REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-3482/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja KONZUM plus d.o.o. iz Zagreba, Marijana Čavića 1/a, OIB 62226620908, kojeg zastupa punomoćnik Marko Smolek, odvjetnik u odvjetničkom društvu Smolek & Škrinjar d.o.o. u Zagrebu Jurja Žeravića 19, protiv tuženika IVONE KAPOR, vl. obrta MILLENIUM iz Korčule, Cvjetno naselje 18, OIB 62948417706, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-1/2021 od 2. lipnja 2022., 22. studenoga 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-1/2021 od 2. lipnja 2022. u točkama II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je djelomično održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivne Kaliman iz Korčule poslovni broj Ovrv-52/20 od 14. travnja 2020. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.049,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate i to prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud djelomično ukinuo navedeni platni nalog te odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 16.950,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama, ovršni trošak u iznosu od 1.950,00 kn i predvidivi ovršni trošak u iznosu od 1.287,50 kn (točka II. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi sud prvog stupnja je naložio tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.812,50 kn (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka, a osobito nakon provedenog vještačenja po sudskom vještaku za računovodstvo i financije Ivanki Sušić iz društva Ivanka RRIF d.o.o., ocijenio da samo ambalaža po tužiteljevim računima broj 9865/1054/1 i 9918/1054/1 (u ukupnom iznosu od 1.049,75 kn) nije vraćena tuženiku dok je tuženik vratio tužitelju ambalažu koju mu je tužitelj fakturirao preostalim računima. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku budući da je tužiteljev uspjeh u sporu 5,8%.

2. Protiv točaka II. i III. izreke te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući te dijelove presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj prvenstveno ističe kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio neosnovanim tuženikove prigovore zastare i nedostatka aktivne legitimacije. Međutim, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku smatrajući pri tome da je nalaz i mišljenje vještaka nestručno budući da je vještak naveo da je tuženik u svojim poslovnim knjigama evidentirao samo dva računa, a to su računi broj 9865/1054/1 i 9918/1954/1. Međutim, činjenica da tuženik nije evidentirao gotovinske račune u svojim poslovnim knjigama se ne može tumačiti na način da dugovanje prema tužitelju ne postoji. Žalitelj ističe da je vještak u skladu s pravilima struke izvršio uvid u spis, jasno bi vidio da je tužitelj zadužio tuženika za iznos nevraćene ambalaže na zasebnim računima te u nastavku žalbe ponavlja svoje navode iz prvostupanjskog postupka kako se odvijala poslovna suradnja između stranaka. Tužitelj navodi da je tuženik kao kupac račune zaduženja ambalaže uredno ovjerio potpisom i pečatom kao dokaz da ambalaža nije vraćena pa postavlja pitanje zašto bi tuženik račune zaduženja uopće ovjeravao ako je ambalažu vratio. Jedini dokaz kojeg tužitelj može i/ili mora predočiti sudu kojim bi osporio osnovanost utuženih računa jest upravo dostavljanje ručnih povratnica za predanu ambalažu. Žalitelj ističe i svoje neotklonjene prigovore na nalaz i mišljenje sudskog vještaka i na nepodobnost zadatka vještaka te predlaže drugostupanjskom sudu da uvaži žalbu i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev ili, podredno ukine predmetnu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu tužitelju troškova žalbenog postupka u iznosu od ukupno 4.436,26 kn.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijane točke II. i III. izreke presude na temelju odredbe članka 365. stavak 1. i 2., Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, no i pravilnom primjenom materijalnog prava je valjalo jednako odlučiti o (ne)osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva tužitelja.

4. Prethodno, ovaj sud ukazuje prvostupanjskom sudu da je tužitelj podneskom od 2. svibnja 2022. sa str. 600. - 602. spisa podnio prijedlog za određivanje prethodne mjere iz članka 501.a Zakona o parničnom postupku. Međutim, premda je tužitelj to učinio pravovremeno, to jest prije zaključenja glavne rasprave, prvostupanjski sud o tom tužiteljevu prijedlogu nije donio odluku. S obzirom na to da se radi o nedonošenju odluke, a ne o propustu suda da odluči o dijelu tužbenog zahtjeva (zbog čega nema mjesta primjeni odredbe članka 339. stavka 2. Zakona o parničnom postupku), to sud prvog stupnja mora odlučiti o tom prijedlogu tužitelja neovisno od toga što je odluka o odbijanju dijela tužbenog zahtjeva pravomoćna danom donošenja ove drugostupanjske odluke (i što je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji je usvojen prvostupanjska presuda pravomoćna protekom roka za žalbu jer tuženik nije podnio žalbu protiv tog dijela presude). Upravo zbog navedenog, ovaj sud ovom prilikom poziva prvostupanjski sud da donese odluku o predloženoj mjeri osiguranja.

Nadalje, iz spisa proizlazi, a to između stranaka nije ni sporno, da je tužiteljev pravni prednik Velpro-centar d.o.o. isporučivao tuženiku kao kupcu robu (piće) čiju je cijenu tuženik nesporno u cijelosti podmirio tužitelju – ovo uostalom proizlazi i iz nalaza vještaka Ivanke Sušić (Ivanka RRIF d.o.o.) sa str. 556. spisa u kojem je navedeno da „tužitelj vodi dvije financijske kartice za svakog kupca pa tako i za tuženika, jedna financijska kartica je za robu, a druga za ambalažu tako je tužiteljeva kartica za robu sa dugom od 0,00 kn”. Jednako tako, iz spisa proizlazi da je tužitelj utuženim računima fakturirao tuženiku cijenu ambalaže za isporučeno piće u ukupnom iznosu od 18.000,50 kn pa je zato između stranaka sporno je li tuženik (u cijelosti ili djelomično) vratio tužitelju ambalažu, a o toj činjenici prema mišljenju prvostupanjskog suda (i stranaka) ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja.

