Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-2473/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Lidije Rostaš i Borisa Markovića, članova vijeća, uz višeg sudskog savjetnika - specijalistu Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja S. h. d. d., S1., kojeg zastupa opunomoćenik H. A., odvjetnik u S2., protiv tuženog Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, S2., kojeg zastupa pročelnik L. K., radi naknade s obilježjem naknade za koncesiju, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-2405/22-14 od 7. travnja 2023., na sjednici održanoj 21. ožujka 2024.
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-2405/22-14 od 7. travnja 2023.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/I-471-01/22-11/57, URBROJ: 513-02-8008/3-22-1 od 3. studenoga 2022. kojim je odbijena žalba tužitelja podnesena protiv rješenja o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., KLASA: UP/I-415-02/2022-001/1806, URBROJ: 513-007-13/2022-01 od 28. ožujka 2022.
2. Protiv označene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 66. st. 1. Zakona o upravnim sporovima – „Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS).
3. Tužitelj u žalbi ne osporava da je sklopio sporazume/ugovore o poslovnoj suradnji s trećim osobama radi obavljanja turističke djelatnosti na dijelu koncesioniranog područja, a koji ugovori odgovaraju ugovorima o podkoncesiji ali osporava da su ti sporazumi/ugovori sklopljeni bez pisane suglasnosti davatelja koncesije i da je obavljana djelatnost koncesije izvan opsega djelatnosti koncesije koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da je postupao protivno članku 12. stavku 2. Zakona o koncesijama. Tvrdi da je suglasnost za davanje koncesioniranog područja u podkoncesiju zatražio pisanim putem u nekoliko navrata u razdoblju od 1. srpnja 2011. do 1. lipnja 2021. pa, iako nije dobio odgovor na zahtjeve, smatra da je suglasnost postojala. Poziva se na dopis S.-d. županije od 3. rujna 2019. u kojem je navedeno da “Metodom analogije, nužno je da pravila koja vrijede za koncesionare koji daju koncesiju u podkoncesiju uz suglasnost davatelja koncesije vrijede jednako i za one koncesionare koji su istu dali u podkoncesiju bez suglasnosti davatelja koncesije odnosno da ih jednako tretiramo u dijelu koji se tiče same naplate naknade za koncesiju.“ Tvrdi da je navedeno uzeo kao valjanu pravnu osnovu za uspostavu oblika poslovne suradnje na području koje se nalazi u zoni obuhvata koncesije u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 1. lipnja 2021.
4. Tužitelj navodi da je koncesionar konkludentnim radnjama, naplatom varijabilnog dijela koncesijske naknade kao i navedenim dopisom pisanim putem dao suglasnost na sklapanje pravnih poslova od interesa domicilnim obrtnicima u obliku navedenih sporazuma o poslovnoj suradnji. Navodi da je sve sporazume nadležni Ured za pomorstvo i turizam redovito dobivao na uvid, redovito ispostavljao pozive na plaćanje za varijabilni dio koncesijske naknade te da je ista redovito uplaćivana na račun zajedničkog prihoda državnog, županijskog i gradskog prihoda. Tvrdi da je poštivao Zakon o koncesijama, da nije prekoračio ovlasti dane od strane davatelja koncesije koji je bio upoznat sa svim načinima uporabe predmetnog područja.
5. Nadalje tužitelj osporava da bi trebao ponovo izvršiti plaćanje naknade za koncesiju za promjenjivi dio koje plaćanje je izvršeno pa da bi plaćanjem zadanih iznosa došlo do dvostruke naplate. Navodi da su pravna osnova suradnje između S. h. d. d. i trećih osoba za obavljanje turističke i ugostiteljske djelatnosti ugovori o zakupu koji su sklopljeni isključivo na česticama koje su u privatnom vlasništvu S. h. d. d., a ne na javnom i pomorskom dobru koje je Ugovorom o koncesiji definirano kao zona obuhvata koncesije te da ne može biti predmet nadzora. Navodi da je predložio saslušanje svjedoka i izvođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje je sud odbio kao nepotrebne, čime je propustio utvrditi potpuno činjenično stanje te da je time pogrešno primijenio materijalno pravo. Stoga predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
6. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava da bi se navodi iz dopisa S.-d. županije od 3. rujna 2019. mogli smatrati valjanom pravnom osnovom za uspostavu oblika poslovne suradnje na području koje se nalazi u zoni obuhvata koncesije u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 1. lipnja 2021. kao i da je davatelj koncesije naplaćivao varijabilni dio koncesijske naknade. Navodi da je isti dopis dostavljen i tuženiku na znanje te da je citirani navod izdvojen iz konteksta cjelokupnog dopisa davatelja koncesije jer je taj dopis davatelj koncesije uputio tužitelju kao koncesionaru za kojeg posjeduje informaciju da daje dio svoje koncesije u podkoncesiju bez suglasnosti davatelja koncesije, što može dovesti do oduzimanja koncesije. Tvrdi da tužitelj nije dobio suglasnost za sklapanje podugovora na koncesioniranom području od davatelja koncesije, iako ju je više puta zatražio.
