Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 11 Gž-1232/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, kao predsjednice vijeća, Milka Samboleka, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak Babić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. Z. iz V., OIB: …, zastupane po punomoćnici Z. Ž., odvjetnici u Z., protiv tuženika D. K. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. J., odvjetniku u Z. i tuženika Ž. P. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. Z. S., odvjetnici u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, povodom žalbi tuženika D. K. i tuženika Ž. P., izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-917/2017-71 od 10. lipnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 17. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika D. K. i žalba tuženika Ž. P. odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-917/2017-71 od 10. lipnja 2022. u pobijanom dijelu, toč. I. i III. izreke.

II. U nepobijanom dijelu, toč. II. izreke, prvostupanjska presuda nije bila predmet ispitivanja u žalbenom stadiju postupka.

III. Odbijaju se zahtjevi tuženika D. K. i tuženika Ž. P. za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužiteljica B. Z. iz V., OIB: …, suvlasnica u ½ dijela stana ST 3 – jednoetažni stan na 1. katu lijevo koji se sastoji od ulaznog halla, 2 kupaonice sa WC-om, kuhinje, 3 sobe i kuhinje s blagovaonicom, ukupne površine 82,70 m2, s nenatkrivenom terasom površine 12,26 m2, te pripatka spremišta oznake SPT 8 površine 8,31 m2 na 4. katu, u grafičkom dijelu etažiranja sve označeno zeleno-limet bojom, a koji stan se nalazi u zgradi sagrađenoj na kčbr. 2978/1, zgrada mješovite uporabe br. 12 i 5 sa 245 m2, sve upisano u zk. ul. 11609 k.o. G. Z., kao 20. suvlasnički dio: 8780/120978 etažno vlasništvo (E-20), te je II-tuženik Ž. P. iz Z., , OIB: …, dužan trpjeti da se tužiteljica upiše kao suvlasnica u ½ dijela opisanog stana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje se da je Ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen dana 22.09.2014. između D. K. iz Z., OIB: …, i Ž. P. iz Z., OIB: …, ništetan u ½ dijela, a koji ugovor je proveden u zemljišnoj knjizi Općinskog građanskog suda u Zagrebu rješenjem suda posl. br. Z-38944/2014.“

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka."

2. Pravovremenim, potpunim i dopuštenim (samostalnim) žalbama presudu pobijaju oba tuženika.

2.1. Tuženik D. K. pobija presudu i navodi da to čini iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Iz sadržaja žalbe proizlazi da presudu pobija u toč. I. i III. izreke. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu, ukine pobijanu presudu i odbaci tužbu i tužbeni zahtjev, podredno da preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice uz obvezu naknade troškova parničnog postupka.

2.2. Tuženik Ž. P. pobija presudu u toč. I. i III. izreke, također iz svih zakonom propisanih razloga. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači presudu u pobijanom dijelu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te joj naloži naknaditi troškove parničnog postupka, a podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Sukladno odredbi čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13; 89/14 - odluka US RH; 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom. Kako niti jedan od tuženika presudu ne pobija u toč. II. izreke, odlučeno je kao u toč. II. izreke ove presude.

4. Odgovor na žalbe nije podnesen.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Predmet parnice je utvrđenje prava vlasništva tužiteljice B. Z. na ½ dijela stana koji je upisan u zk. ul. 11609 E-20 k.o. G. Z. te utvrđenje da je Ugovor o kupoprodaji od 2014., kojim je tuženik D. K. taj stan prodao tuženiku Ž. P., ništetan u ½ dijela.

7. Prvostupanjski sud konstatira da u postupku nije sporno da se tuženik D. K.. uknjižio kao vlasnik predmetnog stana temeljem rješenja o nasljeđivanju iza pok. M. M. i da ga je potom prodao tuženiku Ž. P. Ugovorom o kupoprodaji od 22.09.2014., temeljem kojeg se ovaj uknjižio u zemljišnu knjigu, dok je bilo sporno predstavlja li predmetni stan vlasništvo tužiteljice B. Z. u ½ dijela, a s tim u vezi bilo je sporno je li kupoprodajni ugovor kojeg su sklopili tuženici ništetan u ½ dijela.

