3.Pr-231/2021-25
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
N A T E M E LJ U O D R I C A NJ A
I
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić,kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja P. T. iz O., OIB: …, zastupan po punomoćniku D. T., odvjetnici u O. d. V. & P. d.o.o. iz Z., protiv tuženika K. p. i. d.d., sa sjedištem u Z., OIB …, kao pravnog slijednika K. d.o.o., O. OIB …, zastupan po punomoćniku A. D., dipl.iur, radi isplate, nakon zaključene rasprave dana 07. listopada 2022. godine u nazočnosti punomoćnice tužitelja odvjetnice D. T., i punomoćnika tuženika A. D., dipl.iur., dana 21. studenog 2022. godine
p r e s u d i o j e
I. Tužba i tužbeni zahtjevi koji glase:
„I. Utvrđuje se da su Odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu od 1. studenog 2020.g. i Odgovor na zahtjev za zaštitu prava – radnik P. T. od 30. studenog 2020.g. nedopušteni.
II. Utvrđuje se raskid Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između K. d.o.o. i P. T. dana 1. listopada 2014.g. s danom zaključenja glavne rasprave.
III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju naknadu štete u iznosu od pet mjesečnih plaća tužitelja u roku od 8 dana donošenja presude.“
odbijaju se.
II. Tužba i tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 220.006,16 kn / 29.199,84 EUR na ime otpremnine, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od dana 2. svibnja 2021.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana od dana donošenja presude.
Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana naknaditi tužitelju parnični trošak ovog postupka.“ odbija se u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio dana 18. prosinca 2020. godine tužbu protiv pravnog prednika tuženika K. d.o.o. u kojoj navodi da je podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa temeljem odredbe čl. 133. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014, 127/2017, 98/2019, dalje u tekstu:“ ZOR“) protiv Odluke o otkazu Ugovora o radu od 1. studenog 2020.g., koju je tužitelj primio dana 2. studenog 2020.g. (dalje u tekstu: „Odluka o otkazu“). Navodi da je tuženik navedeni zahtjev za zaštitu prava primio dana 16. studenog 2020.g., te da je tuženik na tužiteljev zahtjev za zaštitu prava odgovorio dopisom od 30. studenog 2020.g. na način da je u cijelosti odbio tužiteljev zahtjev za zaštitu prava. Tužitelj je navedeni dopis tuženika primio dana 2. prosinca 2020.g. Tužitelj navodi da u roku određenom čl. 133. st. 2. ZOR-a podnosi tužbu kojom pred nadležnim sudom zahtijeva zaštitu povrijeđenog mu prava Odlukom o otkazu. Navodi da je tuženik kao poslodavac, donio Odluku o otkazu kojom se u toč. 1. tužitelju otkazuje ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme dana 1. listopada 2014.g. za poslove stručnog suradnika za agronomiju, zbog organizacijskih razloga, zatim je u toč. 2. Odluke o otkazu određeno da tužitelju prestaje radni odnos istekom otkaznog roka od šest mjeseci, a koji otkazni rok počinje teći od dana dostave predmetne Odluke o otkazu. Također, tuženik je odredio da tužitelj nije dužan raditi za vrijeme otkaznog roka i da ostvaruje sva prava vezana uz rad. U toč. 3. Odluke o otkazu navedeno je da tužitelj ima pravo na otpremninu sukladno Sporazumu o privremenoj primjeni drugačijih kriterija za određivanje visine otpremnine za 2020. godinu, sklopljenog 27. prosinca 2019.g. dok je tč. 4. Odluke o otkazu određen rok za isplatu otpremnine od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa. Tužitelj smatra kako Odluka o otkazu nije zakonita niti dopuštena,te da ista nije valjano obrazložena niti pruža opravdane razloge za otkaz. Navodi da tuženik,u obrazloženju Odluke o otkazu navodi kako je postupkom integracije K. d.o.o. u poslovni sustav K. d.d., došlo do promjene organizacije poslovanja, a u cilju povećanja profitabilnosti, produktivnosti i smanjenja ukupnih troškova poslovanja. Uslijed navedenog, tuženik Odlukom o random organiziranju, sistematizaciji, razvrstavanju i koeficijentima vrednovanja složenosti poslova ukida radno mjesto „stručni suradnik za agronomiju“, stoga tuženik donosi predmetnu Odluku o poslovnom uvjetovanom otkazu zbog organizacijskih razloga. Međutim, u Odgovoru na zahtjev za zaštitu prava - radnik P. T. od 30. studenog 2020.g. (dalje u tekstu: „Odgovor tuženika na zahtjev za zaštitu“) tuženik kao razlog za otkaz ugovora o radu navodi da se ,,K. d.o.o. bavi proizvodnjom keksa, vafla i slanica te pogon poljoprivrede nije primarno u fokusu poslodavca, te ako će detaljnije o kriterijima, uvidom u poslovne knjige, razvidno je da pogon posluje s gubitkom te je procijenjeno ako se žele očuvati ostala radna mjesta u pogonu i održati proizvodnja u pogonu poljoprivrede, da će se morati ukinuti radno mjesto bez kojeg se objektivno može“. Tužitelj navodi da iz citiranog obrazloženja u Odgovoru tuženika na zahtjev za zaštitu prava nije jasno koji je zapravo razlog za poslovno uvjetovani otkaz – je li to gospodarski razlog (tj. poslovanje s gubicima) ili organizacijski razlog (ukidanje radnog mjesta tužitelja). Ističe se da tuženik u nastavku Odgovora na zahtjev za zaštitu prava navodi kako će „ukoliko dođe do sudskog spora, poslodavac navedene tvrdnje potkrijepiti poslovnim knjigama“ slijedom čega se može zaključiti kako je Odluka o otkazu donesena zbog gospodarskih razloga. S druge strane, u Odluci o otkazu tuženik navodi da se otkaz daje iz organizacijskih razloga („integracije K. d.o.o. u poslovni sustav K. d.d., uslijed kojeg je došlo do promjene organizacije poslovanja“). Tužitelj smatra kako je Odluka o otkazu već i iz navedenog razloga nezakonita. Tužitelj ističe da organizacijski razlog iz Odluke o otkazu ne može biti naknadno dopunjen dopisima u vidu Odgovora tuženika na zahtjev za zaštitu prava. Naime, navedeno potvrđuje i sudska praksa u odluci posl. br. Gž-1199/14 od 4. ožujka 2015.g. „Prilikom utvrđenja postojanja opravdanog razloga za otkaz polazi se od razloga koji su navedeni u obrazloženju. Značaj obrazloženja odluke se ogleda u tome da isključivo razlozi koji su u obrazloženju moraju opravdati otkazivanje i ono što je u obrazloženju mora se moći dokazati pred sudom. Poslodavac ne može radniku stavljati na teret ono što nije naznačio u obrazloženju odluke o otkazu, te je kod poslovno uvjetovanog otkaza potrebno naznačiti nastup kojih je okolnosti doveo do otkazivanja ugovora o radu.“ Tužitelj navodi da Odluka o otkazu nije valjano obrazložena jer se tuženik u istoj tek paušalno pozvao na organizacijski razlog, međutim isti uopće nije obrazložio. Tuženik u Odluci o otkazu nije naveo koji su kriteriji bili odlučujući pri odabiru da će upravo tužitelju dati poslovno uvjetovani otkaz, a kako je to detaljnije navedeno u toč. 11. ove tužbe. Tužitelj ističe da kod tuženika u listopadu, kao niti na dan donošenja Odluke o otkazu, nisu nastupile nikakve organizacijske promjene. Navedeno potvrđuje i sam tuženik u Odgovoru na zahtjev za zaštitu prava u kojem navodi kako je „u odluci o otkazu ugovora o radu naglašen daljnji postupak integracije K. d.o.o. u K. d.d. tijekom 2021.g. (...) Radnik u svom zahtjevu navodi da „prema njegovim saznanjima nikakve stvarne organizacijske promjene u listopadu 2020.g. nisu stvarno nastale", što je naravno točno.". Upravo i iz navedenog razloga odluka o otkazu je nezakonita. Naime, prema stajalištu sudske prakse VSRH (odluka Revr-1024/1 1-2 od 17. srpnja 2012.g.) razlog za poslovno uvjetovani otkaz mora stvarno nastupiti. Nije dopušteno dati otkaz zbog nekog razloga koji će tek u budućnosti nastupiti. Tužitelj, nadalje, ističe, kako razlozi za otkaz moraju biti jasni, konkretizirani i određeni. Tužitelj napominje da je pri donošenju odluke o otkazu poslodavac