7. Tuženik osporava da bi tužitelj trebao ponovo izvršiti plaćanje naknade za promjenjivi dio s obzirom na to da je provedenim nadzorom i pobijanim rješenjem u skladu s člankom 89. Zakona o koncesijama utvrdio obvezu i naložio uplatu iznosa posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije s pripadajućim kamatama. Navodi da je nadzorom utvrdio da je koncesionar (tužitelj) u izvršavanju dvaju sklopljenih ugovora o koncesiji s davateljem koncesije obavljao djelatnost izvan opsega djelatnosti koncesije koji je određen istim ugovorima o koncesiji, čime se prema članku 12. stavku 2. Zakona o koncesijama smatra svako prekoračenje ovlaštenja koja proizlaze iz ugovora o koncesiji uključujući svaki oblik samovlasnog proširenja primjene tih ovlaštenja. Citira članak 91. Zakona o koncesijama te ističe da nije sporno da je tužitelj u razdoblju nadzora platio promjenjivi dio naknade za koncesiju za oba ugovora u iznosu 27.111,71 kunu dok mu je pobijanim rješenjem utvrđena i naložena uplata obveze naknade s obilježjem naknade za koncesiju kao i pripadajućih kamata u iznosu 38.009,09 kuna i imovinske koristi u iznosu 166.421,81 kunu. Navodi da se prethodno izvršene uplate na ime naknade za koncesiju ne mogu smatrati dijelom podmirene, pobijanim rješenjem utvrđene obveze za nezakonito obavljanje djelatnosti (naknade s obilježjem naknade za koncesiju) pa da podmirenje navedene obveze ne predstavlja dvostruku uplatu. Stoga predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu.
8. Žalba je neosnovana.
9. Po ocjeni ovog suda, nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka jer je prvostupanjski upravni sud, suprotno tvrdnji žalitelja, pravilno primijenio odredbe ZUS-a. Naime, Upravni sud nije počinio nijednu postupovnu pogrešku do koje bi došlo zbog neprimjenjivanja ili pogrešnog primjenjivanja postupovnih pravila propisanih odredbama ZUS-a.
10. Što se tiče prijedloga tužitelja za izvođenje dokaza tijekom upravnog spora, valja navesti da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi, niti dokaza kojima se one mogu utvrditi. Međutim, sud je dužan u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora, što je Upravni sud i učinio u skladu s odredbom članka 60. stavka 4. ZUS-a.
11. U odnosu na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, isti je neosnovan jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi svih izvedenih dokaza i njihovom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
12. U postupku je utvrđeno da je Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured S. obavio nadzor obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju kod tužitelja za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 1. lipnja 2021. o kojem nadzoru je sastavljen zapisnik KLASA: 471-01/21-11/53, URBROJ: 513-02-8008/3-22-17 od 1. rujna 2022. kojim su utvrđene određene nepravilnosti. Naime, utvrđeno je da je tužitelj sa S.-d. županijom sklopio Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru u svrhu korištenja plaže na dijelu k.o. S1., predio G. – uvala V. L. od 16. prosinca 2010., a potom i tri dodatka tom ugovoru te da je bez pisane suglasnosti davatelja koncesije s trećim osobama sklapao ugovore o potkoncesiji.
13. Postupci davanja koncesija, ugovor o koncesiji, prestanak koncesije, pravna zaštita u postupcima davanja koncesije, politika koncesija, te druga pitanja u vezi s koncesijama uređeni su Zakonom o koncesijama („Narodne novine“ 69/17., 107/20., dalje ZK).
14. Odredbom članka 12. stavka 2. ZK je propisano da je koncesionaru koji izvršava ugovor o koncesiji zabranjeno obavljanje djelatnosti koncesije izvan opsega djelatnosti koncesije koji je određen ugovorom o koncesiji. Obavljanjem djelatnosti koncesije izvan opsega djelatnosti koncesije koji je određen ugovorom o koncesiji smatra se svako prekoračenje ovlaštenja koja proizlaze iz ugovora o koncesiji, uključujući svaki oblik samovlasnog proširenja primjene tih ovlaštenja. Člankom 68. stavkom 1. ZK propisano je da koncesionar može za vrijeme trajanja ugovora o koncesiji sklopiti podugovor i/ili ugovor o potkoncesiji, međutim prema članku 69. stavku 1. istog zakona, prije sklapanja podugovora ili ugovora o potkoncesiji iz članka 68. toga Zakona, koncesionar je dužan dobiti pisanu suglasnost davatelja koncesije za sklapanje podugovora ili ugovora o potkoncesiji.
15. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je tužitelj sklapajući ugovore o potkoncesiji s trećim osobama bez pisane suglasnosti davatelja koncesije postupao protivno navedenom zakonu i ugovornim odredbama. Također je pravilno ocijenjeno i da dopis S.-d. županije od 3. rujna 2019., koji je tužitelj selektivno citirao, ne predstavlja konkludentno ponašanje iz kojeg se posredno može zaključiti da je ista posredno očitovala pravno relevantnu volju za sklapanje ugovora o potkoncesiji s trećim osobama.
16. Isto tako je tuženik pravilno ocijenio da se prethodno izvršene uplate na ime naknade za koncesiju ne mogu smatrati dijelom podmirene, pobijanim rješenjem utvrđene obveze za nezakonito obavljanje djelatnosti (naknade s obilježjem naknade za koncesiju) pa da podmirenje navedene obveze ne predstavlja dvostruku uplatu.
18. S obzirom na sve navedeno, ocjenjujući zakonitost pobijane prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi ovaj sud je ocijenio presudu zakonitom, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava.
19. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
U Zagrebu 21. ožujka 2024.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Karlovčan-Đurović, dipl. iur., v.r.