REPUBLIKA HRVATSKA

P-3958/16

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u S., po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz S., …, OIB: …, zastupan po pun. T. V. odvj. u S., protiv tuženika pod 1

A. Č. iz D. S., … ulica …, OIB: …, i pod 2

V. Č., M., W. str. …, N., OIB: …, oboje

zastupani po pun. G. V. odvj. u O., radi uspostave prijašnjeg stanja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 05. listopada 2022. god., u prisustvu pun. tužitelja T. V. odvj. u S., i pun. tuženika pod 1 i pod 2 G. V. odvj. u O., dana 17. studenog 2022. godine,

p r e s u d i o j e :

I Dužni su tuženici pod 1 i pod 2 u roku od 30 dana i pod prijetnjom ovrhe uspostaviti ranije stanje na nekretnini označenoj kao čest. zem. 4903/1 (k.č.zem. 8563), K.O. R., na način da su dužni ukloniti betonski zid izgrađen na točkama, u skici lica mjesta br. 2. Nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke A. Bošnjaka, ing. geod., G. Z. d.d. S., br. 06/20-126 od 18. siječnja 2020. god., a koja čini sastavni dio ove presude, definiranim točkama 1-2-3-4-5-6-1, te ukloniti izgrađeno parkiralište tlocrtnih dimenzija 14,12 (14,75) x 4,55 (7,45) m, a koje ima tlocrtnu površinu od 55 m2 i leži na čest. zem. 4903/1 (k.č.zem. 8563), K.O. R., i to tako da sruše metalnu ogradu, armirano betonske ogradne zidiće, podnu armirano betonsku ploču, potporne zidove, uklone nasuti materijal i obrade pokos, tako da navedeni dio nekretnine dovedu u stanje u kakvom se on nalazio prije poduzimanje ovih radova.

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi ;

"Dužni su tuženi ad. 1.) A. Č. iz P., 21318 M., …,

OIB: … i tuženi ad. 2.) V. Č. iz P., 21318 M., P. P. …,

OIB: … u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici I. P. iz S., G. …, OIB: … ukupan iznos od 60.000,00 kuna

zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, počevši od dana presuđenja pa do isplate, a koje na tu svotu teku od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate."

III Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 05. veljače 2020.god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika pod 1 i pod 2, u kojoj navodi da je suvlasnica nekretnine označene kao čest. zem. 4903/1, pašnjak, površine 550 m2, upisane u Z.U. 1944, K.O. R.,

a koja nekretnina se nalazi u mjestu P..

Dana 13. 07. 2007. god., sklopljen je predugovor o kupoprodaji nekretnine na način da je tužiteljica kao jedna od suvlasnika potpisala ovaj predugovor skupa sa ostalim suvlasnicima, kao prodavateljima, a tuženici su naznačeni kao kupci ove nekretnine. Radi se o predugovoru koji je potpisan prije više od 10 godina.

U predugovoru je jasno navedeno da će se vlasnicima dati kapara, a ostatak iznosa od ugovorene cijene će biti isplaćen kada se uredi zemljišnoknjižno stanje.

Isto tako treba reći da je u ugovoru jasno naznačeno da će prodavatelji uvesti kupce u zakoniti i materijalan posjed predmetne nekretnine nakon isplate cjelokupne ugovorene kupoprodajne cijene.

Iako je prošlo više od 10 godina od sklapanja ovog predugovora, a po saznanju tužiteljice tuženici su nekim od prodavatelja iz predugovora, pored naznačene kapare isplatili i druge iznose, dočim tužiteljici nije isplaćen nikakav iznos po ovom predugovoru.

Čak štoviše tuženici su bez znanja i dopuštenja tužiteljice ušli u posjed predmetne nekretnine, a ne samo to, tuženici su izvršili i određene radove, rušenje zida, betoniranje podloge, te stvaranje parking mjesta na predmetnoj nekretnini, također bez znanja i suglasnosti tužiteljice, čak štoviše, o tome tužiteljicu nisu niti izvijestili.

Time tuženici koriste ovu nekretninu i ostvaruju za sebe određene koristi. Stoga, zahtjev tužiteljice je uspostava prijašnjeg stanja, te isplata koristi ostvarene upotrebom tuđe stvari. Zahtjev je zasnovan na odredbama Zakona o obveznim odnosima, i baš odredbi čl. 1120 ZOO-a, koja regulira upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist. Naime, kada je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati nezavisno od prava na naknadu štete ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe. Upravo je to osnov-temelj tužbenog zahtjeva, te se traži od tuženika koji su bez naknade koristili njen suvlasnički dio nekretnine, naknaditi korist koju su od toga imali.

Ta visina naknade je za proteklo vrijeme posjedovanja i korištenja, u ukupnom iznosu od 30.000,00 kn, koji pripada tužiteljici.

Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila sudu da donese odluku kojom će tuženike pod 1 i pod 2 obvezati da uspostave ranije stanje na nekretnini označenoj kao čest.zem. 4903/1, Z.U. 1944, K.O. R., na način da su dužni porušiti zid,

ukloniti postavljeni beton, postavljeno kamenje, te nekretninu dovesti u ono stanje u kojem je bila prije poduzimanja ovih radnji.

Tužiteljica je predložila sudu da donese i odluku kojom će tuženike pod 1 i pod 2 obvezati na isplatu iznosa od 30.000,00 kn sa pripadajućom kamatom koja teče od podnošenja tužbe, pa do isplate.

U odgovoru na tužbu od 21. rujna 2018. god., tuženici pod 1 i pod 2 navode da je tužba u smislu odredbe čl. 186 st. 1 ZPP-a, nepodesna za raspravljanje obzirom da je ista neodređena u pogledu glavne stvari, ne sadrži činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev.

U koliko sud odluči raspravljati po tužbi, u cijelosti se protive navodima tužbe i tužbenim zahtj4vima kao neistinitim i neosnovanim.

