REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ŠIBENIKU

Kž-64/2020-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Jadranke Biga Milutin, kao predsjednice vijeća, Dijane Jakoliš i Branka Ivić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Marine Jaram, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika J. Z. i T.D. N. d.o.o. Č. zbog kaznenog djela iz članka 134. i članka 132. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući povodom žalbi branitelja optuženika S. K., te punomoćnice oštećene mr. sc. A. F.-R., odvjetnika u Č., izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Čakovcu od 06. rujna 2018. br. 27 K-63/2015-35, u sjednici vijeća održanoj dana 17. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe optuženika J. Z. i oštećene N. P. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Čakovcu pod brojem 27 K-63/2015 od 06. rujna 2018. temeljem članka 452. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.- pročišćeni tekst, 91/12.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. -dalje u tekstu: ZKP/08) prema optuženom J. Z. i optuženom trgovačkom društvu N. d.o.o. iz Č. odbijena je optužba da bi optuženi J. Z. počinio kazneno djelo povrede prava iz socijalnog osiguranja iz članka 134. KZ/11, a optuženo trgovačko društvo N. d.o.o. iz Č. kazneno djelo iz članka 134. KZ/11 u vezi članka 3. stavka 1. i 2. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela („Narodne novine“ br. 151/03, 110/07, 45/11, 143/12).

2. Optuženi J. Z. proglašen je krivim zbog kaznenog djela neisplate plaće iz članka 132. stavka 1. KZ/11 činjenično i pravno pobliže opisanog u prvostupanjskoj presudi te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine.

3. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08 optuženi J. Z. obvezan je podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08 i to na ime paušalnog iznosa državnog odvjetništva u iznosu od 600,00 kuna / 79,63 eura[1] te na ime paušalnog iznosa suda u iznosu od 1.500,00 kuna / 199,08 eura[1] , odnosno ukupno 2.100,00 kuna / 278,72 eura[1] u korist državnog proračuna u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

4. Sukladno članku 158. stavku 1. i stavku 2. ZKP/08 oštećena N. P. je sa imovinskopravnim zahtjevom u iznosu od 30.016,00 kuna / 3.983,81 eura[1] uz naknadu pripadajuće zakonske kamate tekuće na navedeni iznos od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, upućena u parnicu.

5. Protiv osuđujućeg dijela presude žalbu je podnio optuženi J. Z. po branitelju S. K., odvjetniku u Č. i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji sa prijedlogom da drugostupanjski sud usvoji njegovu žalbu, preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženika oslobodi od optužbe da bi počinio predmetno kazneno djelo, odnosno da mu izrekne blažu kaznu, podredno da prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

6. Žalbu je podnijela i oštećena N. P. po punomoćnici mr. sc. A. F.-R., odvjetnici u Č. i to zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu sa prijedlogom da drugostupanjski sud preinači odluku o imovinskopravnom zahtjevu te da njezin imovinskopravni zahtjev usvoji i naloži optuženiku da oštećenici isplati iznos koji oštećenica tim zahtjevom potražuje.

7. Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu podnijelo je odgovor na žalbu optuženika J. Z. sa prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbu optuženika kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

8. Spis je sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08 dostavljen na uvid Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku koje ga je vratilo uz dopis od 31. ožujka 2020. pod

9. Žalbe optuženika i oštećene nisu osnovane.

10. U žalbi optuženik navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 jer bi izreka presude bila proturječna razlozima presude, a presuda nema razloga o krivnji te su razlozi o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri proturječni. Naime, po stajalištu žalitelja iz izreke pobijane presude nije vidljivo s kojim oblikom krivnje bi optuženik postupao u inkriminiranom razdoblju, dok niti obrazloženje prvostupanjske presude ne sadrži razloge o krivnji optuženika niti je vidljiv njegov subjektivan stav prema djelu. Dakle, da niti u izreci, niti u obrazloženju presude, prvostupanjski sud nije naveo kojim se razlozima vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li krivnja optuženika, čime da je došlo do povrede članka 459. stavka 5. ZKP/08.