dužan
uzimati u obzir zakonske kriterije na temelju kojih odlučuje kojem će od više radnika dati otkaz, a te kriterije je poslodavac dužan konkretno naznačiti, razmotriti i transparentno primijeniti, a u odluci o otkazu ugovora o radu navesti koji su to kriteriji bili odlučujući pri odabiru kojem će od više radnika dati poslovno uvjetovani otkaz. Drugim riječima, navedeno znači da je poslodavac dužan potpuno transparentno navesti da se prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu držao unaprijed definiranih kriterija. Naime, čl. 115. (st.2.) ZOR propisuje da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Da je navedeno stajalište tužitelja točno govori i sudska praksa, primjerice u odluci broj Gž R 908/2019-2 od 16. siječnja 2020.g. te VSRH u odluci Revr 332/2017-2 od 8. siječnja 2020.g. i dr. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik navedeno nije učinio jer odluka o otkazu ne sadrži jasne i konkretne razloge, niti je tuženik prilikom otkazivanja proveo uspoređivanje radnika prema kriterijima koje propisuje čl. 115. (st.2.) ZOR. Tuženik je, nadalje, u Odluci o otkazu u potpunosti zanemario pravo tužitelja na jubilarnu nagradu na koju tužitelj ima pravo temeljem čl. 102. Kolektivnog ugovora sklopljen između tuženika i Sindikata PPDIV dana 26. veljače 2015.g. (dalje u tekstu: „Kolektivni ugovor“). Također, tužitelj ističe kako je dana 2. studenog 2020.g. prilikom uručenja Odluke o otkazu prvi puta saznao za postojanje Sporazuma o privremenoj primjeni drugačijih kriterija za određivanje visine otpremnine za 2020. godinu (dalje u tekstu: „Privremeni sporazum“). Navedeni Privremeni sporazum sklopljen je dana 27. prosinca 2019.g. između tuženika i Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske, Sindikalna Podružnica K. d.o.o. (dalje u tekstu: „Sindikat PPDIV“) i nije javno objavljen niti je bio dostupan tužitelju. Prilikom uručenja Odluke o otkazu tužitelj je zatražio od tuženika navedeni Privremeni sporazum na uvid te mu je predana preslika Privremenog sporazuma koji se primjenjuje tijekom 2020. godine. Navedenim Privremenim sporazumom tuženik i Sindikat PPDIV (koji je, dakle, sklopljen u prosincu 2019.g.) naveli su kako se zbog otežanih uvjeta poslovanja tuženika koji su nastali kao posljedica ekonomske krize i recesije u ukupnom poslovanju, privremeno primjenjuju drugačiji kriteriji za određivanje visine otpremnine za radnike tuženika za 2020. godinu u odnosu na kriterije utvrđene u članku 125. Kolektivnog ugovora. Zbog navedenog, Privremenim sporazumom se određuje otpremnina za 2020. godinu u iznosu od jedne trećine prosječne mjesečne bruto plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca, s time da ukupan iznos otpremnine ne
može
biti
veći
od
šest
prosječnih
bruto plaća koje je radnik ostvarivao u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Tužitelj ističe kako Ugovor o radu koji je između tužitelja i tuženika sklopljen 1. listopada 2014.g. (dalje u tekstu: „Ugovor o radu“) prestaje dana 2. svibnja 2021.g., odnosno isti prestaje istekom otkaznog roka, a koji je Odlukom o otkazu utvrđen u trajanju od šest mjeseci. Stoga, obveza isplate otpremnine nastaje dana 2. svibnja 2021.g., a dospijeva 30 dana kasnije. Navodi da je navedeno stajalište pravilno i točno, da je potvrđeno i sudskom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci posl. br. Revr 228/11-2 od 20. travnja 2011.g. „Obveza plaćanja otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa, tj. istekom otkaznog roka." Također, napominje se da se visina otpremnine utvrđuje na dan prestanka ugovora o radu, a Privremeni sporazum istekom 2020.g. prestaje biti na snazi, uslijed čega dolazi do izravne primjene čl. 125. (st. 2.) Kolektivnog ugovora koji određuje da se „visina otpremnine utvrđuje u iznosu od jedne polovine prosječne mjesečne plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada u Društvu i članicama K. grupe, s tim da iznos otpremnine ne može biti manji od Zakonom propisanog iznosa“.Pri tom tužitelj ističe kako se visina otpremnine utvrđuje s obzirom na duljinu radnog staža radnika uključujući i otkazni rok. Stoga,
ukoliko tužitelj napuni još jednu godinu staža kod poslodavca tijekom trajanja otkaznog roka, ima pravo na otpremninu i za tu godinu radnog staža. Navedeno je potvrđeno i sudskom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci posl.br. Rev 36/00 od 18. travnja 2001. godine. Slijedom navedenog, tužitelj smatra kako je Odluka o otkazu i u pogledu visine otpremnine nezakonita jer se visina otpremnine ima odrediti: - prema radnom stažu koji radnik napuni tijekom trajanja otkaznog roka, te prema čl. 125. (st.2.) Kolektivnog ugovora, tj. u iznosu od jedne polovine prosječne mjesečne plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada u Društvu i članicama K. grupe, s tim da iznos otpremnine ne može biti manji od Zakonom propisanog iznosa. Zaključno tužitelj napominje kako odredba čl. 9. (st. 3) ZOR-a propisuje „ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, Pravilnikom o radu, Sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, Kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno“. Dakle, na temelju citirane zakonske odredbe, tužitelj ima parvo da se njegova otpremnina određuje u visini prema čl. 125. (st. 2.) Kolektivnog ugovora, tj. u visini od jedne polovine prosječne mjesečne plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod tuženika i u članicama K. grupe. Tužitelj će tijekom trajanja otkaznog roka navršiti 35 godina radnog staža kod tuženika i u članicama K. grupe. Slijedom navedenog, tužitelj ističe kako u Odluci o otkazu visina otpremnine nije pravilno određena jer u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni gore navedenog Privremenog sporazuma, koji će na dan isteka otkaznog roka biti van snage. Pored toga, navedeni Privremeni sporazum nepovoljniji je za radnike od Kolektivnog
ugovora,
posljedično
navedenom postoji obveza primjene Kolektivnog ugovora koji za tužitelja predstavlja najpovoljnije pravo. Da je tome tako potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na petoj sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IVg-46/2007, a isto pravno shvaćanje potvrđeno je i u brojim odlukama VSRH Revr-19/15 od 18. svibnja 2016., Revr-307/07 od 19. lipnja 2007.g., i dr. Prilikom donošenja Odluke o otkazu tuženik ništa od gore navedenog nije uzeo u obzir, stoga je Odluka o otkazu u pogledu visine otpremnine nezakonita i nepravilna. Nadalje, u Odluci o otkazu tuženik nije naveo ni na koji će se način isplatiti tuženiku naknada za neiskorišteni godišnji odmor za 2020. godinu i za 2021. godinu. Međutim, po primitku tužiteljeva zahtjeva za zaštitu prava, tuženik je 1. prosinca 2020.g. donio Odluku o korištenju godišnjeg odmora kojom je odredio kako će tužitelj preostalih 18 dana godišnjeg odmora za 2020.g. koristiti u razdoblju od 21. prosinca 2020.g. do 18. prosinca 2021.g. Ujedno, obzirom da tužitelj 2021. Godine navršava 35 godina radnog staža, tužitelj smatra da ima pravo na jubilarnu nagradu temeljem odredbe čl. 102. Kolektivnog ugovora. Međutim, tuženik u Odluci o otkazu nije niti o navedenom vodio računa.
Tužitelj predlaže Sudu donijeti sljedeću presudu:
I. Utvrđuje se da su Odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu od 1. studenog 2020.g. i Odgovor na zahtjev za zaštitu prava - radnik P. T. od 30. studenog 2020.g. nedopušteni, te se nalaže tuženiku vratiti tužitelja na posao.
II. Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana naknaditi tužitelju parnični trošak ovog postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu (stranica 95 spisa) navodi da je tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu u kojoj je naveo čitav niz paušalnih i na zakonu neutemeljenih tvrdnji. Tuženik smatra da navodi u tužbi nisu točni. Navodi da detaljnom analizom svojeg poslovanja, tuženik je odlučio da će napraviti sveobuhvatnu reorganizaciju svojeg poslovanja i donijeti novu Sistematizaciju radnih mjesta te da će u dogovoru sa Sindikatom zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi (dalje: Sindikat PPDIV) ići u povećanje osnovica plaće (povećanje s 2.470,00 kn na 2.600,00 kn, izmjenu koeficijenata složenosti poslova i izmjenu naziva radnih mjesta prilagođeno matici tuženika, K. d.d. Tuženik navodi da je kao odgovoran poslodavac, prije donošenja takvih strateških odluka održao i skup radnika dana 28. rujna 2020.g. na kojem su najavljene gore navedene promjene te su radnici bili upoznali da će tuženik, nakon savjetovanja s Radničkim vijećem, donijeti odluku o novoj sistematizaciji radnih mjesta s danom 01.11.2020.g. te da će pojedina radna mjesta biti ukinuta. U analizi poslovanja, tuženik je utvrdio da se određeni administrativni poslovi u odjelima računovodstva i financija, proizvodnji i pogonu poljoprivrede (pogon u kojem radi tužitelj) mogu tako organizirali da ih obavlja jedna osoba, a ne dvije ili tri kao dotad. Konkretno, u pogonu poljoprivrede u kojem radi tuženik je utvrđeno da su troškovi plaća za tri radnika u neproizvodnom dijelu pogona značajno visoki, a s obzirom na planirane promjene u poslovanju, procijenjeno je da u neproizvodnom dijelu pogona ne treba više od jednog radnika za obavljanje administrativnih poslova koji se tiču poljoprivrede. Tuženik navedeno ne smatra gospodarskim razlogom za donošenje odluke o otkazu tužitelja, već samo kao jedan od kriterija kako doći do bolje efikasnosti i održivosti odjela kroz novu Sistematizaciju radnih mjesta tuženika. Dana 02. listopada 2020.g. Radničko vijeće je održalo sjednicu na kojoj im je od strane direktora K. d.o.o., M. Š. i voditelja ljudskih potencijala, pravnih i općih poslova, A. D. pojašnjen
prijedlog nove reorganizacije poslovanja i sistematizacije radnih mjesta te se Radničko vijeće suglasilo s prijedlogom nove sistematizacije radnih mjesta kod tuženika. Nakon toga, 09. listopada 2020. godine tuženik je uputio Radničkom vijeću na savjetovanje i prijedlog odluke o otkazu ugovora o radu za tužitelja, na što se Radničko vijeće nije posebno očitovalo te se sukladno čl.150.st.6. Zakona o radu smatra da nisu imali primjedbi i prijedloga. Tuženik kao prilog dostavlja i Sistematizaciju radnih mjesta K. d.o.o. koja je prethodila novoj Sistematizaciji radnih mjesta kako bi su uvidio da je tuženik išao u sveobuhvatnu reorganizaciju radnih mjesta što je pravo svakog poslodavca da organizira poslovanje na što efikasniji način. Tih dana, kada se očito puno raspravljalo o novoj organizaciji rada, tužitelj je pozvan i na razgovor u Odjel ljudskih potencijala te je upoznat s namjerom poslodavca da mu se 01. studenog 2020. godine ukine radno mjesto te da će dobiti odluku o poslovno uvjetovanom otkazu. Također mu je rečeno da ima pravo na otkazni rok od 6 mjeseci te da u tom razdoblju ne treba dolaziti na posao, ali da će za vrijeme otkaznog roka dobiti i božićnicu i prigodne darove za Uskrs te sva druga prava iz radnog odnosa koja mu pripadaju. Dogovoreno je da može otkupiti službeni mobitel po simboličnoj cijeni te da može zadržati broj telefona. Upoznat je s okvirnim iznosom otpremnine koju bi trebao dobiti nakon proteka otkaznog roka. Tužitelj u tužbi inzistira da odluka o otkazu nije valjano obrazložena i samim tim već da je nezakonita te se upušta u banalnu analizu tuženikovih tvrdnji tako da uzima samo fragmente rečenica van konteksta, i pravi pomutnju samo da bi došlo do spora tamo gdje ga nema. Tvrdnje tuženika kojima je kroz ekonomski pristup pokušao objasniti zašto je došlo do organizacijskih promjena, pa nakraju i do odluke o otkazu, tužitelj je zloupotrijebio, krivo rastumačio, citirajući samo dijelove rečenica, a sve na štetu tuženika. Ukidanjem radnog mjesta stručni suradnik za agronomiju prestala je i potreba za radom tužitelja, a autonomno je tuženikovo pravo odlučiti o ustroju i rasporedu radnih mjesta, uključujući i pravo na osnivanje, ali i u ukidanje pojedinog radnog mjesta za koje se ocijeni da organizacijski nije opravdano i za koje nema objektivne potrebe što navodi i Ustavni sud RH, br. U-III-1453/16 od 14. lipnja 2017. godine potvrđujući presudu Vrhovnog suda RH Revr-888/15-2 od 15.09.2015.Dakle, tuženik je informirao sve radnike o organizacijskim promjenama koje će uslijediti uključujući i tužitelja, savjetovao se s Radničkim vijećem, ukinuo postojeću Sistematizaciju radnih mjesta i donio novu s važenjem od 01.11.2020. Organizacijske promjene za cijelu tvrtku nastupile su dana 01.11.2020.g., između ostalog ukinuto je radno mjesto tužitelja te mu je dana 02.11.2020.g. uručena osporavana odluka o otkazu stoga je neosnovan prigovor tužitelja da razlog za poslovno uvjetovani otkaz nije nastupio u trenutku donošenja odluke o otkazu. Što se tiče kriterija iz čl.115.st.2. Zakona o radu, propisano je da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, a tužitelj ustraje na tvrdnji da je tuženik u odluci o otkazu ugovora o radu morao navesti koji su to kriteriji bili odlučujući pri odabiru kojem će od više radnika dati poslovno uvjetovani otkaz. Međutim, tuženik je bio zaposlen na radnom mjestu stručnog suradnika za agronomiju i bio je jedini izvršitelj na tom radnom mjestu te se u konkretnom slučaju nije ni mogao usporediti s radnikom na istom radnom mjestu. S obzirom da je tuženik do 2014. godine obavljao poslove voditelja pogona poljoprivrede te da je zadržao isti nivo plaće, kao usporednog radnika su uzeli sadašnjeg voditelja pogona poljoprivrede,
B.
V.