Navode da su sa ostalim suvlasnicima, osim ovdje tužiteljicom i njenom sestrom T. G., dana 13. prosinca 2011. god., zaključili Ugovor o kupoprodaji nekretnine, kojim ugovorom su u čl. 3 i 4 Ugovora, ostali stvarni suvlasnici i suposjednici tuženike uveli u miran, zakonit suposjed sporne nekretnine. O tome su tužiteljica i njen punomoćnik upoznati dopisom od 01. srpnja 2016. god., dakle tri mjeseca prije podnošenja ove tužbe. O tome je bio upoznat i raniji punomoćnik J. F. dana 11. kolovoza 2014. godine.

Neosnovan je posebno tužbeni zahtjev da su tuženici "dužni izgraditi zid". Na nekretnini prije stupanja u posjed tuženika nije bilo nikakvog zida, već neprohodna šikara koja je ugrožavala nekretninu tuženika. Na spornoj nekretnini uz cestu se nije moglo niti parkirati jedno vozilo, a da veći dio istog nije bio na kolniku. Sve je razvidno iz fotografija priloženih uz podnesak koje nesporno pokazuju stanje nekretnine prije stupanja u posjed tuženika, i nakon izgradnje parkirališta na dijelu sporne nekretnine.

Upravo je ponašanje tužiteljice u parnici na utvrđenje pod posl.br. 5374/17 (ranijih oznaka P-1169/12) kao i P-4995/10 i P-1705/09, tada Općinskog suda u S., Stalna služba u O., koje su povučene radi postupanja tužiteljice, i koje su razlog što se konačni Ugovor o kupoprodaji nije izvršio. Stoga su tuženici trpili veliku štetu, u obliku velikih kamata na kredit koji su digli radi kupnje predmetne nekretnine još 2007. god., kao i nemogućnosti nekorištenja sporne nekretnine do 2016. godine. Upravo da ne bi tužili ovdje tužiteljicu za evidentnu štetu, sklopili su Ugovor sa ostalim prodavateljima dana 13. prosinca 2011. god., koji su im tada prepustili miran posjed.

Tuženici su sudu predložili sudu da odbaci tužbu jer je nepodesna za raspravljanje, a ukoliko sud odluči raspravljati, predložili su odbiti tužbene zahtjeve.

Tužiteljica u podnesku do 09. listopada 2018. god., navodi da se ovdje radi o tužbenom zahtjevu na činjenje-rušenjem postavljenog zida, a ako sud prihvati provesti dokaz očevida na licu mjesta, predmetni izgrađeni zid će biti identificiran, kao i ostalo stanje tog dijela nekretnine.

Posve je netočna tvrdnja tuženika kojom odgovaraju na tužbu. Bespredmetno je govoriti o nekakvoj odgovornosti tužiteljice za "nemogućnost sklapanja konačnog ugovora". Naime, treba jednostavno reći gdje bi tu bio motiv tužiteljice za takvo postupanje. To je besmislica koja je posve nerazumna i nije je potrebno komentirati.

Jednostavno, ovdje treba samo logično i racionalno postaviti pitanje, kako su to tuženici sklopili Ugovor o kupoprodaji sa - svim ostalim suvlasnicima, a nisu sa tužiteljicom.

Na pripremnom ročištu dana 13. studenog 2019. god,. tuženici navode da su od podnošenja tužbe ujedno i uknjiženi suvlasnici na ovoj nekretnini, te su priložili u spis rješenje ovog suda, Poseban zemljišnoknjižni odjel u O. posl.br. Z- 14590/2019 od 23. listopada 2019. godine.

Na očevidu dana 09. listopada 2020. god., stalni sudski vještaci A. B. ing. geod. i J. M. dipl.ing.građ., pristupili su pregledu i identifikaciji predmetne nekretnine, odnosno pregledu i identifikaciji spornog betonskog zida sa ogradom i betonskog platoa-parkirališta. Na očevidu je utvrđeno da je stanje spornog betonskog platoa-parkirališta, identično stanju na priloženoj fotografiji br. 5 (str. 61 spisa).

Stalni sudski vještak A. B. ing.geod. u Nalazu i mišljenju od 18.

siječnja 2020. god., navodi da je na zahtjev ovog suda izvršena identifikacija predmeta spora u K.O. R., u naselju P.. Predmet spora je novosagrađeni betonski parking s potpornim zidom na čestici zemljišta 4903/1 (k.č. zem. 8563). Izmjerena površina predmetne čestice je 563 m2, dok upisana površina iznosi 550 m2. Razlika ulazi u okvire dopuštenog zakonskog odstupanja. Novosagrađeni parking na priloženoj skici lica mjesta br. 2. definiran je točkama 1-2-3-4-5-6-1, te ima tlocrtnu površinu od 55 m2 i u cijelosti se nalazi na čestici zemljišta 4903/1. Na priloženoj skici lica mjesta br. 3. prikazan je oprečni presjek A-A.

Stalni sudski vještak J. M. dipl.ing.građ., u Nalazu i mišljenju od

27. travnja 2021. god., navodi da je prema nalogu ovog suda izvršen 09. listopada 2020. god., očevid na licu mjesta u P. na čest.zem. 4903/14.

Navodi da je predmet vještva izrada pisanog nalaza i mišljenja u kojem će se opisati izvedeni radovi na predmetnoj nekretnini u svrhu izgradnje parkirališta, dati mišljenje o potrebnim radnjama u svrhu uspostave ranijeg stanja na predmetnoj nekretnini uklanjanjem izgrađenog betonskog zida s ogradom i betonskog platoa- parkirališta, te dati cijenu najma za parkiralište.