10.1. Iako je optuženik u ovom dijelu izjavljene žalbe djelomično u pravu, budući da u izreci i razlozima pobijane presude nije izrijekom navedeno kojim oblikom krivnje je ovo kazneno djelo za koje je proglašen krivim, počinjeno, navedeni nedostatak odnosno nepreciznost u obrazlaganju nije takvog karaktera i značaja da se, iz onih razloga koji su dani, ne može na nedvosmislen način zaključivati i o obliku krivnje. Naime, iz same izreke pobijane presude, odnosno iz činjeničnog i pravnog opisa kaznenog djela, nedvojbeno proizlazi da je optuženik proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela neisplate plaće iz članka 132. stavka 1. KZ/11 na način da je isto počinjeno s oblikom krivnje koji se naziva izravna namjera. Kada se navedena činjenica dovede u vezu s razlozima koji su dani u obrazloženju pobijane presude u odnosu na svijest optuženika (stranica 9., drugi pasus) gdje je navedeno kako „sa sigurnošću se može reći da optuženik u razdoblju od lipnja 2012. do travnja 2013. u Č.

….. nije isplatio ugovoreni bruto iznos plaće …. iako je to bio u mogućnosti učiniti jer je u navedenom razdoblju poslovao mimo računa trgovačkog društva…“, tada, iako to nije izričito rečeno, iz ovako danih razloga nedvojbeno proizlazi da je ovo kazneno djelo od strane optuženika počinjeno s izravnom namjerom, kako je to opisano i u izreci pobijane presude. Stoga, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, propust što u razlozima prvostupanjske presude nije izrijekom preciziran oblik krivnje s kojim je postupao optuženi, nije takav propust da se pobijana presuda, u tom dijelu ne bi mogla ispitati.

11. Nadalje, optuženik smatra i da je prvostupanjski sud kada je obrani zabranio postavljanje pojedinih pitanja oštećenici, time onemogućio ravnopravno sudjelovanje na raspravi i povrijedio pravo obrane na ispitivanje oštećene kao svjedoka, a čime bi počinio povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. Suviše toga, tijekom postupka obrana da je predlagala provođenje knjigovodstveno- financijskog vještačenja radi utvrđivanja stanja poslovnih računa trgovačkog društva N. d.o.o., a sve kako bi se utvrdilo da li su iznosi koji su primani u terećenom periodu bili dovoljni za isplatom plaće oštećenici putem poslovnih računa u cijelosti ili djelomično, a koji dokazni prijedlog je sud odbio, time da ni na održanom ročištu, a niti u obrazloženju presude, nisu navedeni razlozi za odbijanjem tog dokaznog prijedloga obrane. Izloženi žalbeni navodi su u stvari sadržajno prigovor u vezi s povredom prava na obranu iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.

11.1. Međutim, po ocjeni ovoga suda u opisane dvije procesne situacije doista nije došlo do povrede prava na obranu. Naime, što se tiče zabrane postavljanja pojedinih pitanja oštećenici, uvidom u zapisnik sa ročišta 06. rujna 2018. na kojemu je ispitana oštećena N. P. proizlazi da su njenom ispitivanju bili nazočni i optuženik i njegov branitelj te da je sud, sukladno ovlaštenju iz članka 420. stavka 3. ZKP/08 zabranio branitelju postavljeno pitanje oštećenici da se izjasni o tomu da li je tijekom rada u trgovačkom društvu N. d.o.o. od optuženika primila bilo kakav novčani iznos, pa ukoliko jest, po kojoj osnovi, pa nakon što je branitelj pozvan da precizira svoje pitanje obzirom da je nejasno, isti to nije učinio. U konkretnom slučaju radi se o procesnim ovlaštenjima predsjednika vijeća da tijekom ispitivanja svjedoka zabrani pojedina pitanja ukoliko ista nisu jasna i određena tako da ih se može potpuno razumjeti, a ukoliko obrana i dalje inzistira na postavljenim pitanjima ima mogućnost zahtijevati da o tome odluči vijeće (članak 420. stavak 3. ZKP/08). Stoga se doista ne može govoriti o povredi prava na obranu.

