REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 18 Pr-8749/2020-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Dariu Partlu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja P.J., G., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M.P., odvjetniku u O.d. P.&Š. d.o.o. u Z., protiv tuženika C.u. d.o.o., V.G., OIB: …, kojeg zastupa likvidator V.S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 5. listopada 2022. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja K.P., odvjetničke vježbenice i za tuženika M.D., prokuristica, 21. studenoga 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku C.U. d.o.o., OIB: …, platiti tužitelju P.J., OIB: …, iznos od 3.448,48 kn / 457,69 € zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 16. srpnja 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, izuzev zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 3.448,48 kn/ 457,69 €, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku C.U. d.o.o., OIB: …, naknaditi tužitelju P.J., OIB:…, trošak parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 kn/ 414,76 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21. studenoga 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da potražuje naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2020., a koju mu tuženik kao poslodavac nije isplatio sve do podnošenja ove tužbe. Tužitelj je za 2020. ostvario pravo na godišnji odmor koji nije iskoristio. Tužitelj i tuženik sklopili su 15. srpnja 2020. Sporazum o prestanku ugovora o radu kojim je sporazumno raskinut ugovor o radu na način da isti prestaje 15. srpnja 2020. Točkom IV. Sporazuma utvrđeno je da sporazumne strane jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa zasnovanog predmetnim ugovorom o radu. Navedena točka IV. Sporazuma ništetna je iz razloga što je člankom 80. Zakona o radu propisano da je ništetan sporazum o odricanju prava na godišnji

odmor.

Ministarstvo

dalo

je

mišljenje

o

primjeni navedene odredbe članka 80. Zakona o radu na način da je poslodavac dužan isplatiti naknadu razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora, unatoč činjenici što je radnik s poslodavcem sklopio sporazum o tome da nema potraživanja po osnovi naknade za godišnji odmor jer se radnik ne može odreći prava na godišnji odmor. Člankom 82. stavkom 1. Zakona o radu propisano je da je u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Člankom 82. stavkom 2. Zakona o radu propisano je da se naknada iz stavka 1. istog članka određuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora. Člankom 45. Pravilnika o radu tuženika propisano je da je u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, a da se naknada određuje razmjerno broju dana neiskorištenog

godišnjeg

odmora.