Predmetna građevina-parkiralište s pet parkirnih mjesta je izvedeno uz lokalnu cestu koja se proteže od državne ceste D-8 do P.. Teren je jako strm. Parkiralište je trapezastog tlocrtnog oblika, tlocrtnih dimenzija 14,12 (14,75) x 4,55 (7,45) m. Sastoji se od armiranobetonske ploče debljine 20 cm, i triju armiranobetonskih potpornih zidova (jedan paralelan s cestom i dva okomito na njega). Armiranobetonska ploča parkirališta je prepuštena za 50 cm u odnosu na armiranobetonski potporni zid paralelan s cestom. Između potpornih zidova je izveden nasip. Uz južnu stranu betonske ploče je izveden armiranobetonski zidić visine 50 cm, debljine 15 cm, a uz ostale dvije strane zidići visine 10 cm, debljine 15 cm. Iznad tih zidića je izvedena metalna ograda od vertikalnih i horizontalnih okruglih profila promjera 5 cm, visine 1, 50 m, mjereno od betonske ploče.

Projektna dokumentacija parkirališta nije priložena u spisu. Armiranobetonski zidovi su visine 2,25 m iznad temelja. Pretpostavljene dimenzije zidova su širina 30 cm, dimenzije temelja 130 x 40 cm, pretpostavljena količina armature je 40 kg/m3 betona.

Nadalje navodi da u aplikaciji e-Nekretnine nije našla podatke o najmu privatnih parkirališta na širem području, a niti u oglasnima za najam kuća. Grad O. je Odlukom o parkirnim zonama (Sl. glasnik G. O.. 2/14, 12/14 i 3/16),

propisao cijenu dnevne karte za putničko vozilo u periodu od 01. lipnja do 30. rujna u 2. zoni (izvan centra) u iznosu od 100,00 kn, a ta zona se odnosi i na Pisak. Ovaj vještak je mišljenja da je za uklanjanje predmetnog parkirališta potrebno izvesti sljedeće radove: Rušenje metalne ograde, Rušenje armiranobetonskih ogradnih zidića, Rušenje podne armiranobetonske ploče, Rušenje potpornih zidova, Uklanjanje nasutog materijala i Obrada pokosa.

Vještak ponavlja da cijena dnevne karte za putničko vozilo za korištenje javnih parkirališta u II zoni, u koju spada P., u periodu od 01. lipnja do 30. rujna iznosi 100,00 kn.

Na raspravnom ročištu dana 28. travnja 2022. god., tužiteljica navodi da se ne protivi u međuvremenu zaprimljenom stručnom mišljenju vještaka, s tim da predlaže s obzirom na sadržaj točke II tužbenog zahtjeva i potrebu njegovog uređenja, da vještak građevinske struke nadopuni vještvo na način što će se izjasniti koliko točno parkirnih mjesta postoji na parkiralištu površine dimenzija kako je to navedeno u geodetskog vještačenju i njegovoj skici u odnosu na sumirani dio čestice na kojoj je podignuta sporna parking površina

Tuženici pod 1 i pod 2 na istom ročištu navode da su u međuvremenu u z.k. uložak 4573 na čestici 4903/1 upisani kao suvlasnici u suvlasničkom dijelu po 241/10752 dijelova. Tijekom ovog postupka je nažalost preminuo brat tužiteljice pok. A. K. koji je u ovom postupku predložen saslušati kao svjedok. Također obavještavaju sud da predmet posl. br. Pst-5374/17 još uvijek nije pravomoćno okončan, odnosno u istom nije donesena ni prvostupanjska presuda. Obzirom da faktično nemaju nikakvih prigovora na dostavljeno vještvo, predložili su da se u daljnjem tijeku postupka izvede dokaz saslušanjem svjedoka M. M., kao i parničnih stranaka.

Stalni sudski vještak J. M. dipl.ing.građ., u dopuni Nalaza i mišljenja od 20. lipnja 2022. god., navodi da prema nalogu ovog suda daje dopunu vještva od 27. travnja 2022. god., a glede broja parkirnih mjesta na predmetnom parkiralištu, a prema traženju tuženika od 04. svibnja 2022. god., dopunu vještva u smislu procjene vrijednosti radova izvedenih na gradnji parkirališta.

Kao što je vidljivo na fotografiji u prilogu, na ogradi parkirališta su brojevima od 1 do 4 označena četiri paralelna parkirališna mjesta za automobile položena okomito na cestu, a na zapadnom dijelu tla je brojem 5 označeno peto parkirno mjesto koje je trapezastog tlocrtnog oblika, i na kojem je moguće parkiranje manjeg automobila ili motocikla.

Procjena iznosa radova izvedenih na gradnji parkirališta iznosi 174.904,38 kn prema troškovniku u prilogu. Napominje da joj nije predočena nikakva tehnička dokumentacija po kojoj je izvršena gradnja, pa je procjena iznosa izvršena po pretpostavljenim radovima koji su uobičajeni u ovakvoj vrsti građevine.

Tužiteljica u podnesku od 20. srpnja 2022. god., navodi da je u nadopunjenom građevinskom vještvu od 20.06.2022. g., angažirani stručnjak pojasnio da na predmetnoj površini tlocrtnih dimenzija 14,12 (14,75) x 4,55 (7,45) m, koja je u prethodnom geodetskom vještvu i njegovoj skici lica mjesta br. 2. definirana točkama 1-2-3-4-5-6-1, te ima tlocrtnu površinu od 55 m2 i leži na čest. zem. 4903/1, k.o. R., postoji ukupno 5 parkirnih mjesta. S obzirom da se u vještvu od

27.04.2021. g., naglašava da cijena dnevne karte za putničko vozilo za korištenja javnih parkirališnih površina u II. zoni, u koju spada P., u periodu od 01. lipnja do 30. rujna iznosi 100,00 kuna, to proizlazi da se sezonski po tom osnovu (tijekom 4 mjeseca) može ostvariti naknada za spomenutih 5 parkirnih mjesta u ukupnom iznosu od 60.000,00 kuna.