5. Međutim, suprotno mišljenju prvostupanjskog suda (kao i obiju stranke), u ovom sporu činjenica je li tuženik u cijelosti ili djelomično vratio tužitelju ambalažu koju mu je tužitelj predao prilikom isporuke robe (pića) nije odlučna za (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja; upravo zbog navedenog, sud prvog stupnja je nepotrebno provodio dokaz vještačenjem po sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke Ivanka RRIF d.o.o. (u čije ime je vještačenje proveo sudski vještak Ivanka Sušić). Naime, u odnosu na ambalažu koju je tužitelj preda(va)o tuženiku stranke (pravni prednik tužitelja i tuženik) nisu bile u poslovnom odnosu iz ugovora o kupoprodaji u smislu odredbe članka 376. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21), već su u tom poslovnom odnosu bile samo u odnosu na robu – piće koje se nalazilo u predmetnoj ambalaži. Da je tomu tako, proizlazi iz tuženikova podneska od 8. travnja 2021. sa str. 264. spisa u kojem tuženik ističe da računi na koje se poziva tužitelj nisu nikada utvrđeni kao dospjele obveze tuženika naspram pravnom predniku tužitelja jer se u tim računima navodi samo prazna ambalaža koju navodno kupuje tuženik, a ne roba, no tuženik se ne bavi kupnjom prazne ambalaže te tuženik u tom podnesku navodi i da se poslovanje između tuženika i Velpro-centra d.o.o. odvijalo na način da je tuženik prilikom preuzimanja robe u istom trenutku razduživao (vraćao) pravnom Velpro-centru d.o.o. ambalažu koja se kod tuženika nalazila pa se nikad nije moglo dogoditi niti se dogodilo da tuženik prilikom preuzimanja robe nije vratio ambalažu jer je uvjet isporuke robe od Velpro-centar d.o.o. bio i povrat ranije ambalaže što je vidljivo iz računa koje je uz taj podnesak dostavio tuženik. Jednako tako, i iz podneska tužitelja od 18. veljače 2022. sa str. 591. spisa proizlazi da stranke u odnosu na ambalažu nisu bile poslovnom odnosu iz ugovora o kupoprodaji, budući da je tužitelj u tom podnesku naveo da se prilikom fakturiranja robe na tužiteljevom računu automatski iskazuje ambalaža, no na istom računu se „ambalaža zadužuje i razdužuje te ukoliko je kupac prilikom preuzimanja robe ambalažu vratio, izdaje mu se ručna povratnica, a ukoliko ju nije vratio naknadno mu se izdaje posebni račun za upravo tu ambalažu“.

Prema tome, iz navedenog jasno proizlazi da pravni prednik tužitelja Velpro- centar d.o.o. i tuženik u odnosu na ambalažu čiju je cijenu prednik tužitelja fakturirao tuženiku utuženim računima nisu bili u poslovnom odnosu proizašlom iz ugovora o kupoprodaji u smislu članka 376. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, nego iz ugovora o posudbi iz članka 509. tog Zakona, budući da je Velpro-centar d.o.o. kao posuditelj predmetnu ambalažu preda(va)o tuženiku kao posudovniku na besplatnu uporabu, dok se tuženik obvezao vraćati tu ambalažu predniku tužitelja prilikom (svake) naredne isporuke pića.

Slijedom navedenog, upravo zato što stranke (pravni prednik tužitelja i tuženik) u odnosu na ambalažu koju je prednik tužitelja predavao tuženiku nisu bile u poslovnom odnosu iz ugovora o kupoprodaji, to neovisno od činjenice je li mu tuženik vratio cjelokupnu količinu isporučene ambalaže koju činjenicu je ispitivao prvostupanjski sud, tužitelj neosnovano potražuje od tuženika cijenu predane ambalaže. Ovo iz razloga jer isplata cijene za predanu ambalažu ne predstavlja sadržaj tuženikove obveze iz ugovora o posudbi, slijedom čega tužitelj kao (eventualni) vjerovnik u smislu odredbe članka 166. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ne može umjesto tuženikove (eventualne) obveze vraćanja stvari (ambalaže) sukladno člancima 509. i 515. Zakona o obveznim odnosima zahtijevati isplatu cijene. Naprotiv, tužitelj je kao (eventualni) vjerovnik tuženikove obveze na povrat ambalaže sukladno odredbi članka 342. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima bio ovlašten od tuženika kao dužnika te obveze zahtijevati (samo) ispunjenje obveze vraćanja ambalaže, a ukoliko tuženik to ne bi učinio tužitelj bi tada mogao zahtijevati naknadu štete prema stavku 2. toga članka Zakona o obveznim odnosima odnosno prema članku 514. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ako bi se radilo o oštećenju ili propasti ambalaže. Međutim, tužitelj u ovom sporu ne potražuje naknadu štete – naime, naknada štete nije činjenična osnova spora.

Upravo zbog navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan u cijelosti, a ne samo u dijelu u kojem je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio od tuženika isplatu iznosa od 16.950,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama kako to smatra prvostupanjski sud. Međutim, s obzirom na to da je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je usvojen prvostupanjska presuda pravomoćna jer tuženik nije žalbom pobijao taj dio presude (točka I. izreke presude), to ovaj sud u tom dijelu nije mogao preinačiti pobijanu presudu. Stoga je tužiteljevu žalbu podnesenu protiv točaka II. i III. izreke prvostupanjske presude valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 22. studenoga 2022.

Sudac

doc. dr. sc. Jelena Čuveljak

Broj zapisa: eb314-0f38a

Kontrolni broj: 045b4-789b0-47d5d

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Jelena Čuveljak, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.