8. Prvostupanjski sud je presudu u dijelu u kojem je prihvatio tužbeni zahtjev utemeljio na slijedećim činjeničnim utvrđenjima:

- da je tužiteljica B. Z. nasljeđivanjem pok. M. M., i to u trenutku njegove smrti 28. veljače 2010., postala vlasnicom ½ dijela predmetnog stana, a u skladu sa čl. 128. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00; 114/01; 79/06; 141/06; 146/08; 38/09; 153/09; 143/12; 152/14; 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17 - ispravak; dalje: ZV),

- da je pitanje nasljeđivanja tog dijela ostavinske imovine iza pok. M. M. (koja je umrla 29. svibnja 2008. i koja je bila vlasnica stana u cijelosti) i iza pok. M. M. (brata M. M.) riješeno pravomoćnom stranom sudskom presudom koja je priznata u Republici Hrvatskoj, a po kojoj taj dio ostavinske imovine iza pok. M. M. i pok. M. M. pripada tužiteljici B. Z.,

- da je tuženik D. K. ishodio donošenje rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika N.

V., poslovni broj: O-531/12, UPP-OS-VK-122/12 od 4. srpnja 2012., kojim je proglašen jedinim zakonskim nasljednikom iza pok. M. M., a povodom tog postupka pravomoćno je osuđen presudom Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: K- 61/2019 od 4. studenog 2019. i presudom Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj: Kž-174/2020 od 14. listopada 2021., zbog počinjenja kaznenog djela davanja lažnog iskaza, jer je u ostavinskom postupku iza pok. M. M., koji se vodio pred javnim bilježnikom N. V., iskazao da ostavitelj nije imao oporuku, iako je znao da to nije istina,

- da su tuženik D. K. kao prodavatelj i tuženik Ž. P. sklopili kupoprodajni ugovor dana 22. rujna 2014. te Dodatak tom ugovoru dana 16. listopada 2014., u kojem je predmet prodaje bio sporni stan,

- da sadržaj Dodatka od 16. listopada 2014. jasno ukazuje da je tuženik Ž. P. kao kupac bio svjestan da je vlasništvo tuženika D. K. na ½ dijela predmetnog stana bilo sporno i da moguće pripada tužiteljici B. Z., pa upravo zbog toga prilikom sklapanja osnovnog ugovora nije isplatio cjelokupnu kupoprodajnu cijenu,

- da u e-mailu od 12. kolovoza 2015. (str. 27. priklopljenog spisa poslovni broj: P- 91/2017) kojeg je poslao tuženiku D. K., tuženik Ž. P. je napisao „Dragi D., manite se iluzija, gdje ćete naći kupca za stan nad kojim visi sudska tužba. Pošteno je da se to kupcu reče, a ako mu to rečete pobjeći će glavom bez obzira. Ja sam jedini išao u taj rizik i Z. se čudio mojoj hrabrosti“, pa takav sadržaj e-maila jasno ukazuje da je u trenutku sklapanja osnovnog ugovora tuženik Ž. P. bio svjestan da je vlasništvo ½ dijela stana sporno,

- da je tužiteljica B. Z. dana 29. kolovoza 2014. podnijela prijedlog za upis zabilježbe spora koji je zaprimljen pod poslovnim brojem: Z-35692/2014, da je taj prijedlog odbijen 20. listopada 2014., što pak znači da je na dan 22. rujna 2014. - u trenutku sklapanja spornog ugovora i u trenutku kada je tuženik Ž. P. podnio prijedlog za svoju uknjižbu - na predmetnoj nekretnini bila upisana aktivna plomba prijedloga za upis zabilježbe spora poslovni broj: Z-35692/2014.