Slijedom navedenog, tužiteljica je preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na isplatu, potražujući od tuženika isplatu iznosa od 60.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od podnošenja tužbe do isplate.

U podnesku od 08. rujna 2022. god., tuženici pod 1 i pod 2 navode da se u cijelosti protive tužbenom zahtjevu uređenom podneskom od 19. srpnja 2022. godine.

Dopunsko vještvo vještakinje J. M. od 20. lipnja 2022.g., upravo je potvrdilo nesrazmjernost vrijednosti izvedenih građevinskih radova na izgradnji građevine-parkirališta i tužbenog zahtjeva. Istim je procijenjeno da bi vrijednost izvedenih radova na spornom parkiralištu iznosila 179.904,38 kn. Uređeni tužbeni zahtjev je formiran na pretpostavci „kak bi bilo da bi bilo“.

Navode da područje naselja P. nije uređena parkirna zona. Organizacija i naplata parkiranja je uređena i provodi se samo na području G. O.. Sve je jasno vidljivo iz Odluke o organizacija, načinu naplate i kontroli parkiranja u G. O., naplata parkiranja na Službenoj stranici G. O. (pročišćeni tekst

„Službeni glasnik G. O.“ br. 4/04, 7/04,2/08,4/09 i 8/09), nastavno Odluka. Dakle područje Naselja P. nije uređena parkirna zona. Nadalje, obračun da od 01. lipnja do 30.rujna cijena dnevne karte iznosi 100,00 kn je istinita, ali samo za G. O..

Kad se već tako primjenjuje Odluka o organizacija, načinu naplate i kontroli parkiranja u G. O., možda je tužiteljica mogla primijeniti blažu tarifu gdje rezidenti, vlasnici nekretnina u G. O. ili pak fizičke osobe koje u Gradu obavljaju djelatnost, godišnje plaćaju u II zoni po vozilu 360,00 kn godišnje. Tu "povlaštenu„ kartu plaća i niže potpisana punomoćnica. Kao i njen suprug, kao osobe koje obavljaju svoju djelatnost na području G. O.. Dakle za 5 vozila bi za ovih 6 godina taj iznos bio 10.500,00 kn. Naravno uz pretpostavku da se naplata parkiranja može vršiti, a ne može. Na investiciju od 179.904,38 kn, koliko bi trebalo godina da se ista „isplati“ pod uvjetom da je na području P. organizirana naplata i kontroli parkiranja.

Kako je isticano tijekom postupka, tuženici su da bi isplatili kupoprodajnu cijenu za nekretninu koja je predmet ovog spora u ožujku 2008. godine, digli namjenski kredit sa 6,5 % kamate, u visini 60.000,00 EUR-a. Time da su faktično dobili 57.000,00 EUR-a, jer im je banka odmah naplatila 2% interkalarne kamate. Za dobiti kredit morali su sklopiti i životno osiguranje sa A. osiguranjem na 4 godine. Prema uvjerenju tadašnjeg punomoćnika tužiteljice, parnica za utvrđenje tada vođena pod posl. brojevima P-583/07 je trebala biti konačna najdalje do kraja 2008.godine, ali nije. Tužba u tom predmetu je radi određenih nedostataka povučena 2010 godine. Koliko odmah je podnesena i nastavljena voditi se pod pos.br. P- 4995/10, a danas se vodi pod posl.br. P3336/20. Dakle, kredit je dignut jer je prema vjerovanju prodavatelja i njihovog punomoćnika isplatu ugovorene kupoprodajne cijene po Predugovoru iz 2007.godine trebalo izvršiti do kraja 2008. godine. Isplata za nekretninu koja je predmet ovog postupka je samo djelomično isplaćena M. M. i M. Č. 2011. godine. Tuženi su da bi smanjili štetu koju s trpili od rečenog kredita, isti vratili jednokratnom otplatom 2012.godine.

Tuženici su uz suglasnost stvarnih suvlasnika, osim tužiteljice, 2015 godine doista počeli graditi ovaj sporni parking, te su uredili spornu nekretninu radi zaštite sigurnosti svoje kuće (i ukućana), radi čega su se i upustili u ovu „avanturu“ od kupoprodaje koja traje sada duže od 15 godina. Na njoj su borovi opasno prijetili kako kući tuženih, tako i susjednim kućama. Šteta koja je prijetila je bila nemjerljiva čak i sa vrijednošću sporne nekretnine.

Na raspravnom ročištu dana 15. rujna 2022. god., tužiteljica navodi da je jasno da predmetna nekretnina ne predstavlja javnu parking površinu, nego se radi o nekretnini u privatnom vlasništvu. Međutim, sud je od angažiranog sudskog vještaka zatražio da u svom očitovanju iskaže konkretan parametar na temelju kojeg bi tužiteljica mogla odrediti taj tužbeni zahtjev, a spomenuti vještak je udovoljio tom traženju ,sukladno kojem je tužiteljica precizirala tužbu u toč. 2. tog zahtjeva. Svi ostali navodi iz ovog podneska nisu bitni za predmetne pravne stvari zbog toga što iz dostavljenih isprava, poglavito predugovora o kupnji nekretnine, pa i kupoprodajnog ugovora kojeg su tuženici sklopili s ostalim suvlasnicima utužene nekretnine, razvidi da tuženici tužiteljici nisu isplatili cjelokupni iznos kupoprodajne cijene iz razloga što je još uvijek u tijeku postupak sređivanja vlasništva, na način kako je to spomenuto u navedenom predugovoru, iz kojeg razloga tužiteljica po istom tom predugovoru nije mogla tuženike uvesti u posjed nekretnine. Uostalom, u kupoprodajnom ugovoru koji je zaključen s ostalim suvlasnicima nekretnine stoji da oni tuženike uvode samo u suposjed svog dijela nekretnine, a ne onoga koji pripada suvlasništvu tužiteljice. U ovom spisu nema dokaza da bi tuženici prije izvođenja spornih radova, pa i naknadno ishodili bilo kakvo odobrenje za poduzete građevinske zahvate, kao što je vidljivo da je tužiteljica iste zbog toga prijavljivala građevinskoj inspekciji, ali da to nije rezultiralo uklanjanjem spornih konstrukcijskih dijelova koji su podignuti na utuženoj čestici. Iz tog razloga tužiteljica ne vidi potrebu za saslušanjem predloženih svjedoka.

