REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2127/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Goran Veljović, Denis Jelenković, Merima Ibrahimović, Ivana Bilić Komparić, Milena Veljović, Vladimir Veljović, Alan Alagić u Puli, protiv tuženika Skiper operacije d.o.o., Umag, Alberi 300 A, OIB: 87740247915, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukić, Jelušić i dr. u Rijeci, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-1091/16-2 od 4. rujna 2018., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Puli-Pola br. Pr- 105/15-12 od 17. ožujka 2016., u sjednici održanoj 17. studenoga 2022.,
p r e s u d i o j e:
Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tužiteljice izjavljena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. GžR-1091/16-2 od 4. rujna 2018. u dijelu točke I. odluke.
r i j e š i o j e:
Djelomično se odbacuje kao nedopuštena revizija tužiteljice izjavljena protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu br. GžR-1091/16-2 od 4. rujna 2018.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se tražilo utvrđenje da je nedopuštena Odluka o redovnom otkazu Ugovora o radu tuženika od 5. ožujka 2015., te izmjene iste i to Odluka od 6. ožujka 2015. i Odluka od 18. ožujka 2015., kojim se nalaže tuženiku vratiti tužiteljicu na rad te kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu izgubljene bruto plaće u razdoblju od 16. travnja 2015. do dana donošenja presude u iznosu od 19.061,76 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
2. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je povučena tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim se utvrđuje da točka 2. Odluke o redovnom otkazu Ugovora o radu tuženika od 5. ožujka 2015. treba glasiti: „Radni odnos radnici prestaje istekom otkaznog roka u trajanju od dva mjeseca, a koji otkazni rok počinje teći danom uručenja radnici ove odluke.“, kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu bruto plaće za vrijeme trajanja otkaznog roka iz točke 1. presude, prijaviti duže trajanje radnog odnosa od dva tjedna Zavodu za zdravstveno osiguranje i Zavodu za mirovinsko osiguranje, te kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici razliku neisplaćene otpremnine u iznosu od 9.000,00 kuna, uvećano za zatezne kamate koje teku od 17. travnja 2015. do isplate (toč. I.). Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.687,50 kuna, a s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tuženik je odbijen (toč. II.), a isto tako odbijena je tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti (toč. III.).
3. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja (toč. I.), te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe (toč. II.).
4. Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđeno je rješenje suda prvog stupnja u točki III. izreke, glede odluke o troškovima postupka.
5. Protiv presude i rješenja suda drugoga stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, pobijanu odluku preinačiti, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.
6. Odgovor na reviziju nije podnesen.
7. Revizija tužiteljice je djelomično neosnovana, a dijelom nedopuštena.
8. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za zaštitu prava povrijeđenih odlukom o polovno uvjetovanom otkazu, utvrđenje njegove nedopuštenosti, zahtjev za vraćanje na rad i isplatu naknada plaće.
10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužiteljica bila zaposlena kod poslodavca Skiper hoteli d.o.o. (osnivač tuženika) od 1. svibnja 2009. do 30. lipnja 2011.,
- da je tužiteljica s tuženikom zaključila Ugovor o radu 1. srpnja 2011.,
- da je Odlukom tuženika od 5. ožujka 2015. tužiteljici redovito otkazan Ugovor o radu zbog gospodarskih i organizacijskih razloga protiv koje je tužiteljica pravovremeno izjavila zahtjev za zaštitu prava,
- da je tuženik Odlukom od 6. ožujka 2015. stavio van snage odluku o redovnom otkazu ugovora o radu od 5. ožujka 2015. u točki 4., odnosno zamijenio navedenu točku tekstom prema kojem je tužiteljici priznat neiskorišteni godišnji odmor za 2014. u trajanju od 5 dana i za 2015. joj priznao razmjerni dio u trajanju od 12 dana, te se obvezao isplatiti joj naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, kao i da se u točki I. navodi da je tužiteljica za vrijeme trajanja otkaznog roka oslobođena obveze rada te da će joj se za to vrijeme isplatiti naknada plaće i priznati ostala prava, kao i da je radila do isteka otkaznog roka,
- da je Odlukom od 18. ožujka 2015. tuženik priznao tužiteljici veći iznos otpremnine u odnosu na trajanje radnog odnosa i kod ranijeg poslodavca Skiper hoteli d.o.o., obzirom da je riječ o povezanom društvu,
- da je Odlukom o otkazu ugovora o radu od 5. ožujka 2015. tužiteljici otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu voditeljice SPA i Wellness centra zbog gospodarskih i organizacijskih razloga budući da je poslodavac prestao obavljati SPA i Wellness djelatnost, te je poslovni prostor u kojem se obavlja ta djelatnost dao u podzakup drugoj pravnoj osobi, radi čega je prestala potreba za radom tužiteljice i ostalih zaposlenika SPA i Wellness centra,
- da je tuženik 4. ožujka 2015. donio odgovarajuće izmjene Pravilnika o radu sa sistematizacijom radnih mjesta, te da je radno mjesto tužiteljice ukinuto,
- da Ugovorom o podzakupu sklopljenim između tuženika i tvrtke Welness Dalmacija d.o.o. na postoji obveza Welness Dalmacija d.o.o. o preuzimanju zaposlenika tuženika, koji su radili u SPA i Wellness centru kod tuženika.
11. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev radi utvrđenja da nije dopušten otkaz ugovora o radu zaključivši da je tuženik imao opravdan razlog da tužiteljici otkaže ugovor o radu na temelju odredbe čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR, kao i da je postupak otkazivanja ugovora o radu proveden pravilno i zakonito.
Nadalje, nižestupanjski sudovi su ocijenili da nema osnova na temelju odredbe čl. 124. st. 1. ZR za vraćanjem tužiteljice na rad na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu, niti osnova za naknadom plaće na temelju odredbe čl. 90. st.1. u vezi s čl. 95. st. 1. toč. 3. ZR.
12. Suprotno tvrdnji tužiteljice pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje, prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP, s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja. Pri tome je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP na koju revidentica upire u reviziji.
13. U okolnostima konkretnog slučaja, a polazeći pritom od autonomnog prava poslodavca da organizira proces rada na način koji on ocjenjuje optimalnim, što podrazumijeva i pravo na racionalizaciju radnih mjesta (što uključuje i ovlast na prestanak obavljanja određene djelatnosti), pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da su se ostvarile pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici. Naime, i prema nalaženju ovoga suda tuženik, na kojemu leži teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz (čl. 135. st. 3. ZR), je dokazao prestanak potrebe za radom tužiteljice zbog ekonomskih (gospodarskih) razloga.
14. Tužiteljica i dalje u reviziji ustraje u navodima da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena isključivo iz razloga što se odluka o otkazu temelji na izmijenjenom Pravilniku o radu sa sistematizacijom radnih mjesta kojim je ukinuto radno mjesto tužiteljice, a kojeg tužiteljica smatra nevažećim iz razloga jer u vrijeme donošenja odluke o otkazu, koji Pravilnik još nije stupio na snagu (sukladno čl. 27. st. 3. ZR).
15. Glede toga valja samo ponoviti da ta okolnost ne čini odluku o otkazu nedopuštenom, obzirom da je ukidanje radnog mjesta samo posljedica prestanka potrebe za radom tužiteljice, a ne i preduvjet valjanosti odluke o otkazu, a kako se to pravilno navodi u obrazloženju prvostupanjske presude. Drugim riječima, pravilnost i zakonitost odluke o otkazu proizlazi iz same činjenice da je prestala potreba za radom tužiteljice, a Pravilnik o radu, kojim je ukinuto radno mjesto tužiteljice, to samo potvrđuje. Stoga takvi tužiteljičini navodi nisu od utjecaja za dopuštenost predmetne odluke o otkazu.
16. Osim toga na pravilnosti zakonitost tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu, ne utječu niti eventualne nepravilnosti u postupku donošenja Pravilnika o radu, s obzirom da postupak izmjene Pravilnika o radu i donošenje odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu ne čine jedinstvenu cjelinu otkazivanja ugovora o radu. Isto pravno shvaćanje zauzeto je u odluci broj Revr-590/09 od 21. siječnja 2010.
17. U odnosu na preostale revizijske navode koje tužiteljica iznosi u okviru tog revizijskog razloga, a koji se zapravo svode na prigovor ocjeni izvedenih dokaza te iznošenje drugačijih zaključaka, suprotnih zaključcima nižestupanjskih sudova, valja reći da navedene prigovore revizijski sud ne može uzeti u razmatranje, niti se upuštati u ocjenu njihove osnovanosti. To stoga jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
18. Kako su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljice zakonita, pravilno je odbijen i zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad (čl. 135. st. 3. ZR), te isplatu naknade plaće (čl. 95. st. 3. ZR).
19. Stoga je valjalo reviziju tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 393. ZPP.
20. U odnosu na reviziju protiv dijela odluke o troškovima postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
21. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).
22. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužiteljice u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.
Zagreb, 17. studenoga 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