8.1. Prvostupanjski sud zaključuje da je u trenutku sklapanja spornog ugovora i u trenutku podnošenja prijedloga za upis tuženik Ž. P. bez ikakve sumnje bio svjestan da je vlasništvo ½ dijela predmetnog stana sporno i da se upravo tužiteljica B. Z. smatra (su)vlasnicom tog dijela stana, pa je stoga on prilikom sklapanja spornog ugovora i podnošenja prijedloga za upis imao razloga posumnjati pripada li tuženiku D. K. vlasništvo predmetnog stana u cijelosti te nije prihvaćen kao istinit iskaz tuženika Ž. P. da je prilikom kupnje stana bio u dobroj vjeri, da je u trenutku sklapanja ugovora zemljišnoknjižno stanje bilo čisto i da je tek s pokretanjem ovog postupka saznao da bi tužiteljica polagala prava na dio stana.

8.2. Prvostupanjski sud se poziva na odredbu čl. 130. st. 2. ZV-a, prema kojoj se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Dakle, Argumentum a contrario, vlasništvo stečeno na temelju zakona može se suprotstaviti pravu onoga koji je prije upisao svoje pravo, a nije postupao s povjerenjem u zemljišne knjige niti je bio u dobroj vjeri, pa je takva osoba dužna trpjeti uknjižbu stvarnog izvanknjižnog vlasnika koji je svoje vlasništvo stekao na temelju zakona. Sud se poziva i na odredbe čl. 115. st. 2. i čl. 122. st. 2. ZV-a, pa kako je tužiteljica B. Z. svoje vlasništvo ½ dijela predmetnog stana stekla na temelju zakona (nasljeđivanjem u smislu čl. 128. st. 1. ZV-a), a tuženik Ž. P. je kupoprodajni ugovor u tom dijelu sklopio sa nevlasnikom D. K. i prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora tuženik Ž. P. imao je razloga posumnjati pripada li predmetni stan u cijelosti upisanom zemljišnoknjižnom vlasniku D. K., što znači da se on sukladno čl. 122. st. 2. ZV-a ne može pozivati na stjecanje u dobroj vjeri i na povjerenje u zemljišne knjige, niti može steći vlasništvo od nevlasnika u smislu čl. 115. st. 2. ZV-a.

8.3. Prvostupanjski sud zaključuje da budući da vlasništvo tužiteljice B. Z. na ½ dijela predmetnog stana nije prestalo na niti jedan od zakonom predviđenih načina te se njeno izvanknjižno vlasništvo u skladu sa čl. 130. st. 2. ZV-a može suprotstaviti upisanom vlasništvu tuženika Ž. P. koji ga nije stekao u dobroj vjeri i on je u tom dijelu dužan trpjeti uknjižbu stvarne izvanknjižne vlasnice tužiteljice B. Z. (na ½ dijela stana), slijedom čega u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev.

9. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju izrijekom i sadržajem upućuju žalbe oba tuženika, jer pobijana presuda nije opterećena nikakvim nedostacima zbog kojih njenu pravilnost i zakonitost ovaj sud ne bi mogao ispitati u žalbenom stadiju postupka. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. U odnosu na žalbu tuženika D. K.:

10.1. Nisu osnovane žalbene tvrdnje da je prvostupanjski sud nezakonito i nepravilno primijenio odredbe Zakona o nasljeđivanju. Tuženik se poziva na okolnost da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pok. M. M. donesenom po javnom bilježniku N. V. iz V. dana 4. srpnja 2012., poslovni broj: O-531/12 UPP-OS-VK- 122/12 utvrđen njegovim zakonskim nasljednikom, da je rješenje o nasljeđivanju steklo svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti te je i danas na snazi i proizvodi sve pravne učinke, jer nije ukinuta klauzula pravomoćnosti i ovršnosti niti je rješenje poništeno, odnosno ukinuto. Tuženik smatra da je tužiteljica bila dužna svoje pravo ostvarivati u ostavinskom postupku pred javnim bilježnikom u Republici Hrvatskoj i da navedeno rješenje o nasljeđivanju predstavlja res iudicatu (pravomoćno presuđenu stvar).