Što se tiče dokaznog prijedloga obrane da se provede knjigovodstveno-financijsko vještačenje koji dokazni prijedlog je sud na raspravi 06. rujna 2018. odbio kao prijedlog koji bi odugovlačio postupak sukladno članku 421. stavku 1. točki 4. ZKP/08, a svoju odluku je obrazložio u pobijanoj presudi (strana 5., treći pasus) a sukladno odredbi članka 459. stavka 5. ZKP/08.

Naime, i po stajalištu ovoga suda, u situaciji kada su poslovni računi trgovačkog društva N. d.o.o. bili u blokadi od 21. ožujka 2012. pa do 06. veljače 2014. kako to proizlazi iz podataka informacijskog sustava Porezne uprave, utvrđivanje stanja poslovnih računa trgovačkog društva na dan dospijeća svakog pojedinog potraživanja oštećenice u utuženom razdoblju od 6. mjeseca 2012. do 4. mjeseca 2013. doista se, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud, radi o dokaznom prijedlogu obrane usmjerenom ka odugovlačenju toga kaznenog postupka.

12. Pobijana presuda ispitana je i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08 i pri tome nije utvrđeno da bi bile počinjene žalbom istaknute bitne postupovne povrede pa tako niti koja druga povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

13. Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik u žalbi navodi da u situaciji, da je u utuženom periodu i polagao novčana sredstva koja je uprihodio u visini od 67.693,89 kuna / 8.984,52[1] na račun trgovačkog društva, ista ne bi bila dovoljna za podmirenje kako ranijih dugova trgovačkog društva, niti bi mogao isplatiti plaću oštećenici. Zbog toga oštećenoj da je isplaćivana plaća u skladu sa internim dogovornom oštećenice i poslodavca i to na način da je oštećenica uzimala dnevni utržak iz blagajne o čemu je vođena i evidencija u rokovniku priležećem spisu. Da je tome tako da bi proizlazilo i iz ponašanja same oštećenice, budući je u trgovačkom društvu N. d.o.o. radila 10 mjeseci, a nitko ne bi toliko dugo radio bez ikakvih prihoda i pri tomu je sklapala nove ugovore o radu na određeno vrijeme. Zbog toga je, prvostupanjski sud, po stajalištu žalitelja trebao ispitati u svojstvu svjedoka B. N. koja je u isto vrijeme kao i oštećena bila zaposlena u tom trgovačkom društvu.

13.1. Međutim, osnovano je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno i savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza pojedinačno kao i u njihovoj ukupnosti zaključio da optuženik kao direktor trgovačkog društva N. d.o.o., oštećenici kao djelatnici toga društva tijekom njenog rada u istome u utuženom periodu od lipnja 2012. do travnja 2013. nije isplatio ugovoreni bruto iznos plaće od 2.814,00 kuna / 373,48 eura[1] iako je to mogao učiniti budući je svoje dobavljače plaćao gotovim novcem u ukupnom iznosu od 67.693,89 kuna / 8.984,52 eura[1] , kako to proizlazi iz Zapisnika Porezne uprave Područnog ureda Č. od 16. lipnja 2013. U tom pravcu iskazuju i svjedokinje J. T. i M. M. djelatnice knjigovodstvenog servisa da optuženik niti jednom zaposleniku nije isplaćivao plaću preko žiro-računa, niti su djelatnicima uručivane obračunske liste za isplatu plaća. Kod toga je pravilno prvostupanjski sud cijenio obranu optuženika kao nelogičnu i neživotnu da je oštećenici „na ruke“ dao novac za vrijeme koje je radila, sasvim uvjerljivo obrazlažući time da u situaciji kada bi poslodavac dnevno na ruke zaposleniku i isplaćivao plaću, da bi zasigurno tražio od zaposlenika da primitak novca potvrdi svojim potpisom, a što optuženik nije učinio. Kod toga je pravilno prvostupanjski sud cijenio i bilješke iz priležećeg rokovnika zaključujući da bi se radilo o manjim iznosima novca koje bi optuženik isplaćivao oštećenoj iz osnove prethodne posudbe novca o čemu je oštećenica okolnosno navodila, a potvrđuje i sam optuženik, te da se ne može raditi o isplati plaće na ruke.