uz
čiju
privolu
sukladno
GDPR-u iznose osobne podatke. Dakle, tužitelj je radnik koji će u lipnju 2021. godine steći uvjete za prijevremenu mirovinu i neće ostati bez primanja nakon što mu istekne otkazni rok, tužitelj nema uzdržavanih članova obitelji te će s obzirom na godine staža dobiti maksimalnu otpremninu od 6 bruto plaća što nije malo ako uzmemo u obzir da tužitelj ima jednu od najviših plaća u Društvu. Usporedni radnik je voditelj pogona, radnik u dobi od 43 godine koji ako ostane bez posla je teže zapošljiv na trenutnom tržištu rada, ostvaruje pravo na manji iznos otpremnine s obzirom na manje godine staža, a uz to ima troje malodobne djece koje uzdržava. Tako da suprotno navodima tužitelja, tuženik je vodio računa o kriterijima iz čl.115. Zakona o radu, a to je i naveo u svojoj odluci o otkazu, ali da ih nije na ovakav način elaborirao jer uključuju osobne podatke drugog radnika, a niti je obveza poslodavca da ih na takav način elaborira. Ono što je bitno da je tuženik pri donošenju odluke o otkazu vodio računa o tim uvjetima. Tuženik ističe da zakonodavac nalaže da poslodavac mora voditi računa o gore pobrojanim kriterijima pri donošenju odluke, što je tuženik i učinio i napisao u Odluci o otkazu, ali ne i da se u odluci o otkazu detaljno navode podaci usporednog radnika kako sugerira tužitelj, koji uključuju možda i osobne podatke čime bi došlo do kršenja odredbi Uredba o zaštiti osobnih podataka u odnosu na usporednog radnika. Tuženik paušalno navodi dijelove sudske prakse o uvjetima iz čl. 115 st. 2. ZOR-a, kao i o opravdanosti otkaza jer kada se pročitaju te odluke, razvidno je da navedeni slučajevi nemaju poveznicu s ovom tužbom. Tužitelj samo vadi fragmente presuda tumačeći ih u svoju korist. Tuženik prilaže te odluke kako bi i sam naslovni sud uvidio isto. U odluci o otkazu je navedeno da radnik za vrijeme otkazanog roka nije dužan dolaziti na posao i da ostvaruje sva prava vezano za rad te je tako tužitelj ostvario pravo na božićnicu i prigodne darove za Uskrs koje je već primio. Što se tiče jubilarne nagrade, tužitelj na nju ne ostvaruje pravo jer dana 02.05.2021.g kada mu prestaje radni odnos kod tuženika, tužitelj će imati ukupno
34.g. 10 mjeseci i 2 dana radnog staže te ne stječe pravo na isplatu jubilarne naknade. Da bi stekao pravo na jubilarnu nagradu, tužitelj bi morao imati 35 godina radnog staža ostvarenog kod tuženika, a on te godine staža neće ostvariti kod tuženika. Vezano za navode oko primjene najpovoljnijeg akta za tuženika pri određivanju visine otpremnine, tuženik smatra da su neutemeljeni, a zahtjev preuranjen. Tužitelj dobro ističe da radni odnos prestaje 02. svibnja 2021.g. te je upravo to trenutak kada će se tužitelju obračunati otpremnina prema aktu poslodavca- tuženika koji će biti na snazi tog dana. Za prava tužitelja je manje bitno što piše po tom pitanju u samoj odluci o otkazu već je bitno kako će poslodavac tuženik stvarno postupiti u trenutku isplate. Kako još uopće nije došlo do povrede prava tužitelja, a sigurni smo da ni neće, tako je i zahtjev neopravdan. Nadalje, do direktne primjene Kolektivnog ugovora, a kako se to tumači u tužbi, ne može nikako doći jer čl.125. Kolektivnog ugovora glas: "Sporazumom između Uprave Društva i Sindikalne podružnice utvrđuje se visina otpremnine iz stavka 1. ovog članka u iznosu jedne polovine prosječne mjesečne plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada i Društvu i članicama K. grupe, s čini da iznos otpremnine ne može biti manji od Zakonom propisanog iznosa. Dakle, visina otpremnine u Društvu se uvijek utvrđuje Sporazumom, a visina propisana Kolektivnim ugovorom je samo smjernica što bi ta otpremnina mogla biti, no čl. 142. Kolektivnog ugovora omogućuje stranama tog kolektivnog ugovora da se pojedine odredbe tog ugovora privremeno ne primjenjuju stoga je i donesen Sporazum o privremenoj primjeni drugačijih kriterija za određivanje visine otpremnine za 2020.g., a dana 23.12.2020.g. potpisan je Sporazum o privremenoj primjeni drugačijih kriterija za određivanje otpremnine za 2021. godine. Isti je dostavljen putem pošte tužitelju dana 12. veljače 2021. godine.
Tuženik navodi da kriterij za visinu isplate otpremnine može biti samo Zakon o radu ili opet Sporazum koji će biti na snazi na dan isplate otpremnine, a nikako tumačenje Kolektivnog ugovora kako se navodi i tužbi. Tužitelj se opet poziva na sudsku praksu i mišljenje Vrhovnog suda RH iako se navedene odluke uopće ne zasnivaju ni istoj činjeničnoj, a niti zakonskoj osnovi kao ovaj spor. Naime, iz dostavljene sudske prakse kao i mišljenja, razvidno je da u tim primjerima radnik sam potpisuje Sporazume s poslodavcem odnosno izmjene ili dopune ugovora o radu, a onda je moguće da se ti dokumenti suprotstavljaju Kolektivnom ugovoru. No, tuženik nije potpisao nikakav sporazum s tužiteljem već sa Sindikatom PPDIV, a uvjeti potpisivanja Sporazuma između tuženika i Sindikata PPDIV su propisani Kolektivnim ugovorom. Jedino ograničenje je da prava ne smiju biti manja nego što su zajamčena Zakonom o radu, a to su i Sindikat PPDIV i tuženik ispoštovali u Sporazumu za poslovnu 2021. godinu, prema kojem će tužitelju biti isplaćena otpremnina po isteku otkaznog roka. Tuženik će svakako voditi računa da pri isplati otpremnine void računa o radnikovim pravima zajamčenima Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom. Tuženik predlaže da sud u ovom predmetu tužbu odbije kao neosnovanu.
3. U pisanom podnesku od 04. lipnja 2021. godine (stranica 101 spisa) tužitelj po punomoćniku predložio je donijeti slijedeću presudu:
I. Utvrđuje se da su Odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu od 1. studenog 2020.g. i Odgovor na zahtjev za zaštitu prava – radnik P. T. od 30. studenog 2020.g. nedopušteni.
II. Utvrđuje se raskid Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između K. d.o.o. i P. T. dana 1. listopada 2014.g. s danom zaključenja glavne rasprave.
III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju naknadu štete u iznosu od pet mjesečnih plaća tužitelja u roku od 8 dana donošenja presude.
IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 220.006,16 kn na ime otpremnine, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od dana 2. svibnja 2021.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana od dana donošenja presude.
V. Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana naknaditi tužitelju parnični trošak ovog postupka.
4. U pisanom očitovanju od 14. lipnja 2021. godine (stranica 113 spisa) tuženik navodi da se protivi preinačenom tužbenom zahtjevu u cijelosti, osim u djelu pod točkom 2. tužbenog zahtjeva kojim se traži sudski raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Također ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu. Navodi da u tužbenom zahtjevu, u točki 3., tužitelj potražuje u slučaju da se u postupku utvrdi da je odluka o otkazu nedopuštena, naknadu štete u iznosu od čak pet mjesečnih plaća bez da je obrazložio svoj zahtjev. Naime, tužitelj je zadnju isplatu plaće dobio za mjesec travanj te ukoliko bi sud utvrdio nedopuštenost odluke o otkazu i sudski raskid kako tužitelj traži s danom zaključenja glavne rasprave - eventualna šteta bi bila isplata plaće za svibanj, razmjerni dio plaće za lipanj i četiri dana godišnjeg odmora. Što se tiče zahtjeva za isplatom otpremnine, ona u tom slučaju nije moguća jer se ista isplaćuje samo ako su ispunjeni uvjeti iz čl. 126. Zakona o radu. Temeljem članka 125. Zakona o radu moguća je isplata samo naknade štete. Što se tiče osporavanja isplaćene visine otpremnine, valjanosti Sporazuma o privremenoj primjeni drugačijih kriterija za određivanje otpremnine za 2021.g. te pojedinih odredbi Kolektivnog Ugovora za radnike K. d.o.o., tuženik ostaje kod navoda iz odgovora na tužbi, uz dodatno obrazloženje. Tuženik kao poslodavac ima partnerske odnose sa Sindikatom zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi hrvatske (dalje: Sindikat PPDIV) te smatra da članovi sindikata PPDIV-
a imaju zajamčena i ispoštovana dobra prava kroz potpisani Kolektivni ugovor. S obzirom da je tuženik odgovoran poslodavac i cijeni svoje radnike, ugovoreno je sa sindikatom da se kolektivni ugovor temeljem odluke primjenjuje i na radnike koji nisu članovi sindikata te da i oni mogu ostvariti povoljnija prava kao i članovi sindikata (božićnica, regres, dar za dijete, trošak prijevoza, dodatni dani godišnjeg odmora, slobodni dani za razne obiteljske situacije, bolji uvjeti kod otkaznog roka...). Također je Sindikat PPDIV imao razumijevanja u ovim kriznim vremenima te je partnerski dogovoreno da će se primijeniti odredba 142. Kolektivnog ugovora koja omogućuje da se pojedine odredbe tog ugovora privremeno ne primjenjuju stoga je i donesen Sporazum o privremenoj primjeni drugačijih kriterija za određivanje visine otpremnine za 2020.g., a dana 23.12.2020.g. potpisan je i Sporazum o privremenoj primjeni drugačijih kriterija za određivanje otpremnine za 2021.g. S obzirom da čl. 142. Kolektivnog ugovora dopušta takvo privremeno neprimjenjivanje pojedinih odredbi, strane Kolektivnog ugovora očito su procijenile da je ta mogućnost povoljnija od same izmjene kolektivnog ugovora jer kada se jednom nešto izmjeni na lošije, nitko ne može garantirati da će se vratiti na „staro“. Nijedna strana tog Ugovora ne osporava postojanje tog sporazuma već tužitelj dovodi u pitanje zakonitost Sporazuma i pojedinih odredbi Kolektivnog ugovora, a s obzirom da uopće nije član sindikata, upitan je i njegov legitimitet da tumači koja je bila volja stranaka tog kolektivnog ugovora i Sporazuma. Sukladno čl. 2. Zakona o obveznim odnosima zajamčena je autonomija slobode uređivanja ugovornih odnosa te nitko treći ne smije već sklopljeni ugovor mijenjati. U ovom slučaju, tužitelj osporava i tumači volju stranaka Kolektivnog ugovora iako sam nije član Sindikata PPDIV-a niti su mu prava ikad bila narušena te je koristio sve blagodati tog Kolektivnog ugovora, a strane kolektivnog ugovora niti jedno pravo nisu ugovorili ispod zakonskog minimuma. S obzirom da ni u jednom postupku nije utvrđena ništetnost pojedinih odredbi Kolektivnog ugovora niti Sporazuma, smatramo da je iznos otpremnine koji je isplaćen tužitelju isplaćen sukladno važećem aktu u trenutku isplate. Navodi da tužitelj opet paušalno navodi sudsku praksu, pa čak i dostavlja presudu Općinskog radnog suda iz Zagreba broj: Pr-3936/2018,koja presuda nema niti činjeničnu niti pravnu sličnost s ovim predmetom. U tom sporu je riječ o Temeljnom kolektivnom ugovoru i još nekim aktima u kojem same stranke nisu predvidjele sporazumna rješenja unutar samog Ugovora kao što je to predvidio Kolektivni ugovor za radnike K. d.o.o. 5. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 17. lipnja 2021.godine (stranica 116 spisa) punomoćnica tužitelja navela je da točka 4. tužbenog zahtjeva iz tužiteljevog podneska od 04. lipnja 2021. godine predstavlja podredni tužbeni zahtjev, dakle zahtjev o kojem predlaže odlučivati samo ako nađe da je odluka o otkazu ugovora o radu zakonita i dopuštena,te navela da točka I.,II. i III. Tužbenog zahtjeva iz podneska od 04.lipnja 2021. predstavljaju glavni tužbeni zahtjev.
6. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 04. listopada 2021. godine (stranica 127 spisa) punomoćnik tužitelja povukla je tužbeni zahtjev pod toč.I,toč.II i toč III iz podneska tužitelja od 04.lipnja 2021.godine.
7. Punomoćnik tuženika na istom ročištu navela je da se protivi navedenom povlačenju tužbe i tužbenog zahtjeva (stranica 127 spisa).
8. U pisanom podnesku od 12. listopada 2021. godine (stranica 129 spisa) tuženik po punomoćniku navodi da tužitelj namjerno odugovlači postupak. Glede visine tužbenog zahtjeva od 220.006,16 kn,tuženik ne osporava da bi to bila razlika između iznosa otpremnine koja je tuženiku već isplaćena i iznosa od 340.009,52kn kolika bi bila ukupna otpremnina kada bi se računala prema smjernici iz temeljne odredbe Kolektivnog ugovora. Osporava osnov potraživanja iz tužbenog zahtjeva,te smatra da je isplatom otpremnine u iznosu od 120.003,36kn sukladno Sporazumu o privremenoj primjeni drugačijih kriterija za određivanje visine otpremnine za 2021. godinu, a o kojem je tužitelj bio informiran dopisom od 12.02.2021.godine, ispunio svoju obvezu.
9. U pisanom podnesku od 23. studenog 2021. godine (stranica 135 spisa) tužitelj po punomoćniku navodi sa je na ročištu od 4. listopada 2021.g. povukao tužbu i tužbeni zahtjev u toč. I., II. i III. iz tužiteljevog podneska od 4. lipnja 2021.g.,pa s obzirom da se tuženik protivio navedenom povlačenju, tužitelj obavještava Sud kako se odriče tužbenih zahtjeva u toč. I., II. i III. predložene izreke iz tužiteljevog podneska od 4. lipnja 2021.g. Tužitelj navodi glede navoda tuženika da tužitelj nije član sindikata zbog čega je upitan njegov legitimitet da tumači volju stranaka Kolektivnog ugovora sklopljenog između tuženika i Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske od 26. veljače 2015. (dalje u tekstu: KU), te ističe da on ne tumači volju strana KU niti je u konkretnom slučaju potrebno tumačiti volju ugovorni strana jer je tekst KU u odnosu na visinu otpremnine jasan. Tužitelj ističe da se sukladno čl. 2. st. 3. odredbe KU primjenjuju na sve radnike tuženika bez obzira na njihovo članstvo u sindikatu, slijedom čega je tuženikov gore navedeni prigovor iz podneska od 12. listopada 2021.g. neosnovan. Također, skreće se pažnja kako su odredbe KU uvijek predmetom primjene na sve radnike poslodavca jer bi suprotno predstavljalo diskriminaciju prema čl. 7. st. 4. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, dalje u tekstu: ZR). Uzevši u obzir navedeno, tužitelj ima potpuno pravo zahtijevati primjenu odredbi KU kada se radi o njegovim pravima koja proizlaze iz istog KU. U odnosu na navode tuženika vezano uz isplatu otpremnine, tužitelj ističe da se sklapanjem Sporazuma o privremenoj primjeni drugačijih kriterija za određivanje otpremnine za 2021. godinu (dalje u tekstu: Privremeni sporazum) ne stavlja izvan primjene čl. 125. KU jer: a) čl. 125. st. 2. KU jasno određuje visinu otpremnine te ne postoji obveza za sklapanjem dodatnog Sporazuma;
b) postupak izmjene i obnove KU nije proveden.
Kolektivni ugovor se može mijenjati, odnosno pojedine odredbe istog mogu se stavljati izvan primjene, samo u obliku izmjena i obnova KU. S obzirom da je čl. 201. ZR-a propisana obveza da se KU, kao i sve njegove izmjene i obnove, dostave nadležnom tijelu državne uprave, tužitelj je na ročištu od 4. listopada 2021.g. zatražio da se u sudski spis dostavi dokumentacija koja potvrđuje da je tuženik postupio sa zakonskom obvezom u pogledu navodnih izmjena KU. Tuženik se očitovao kako posjeduje odgovarajuću dokumentaciju te ga je Sud pozvao na dostavu iste. Navodi da je tuženik podneskom od 12. listopada 2021.g. u spis dostavio dopis od 2. ožujka 2021.g. kojim nadležnom tijelu državne uprave (tj. Uredu državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji) dostavlja na ovjeru Kolektivni ugovor za radnike K. d.o.o. O. od 26. veljače 2015.g. I sam tuženik je svjestan da Privremeni sporazum ne predstavlja nikakve izmjene niti promjene KU jer bi tuženik u protivnom isti dostavio nadležnom tijelu državne uprave kao što je prethodno napravio u pogledu KU. Drugim riječima, jasno je da tuženik nije postupio sukladno čl. 201. st. 3. ZR-a zbog čega je Privremeni sporazum je protivan prisilnim propisima, te se kao takav smatra ništetnim. Tužitelj navodi da smatra potrebnim podsjetiti kako je kolektivno pregovaranje proces pregovora između sindikata, kao predstavnika radnika, i poslodavca, s ciljem postizanja dogovora o reguliranju radnih uvjeta. Radi se o složenom procesu koji iziskuje opsežnu i kvalitetnu pripremu od strane članova pregovaračkih timova na obje strane. Kolektivni ugovor, kao konačni cilj kolektivnog pregovaranja, ima temelju svrhu – omogućiti radnicima i poslodavcu da putem zajedničkog dogovora detaljnije urede funkcioniranje radnih odnosa u praksi, odnosno da se radnicima omogući da se izbore za povoljnije uvjete rada i prava iz radnog odnosa od onih koja su propisana zakonima ili sadržana u njihovim individualnim ugovorima o radu. U konkretnom slučaju, evidentno je da prije sklapanja Privremenog sporazuma nije bilo kolektivnog pregovaranja niti je poštovana procedura izmjena kolektivnog ugovora propisana ZR-om. Evidentno je da prije donošenja Privremenog sporazuma nije došlo do prethodnog savjetovanja s radnicima u pogledu izmjena pojedinih odredbi KU i to izmjena na štetu radnika, slijedom čega takav Privremeni sporazum ne ispunjava osnovu svrhu sklapanja KU, a to je kolektivno pregovaranje. Tužitelj, zaključno, ističe da čl. 125. st. 2. KU ne predstavlja samo smjernicu za uređenje visine otpremnine, a kako to želi prikazati tuženik. Naime, čl. 125. st. 2. KU jasno je definirana visina otpremnina. Iz teksta čl. 125. st. 2. KU se može zaključiti kako riječ „sporazum“ ne predstavlja ispravu koju će biti potrebno dodatno sklopiti na način kako to prezentira tuženik, već ista samo upućuje na okolnost da je postignut dogovor između ugovornih strana oko visine otpremnine. Tuženik je sklapanjem Privremenog sporazuma, bez kolektivnog pregovaranja, umanjio prava radnika koja im jamči KU, a što je u suprotnosti s obvezom ispunjavanja KU u dobroj vjeri.