10.2. Suprotno takvim žalbenim tvrdnjama pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica nije vezana rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika kojim je jedinim zakonskim nasljednikom pok. M. M. proglašen tuženik D. K. jer nije sudjelovala u tom postupku, obzirom da sukladno odredbi čl. 232. st. 4. ZN-a pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im je zbog ostaviteljeve smrti pripalo nasljedno pravo temeljem oporuke ili zakona ili da im je pripalo pravo na neki zapis, ako nisu kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi, niti su na nju bile uredno osobno pozvane. Stoga tužiteljica u ovoj parnici može tvrditi i dokazivati suprotno od onoga što je utvrđeno navedenim rješenjem o nasljeđivanjem, jer prema st. 2. istog članka, što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanjem može pobijati jedino onaj koji po odredbama toga Zakona nije vezan pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju, a on to može pobijati jedino putem parnice s osobama u čiju korist glasi utvrđenje čiju istinitost osporava. Na taj način, neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da predmetno rješenje javnog bilježnika predstavlja pravomoćno presuđenu stvar. Nastavno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju Osnovnog suda u Novom Sadu, poslovni broj: O-5368/2016 od 26. siječnja 2017., ostavinsku imovinu iza pok. M. M. sačinjavaju između ostaloga i imovinska-nasljedna prava u ostavinskoj imovini iza pok. M. M., s time da je taj dio ostavinske imovine naslijedila tužiteljica kao njegova oporučna nasljednica, a to rješenje je pravomoćno priznato u Republici Hrvatskoj temeljem odluka sudova koje su pobliže navedene u toč. 18. obrazloženja prvostupanjske presude.

10.3. Suprotno tvrdnjama tuženika, nije neprihvatljivo i nije neshvatljivo da prvostupanjski sud tužiteljici dosudi pravo (su)vlasništva na ½ dijela predmetnog stana, a da istovremeno utvrdi da ugovor o kupoprodaji sklopljen između tuženika D. K. i tuženika Ž. P. nije ništetan, čak niti u ½ dijela i da u tom dijelu odbije tužbeni zahtjev tužiteljice. Naime, prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge zbog kojih je zaključio da navedeni ugovor o kupoprodaji nije ništetan, ali takva odluka ne isključuje mogućnost da sud utvrdi da je tužiteljica suvlasnica u ½ dijela predmetnog stana i da se naloži tuženiku Ž. P. da kao upisani zemljišnoknjižni vlasnik trpi da se tužiteljica upiše kao suvlasnica u ½ dijela predmetnog stana, obzirom da je u postupku utvrđeno da je ona kao oporučna nasljednica iza pok. M. M. naslijedila i imovinska - nasljedna prava u ostavinskoj imovini iza pok. M. M., jer sukladno odredbi čl. 128. st. 1. ZV-a nasljednik stječe vlasništvo naslijeđenih stvari u času otvaranja nasljedstva, ako zakonom nije drugačije određeno, a prema čl. 129. st. 1. ZN-a u času ostaviteljeve smrti nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe čime postaje njegovo nasljedstvo.

10.4. U prvostupanjskom postupku nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 190. st. 3. ZPP-a na koju se tuženik poziva tvrdeći da je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem od 7. svibnja 2022. dopustio preinaku tužbe pozivom na čl. 190. st. 3. ZPP-a, odnosno da svrsishodno rješenje odnosa između stranaka, usprkos izričitom protivljenju oba tuženika, a iz obrazloženja presude ne proizlazi svrsishodnost radi koje je sud dopustio preinaku tužbe. Suprotno takvim tvrdnjama, prvostupanjski sud je u toč. 5. i 5.1. obrazloženja iznio jasne i valjane razloge zbog kojih je dopustio preinaku tužbe, a koje razloge prihvaća i ovaj sud, pa se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja tuženika upućuje na taj dio obrazloženja, kod čega ovaj sud samo naglašava da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužiteljica oba tužbena zahtjeva temeljila na istoj činjeničnoj osnovi i istim dokazima pa je sud pravilno zaključio da je takva preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama u smislu odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a. Nastavno, kako je prvostupanjski sud obrazložio svoju odluku kojom je dopustio preinaku tužbe, presuda se i u ovome dijelu može ispitati te nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva sadržajem žalbe.

10.5. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje se poziva tuženik, a niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tuženika D. K. i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, toč. I. izreke.