Tuženici pod 1 i pod 2 na istom ročištu navode da ostaju kod prijedloga radi saslušanja predloženih svjedoka koji su upravo neposredno upoznati s činjenicom kako razloga tijeka isplate za spornu nekretninu, tako i gradnje spornog parkinga. Ponovno ističu da su isplatili spomenutim kupoprodajnim ugovorom i tabularnom izjavom, kao i potvrdom isplate samo sestru tužene M. Č.. Ostali predmnijevani suvlasnici čekaju okončanje postupka na utvrđenje prava vlasništva.

Tužiteljica u podnesku od 15. rujna 2022. god., navodi da se ne protivi stručnom nalazu i mišljenju angažiranih sudskih vještaka geodetske i građevinske struke, te je istim podneskom precizirala tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na uspostavu prijašnjeg stanja na predmetnoj nekretnini, i to na način pobliže opisan u toč. I izreke presude.

Stranke su zatražile parnični trošak.

Tijekom postupka sud je u dokazne svrhe pregledao Predugovor o kupoprodaji nekretnine od 13. travnja 2007. god., Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda, zemljišnoknjižni odjel O.-neslužbena kopija sa stanjem na dan 27.07.2016. god., Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 13. prosinca 2011. god., Dopis tuženika pod 1 i pod 2 od 01. srpnja 2016. god., sa potvrdom o primitku od 01. srpnja 2016. god., Dopis tuženika od 13. kolovoza 2014. god., sa potvrdom o primitku od 13. kolovoza 2014. god., 5 fotografija, Prijavu bespravnog izvođenja građevinskih radova od 26. ožujka 2015. god., sa potvrdom o primitku od 27. ožujka 2015. god., i povratnicom-od 30. ožujka 2015. god., Prijavu bespravnog izvođenja građevinskih radova od 13. travnja 2015. god., Rješenje ovog suda posl.br. Z-14590/2019 od 23. listopada 2019. god., Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda, zemljišnoknjižni odjel O.-neslužbena kopija sa stanjem na dan 12.11.2019. god., Rješenje o nasljeđivanju ovog suda po javnom bilježniku R. V. iz O. posl.br. O-

1817/19, UPP/OS-123/19 od 20. kolovoza 2019. god., 8 fotografija, Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka A. B. ing.geod., od 18 siječnja 2020. god, Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka J. M. dipl.ing.građ. od 27. travnja 2021. god., Dopunu Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka J. M.

dipl.ing.građ. od 20. lipnja 2022. god., Odluku o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu O. (pročišćeni tekst Službeni glasnik Grada O. br. 4/04,

7/04, 2/08,4/09 i 8/09), Organizaciju, naplatu i kontrolu parkiranja-Grad O., Službene stranice od 01. rujna 2022. god., Račun br. 2332/Parkis/1 od 04.03.2022. godine i br. 2333/Parkis/1 od 04.03.2022. god., Ugovor o namjenskom kreditu od 08.2.2008. god., te izveo dokaz očevidom na licu mjesta dana 09. listopada 2020. god., uz sudjelovanje stalnih sudskih vještaka A. B. ing.geod. i J.

M. dipl.ing.građevine.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (N.N. br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,129/00 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, u daljnjem tekstu ZV), propisuje u odredbama čl. 30 st. 1 i st. 2, da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja, te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima (st. 1). U granicama iz stavka 1. ovoga članka vlasnik ima, među ostalim, pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari (st. 2).

U odredbi Glava 2 (suvlasništvo) čl. 36 st. 1. ZV-a, propisano je da ako više osoba ima neku stvar u svome vlasništvu tako da svakoj pripada po dio toga prava vlasništva, računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva te stvari, sve su one suvlasnici te stvari, a dijelovi prava vlasništva koji im pripadaju njihovi su suvlasnički dijelovi, a u odredbi čl. 42 st. 1, propisano je da svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje.

U odredbama čl. 37 ZV-a, propisano je da kad postoji suvlasništvo neke stvari, uzima se da je ta stvar pravno razdijeljena na sadržajno jednake dijelove (idealne dijelove), kojima je veličina određena veličinom suvlasničkih dijelova (st. 1.). Idealni dio stvari je neodvojiv od suvlasničkog dijela koji ga određuje (st. 2.). U pravnom se prometu uzima da je idealni dio stvari samostalna stvar, sve što je određeno za stvari vrijedi i za idealne dijelove, ako nije što posebno propisano (st. 3.). Svaki suvlasnik je vlasnik onoga idealnoga dijela stvari koji odgovora njegovu suvlasničkom dijelu, pa glede njega ima sve ovlasti kakve pripadaju vlasniku, ako ih može izvršavati s obzirom na narav idealnoga dijela (st. 4.). Svaki suvlasnik ima pravo glede svoga idealnoga dijela stavljati svakome, pa i svojim suvlasnicima, sve zahtjeve koji proizlaze iz njegova prava vlasništva (čl. 6.).

Nadalje je u odredbama čl. 39 st. 1 i st. 2 ZV-a, propisano je da svaki suvlasnik ima pravo sudjelovati u odlučivanju o svemu što se tiče stvari koja je u suvlasništvu (upravljanje stvarju) zajedno s ostalim suvlasnicima. Kada je neki suvlasnik poduzeo posao glede suvlasničke stvari bez potrebne suglasnosti ostalih, primjenjuju se pravila o poslovodstvu bez naloga.