Stoga je osnovan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik poslujući mimo računa svog trgovačkog društva te na taj način uprihodavajući novčana sredstva kojim je plaćao svoje dobavljače, bio u mogućnosti oštećenici isplatiti ugovorenu mjesečnu plaću. Prema tome, potpuno se neutemeljeno optuženik poziva na nemogućnost raspolaganja financijskim sredstvima na svom računu, budući novčana sredstva nije niti uplaćivao na račun.

Naime, po stajalištu ovoga suda, optuženik je prema nalazu Porezne uprave za razdoblje od 21. ožujka do 31. prosinca 2012. uprihodio iznos od 67.693,89 kuna / 8.984,52 eura[1] kojim novcem je podmirivao obveze prema dobavljačima, pa je raspolagao time sa dovoljnom količinom novčanih sredstava za isplatu plaće oštećenoj za period od lipnja do prosinca 2012. no njegova je odluka kao direktora i odgovorne osobe očito bila da se plaće neće isplaćivati kako su dospjele, već je prioritet dao drugima, pa je na taj način svjesno i voljno radio nauštrb svoje zaposlenice – oštećenice koja ima zakonom propisano pravo na plaću za obavljeni rad i njenu isplatu, kako je to i propisano odredbom članka 84. i 85. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09 i 61/11).

13.2. Slijedom svega naprijed navedenog, a nasuprot tvrdnjama optuženika, činjenično stanje je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, na pravilan i potpun način utvrđeno.

14. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona optuženi J. Z. navodi da bi terećeno kazneno djelo neisplate plaće iz članka 132. stavka 1. KZ/11 za razdoblje za koje se tereti i to od lipnja 2012. do 31. prosinca 2012., nije bilo određeno kao kazneno djelo, a da između kazneno djela povrede prava na rad i drugih prava iz rada iz članka 114. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97; broj 27/98; broj 50/00; broj 129/00; broj 51/01; broj 111/03, broj 190/03- odluka Ustavnog suda, broj 105/04; broj 84/05; broj 71/06; broj 110/07 i broj 152/08 – u daljnjem tekstu KZ/97) i kaznenog djela neisplate plaće iz članka 132. stavka 1. KZ/11 ne postoji pravni kontinuitet zbog čega smatra da je prvostupanjski sud na štetu optuženika, proglašavajući ga krivim za kazneno djelo iz članka 132. stavka 1. KZ/11, povrijedio kazneni zakon.

14.1. Prvo valja navesti da je optuženik proglašen krivim da je počinio terećeno kazneno djelo u periodu od lipnja 2012. do travnja 2013. te da se prema optuženiku primjenjuje zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno kako to propisuje odredba članka 3. stavka 1. KZ/11, dok je stavkom 4. člankom 3. KZ/11 propisano da ukoliko se izmijeni zakon za vrijeme počinjenja kaznenog djela da će se primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme dovršenja radnje. Dakle, nema nikakve dvojbe da se u konkretnom slučaju ima primijeniti KZ/11. Što se tiče žalbenog navoda da ne postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela iz članka 114. KZ/97 i kaznenog djela iz članka 132. stavka 1. KZ/11, valja navesti da u konkretnom slučaju, po stajalištu ovoga suda postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela povrede prava na rad i drugih prava iz rada iz članka 114. KZ/97 i kaznenog djela neisplate plaće iz članka 132. stavka 1. KZ/11. To iz razloga što bi zaštitna dobra iz članka 114. KZ/97 bila prava iz rada utvrđena zakonom, sudskom odlukom ili kolektivnim ugovorom, a jedno od osnovnih prava iz rada je pravo na zaradu što se štiti upravo odredbom članka 132. KZ/11, pa ono u konkretnom slučaju u cijelosti odgovara kaznenom djelu iz članka 114. KZ/97. Dakle, po stajalištu ovoga suda nije došlo do povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, kako se to žalbom neutemeljeno ističe.