11. U odnosu na žalbu tuženika Ž. P.:

11.1. Žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je u trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji s tuženikom D. K. i u trenutku podnošenja prijedloga za upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu bio svjestan da je vlasništvo ½ dijela predmetnog stana sporno i da se upravo tužiteljica smatra vlasnicom tog dijela stana, pa je kod sklapanja ugovora o kupoprodaji i podnošenja prijedloga za upis imao razloga posumnjati pripada li tuženiku D. K. vlasništvo predmetnog stana u cijelosti. Stoga tuženik Ž. P. kod kupnje predmetnog stana, i po shvaćanju ovoga suda, nije bio u dobroj vjeri.

11.2. Tuženik smatra da zabilježba spora u ovom postupku ne može imati nikakav pravni učinak i ne može djelovati protiv njega, jer je tužba kojom je pokrenut ovaj postupak podnesena nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora i zabilježba spora na temelju te tužbe izvršena je naknadno. Također tuženik se poziva na okolnost da je dodatak kupoprodajnom ugovoru sklopljen 16. listopada 2014., a u kojem su stranke ugovora izmijenile i dopunile odredbe ugovora i utvrdile da su upoznate s postojanjem presude zbog ogluhe poslovni broj: P-4733/2013, prema kojoj bi ½ dijela predmetnog stana pripalo tužiteljici, pa da njemu kao kupcu očito nije bilo poznato postojanje takve presude u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora. Tuženik još tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio sadržaj e-maila od 12. kolovoza 2015. Suprotno takvim žalbenim tvrdnjama sadržaj dodatka kupoprodajnom ugovoru od 16. listopada 2014. jasno ukazuje da je tuženik Ž. P. bio svjestan da je vlasništvo tuženika D. K. na ½ dijela predmetnog stana bilo sporno i da taj suvlasnički dio moguće pripada tužiteljici. Na takav zaključak upućuje i sadržaj e-maila od 12. kolovoza 2015. u kojem tuženik Ž. P. poziva tužitelja D. K. "da se mani iluzija jer gdje će naći kupca za stan te da je pošteno da se to kupcu reče, a ako mu se to reče da će pobjeći glavom bez obzira", dok je on jedini išao u taj rizik. Također, tuženik gubi iz vida da je tužiteljica dana 29. kolovoza 2014. podnijela prijedlog za zabilježbu spora koji je zaprimljen pod poslovnim brojem: Z-35692/2014, pa iako je taj prijedlog odbijen 20. listopada 2014., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik na dan 22. rujna 2014., u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora i u trenutku kada je tuženik podnio prijedlog za svoju tražbinu na predmetnoj nekretnini bila upisana aktivna plomba prijedloga za upis zabilježbe spora pod navedenim poslovnim brojem. Stoga imajući u vidu sve činjenice koje su utvrđene na temelju provedenih dokaza, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da tuženik Ž. P. kod kupnje stanja nije bio u dobroj vjeri.

11.3. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 130. st. 2. ZV-a, prema kojem se vlasništvo nekretnine stečeno na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini, dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Argumentum a contrario, vlasništvo stečeno temeljem zakona može se suprotstaviti pravu onoga koji je prije upisao svoje pravo, a nije postupio s povjerenjem u zemljišne knjige niti je bio u dobroj vjeri, pa je takva osoba dužna trpjeti uknjižbu stvarnog izvanknjižnog vlasnika koji je svoje vlasništvo stekao na temelju zakona. Kako je tužiteljica svoje (su)vlasništvo predmetnog stana stekla na temelju zakona (nasljeđivanjem u smislu odredbe čl. 128. st. 1. ZV-a), dok je tuženik Ž. P. kupoprodajni ugovor u tom dijelu sklopio s nevlasnikom (tuženikom) D. K., a prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora je tuženik Ž. P. imao razloga posumnjati pripada li predmetni stan u cijelosti upisanom zemljišnoknjižnom vlasniku D. K., to se tuženik Ž. P. sukladno odredbi čl. 122. st. 2. ZV-a ne može pozivati na stjecanje u dobroj vjeri i na povjerenje u zemljišne knjige, niti može steći vlasništvo od nevlasnika u smislu odredbe čl. 115. st. 2. ZV-a. Posljedično, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da vlasništvo tužiteljice na ½ dijela predmetnog stana nije prestalo na niti jedan od zakonom predviđenih načina, pa se njeno izvanknjižno vlasništvo u skladu s čl. 130. st. 2. ZV-a može suprotstaviti upisanom vlasništvu tuženika Ž. P. koji ga nije stekao u dobroj vjeri i on je u tom dijelu dužan trpjeti uknjižbu stvarne izvanknjižne vlasnice – tužiteljice u ½ dijela predmetnog stana.