O poslovima koji se tiču samo redovitoga upravljanja stvarju odlučuju suvlasnici većinom glasova (čl. 40 st. 1 ZV-a).

Za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitoga upravljanja (naročito promjena namjene stvari, veći popravci, dogradnja, nadogradnja, preuređenje, otuđenje cijele stvari, davanje cijele stvari u zakup ili najam na dulje od jedne godine, osnivanje hipoteke na cijeloj stvari, odnosno davanje pokretne stvari u zalog, osnivanje stvarnih i osobnih služnosti, stvarnoga tereta ili prava građenja na cijeloj stvari) potrebna je suglasnost svih suvlasnika. U sumnji se smatra da posao premašuje okvir redovitoga upravljanja (čl. 41 st. 1 i st. 2 ZV-a).

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbi čl. 1121, da se obavljanju tuđeg posla bez naloga ili ovlaštenja može pristupiti samo ako posao ne trpi odgađanje te predstoji šteta ili propuštanje očite koristi.

U odredbama čl. 1128 ZOO-a, propisano je da tko obavlja tuđi posao u namjeri da za sebe zadrži postignute koristi iako zna da je posao tuđi, dužan je na zahtjev gospodara posla položiti račun kao poslovođe bez naloga i predati mu sve postignute koristi (st. 1). Gospodar posla može zahtijevati i vraćanje stvari u prijašnje stanje, te naknadu štete (st. 2).

Slijedom navedenog, valja primijetiti da tuženici u odgovoru na tužbu, između ostaloga navode da su sa ostalim suvlasnicima predmetne nekretnine, osim ovdje tužiteljicom i njenom sestrom T. G., dana 13. prosinca 2011. god., zaključili

Ugovor o kupoprodaji nekretnine, a kojim ugovorom su u čl. 3 i 4 Ugovora, preostali stvarni suvlasnici i suposjednici tuženike uveli u miran, zakonit suposjed sporne nekretnine, te da je upravo ponašanje tužiteljice u parnici na utvrđenje pod posl.br. 5374/17 (ranijih oznaka P-1169/12) kao i P-4995/10 i P-1705/09, (u svrhu sređivanja zamljišnoknjižnog stanja predmetne nekretnine) tada Općinskog suda u S., Stalna služba u O., koje su povučene radi postupanja tužiteljice, razlog što se konačni Ugovor o kupoprodaji nije izvršio.

Tuženici potom u podnesku od 08. rujna 2022. god., između ostalog navode i to da su uz suglasnost stvarnih suvlasnika, osim tužiteljice, tijekom 2015 godine doista počeli graditi ovaj sporni parking, te su uredili spornu nekretninu radi zaštite sigurnosti svoje kuće (i ukućana).

Prema tome, među parničnim strankama nije niti sporno da je predmetna nekretnina označena kao čest. zem. 4903/1, Z.U. 1944, K.O. R., pa tako i njen materijalni dio na kojem su tuženici izgradili predmetno parkiralište, u suvlasništvu tužiteljice i tuženika pod 1 i pod 2, te da su tuženici na predmetnoj nekretnini sagradili sporno parkiralište bez suglasnosti tužiteljice kao suvlasnika predmetne nekretnine.

Na očevidu dana 09.listopada 2020. god., kao i pregledom priloženih fotografija spornog parkirališta, utvrđeno je da iznad tri parkirna mjesta spornog parkirališta, i to iznad parkirnih mjesta br. 1, br. 2 i br. 3, stoji natpis "…" na obojanom dijelu betonskog ogradnog zida pravokutnog oblika plave boje.

Ovaj sud stoga ne dvoji da su tuženici požurili sa izgradnjom predmetnog parkirališta kako bi tijekom turističke sezone svojim gostima u svojim apartmanima … na adresi u P., …, omogućili da parkiraju svoja vozila u blizini njihove …, pa dakle, razlog izgradnje predmetnog parkirališta bez suglasnosti tužiteljice kao suvlasnika predmetne nekretnine od strane tuženika pod 1 i pod 2, nije bila šteta koju su trpjeli otplatom kredita kojega su podigli temeljem priloženog Ugovora o namjenskom kreditu od 08.02.2008. god., niti zaštita sigurnosti svoje kuće (i ukućana) od postojećih borova, a niti ponašanje tužiteljice u parničnom postupku pred ovim sudom koji se vodi u svrhu sređivanja zemljišnoknjižnog stanja na predmetnoj nekretnine, već je razlog izgradnje predmetnog parkirališta bez suglasnosti tužiteljice kao suvlasnika predmetne nekretnine, vlastita korist tuženika pod 1 i pod 2 od iznajmljivanja gostima apartmana u njihovoj … tijekom turističke sezone.

Radi navedenog, u cijelosti je prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na uspostavu prijašnjeg stanja na predmetnoj nekretnini, a temeljem citirane odredbe čl. 1128 st. 2 ZOO-a, te je donijeta odluka kao u toč. I izreke presude.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju br. Revd-2214/2020-2 od 13. listopada 2020. god., tuženiku u tom sporu je dopustio podnošenje revizije protiv odluke drugostupanjskog suda u odnosu na pitanja:

1. Da li u situaciji kada je određena stvar u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika, valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugih stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98 i 137/99 – dalje: ZVDSP) ili valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08)?,

2.Da li vlasnik stvari može zahtijevati naknadu iz čl. 165. st. 1. ZVDSP, a bez da zahtjeva predaju stvari?