15. Optuženik se žali i zbog odluke o kazni smatrajući da je izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 godine prestroga te da se svrha kažnjavanja mogla postići i blažom kaznom. Suviše toga se u žalbi ističe da je i nastupila rehabilitacija po sili zakona kako je to propisano člankom 19. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji rehabilitaciji („Narodne novine“ br. 143/12, 105/15, 32/17, 53/22) obzirom da su istekli propisani rokovi iz članka 19. stavka 4. toga Zakona, slijedom čega se optuženik ima smatrati neosuđivanom osobom.

15.1. Međutim, suprotno izloženim žalbenim navodima, prema članku 2. stavku 3. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji pravne posljedice osude prestaju najkasnije deset godina nakon plaćene novčane kazne, a novčana kazna izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Čakovcu pod br. K-553/10 od 20. rujna 2011. još uvijek nije plaćena te je u tijeku pred tim sudom odlučivanje o zamjeni novčane kazne u predmetu pod br. Kv-10/2014. Stoga je pravilno prvostupanjski sud, analizirajući podatke iz dostavljene kaznene evidencije Ministarstva pravosuđa i uprave utvrdilo da je optuženik do sada višestruko osuđivana osoba za istovrsno kazneno djelo čime je iskazao naročitu ustrajnost i upornost u činjenju djela te na optuženika očito do sada nisu utjecale izrečene uvjetne osude i novčane kazne da shvati posljedice svoga protupravnog ponašanja. I po stajalištu ovoga suda, cijeneći optuženikovu ustrajnost u činjenju istovrsnih kaznenih djela, upravo izrečenom kaznom zatvora u trajanju od 1 godine postići će se svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11 odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja.

15.2. Iz izloženih razloga nije prihvaćena žalba optuženika zbog odluke o kazni.

16. Pravilno je prvostupanjski sud i temeljem članka 148. stavka 1. KZ/11 obvezao optuženika i na plaćanje paušalnog troška iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08 u ukupnom iznosu od 2.100,00 kuna / 278,72 eura[1] , nalazeći da plaćanjem toga troška neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, uzimajući u obzir njegovo materijalno stanje.

17. Na odluku o imovinskopravnom zahtjevu žalbu je izjavila oštećenica te je u žalbi navela da nije bilo osnova da se sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom uputi u parnicu jer da je prvostupanjski sud u postupku izvršio uvid u obrasce IP u kojima su navedeni kako bruto tako i neto iznos plaće sa pripadajućim porezom i prirezom te doprinosima iz plaće, pa da je prvostupanjski sud mogao i trebao utvrditi iznos neto plaće te ukoliko je smatrao da oštećenici pripada pravo na neto iznose plaće, u tom dijelu usvojiti imovinskopravni zahtjev, a sa preostalim dijelom je uputiti u parnicu. Također, kako je u ugovoru o radu utvrđeno, a i zakonom propisano, da se plaća mora isplatiti najkasnije do 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec, da je sud trebao dosuditi i imovinskopravni zahtjev na zakonske zatezne kamate za svaki pojedinačni iznos, pa da stoga nije bilo osnova upućivati oštećenicu u parnicu.

17.1. Međutim, po stajalištu ovoga suda, pravilno je prvostupanjski sud oštećenicu sukladno članku 158. stavku 2. ZKP/08 sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom uputio u parnicu. Naime, oštećenica je postavila imovinskopravni zahtjev u iznosu od 30.016,00 kuna / 3.983,81 eura[1] i naknadu pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na navedeni iznos od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Uzimajući u obzir da bi na tako postavljeni imovinskopravni zahtjev valjalo obračunati zakonske zatezne kamate i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa mjesečne plaće do isplate, a radilo bi se o periodu od lipnja 2012. do sada što bi zasigurno zahtijevalo angažman stručne osobe, tada je osnovano prvostupanjski sud oštećenicu uputio u parnicu.

17.2. Stoga i nije prihvaćena žalba oštećenice izjavljena na taj dio prvostupanjske presude.

18. S obzirom na sve naprijed navedeno presuđeno je temeljem članka 482. ZKP/08.

U Šibeniku, 17. studenog 2022.

ZAPISNIČAR

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marina Jaram,v.r.

Jadranka Biga Milutin,v.r.