnje tuženika da u utuženom razdoblju nisu postojali usporedni radnici, ima pravo, sukladno odredbi čl. 95. st. 5. ZR, na isplatu naknade plaće u visini prosječne plaće ispunjene mu u tri mjeseca koja su prethodila nezakonitom otkazivanju. Stoga je, osim ako ne dokaže da mu tuženik isplatne liste nije uručio odnosno da ih ne posjeduje u kojem slučaju sud može na prijedlog tužitelja zatražiti od tuženika dostavu istih (za zadnja tri mjeseca) a ne isplatnih lista za utuženo razdoblje, tužitelj trebao dokazati, dostavom isplatnih lista koje je primio u posljednja tri mjeseca prije otkazivanja ugovora o radu, visinu plaće koje je ostvario odnosno koje su mu isplaćene u tri mjeseca koja su prethodila otkazivanju, a ne da sud visinu istih utvrđuje iz odluke o otkazu koja je pravomoćnom sudskom odlukom stavljena van snage te kao takva ne proizvodi pravne učinke.
11. Zbog navedenog i činjenično stanje u tom dijelu ostalo je nepotpuno i netočno utvrđeno pa je valjalo, temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP i čl. 370. ZPP ukinuti presudu u dijelu kojem je odlučeno o zahtjevu za isplatu naknade plaće i kamata na isto i predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
12. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja raspraviti će odlučne okolnosti za utvrđenje visine naknade plaće koja tužitelju pripada za utuženo razdoblje, ocijeniti dokaze koje su stranke na tu okolnost predložile, ovo i ranije izvedene dokaze ocijeniti na način određen čl. 8. ZPP te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja o predmetu spora ponovno odlučiti imajući pri tome u vidu da porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaće i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate plaće (analogno i isplate naknade plaće po sudskoj presudi) nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i pripadajućeg prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate do tada ne obračunavaju a sve u skladu s čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14) i čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14 i 137/15).
13. S obzirom da je presuda u pogledu glavnog zahtjeva ukinuta je i odluka o troškovima postupka.
14. Odluka o troškovima povodom pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).
U Zagrebu 22. studenog 2022.
Predsjednik vijeća:
Vlasta Feuš, v.r.