U obrazloženju rješenja revizijski sud, između ostalog navodi kako je ocijenio da su u izreci ovog rješenja naznačena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-1509/2017-2 od 10. studenog 2020. god., koja je donijeta u istom predmetu povodom podnesene revizije, prihvaćena je revizija tuženika glede pitanja: “može li suvlasnik a neposjednik nekretnine sa uspjehom od posjednika i ujedno drugog suvlasnika te nekretnine potraživati naknadu za korištenje njegovog suvlasničkog dijela nekretnine, ako kao tužitelj uz zahtjev za isplatu postignute koristi, nije postavio i tužbeni zahtjev na predaju nekretnine u posjed ili suposjed?”, te je preinačena drugostupanjska odluka, prihvaćena žalba tuženika i preinačena odluka prvostupanjskog suda, na način da je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice na obvezivanje tuženika isplatiti joj utuženi iznos naknade za korištenje njezinog suvlasničkog dijela sa zatraženim zateznim kamatama i naknadom parničnog troška.

U obrazloženju presude revizijski sud, između ostalog navodi da je predmetom spora zahtjev tužiteljice na obvezivanje tuženika isplatiti joj 78.666,47 kn s pripadajućim kamatama, sve obzirom da je (kako tužiteljica drži) koristio njezinih 2/3 suvlasničkih dijelova nekretnine u razdoblju od siječnja 2009. do studenoga 2013. Tužiteljica zahtjev temelji na odredbi čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO-a), prema kojoj: „Kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.“

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da su stranke suvlasnici obiteljske kuće u S. izgrađene „u nivou podruma i prizemlja“ sa okućnicom: tužiteljica u 2/3 dijela, a tuženik u 1/3 dijela,

- da tu nekretninu u cijelosti koristi samo tuženik,

- da je „u tijeku postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice“, a koji se vodi povodom zahtjeva tuženika postavljenog 2006.,

- da cijena najma za obiteljsku kuću na području S., opremljenu sa „čitavom infrastrukturom“, a „koja se sastoji od podruma, prizemlja i garaže te okućnice“, iznosi „minimalno 2.000,00 kn mjesečno“,

- da tuženik koristi predmetnu nekretninu „bez ikakve namjere“ da je „tužiteljici prepusti u suposjed“, a „protivi se i prodaji nekretnine, te njezinoj civilnoj diobi“.

Na temelju tih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zahtjev tužiteljice ocijenili osnovanim i prihvatili uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da se u „konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete“: tužiteljica opravdano zahtjev temelji na institutu stjecanja bez osnove - osnovom kojeg joj kao suvlasnici nekretnine pripada ono što potražuje,

- da onaj „koji se bez naknade koristi suvlasničkim dijelom nekretnine drugog suvlasnika neosnovano se obogatio za visinu najamnine koju bi inače morao plaćati, pa je to korist koju je obvezan naknaditi“ drugom suvlasniku - i to u nominalnom iznosu najamnine kako bi dospijevala za naplatu,

- da je, tako gledano (obzirom da je tuženik u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a „nesavjesni stjecatelj“ prijeporne koristi), tuženik na temelju navedene odredbe čl. 1120. ZOO-a sada u obvezi isplatiti „tužiteljici upravo iznos od 2/3 najamnine koja bi bila ostvarena za predmetnu nekretninu“.

Pritom nižestupanjski sudovi nisu niti našli spornim da tužiteljica ni u jednome trenutku nije tražila da joj se bar sudskim putem (zahtjevom u parnici) prijeporna nekretnina preda u suposjed.

Tuženik je reviziju podnio na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i uz navod da je podnosi jer odluka u sporu ovisi o rješenju pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je u reviziji postavio pitanja:

- prvo: „da li iskaz vještaka dan na raspravnom ročištu bez vještačkog nalaza i mišljenja i bez konkretizacije podataka sadržanih u nalazu i time objektivne kontrole usmeno danog mišljenja može predstavljati „vještački nalaz i mišljenje“ temeljem kojeg sud može odlučivati?“,

- drugo: „da li su vještaci građevinarstva koji nisu i sudski procijenitelji ovlašteni temeljem odredbi Zakona o procijeni vrijednosti nekretnina („Narodne novine“ broj 78/15) vještačiti visinu iznosa najamnine odnosno zakupnine?“

- i treće, koje se suštinski svodi na pitanje: “može li suvlasnik a neposjednik nekretnine sa uspjehom od posjednika i ujedno drugog suvlasnika te nekretnine potraživati naknadu za korištenje njegovog suvlasničkog dijela nekretnine ako kao tužitelj uz zahtjev za isplatu postignute koristi, nije postavio i tužbeni zahtjev na predaju nekretnine u posjed ili suposjed?”.

Prema shvaćanju revizijskog suda, to treće pitanje važno je za odluku o predmetu spora te osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - zbog različite i nesigurne sudske prakse u odgovoru na njega.

Prije svega, predmet spora u odnosu na upotrebu dijela prijeporne nekretnine u suvlasništvu tužiteljice - bez osnove koja bi tuženiku davala pravo da posjeduje taj dio i bez plaćanja naknade za njegovo korištenje, sve i ako se prihvati utvrđenje (najpovoljnije za tužiteljicu) da je tuženik u svom utuženom razdoblju bio nepošteni posjednik toga suvlasničkog dijela, u svijetlu takvog pitanja valja razriješiti prema:

- odredbama čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP-a), kojima je uređen „pravni položaj nepoštenoga posjednika“, a kojima je propisano: (stavak 1.) „Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.“ i (stavak 6.) „Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.“, sve u svezi s

- odredbom čl. 18. st. 3. ZVDSP-a, prema kojoj: „Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.“,

a ne primjenom odredbe čl. 1120. ZOO-a kojom je uređen pravni institut „stjecanja bez osnove“ - korištenje tuđe stvari (kojom je određeno da imatelj stvari može zahtijevati, neovisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, korist koju je imao korisnik od upotrebe stvari).

To sve obzirom:

- na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009. glede pitanja primjene i tumačenja odredbe čl. 1120. ZOO-a, te pitanje primjene i tumačenja odredaba čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZV-a: „Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.“,

- da ovdje nije utvrđeno da je prijeporna nekretnina uporabljena na način da je promijenila identitet i da zbog toga ne bi bilo moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine tužiteljici, odnosno da nije moguća predaja nekretnine njoj u posjed ili suposjed.