Tužitelj predlaže da Sud donese presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev za isplatom preostalog dijela otpremnine izračunate sukladno čl. 125. st. 2. KU na način kako je to specificirano u toč. IV. petita iz tužiteljevog podneska od 4. lipnja 2021. koji glasi:
„Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 220.006,16 kn na ime otpremnine, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od dana 2. svibnja 2021.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana od dana donošenja presude.“
10. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 07. listopada 2022. godine (stranica 146 spisa) punomoćnik tužitelja je kao tuženika označila pravnog slijednika K. d.o.o. O. – K. prehrambena industrija d.d. sa sjedištem u Z., OIB …, te precizirala tužbeni zahtjev sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, na način da iza utuženog iznosa od 220.006,16 kuna ima stajati kosa crta - / te iznos od 29.199,84 EUR-a.
11. Punomoćnica tuženika na istom ročištu je izjavila da ostaje kod odgovora na tužbu, svih protivljenja tužbi i tužbenom zahtjevu, da nije sporna visina tužbenog zahtjeva,ali je sporan osnov tužbenog zahtjeva iz razloga koja su navedeni tijekom postupka. Ističe u ovoj pravnoj stvari da Sporazum o privremenoj primjeni drugačijih kriterija za određivanje otpremnine za 2021. godinu nije izmjena Kolektivnog ugovora te da ne podliježe proceduri na kojoj tužitelj inzistira, kada je riječ o izmjeni samog Kolektivnog ugovora.
12. Punomoćnica tužitelja izjavila je da smatra kako se na tužitelja ima primijeniti čl.125.st.2. Kolektivnog ugovora, zbog čega smatra da je tužbeni zahtjev osnovan te predlaže Sudu isti prihvatiti u cijelosti.
13. Punomoćnica tuženika izjavila je da tuženik smatra da iz Kolektivnog ugovora jasno proizlazi da stranke tog ugovora mogu disponirati svojim zahtjevima na temelju toga su potpisale taj Sporazum, a stranke tog Sporazuma su tuženik i Sindikalna podružnica. U Kolektivnom ugovoru je definiran način na koji će se radnicima tuženika omogućiti ostvarenje prava na isplatu otpremnine te je Sporazumom ta odredba isključena i definirani su novi uvjeti za ostvarenje prava na otpremninu. Sporazumom je definirano pravo na otpremninu kako je to propisano Zakonom o radu. Svrha Sporazuma je bila da je donesen u vrijeme Covida 19 kada je financijska situacija poslodavca bila upitna te su Sindikat i poslodavac se sporazumjeli da će privremeno isključiti tu odredbu iz Kolektivnog ugovora. U vrijeme kada je tužitelj primio Odluku o otkazu i kada je primio isplatu otpremnine, Sporazum je bio na snazi. Napominje da Sindikat taj Sporazum nikada nije osporavao, a Sporazum je prestao važiti kada se K. d.o.o. O. pripojila K. d.d. Z. 01. siječnja 2022. godine. Sporazum je bio vremenski ograničen na 2021. godinu.
14. Punomoćnica tužitelja izjavila je da Privremeni sporazum na koji se referira tuženik predstavlja izigravanje Kolektivnog ugovora te je istim tuženik bez kolektivnog pregovaranja umanjio prava radnika, konkretno ovdje tužitelja, koja mu jamči Kolektivni ugovor. Pri čemu se napominje da je prednik tuženika K. d.o.o. O. u 2021. godini poslovala s dobiti, o čemu je tuženik dostavio dokaze u sudski spis na ročištu od 04. listopada 2021. godine.
15. Na istom ročištu punomoćnica tuženika izjavila je da je predmetni Sporazum potpisan temeljem čl.142. Kolektivnog ugovora, koji omogućuje strankama ugovora da se pojedine odredbe ugovora privremeno ne primjenjuju ili primjenjuju primjenom drugačijih kriterija od ugovorom utvrđenih. Također sukladno čl.2. Zakona o obveznim odnosima zajamčena je autonomija slobode uređivanja ugovornih odnosa te nitko treći ne smije već sklopljeni ugovor mijenjati. Konkretni sporazum volja je obje ugovorne strane, a ne jednostrana odluka tuženika. Što se tiče financijskih izvještaja i dobiti iz dostavljene dokumentacije razvidno je da je prednik tuženika koristio dobit za prenesene gubitke. Također Sporazum je potpisan koncem 2020. godine, a tada se još nije moglo znati kakav će biti financijski rezultat u 2021. godini.
16. Punomoćnica tužitelja navela je da tužitelj smatra da se na taj način Kolektivni ugovor, kao niti njegove odredbe nisu mogle stavljati van snage niti mijenjati bez kolektivnog pregovaranja i procedure propisane Zakonom u vezi izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora, te stoga tužitelj smatra da se za radnika imalo primjenjivati najpovoljnije pravo odnosno u ovom konkretnom slučaju odredbe Kolektivnog ugovora (čl.125. KU).
17. Punomoćnica tuženika navela je da ta procedura nije bila potrebna niti na nju upućuje Kolektivni ugovor, jer su stranke u dobroj vjeri uvijek pregovarale i dogovarale na usmenim sastancima sve detalje svih Sporazuma koji postoje u svezi Kolektivnog ugovora. Uobičajena praksa između tuženika i Sindikata su bili redovni sastanci na kojima su se dogovarala određena prava radnika. S obzirom da je uvijek postojala dobra volja sa obje strane, nije postojala potreba za dodatnim pisanim procedurama, s tim da tužitelj tvrdi da je Sporazum izmjena Kolektivnog ugovora, a tuženik tvrdi da to nije izmjena Kolektivnog ugovora, već primjena čl.142. Kolektivnog ugovora. Nije sporno da tužitelj nije bio član Sindikata, ali se Kolektivni ugovor i Sporazumi koji pripadaju uz Kolektivni ugovor primjenjuju na sve radnike. Napominje da Sindikat ima interne sastanke sa svojim članstvom, gdje dogovaraju stavove prema poslodavcu, odnosno u konkretnom slučaju tuženikom i to se na tim sastancima rasprave i donose odluke koje su na dobrobit poslodavca i radnika. Navela je da tužitelj nije jedini radnik kojem je uručena odluka o poslovno uvjetnom otkazu u 2020. godini, ali je ovo jedini spor koji tuženik ima sa bivšim djelatnikom u vezi odluke o poslovno uvjetovanom otkazu u 2020. godini, a svi ti djelatnici su otišli pod istima uvjetima, odnosno dobili su Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu iste vrste.
18. Punomoćnica tužitelja navela je da prema sudskoj praksi koju je tužitelj dostavio u spis, kao i pravnom stavu zauzetog od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela, broj: Su-IV-46/2007 i Rev-19/2015 od 18. svibnja 2016. godine, kao i Rev-307/2007 od 19. lipnja 2007. godine, je zauzeto stajalište da se na radnika ima primijeniti najpovoljnije pravo odnosno Kolektivni ugovor ako isti za radnika predstavlja najpovoljnije pravo. Odredbe Kolektivnog ugovora se mogu mijenjati isključivo na način da se poštuje Zakonom o radu propisana procedura odnosno da se izvrši kolektivno pregovaranje te po završetku istog izmjena ili dopuna Kolektivnog ugovora dostavi jedinici lokalne i regionalne samouprave, te kao takav javno objavi. U konkretnom slučaju, nije sporno da tuženik navedeno nije učinio odnosno da privremeni sporazum ne predstavlja izmjenu i dopunu Kolektivnog ugovora, stoga tužitelj smatra da se privremenim sporazumom odredbe KU-a ne mogu stavljati van snage niti mijenjati, te da se na tužitelja izravno primjenjuje Kolektivni ugovor.
19. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora, Sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Zahtjev za zaštitu prava od 13. studenog 2020. godine, Odgovor na zahtjev za zaštitu prava, Odluku o otkazu ugovora o radu, Kolektivni ugovor za radnike K. d.o.o., Sporazum o privremenoj primjeni drugačijih kriterija za određivanje visine otpremnine za 2020. godinu, Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, Odluku o korištenju godišnjeg odmora, Ugovor o radu, obvezama i ovlaštenjima radnika na osobito značajnim, stručnim poslovima u društvu od 01. studenog 2020. godine, Ovlaštenje na ime B. B., voditelja pogona poljoprivrede, Rješenje Trgovačkog suda od 31. prosinca 2021. godine , Izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu,te dokumentaciju u e - spisu.
20. Dakle, tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja da su Odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu od 1. studenog 2020.g. i Odgovor na zahtjev za zaštitu prava – radnik P. T. od 30. studenog 2020.g. nedopušteni,radi utvrđenja raskida Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između K. d.o.o. i P. T. dana 1. listopada 2014.g. s danom zaključenja glavne rasprave,te isplate tužitelju naknade štete u iznosu od pet mjesečnih plaća tužitelja u roku od 8 dana od donošenja presude,kao i radi isplate preostalog iznosa otpremnine,te naknade prouzročenog parničnog troška.
21. S obzirom da se tužitelj po punomoćniku u pisanom podnesku od 23. studenog 2021. godine (stranica 135 spisa) odrekao tužbenih zahtjeva kako su postavljeni u točkama I.,II. i III izreke (pisani podnesak od 04.lipnja 2021.godine - stranica 101 spisa), te s obzirom da za odricanje od tužbenog zahtjeva nije potreban pristanak tuženika, to je stoga sud temeljem odredbe čl.331 a Zakona o parničnom postupku donio presudu kojom se navedeni tužbeni zahtjevi odbijaju (presudu na temelju odricanja), a kako je to navedeno u točki I izreke.
22. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preostalog iznosa otpremnine koji bi mu pripadao temeljem čl.125 Kolektivnog ugovora,a nakon što mu je otkazom ugovora o radu zbog organizacijskih razloga prestao radni odnos.
23. Provedenim dokazima utvrđeno je slijedeće:
- dana 01. listopada 2014. godine sklopljen je Ugovor o radu na neodređeno vrijeme između K. d.o.o. i radnika P. T. iz O., za poslove naziva: Stručni suradnik za agronomiju utvrđene opisom poslova u katalogu u Društvu (stranica 55 spisa),
- dana 01. studenog 2020. godine K. d.o.o. donijela je Odluku o otkazu ugovora o radu radniku P. T. iz O. na poslovima Stručni suradnik za agronomiju na neodređeno vrijeme zbog organizacijskih razloga. U navedenoj Odluci navedeno je da radniku prestaje radni odnos istekom otkaznog roka od 6 mjeseci, koji počinje teći od dana dostave Odluke, a za vrijeme otkaznog roka radnik nije dužan raditi i ostvaruje sva prava vezana uz rad, te radnik ima pravo na otpremninu, sukladno Sporazumu o privremenoj primjeni drugačijih kriterija za određivanje visine otpremnine za 2020. godinu sklopljenog 27. prosinca 2020. godine, te je rok za isplatu otpremnine 30 dana od dana prestanka ugovora o radu (stranica 18 spisa),
- tužitelj je dana 30. studenog 2020. godine podnio Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa protiv Odluke o otkazu ugovora o radu od 01. studenog 2020. godine (stranica 9 spisa),
- dana 01. prosinca 2020. godine K. d.o.o., Organizacijska jedinica R. donijela je odluku o korištenju godišnjeg odmora u kojoj je navedeno da temeljem čl.45. i 46. Ugovora radnik ima pravo na godišnji odmor za 2020. godinu u trajanju od 30 dana, od čega je iskorišteno 12 dana, te će po navedenoj odluci koristiti preostalih 18 dana od 21. prosinca 2020. do 18. siječnja 2021. odine (stranica 59 spisa),
- dana 02. prosinca 2020. godine, tuženik je punomoćniku tužitelja dostavio Odgovor na zahtjev za zaštitu radnih prava u kojem navodi da smatra da je Odluka o otkazu dopuštena i na Zakonu utemeljena te da je Zahtjev za zaštitu prava neutemeljen, a vezano za visinu otpremnine je preuranjen, jer će radnik za vrijeme otkaznog roka, a i kroz otpremninu, ostvariti sva svoja prava (stranica 15 spisa).
24. Nije sporno da je tužitelju radni odnos prestao dana 02. svibnja 2021. godine, te nije sporno da pravo na isplatu otpremnine dospijeva danom prestanka radnog odnosa, kao i da je tuženik tužitelju isplatio otpremninu u iznosu od 120.003,36kn pozivom na Sporazum o privremenoj primjeni drugačijih kriterija za određivanje visine otpremnine za 2021, dok tužitelj smatra da mu pripada pravo na isplatu otpremnine temeljem čl.125.st.2. Kolektivnog ugovora u ukupnom iznosu od 340.009,52 kn za nespornih 34 godine i 10 mjeseci rada kod tuženika i u članicama K. grupe, te tužbom potražuje razliku između iznosa isplaćene otpremnine i otpremnine prema čl.125. Kolektivnog ugovora u iznosu od 220.006,16 kn (340.009,52 – 120.003,36kn = 220.006,36kn).
25. Nije sporna visina tražbine tužitelja,te nije sporno da isplaćeni iznos otpremnine tužitelju nije manji od onog propisanog člankom 126. st.2 Zakona o radu.
26. Sporan je među parničnim strankama pravni osnov tražbine tužitelja.
27. Člankom 125. Kolektivnog ugovora za radnike K. d.o.o. O. sklopljenog dana 26.veljače 2015.godine između K. d.o.o. O. i Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske,Sindikalna podružnica K. d.o.o. O. (stranica 20 spisa) određeno je da radnik, kojem se otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada u Društvu i članicama K. grupe, ima pravo na otpremninu, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika (st.1.); Sporazumom između uprave Društva i Sindikalne podružnice utvrđuje se visina otpremnine iz stavka 1. ovog članka u iznosu jedne polovine prosječne mjesečne plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada u Društvu i članicama K. grupe, s tim da iznos otpremnine ne može biti manji od zakonom propisanog iznosa (st.2.); Ako do prestanka radnog odnosa dođe temeljem sporazuma,a na inicijativu Društva, sporazumom se može utvrditi isplata otpremnine najviše do dvostrukog iznosa otpremnine utvrđene na način iz stavka 2. ovog članka (st.3.).
28. Uvidom u dokumentaciju u spisu utvrđeno je da je dana 27. prosinca 2019. godine sklopljen Sporazum o privremenoj primjeni drugačijih kriterija za određivanje visine otpremnine za 2020. godinu (stranica 54 spisa) pozivom na čl.192. Zakona o radu (Narodne novine broj: 149/2009., 61/2011., 93/2014.) u svezi sa čl.142. Kolektivnog ugovora za radnike K. d.o.o. O.,
između
K.
d.o.o.
O. po direktoru i Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske, Sindikalna podružnica K. d.o.o. O.. U čl.1. navedenog Sporazuma navedeno je da su stranke Sporazuma suglasne da se zbog otežanih uvjeta poslovanja društva, koji su nastali kao posljedica ekonomske krize i recesije u ukupnom poslovanju, privremeno primjenjuju drugačiji kriteriji za određivanje visine otpremnine za radnike K. d.o.o. za 2020. godinu u odnosu na kriterije utvrđene u čl.125. Kolektivnog ugovora.
U članku 2. navedenog sporazuma navodi se da temeljem navedenog sporazuma otpremnina za radnika K. d.o.o. O. 2020. godinu se određuje u iznosu od 1/3 prosječne mjesečno bruto plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada u K. d.o.o. O., te ukupni iznos otpremnine iz st.1. navedenog članka ne može biti veći od 6 prosječnih mjesečnih bruto plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.
Člankom 3. Sporazuma navedeni Sporazum stupa na snagu danom potpisivanja i primjenjuje se 2020. godinu.