Ministarstvo

dalo

je mišljenje o primjeni navedene odredbe članka 82. Zakona o radu na način da je poslodavac dužan tužitelju kao radniku omogućiti korištenje godišnjeg odmora za vrijeme trajanja radnog odnosa, a ako je radni odnos prestao, a radnik nije iskoristio sve dane godišnjeg odmora na koje je imao pravo, poslodavac je dužan radniku isplatiti novčanu naknadu za sve neiskorištene dane godišnjeg odmora. Člankom 78. stavkom 1. u svezi sa stavkom 2. istog članka Zakona o radu propisano je da radnik ima pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora, koji se utvrđuje u trajanju od 1/12 godišnjeg odmora, za svaki mjesec trajanja godišnjeg odmora, te da radnik kojem prestaje radni odnos, za tu kalendarsku godinu ostvaruje pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora. Iz naprijed navedenog proizlazi: da je radni odnos između tužitelja i tuženika prestao 15. srpnja 2020., da je sporazum kojim se tužitelj eventualno odrekao prava s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor ništetan, da je tužiteljev radni odnos kod tuženika u 2020. trajao 6 mjeseci, te da je tužitelj kod tuženika ostvario pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora u 2020. u visini od 6/12 od punog trajanja godišnjeg odmora, a koji mu tuženik nije platio nakon prestanka ugovora o radu. Člankom 81. Zakona o radu propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovoru o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Tužitelj u 2020. ima pravo na godišnji odmor u trajanju od 29 radna dana te je ostvario pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora u visini 6/12 od punog trajanja godišnjeg odmora, a što iznosi 14 radnih dana. Tužitelj nije iskoristio niti jedan radni dan godišnjeg odmora za 2020. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da mu tuženik po naprijed navedenom osnovu isplati iznos od 3.080,0 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća do isplate. Podneskom od 5. Listopada 2022., nakon što je tuženik dostavio svoj izračun tražbine tužitelja, tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev na način da je na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2020. zatražio isplatu iznosa od 3.448,48 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Nesporno je da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme temeljem ugovora o radu, a koji radni odnos je prestao dana 15.07.2020.g. temeljem Sporazuma sklopljenog između stranaka 14.07.2020.g. Također je nesporno da tuženik nije isplatio tužitelju naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2020.g. u razmjernom dijelu, ali iz razloga jer su tužitelj i tuženik pisanim putem u čl. IV Sporazuma o prestanku ugovora o radu suglasno utvrdili da jedan prema drugom nemaju nikakvih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa zasnovanog ugovorom o radu i Sporazumom. Tužitelj se svjesno, s voljom i namjerom odrekao svih potraživanja prema tuženiku pa tako i naknade za neiskorišteni godišnji odmor. Naime, ugovor o radu je raskinut temeljem prijedloga tužitelja sa izričitim zahtjevom tužitelja da mu radni odnos odmah prestane zbog zasnivanja radnog odnosa kod novog poslodavca iz kojeg razloga nije bilo moguće korištenje godišnjeg odmora. Uzimajući u obzir, prethodno navedeno tuženik je izašao u susret zahtjevu tužitelja za sporazumnim prestankom radnog odnosa, ali pod uvjetom da se tužitelj odrekne prava na potraživanje naknade za neiskorišteni godišnji odmor, jer se tuženik odrekao prava zahtijevati odrađivanje otkaznog roka sukladno Zakonu o radu. Sporazum o prestanku ugovora o radu je pravni posao građanskog prava, stoga se u odnosu na sporna pitanja primjenjuju opća pravila obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima. To znači da se pitanje nastanka, valjanosti i pravnih učinaka ocjenjuje primjenom općih propisa obveznog prava. Radi se o dvostranom pravnom aktu koji se temelji na volji ugovornih strana te proizvodi sve pravne učinke. Dakle, prava, slobodna volja i namjera tužitelja i tuženika prilikom sklapanja Sporazuma o prestanku ugovora o radu je bila činjenje ustupaka za obje sporazumne strane, a ne samo za tužitelja kojem je radni odnos prestao bez odrađivanje otkaznog roka, a zbog zapošljavanja kod novog poslodavca. Pogrešno se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 80. Zakona o radu jer ista nije primjenjiva na konkretnu situaciju kad radniku prestaje radni odnos i to sporazumno, te kada se radnik odrekne naknade za neiskorišteni godišnji odmor. Navedena zakonska odredba ima funkciju zaštite i očuvanja zdravlja radnika koji su u radnom odnosu i rade te im je potreban godišnji odmor zbog čega je ništetan sporazum o odricanju od prava na godišnji odmor odnosno o isplati naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora, a o čemu se ne radi o konkretnom slučaju jer je radni odnos tuženika i tužitelja prestao sporazumno. Tužitelju je bilo poznato pod kojim uvjetima mu prestaje radni odnos, a svojim potpisom Sporazuma o prestanku ugovora o radu pristao je na takve uvjete, pa Sporazum nije ni ništetan ni pobojan i obvezuje obje ugovorne strane onako kako glasi. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Nakon što je tužitelj podneskom od 5. listopada 2022. preinačio tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu višeg iznosa na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2020. od iznosa naznačenog u tužbi, tuženik se na ročištu 5.10.2022. očitovao da se protivi preinačenom tužbenom zahtjevu, no da visina tužbenog zahtjeva odnosno iznos utužene naknade nije sporan.

4. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Sporazum o prestanku ugovora o radu od 14.07.2020. (str. 21 spisa), dopis HZMO od 16.11.2021. (str. 31 spisa), izračun visine naknade za neiskorišteni godišnji odmor (str. 36-46 spisa), odluku o korištenju godišnjeg odmora od 15.06.2020. (str. 47 spisa), kao i ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio zaposlenik tuženika te da mu je radni odnos prestao 15. 07.2020. na temelju Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 14.07.2020.

