REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: 1 Us I-1045/2022-5
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja M. K. iz M., ..., kojeg zastupa opunomoćenica D. H., dipl. iur., odvjetnica u R., ..., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ilica 335, radi odobrenja dugotrajnog boravišta, 17. studenoga 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-217-02/21-20/321, URBROJ: 511-01-204-22-4 od 22. kolovoza 2022.
Obrazloženje
1st Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-217-02/21-20/321, URBROJ: 511-01-204-22-4 od 22. kolovoza 2022., odbijen je zahtjev tužitelja podnesen 21. lipnja
2021. za odobrenje dugotrajnog boravišta u Republici Hrvatskoj, s obrazloženjem da je u postupku utvrđeno da je tužitelj izbivao više od deset mjeseci višekratno iz Republike Hrvatske u razdoblju od pet godina u kojem mu je bio odobren privremeni boravak, a do dana podnošenja zahtjeva za odobrenje dugotrajnog boravišta, zbog čega ne ispunjava uvjet za odobrenje dugotrajnog boravišta u Republici Hrvatskoj propisan čl. 150. st. 1. i 2. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20, dalje: ZoS).
2nd U cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika, tužitelj je pravodobno podnio tužbu ovom Sudu, a u tužbi navodi, u bitnome, da je nesporno da je u periodu od pet godina, a do dana podnošenja predmetnog zahtjeva, izbivao iz Republike Hrvatske duže od deset mjeseci iz razloga navedenih u zahtjevu kojim je pokrenut predmetni upravni postupak. Tužitelj obrazlaže da je izbivao iz više razloga, odnosno zbog toga što nije mogao raditi i ostvarivati prihode tijekom pandemije, zbog čega je privremeno napustio Republiku Hrvatsku. Kao dodatan razlog navodi i ozljedu noge i kasniju operaciju u Turskoj, o čemu je uz zahtjev priložio medicinsku dokumentaciju. Zbog navedenih okolnosti smatra da je iz opravdanih razloga izbivao iz Republike Hrvatske, iako sam ZoS ne poznaje opravdane razloge izbivanja iz Republike Hrvatske, no on, niti itko drugi, na njih nije mogao utjecati. Predlaže izvršiti uvid u osporavano rješenje. Slijedom navedenog, predlaže da Sud poništi osporavano rješenje.
3rd Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao u bitnome kod svih navoda i razloga iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja, slijedom čega predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.
4th U ovom sporu nije sporno da tužitelj ima odobren privremeni boravak u svrhu rada u Republici Hrvatskoj od 14. lipnja 2016. te da mu je posljednja dozvola za boravak i rad izdana za razdoblje od 20. lipnja 2022. do 20. lipnja 2023. Nadalje, nije sporno da je tužitelj podnio zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta 21. lipnja 2021. Nadalje, nesporno je i da je tužitelj u periodu od 21. lipnja 2016. do 21. lipnja 2021. ukupno izbivao iz Republike Hrvatske 1 godinu, 2 mjeseca i 1 dan, odnosno višekratno duže od 10 mjeseci.
5th Sporno je u ovom sporu jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za odobrenje dugotrajnog boravišta tužitelja u Republici Hrvatskoj, a s obzirom na njegovo utvrđeno izbivanje iz Republike Hrvatske u petogodišnjem periodu prije podnošenja zahtjeva za odobrenje dugotrajnog boravišta u Republici Hrvatskoj.
6th Budući da su pravno odlučne činjenice među strankama nesporne, da tužitelj osporava samo primjenu prava, a stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je bez održavanja rasprave, primjenom odredbe čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS), donio odluku u ovom sporu. 7th Na temelju razmatranja nespornih činjenica i spornih pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. 8th Čl. 150. st. 1. ZoS je propisano da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. St. 2. je propisano da se smatra da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci.
9th Čl. 153. st. 1. ZoS je propisano da će se dugotrajno boravište odobriti državljaninu treće zemlje koji uz uvjete iz članka 150. ovoga Zakona: 1. ima valjanu stranu putnu ispravu, 2. ima sredstva za uzdržavanje, 3. ima zdravstveno osiguranje, 4. zna hrvatski jezik i latinično pismo, 5. ne predstavlja opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost.
10th Citiranim zakonskim odredbama propisani su uvjeti koje je potrebno ispuniti kako bi se strancu moglo odobriti dugotrajno boravište u Republici Hrvatskoj. Sukladno citiranim odredbama, propisano je da su osobe koje žele ostvariti dugotrajno boravište u Republici Hrvatskoj obvezne prije podnošenja zahtjeva imati u Republici Hrvatskoj odobren privremeni boravak u neprekidnom trajanju od pet godina, pri čemu zakon određuje i što se smatra neprekidnim boravkom u Republici Hrvatskoj. Konkretno, propisano je da stranac koji je zatražio odobrenje dugotrajnog boravišta ne smije izbivati iz Republike Hrvatske višekratno u razdoblju dužem od 10 mjeseci, odnosno jednokratno duže od 6 mjeseci.
