Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 50. Gž Ovr-771/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Vlatki Fresl Tomašević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja R. F.-G.-B. G. e., F., R. A., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima K. H., T. Z. i K. B. B., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u V., protiv 1-ovršenice Z. C. iz R., OIB: …, 2-ovršenice I. C. iz V., OIB: … i 3-ovršenika K. C. iz V., OIB: …, svi zastupani po punomoćnici Ž. P., odvjetnici iz Odvjetničkog društva K., H.i V. j.t.d. u V., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Ovr-444/16-45 od 19. travnja 2022., dana 21. studenog 2022.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba ovrhovoditelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Ovr-444/16-45 od 19. travnja 2022.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem određeno je da se odgađa ovrha određena rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-444/16-6 od 1. veljače 2017. do pravomoćnog okončanja parnice koju su ovršenici pokrenuli u postupku pred Općinskim sudom u Varaždinu pod brojem P-559/2020.
2. Rješenje pobija ovrhovoditelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 u daljnjem tekstu: ZPP-a) a u svezi s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i i 131/20 u daljnjem tekstu OZ). Predlaže pobijano rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno isto ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova ovršnog postupka.
3. Žalba ovrhovoditelja nije osnovana.
4. Polazeći od sadržaja presude Suda Europske unije poslovni broj C-407/18 taj je sud utvrdio da je stajalište suda kako Direktivu Vijeća 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da se u slučaju protivljenja nacionalnog propisa iz glavnog postupka, a na temelju kojeg nacionalni sud, koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost ispitati jesu li odredbe sadržane u tom javnobilježničkom aktu nepoštene, da je po toj osnovi potrebno odgoditi ovrhu, a kako su stajališta Suda Europske unije obvezatna za sve nacionalne sudove članica EU pa tako i za sudove Republike Hrvatske, prvostupanjski je prihvatio prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe.
5. Odluku prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.
6. Naime, u postupku donošenja prethodne odluke koji je rezultirao donošenjem presude broj C-407/18 u predmetu Kuhar c/a Addiko Bank d.d., činjenični supstrat nacionalnog postupka bio je gotovo istovjetan predmetnom-ovrhovoditelj, bankarska institucija inicirala je protiv korisnika kredita ovršni postupak na osnovu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta a u odnosu na čije odredbe je ovršenik prigovarao (djelomičnoj) ništetnosti.
7. Sud EU je, u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhe, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna nacionalna odredba slovenskog ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna odredbi čl. 65. stav. 1. OZ-a) čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije (dakle Direktive Vijeća 93/13/EEZ) pa je zaključio da u procesnoj situaciji, kada sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača, a koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, već navedeno tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojemu se potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi, i da je vjerojatno da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene, a šteta koju bi potrošač u tom slučaju i ostvario, no á posteriori, da bi kao vid pravne zaštite bila nepotpuna i nedovoljna i ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe.
8. Obzirom da je Sud EU u presudi broj C-407/18 dakle utvrdio da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu, to je evidentno da u istovjetnoj činjeničnoj i materijalno-pravnoj situaciji vezuje i prvostupanjski sud, a kako načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići, ocjena je ovoga suda da će navedenom zahtjevu biti udovoljeno određivanjem odgode ovrhe do pravomoćnog okončanja parnice na čije su pokretanje ovršenici upućeni iz predmetnog ovršnog postupka i to rješenjem prvostupanjskog suda posl. broj Ovr-444/2016-29 od 12. travnja 2018. koji postupak se vodi kod istog prvostupanjskog suda pod brojem P- 559/2020.
9. Zbog izloženog, valjalo je odbiti žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi sa čl. 21. st. 1. OZ potvrditi prvostupanjsko rješenje kao pravilno i zakonito.
U Zagrebu 21. studenog 2022.
S u d a c:
Vlatka Fresl Tomašević, v.r.