8. Među strankama nije sporno da tuženik tužitelju nije isplatio naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2020.

9. Iz odluke o korištenju godišnjeg odmora za 2020. za tužitelja (odluka od 15.06.2020.) razvidno je da u 2020. tužitelj ostvaruje pravo na godišnji odmor od 29 radnih dana.

10. Toč. 4 između stranaka nesporno sklopljenog Sporazuma o prestanku ugovora o radu ugovoreno je da ugovorne strane suglasno utvrđuju da jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa zasnovanog ugovorom o radu br. 26/2019 i ovog Sporazuma.

11. Među strankama je sporno je li tuženik dužan tužitelju isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2020., odnosno je li se tužitelj na temelju toč. 4. Sporazuma o prestanku ugovora o radu mogao odreći prava na isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2020.

12. U čl. 56. st. 3. Ustava Republike Hrvatske – pročišćeni tekst (NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/01, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14) propisano je da svi zaposleni imaju pravo na tjedni odmor i plaćeni godišnji odmor i tih se prava ne mogu odreći. Pravo na godišnji odmor je jedno od temeljnih prava svakog radnika stoga je i regulirano odredbama Ustava Republike Hrvatske.

13. Temeljem naprijed navedene ustavne odredbe pitanje godišnjeg odmora uređeno je i odredbama Zakona o radu - pročišćeni tekst (NN 93/14, 127/17, 98/19). Pitanje načina korištenja godišnjeg odmora u naprijed navedenom Zakonu o radu regulirano je od čl. 76. do čl. 85.

14. U čl. 76. Zakona o radu/14 propisano je da radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu.

15. Čl. 81. Zakona o radu/14 propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ili ugovorom o radu a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad.

16. Čl. 78. st. 2. Zakona o radu/14 propisano je da radnik kojem prestaje radni odnos, za tu kalendarsku godinu ostvaruje pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora.

17. Čl. 82. Zakona o radu/14 propisano je da je u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Naknada se određuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora.

18. Čl. 80. Zakona o radu/14 propisano je da je ništetan sporazum o odricanju od prava na godišnji odmor, odnosno o isplati naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora.

19. U slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Naknada se određuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora i veže se uz prestanak ugovora o radu, a pritom nije bitan način prestanka ugovora o radu. Radnik ovo pravo ostvaruje bez obzira na način prestanka radnog odnosa. Ukoliko poslodavac radniku omogući korištenje godišnjeg odmora prije prestanka ugovora o radu, nije obvezan radniku isplatiti naknadu. Ukoliko radnik prije prestanka radnog odnosa, po bilo kojoj osnovi, nije iskoristio pravo na godišnji odmor koji mu pripada, ostvaruje pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, a koja se određuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora. Broj dana godišnjeg odmora za koji radnik ima pravo nadoknade određuje se u skladu s odredbama Zakona o radu, kao razmjeran dio godišnjeg odmora u trajanju od 1/12 godišnjeg odmora koji bi radniku pripadao za svaki mjesec trajanja radnog odnosa. Zakon o radu ne propisuje visinu naknade, a praksa je da se ona definira ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom, kolektivnim ugovorom, ili nekim drugim izvorom radnog prava, odnosno da se primjeni ono što je za radnika najpovoljnije. Unatoč činjenici da osnovica od koje treba utvrditi iznos naknade za neiskorišteni godišnji odmor nije propisana Zakonom o radu nju bi trebalo utvrditi u visini naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora. Naknada ne može biti manja od radnikove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca. U pogledu obračuna naknada za neiskorišteni godišnji odmor jednaka je naknadi za korištenje godišnjeg odmora. Čl. 80. Zakona o radu/14 propisuje da je ništetan sporazum o odricanju od prava na godišnji odmor, odnosno o isplati naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora. Poslodavac ne može radniku umjesto korištenja godišnjeg odmora isplatiti naknadu plaće. U slučaju prestanka radnog odnosa, sukladno odredbama Zakona o radu, poslodavac je obvezan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor koji se određuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora. Naknada je oporeziva kao dohodak od nesamostalnog rada (plaća).