Međutim, neovisno da li već i samo ta pogrešna primjena materijalnog prava tužiteljicu može dovesti u nepovoljniju poziciju, odlučnim za odluku o predmetu spora valja uzeti nešto drugo:

- da je odredbom čl. 38. st. 1. ZVDSP-a propisano: „Nije li što drugo određeno, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika.“, a odredbom čl. 42. st. 1. ZVDSP-a: „Svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje.“,

- da u smislu tih odredaba ZVDSP-a, do podjele nekretnine i utvrđenja koji njezin realni dio pripada svakom suvlasniku (moguće i do uspostave etažnog vlasništva, ako bi takva uspostava bila moguća), svi suvlasnici nekretnine imaju pravo koristiti cijelu nekretninu („izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti“),

- da se obzirom na navedeno: da je do podjele nekretnine (ili do eventualno moguće uspostave etažnog vlasništva na toj nekretnini) i utvrđenja koji njezin realni dio ima koristiti svaki suvlasnik, svaki suvlasnik ovlašten glede cijele nekretnine izvršavati suposjed - u okolnostima konkretnog slučaja ne može prihvatiti da je tuženik (obzirom da je i on suvlasnik sa pravom na suposjed nekretnine) već i samo korištenjem prijeporne nekretnine u njezinoj cjelini koristio tuđu nekretninu ili tuđi suvlasnički dio te nekretnine bez ovlasti da je(ga) koristi, pogotovo ne kao nepošteni posjednik - već od trenutka kada je saznao za suvlasništvo tužiteljice, sve u izostanku zahtjeva da joj omogući (preda) suposjed nekretnine,

- da bi, po tome - konkretno, tužiteljica naknadu koristi o kojoj je riječ u odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP-a sa uspjehom mogla zahtijevati (to proizlazi iz smisla te odredbe) samo da je prema tuženiku postavila i zahtjev na predaju suposjeda te nekretnine ili njezinog dijela,

- da, budući da takav zahtjev nije postavila (to ne proizlazi iz utvrđenja „da tuženik koristi predmetnu nekretninu „bez ikakve namjere“ da je „tužiteljici prepusti u suposjed“), nema osnove sa uspjehom zahtijevati od tuženika isplatu utuženog iznosa.

To sve čak i neovisno od činjenice što nejasnim ostaje koja bi se korist ostvarila korištenjem samo suvlasničkog (fizički, realno neodređenog) dijela takve nekretnine - i da li bi se taj dio uopće i mogao davati u najam, pogotovo što posao davanja nekretnine u najam predstavlja posao izvanredne uprave, takav - da se za njega traži suglasnost svih suvlasnika (članak 41. stavak 1. ZVDSP-a).

Shvaćanje na kojemu su nižestupanjski sudovi temeljili osporenu presudu - suprotno je prethodno izraženom shvaćanju revizijskog suda i takvo nije pravilno. Revizijski sud pritom samo primjećuje da je isto shvaćanje izrazio i u svojim ranijim odlukama, primjerice u odlukama posl. br. Rev 3299/2014-2 od 21. studenoga 2018. i Rev 1981/2017-3 od 15. svibnja 2019., pa postupanje po takvome već izraženom shvaćanju predstavlja suđenje u skladu s stabilnom, ustaljenom (dugogodišnjom) i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

Slijedom toga, dakle - jer je drugostupanjski sud na pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, valjalo je, povodom navedenog (trećeg) pitanja iz revizije tuženika, prihvatiti reviziju i preinačiti osporenu presudu te odlučiti kao u izreci ove odluke, u presudi (na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a).

Ovaj sud u potpunosti prihvaća pravno stajalište sadržano u obrazloženju presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1509/2017-2 od 10. studenog 2020. god., kao i njegovim odlukama na koje se Vrhovni sud RH poziva u obrazloženju iste presude (posl. br. Rev 3299/2014-2 od 21. studenoga 2018. god., i posl. br. Rev 1981/2017-3 od 15. svibnja 2019.godine), a koje pravno stajalište valja primijeniti i u konkretnom slučaju, i to neovisno o tome što je predmet spora vođenog pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske pod posl. br. Rev-1509/2017, bila obiteljska kuća, dok je u konkretnom slučaju predmet spora parkiralište.

Prema tome, tužiteljica u predmetnom sporu može s uspjehom zahtijevati naknadu koristi ostvarene upotrebom predmetnog parkirališta od strane tuženika pod 1 i pod 2, isključivo u slučaju da je prema tuženicima postavila i tužbeni zahtjev na predaju u suposjed predmetnog parkirališta ili njegovog dijela, a budući da takav tužbeni zahtjev tužiteljica prema tuženicima nije postavila, već je postavila tužbeni zahtjev radi uspostave prijašnjeg stanja rušenjem predmetnog parkirališta, u konkretnom slučaju tužiteljica nema osnove sa uspjehom zahtijevati od tuženika pod 1 i pod 2 isplatu utuženog iznosa.

Radi navedenog, u cijelosti je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu iz osnova naknade koristi ostvarene upotrebom predmetnog parkirališta od strane tuženika pod 1 i pod 2, te je donijeta odluka kao u toč. II izreke presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 2 i 155 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19). Pregledom spisa predmeta je utvrđeno da su parnične stranke imale približno iste parnične troškove tj. izdatke učinjene u tijeku i u povodu postupka, i to zatražene izdatke za sudske pristojbe, i zastupanje po punomoćnicima sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Obzirom da su parnične stranke imale približno iste parnične troškove tj. izdatke učinjene u tijeku i u povodu postupka, te obzirom na podjednak ne/uspjeh stranaka u parnici, valjalo je donijeti odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

U Splitu, 17. studenog 2022. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

DNA: - pun. tužitelja

- pun. tuženika pod 1 i pod 2