11.4. U tom kontekstu, neosnovane su žalbene tvrdnje da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje u dijelu u kojem je zaključio da je tuženik D. K. neovlašteno raspolagao sa ½ dijela stana, obzirom da bi tih ½ dijela stana po Zakonu o nasljeđivanju pripala njegovom ocu (M. M.) nakon smrti pok. M. M., a oca je po rješenju o nasljeđivanju naslijedila ovdje tužiteljica temeljem oporuke. Tuženik Ž. P. tvrdi da je tuženik D. K. izravni nasljednik iza pok. M. M., a ne tek kao nasljednik iza svog pok. oca M. M., kao zakonskog nasljednika pok. M. M., pa da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da bi ½ dijela stana predstavljalo nasljedstvo njegovog oca pok. M. M. i da bi po toj osnovi tih ½ dijela stana imalo pripasti ovdje tužiteljici kao njegovoj oporučnoj nasljednici. Međutim, takvim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je u rješenju o nasljeđivanju Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj O- 9740/2012 od 4. siječnja 2013. iza pok. M. M., tuženik D. K. utvrđen njenim zakonskim nasljednikom, a u ostavinsku imovinu je uvršten između ostalog i predmetni stan. Opisani žalbeni navodi temelje se na pogrešnom tumačenju prava predstavljanja iz odredbe čl. 10. ZN-a, prema kojoj dio ostavine koji bi pripao prije umrlom djetetu da je nadživjelo ostavitelja, nasljeđuju njegova djeca, ostaviteljevi unuci, na jednake dijelove, a ako je neki od unuka umro prije ostavitelja, onda dio koji bi mu pripao da je bio živ u času ostaviteljeve smrti, nasljeđuju njegova djeca, praunuci ostaviteljevi na jednake dijelove i tako redom, sve dok ima ostaviteljevih potomaka. Prema odredbi čl. 12. st. 1. ZN-a ako je jedan ostaviteljev roditelj umro prije ostavitelja koji nije ostavio bračnog druga, dio ostavine koji bi mu pripao da je nadživio ostavitelja nasljeđuju njegova djeca (ostaviteljeva braća i sestre, njegovi unuci i praunuci i njegovi daljnji potomci, po pravilima za slučaj kad ostavitelja nasljeđuju njegova djeca i ostali potomci), dok prema st. 2. istog članka ako su oba ostaviteljeva roditelja umrla prije ostavitelja koji nije ostavio bračnog druga, dio ostavine koji bi svakome od njih pripadao da je nadživio ostavitelja nasljeđuju potomci, kako je određeno u st. 1. tog članka. U konkretnom slučaju u ostavinskom postupku iza pok. M. M. utvrđeni su njezini zakonski nasljednici M. M. (brat) i S. Č. (sestra), koji su umrli u tijeku ostavinskog postupka (a ne prije ostaviteljice), pa ne dolazi do primjene prava predstavljanja u smislu odredbe čl. 12. u vezi čl. 10. ZN-a, već je valjalo utvrditi nasljednike iza pok. M. M., a to je (temeljem oporuke) upravo tužiteljica. Zbog navedenog, nisu osnovani niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika Ž. P. i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu, toč. I. izreke.

13. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka koju oba tuženika pobijaju samo na način da ju dovode u vezu sa svojim eventualnim (potpunim) uspjehom u sporu.

14. Tuženici nisu uspjeli s podnesenim žalbama, pa su primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijeni njihovi zahtjevi za naknadu troškova žalbenog stadija postupka te je odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude.

U Varaždinu 17. studenog 2022.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun, v.r.