20. Pravo na godišnji odmor je institut zaštite na radu a ne pravo radnika kojim on može u potpunosti slobodno raspolagati, budući da je opće poznato kako odmoren radnik bolje i učinkovitije radi. Čl. 80. Zakona o radu zabranjuje se, odnosno čini ništetnim bilo kakav sporazum radnika i poslodavca koji bi vodio ka radnikovom odricanju od prava na korištenje godišnjeg odmora i/ili ugovaranju isplate naknade u određenom iznosu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Slijedom navedenog i konkretan sporazum o prestanku ugovora o radu od 14.07.2020. je ništetan u točki IV. ("Ugovorne strane suglasno utvrđuju da jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa zasnovanog ugovorom o radu broj 26/2019 i ovog Sporazuma"). To stoga što radnik ima pravo, ukoliko nije iskoristio godišnji odmor, u slučaju prestanka radnog odnosa na bilo koji način, na naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora.

21. Slijedom naprijed navedenog, obzirom je nesporno između stranaka da tuženik tužitelju nije isplatio naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2020. razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora, tužbeni zahtjev tužitelja je pravno osnovan.

22. Tuženik je u tijeku postupka dostavio svoj izračun utužene tražbine te ista iznosi 3.448,48 kn. U skladu s izračunom tuženika tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev na način da umjesto iznosa od 3.080,00 kn, koji je naznačen u tužbi, na ime neiskorištene naknade za godišnji odmor za 2020. potražuje iznos od 3.448,48 kn (podnesak od 5.10.2022.). Tuženik se protivio navedenoj preinaci, no vodeći računa o činjenici da je tužitelj dokazao pravnu osnovu svoje tražbine te da je preinačio tužbeni zahtjev odmah nakon što je tuženik dostavio u tijeku postupka izračun utužene tražbine, sud je dopustio takvu preinaku kao svrsishodnu sukladno čl.190. st. 3. ZPP-a, (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19).

23. Napominje se da je tuženik na ročištu 5.10.2022. naveo da je visina tužbenog zahtjeva nesporna.

24. Naknada za neiskorišteni godišnji odmor odnosno za razmjerni broj dana neiskorištenog godišnjeg odmora za 2020. godinu dospijeva sa danom prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika a to je 15.07.2020., stoga zatezne kamate na dosuđenu glavnicu teku od 16.07.2020. pa do isplate. Visina stope zatezne kamate propisana je čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18). U odnosu na zatezne kamate na dosuđeni bruto iznos, a s obzirom da se isti sastoji od neto plaće, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, u smislu čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14) i čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14), zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaća isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi sve do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, nije u potpunosti dospjela na naplatu, odnosno porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek isplatom same plaće.

25. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na članku 29. stavak 1. ZOO-a, a odluka o visini zakonske zatezne kamate temelji se na članku 3. ZID ZOO (NN 78/15).

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. stavak 1. i 2. ZPP-a, a u svezi s člankom 164. stavak 1. istog Zakona, a tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku odmjeren je parnični trošak prema vrijednosti predmeta spora, u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (OT) i to za: sastav tužbe 50 bodova OT (tbr. 7/1), sastav podneska 8.10.2021. kojim se očitovao na odgovor na tužbu 50 bodova OT (tbr. 8/1), pristup na ročište 9.11.2021. 50 bodova OT (tbr. 9/1), sastav podnesak 5.10.2022. kojim je tužbeni zahtjev usklađen sukladno tuženikovom izračunu 50 bodova OT (tbr. 8/1), te pristup na ročište 5.10.2022. 50 bodova OT (tbr. 9/1), dakle ukupno 250 bodova OT, što obračunato s vrijednošću boda s paušalom od 10,00 kn za jedan bod iznosi 2.500,00 kn, a što uz obračunati PDV od 25% iznosi 3.125,00 kn/ 414,76 €.

27. Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 21. studenoga 2022.

Sudac:

Dario Partl, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana dostave prijepisa ove presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u četiri jednaka primjerka.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. tuženiku