11th Naime, citiranim odredbama se ne zabranjuje strancu apsolutno napuštanje Republike Hrvatske, već se propisuje da stranac koji je podnio zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta, osim formalno odobrenog privremenog boravka, mora u Republici Hrvatskoj stvarno i boraviti, odnosno njegovo napuštanje Republike Hrvatske mora biti tek iznimno, u propisanim zakonskim rokovima. U protivnom bi se mogla dogoditi situacija da bi državljanin treće zemlje mogao uz podneseni zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta u Republici Hrvatskoj, boraviti u svojoj matičnoj zemlji ili nekoj drugoj, a istekom pet godina od dana podnesenog zahtjeva samo preuzeti rješenje kojim se državljaninu treće zemlje odobrava dugotrajno boravište u Republici Hrvatskoj. Navedeno bi predstavljalo izvrgnuto shvaćanje instituta boravka stranca u Republici Hrvatskoj te bi se takvim postupanjem izgubila bit i svrha odobrenja privremenog boravka, kao preduvjeta za odobrenje dugotrajnog boravišta stranca u Republici Hrvatskoj. Stoga, citirana odredba čl. 150. st. 1. i 2. ZoS predstavlja jasno određenje vremenskog perioda u kojem stranac smije napustiti Republiku Hrvatsku, a ne dodatni uvjet koji pretjerano opterećuje stranca koji želi imati dugotrajno boravište u Republici Hrvatskoj. Dakle, stranac može izbivati iz Republike Hrvatske u propisanom vremenskom okviru, a kako to i tuženik pravilno ističe u osporavanom rješenju.
12th Međutim, pored prethodno navedenog, ističe se i to da tužitelj pogrešno smatra da je njegovo izbivanje bilo opravdano. To stoga što iako je tužitelj naveo da zbog opće poznate pandemije izazvane koronavirusom nije mogao raditi i ostvarivati prihode, iz potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, od 21. lipnja 2021., priležeće predmetnom zahtjevu od 21. lipnja 2021., proizlazi da je tužitelj u radnom odnosu (početak osiguranja) od 1. srpnja 2016., dok nije naveden prestanak osiguranja, dakle prestanak radnog odnosa. Iz navedenog je razvidno da je tužitelj bio u radnom odnosu i u vrijeme navedene pandemije. Također, kao opravdano izbivanje ne može se prihvatiti niti navod da je tužitelj zbog ozljede noge morao napustiti Republiku Hrvatsku, to stoga što je on kao osoba s odobrenim privremenim boravkom u Republici Hrvatskoj morao imati zdravstveno osiguranje, što je jedan od zakonskih uvjeta za odobrenje tog boravka. Jednaka obveza je propisana i u odnosu na zatraženo dugotrajno boravište stranca u Republici Hrvatskoj. Dakle, kao zdravstveno osigurana osoba, tužitelj je mogao liječenje i oporavak obaviti u Republici Hrvatskoj, zbog čega ozljeda noge ne predstavlja opravdan razlog za napuštanje Republike Hrvatske. Također, niti operacija presađivanja kose u Republici Turskoj ne predstavlja opravdan razlog za napuštanje Republike Hrvatske iz razloga što se taj zahvat mogao obaviti u propisanom vremenskom okviru, a sam zahvat ne predstavlja izvanredan, nužan, nepredvidiv i neodgodiv medicinski zahvat. Međutim, Sud ističe da je tužitelj sukladno čl. 87. st. 5. ZoS bio dužan o svom izbivanju za vrijeme trajanja odobrenog privremenog boravka, ukoliko je smatrao da se radi o opravdanom izbivanju, obavijestiti nadležnu policijsku postaju, diplomatski misiju ili konzularni ured Republike Hrvatske, a što tužitelj nesporno nije učinio. 13th Budući da je tužitelj u razdoblju od pet godina prije podnošenja predmetnog zahtjeva bez opravdanog razloga izbivao iz Republike Hrvatske više od deset mjeseci višekratno, to se ima smatrati da do dana podnošenja zahtjeva za odobrenje dugotrajnog boravišta u Republici Hrvatskoj nije neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj. Stoga nisu bili ispunjeni propisani uvjeti za odobrenje njegovog dugotrajnog boravišta u Republici Hrvatskoj.
14th Slijedom svega navedenog, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim, pa je stoga Sud na temelju čl. 57. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan kako je to navedeno u izreci ove presude.
U Rijeci 17. studenoga 2022.
Sutkinja
Vesna Perić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude i rješenja. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).