29. Dana 23. prosinca 2020. godine sklopljen je Sporazum o privremenoj primjeni drugačijih kriterija za određivanje visine otpremnine za 2021. godinu (e-spis) pozivom na čl.192. Zakona o radu (Narodne novine broj: 149/2009., 61/2011., 93/2014.) u svezi sa čl.142. Kolektivnog ugovora za radnike K. d.o.o. O., između K. d.o.o. O. po direktoru i Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske, Sindikalna podružnica K. d.o.o. O..
U čl.1. navedenog Sporazuma navedeno je da su stranke Sporazuma suglasne da se zbog otežanih uvjeta poslovanja društva, koji su nastali kao posljedica ekonomske krize i pandemije Covid 19, privremeno primjenjuju drugačiji kriteriji za određivanje visine otpremnine za radnike K. d.o.o. za 2021. godinu u odnosu na kriterije utvrđene u čl.125. Kolektivnog ugovora.
U članku 2. navedenog sporazuma navodi se da temeljem navedenog sporazuma otpremnina za radnika K. d.o.o. O. 2020. godinu se određuje u iznosu od 1/3 prosječne mjesečno bruto plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada u K. d.o.o. O.. Ukupan iznos otpremnine iz st.1. navedenog članka ne može biti veći od 6 prosječnih mjesečnih bruto plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.
Člankom 3. Sporazuma navedeni Sporazum stupa na snagu danom potpisivanja i primjenjuje se 2021. godinu.
30. Prema navodima punomoćnika tuženika navedeni Sporazum vremenski je bio ograničen na 2021.godine, te prestao važiti dana 01.siječnja 2022. godine kada se K. d.o.o. pripojila K. d.d. Z. (stranica 147 spisa).
31. Odredbom članka 142. Kolektivnog ugovora za radnike K. d.o.o. O. sklopljenog dana 26. veljače 2015. godine između K. d.o.o., O. i Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske, Sindikalna podružnica K. d.o.o., O. (stranica 20 spisa), određeno je da ugovorna strana koja želi izmjenu odnosno dopunu Ugovora ili pak predlaže da se pojedine odredbe ugovora privremeno ne primjenjuje, ili primjenjuju primjenom drugačijih kriterija od ugovorom utvrđenih, predlaže drugoj strani svoj obrazloženi zahtjev u pisanom obliku (st.1.); Druga strana dužna se o prijedlogu opredijeljeno izjasniti u roku 30 dana od prijema zahtjeva iz prethodnog stavka (st.2.); U slučaju da ugovorna strana ne prihvati prijedlog za izmjenu ili dopunu ugovora,odnosno da se o prijedlogu ne izjasni u roku od 30 dana,strana predlagateljica pokreće postupak pred Komisijom za mirenje (st.3.); Odredbe stavka 1. do 3. ovoga članka primjenjuju se i u postupku zaključivanja novog ugovora (st.4.).
32. Odredbom čl.192. Zakona o radu propisano je da kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor,a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa, pitanja socijalnog osiguranja te druga pitanja iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom(st.1.); Pravna pravila sadržana u kolektivnom ugovoru primjenjuju se neposredno i obvezno na sve osobe na koje se, u skladu s odredbama navedenog zakona, primjenjuje kolektivni ugovor (st.2.); Kolektivni ugovor može sadržavati i pravila o sastavu i načinu postupanja tijela ovlaštenih za mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova (st.3.).
33. Prema odredbi čl.194. Zakona o radu kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile,te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor,a odredbom čl.196. Zakona o radu je propisano da su stranke kolektivnog ugovora i osobe na koje se on primjenjuje dužne u dobroj vjeri ispunjavati njegove odredbe.
34. Sukladno članku 126. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR) radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje zbog razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodno neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem, a sukladno st. 2. istog članka otpremnina se ne smije ugovoriti odnosno odrediti u iznosu manjem od 1/3 prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca, a ako zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije određeno drukčije, ukupan iznos otpremnine iz st. 2. čl. 126. ne može biti veći od 6 prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu (čl. 126. st. 3. ZR).
35. Odredbom čl.9.st.3. Zakona o radu propisano je da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu,pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako navedenim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. 36. Odredbom članka 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08 i 125/11- dalje: ZOO) propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, a u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO).
37. U konkretnom slučaju iz sadržaja odredbe čl.142 predmetnog Kolektivnog ugovora proizlazi da su ugovorne strane na jasan i izričit način ugovorile da ugovorna strana koja želi izmjenu odnosno dopunu Ugovora ili pak predlaže da se pojedine odredbe ugovora privremeno ne primjenjuje,ili primjenjuju primjenom drugačijih kriterija od ugovorom utvrđenih,predlaže drugoj strani svoj obrazloženi zahtjev u pisanom obliku,što se u konkretnom slučaju i dogodilo,te su ugovorne strane u mirnom postupku sklopile Sporazum o privremenoj primjeni drugačijih kriterija za određivanje visine otpremnine za 2021. godinu, u kojem Sporazumu su utvrdile nesporne činjenice za sklapanje navedenog Sporazuma – postojanje otežanih uvjeta poslovanja Društva nastale kao posljedica ekonomske krize i pandemije Covid 19, te utvrdile visinu otpremnine za radnike K. d.o.o. 2021.godinu, a kako je to naprijed detaljno navedeno.
38. Prema mišljenju ovog suda navedenim Sporazumom izmijenjen je čl.125.st.2. predmetnog Kolektivnog ugovora glede visine otpremnine za 2021. godinu, pa s obzirom na navedeno tužitelju ne pripada pravo pored isplaćenog iznosa otpremnine zahtijevati i isplatu preostalog zahtijevanog iznosa otpremnine, te je stoga sud donio odluku kao u točki II izreke.
39. Glede činjenice da navedeni Sporazum odnosno navedena izmjena Kolektivnog ugovora nije u smislu čl. 201. Zakona o radu dostavljena nadležnom tijelu, navedeno ne predstavlja uvjet za njegovu primjenu, jer ugovorne strane navedeni Sporazum obvezuje i primjenjuje se onako kako je ugovoreno, neovisno je li dostavljen nadležnom tijelu ili ne, s napomenom da ugovorna strana koja je izmjenu Kolektivnog ugovora dužna dostaviti ako to ne učini podliježe eventualnoj prekršajnoj odgovornosti, što ne utječe na primjenu Sporazuma odnosno izmjene Kolektivnog ugovora.
40. U odnosu na obvezu objave izmjene Kolektivnog ugovora za navesti je da propust poslodavca da objavi Kolektivni ugovor koji ga obvezuje ne utječe na izvršenje njegovih obveza (čl.202.st.3. Zakona o radu), a glede Sindikata kao ugovorne strane – dužan je izvršavati svoje eventualne obveze iz Kolektivnog ugovora kao i Izmjena Kolektivnog ugovora, neovisno ako ugovor nije propisno objavljen,s napomenom da je Sindikat ugovorna strana te kao takav upoznat s Kolektivnim ugovorom odnosno izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora, pa navedeno ne čini osnovu da se zbog toga ne ispunjava.
41. Glede tužitelja za kojeg nije sporno da nije član Sindikata,za navesti je da je navedeni obaviješten o predmetnom Sporazumu za 2021.godinu dopisom od 12.veljače 2021 godine uz koji mu je dostavljena preslika navedenog Sporazuma,a što nije sporno (dopis od 12.veljače 2021 s povratnicom – e spis), s napomenom da se normativni učinak Kolektivnog ugovora te Izmjena Kolektivnog ugovora primjenjuje na sve ugovore o radu radnika zaposlenih kod poslodavca kojeg obvezuje Kolektivni ugovor i njegove Izmjene (čl.4 Zakona o radu; Odluka Ustavnog suda RH broj U-III-1458/08 od 30.06.2009. - NN 88/09).
42. S obzirom da tuženik, a s obzirom na uspjeh u postupku,temeljem odredbe čl.4.st.2. Zakona o sudskim pristojbama nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na odgovor na tužbu, to mu taj trošak nije dosuđen.
43.S obzirom na izloženo odlučenoa je kao u izreci.
U Osijeku, 21. studenog 2022. godine
S U D A C
Spomenka Rodić
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude na temelju odricanja i presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
Presuda na temelju odricanja može se pobijati zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2 ZPP ili zbog toga što je izjava o odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare (čl.353. st.3. ZPP).
DOSTAVITI:
1. punomoćniku tužitelja
2. punomoćniku tuženika
