Republika Hrvatska

Trgovački sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 8 Povrv-246/2021-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu tog suda Denisu Krnjaku, na prijedlog više sudske savjetnice - specijalistice Ivane Starčević, u pravnoj stvari tužitelja

I. d.o.o, V., OIB:…, kojeg zastupa

punomoćnica M. M.-O., odvjetnica iz V., protiv tuženika

P. d.o.o., K., OIB:…, kojeg

zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu

Z. G., T. F.-G. i H. M. iz B., radi isplate,

nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 10. listopada 2022., u prisutnosti punomoćnice tužitelja M. M.-O. i punomoćnice tuženika L. H.,

na ročištu za objavu presude, 17. studenog 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika E.B. iz S., posl. br. Ovrv-954/2019 od 30. prosinca 2019. u

dijelu kojim je naloženo tuženiku P. d.o.o.,K.OIB:…, da u roku od osam dana tužitelju I. d.o.o.,V. OIB:…, isplati

iznos od 7.836,75 kn/1.040,12 EUR[1]

zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi od 9,68% godišnje u razdoblju od 11. ožujka 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 9,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 9,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 8,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 8,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 8,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 8,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 7,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 7,75% godišnje u 1 Fiskni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn

razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 7,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 7,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022, po stopi od 7,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do isplate, a u slučaju promjene stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te

1.325,00 kn/175,86 EUR[1] na ime nastalih troškova ovršnog postupka

zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 30. prosinca 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022, po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do isplate, a u slučaju promjene stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. F. iz G., posl. br. Ovrv-75/2020 od 16. ožujka 2020., u

dijelu kojim je naloženo tuženiku P. d.o.o., K.OIB:…, da u roku od osam dana tužitelju

I. d.o.o., V. OIB:…, isplati

iznos od 7.836,75 kn/1.040,12 EUR[1]

zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi od 9,68% godišnje u razdoblju od 31. svibnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 9,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 9,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 8,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 8,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 8,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 8,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 7,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 7,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 7,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 7,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022, po stopi od 7,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do isplate, a u slučaju promjene stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te

1.325,00 kn/175,86 EUR[1] na ime nastalih troškova ovršnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 30. prosinca 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022, po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do isplate, a u slučaju promjene stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za

tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju prouzročen parnični trošak u iznosu od 4.960,13 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, dok se odbija daljnji zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 703,12 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika

E. B. iz S., posl. br. Ovrv-954/2019 od 30. prosinca 2019. u dijelu u kojem

se nalaže tuženiku P. d.o.o.,K.OIB:…, da u roku od osam dana tužitelju I… d.o.o.,

V.OIB:…, isplati predvidivi

trošak ovršnog postupka u iznosu od 818,75 kn, te se utvrđuje da je tužba povučena

u tom dijelu.

II. Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. F. iz G., posl. br. Ovrv-75/2020 od 16. ožujka 2020. u dijelu u kojem

se nalaže tuženiku P. d.o.o., K. OIB:…, da u roku od osam dana tužitelju I. d.o.o.,

V.OIB:62296868677, isplati predvidivi

trošak ovršnog postupka u iznosu od 818,75 kn, te se utvrđuje da je tužba povučena u tom dijelu.

Obrazloženje

1. Uvodno valja reći su ovosudnim rješenjem Povrv 246/21-18 od 9. ožujka 2022. spojene ovosudne parnice koje se vode pod poslovnim brojevima Povrv- 246/2021 i Povrv-14/2022, te se spojeni postupak nastavo voditi pod poslovnim brojem Povrv-246/2021, budući da se predmetne parnice vode između istih osoba,

te je za njih predviđena ista vrsta postupka, a sve kako bi se time ubrzalo raspravljanje i smanjili troškovi. U oba predmeta radi se o pravnom odnosu između stranaka proizašlom iz Ugovora br. 07-2016 (dalje u tekstu: Ugovor), čiji je predmet bila kupnja tužiteljevog Internet rješenja od strane tuženika. Predmet parnice poslovni broj je Povrv-246/2021 je potraživanje tužitelja temeljem računa br. 26

izdanog na temelju predmetnog Ugovora u iznosu od 7.836,75 kn, a predmet parnice poslovni broj Povrv-14/2022 je potraživanje tužitelja temeljem računa br. 35, također u iznosu od 7.836,75 kn.

2. Tužitelj je u svojstvu ovrhovoditelja, protiv tuženika kao ovršenika, ishodio dakle dva rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave; jedno izdano od javnog bilježnika E. B. iz S., poslovni broj Ovrv-954/2019 od 30. prosinca 2019., radi naplate novčane tražbine u iznosu od 7.836,75 kn sa ovršnim troškom i zateznim kamatama,

te drugo izdano od javnog bilježnika M. F. iz G., poslovni broj Ovrv-

75/2020 od 16. ožujka 2020., također radi naplate novčane tražbine u iznosu od 7.836,75 kn sa ovršnim troškom i zateznim kamatama. Budući da je tužitelj smanjio tužbene zahtjeve za iznose predvidivih ovršnih troškova, i to za iznos od 818,75 kn po rješenju javnog bilježnika E. B. i za isti iznos po rješenju javnog bilježnika M.

F., to je sud utvrdio da je tužitelj u procesno-pravnom smislu djelomično je povukao tužbe. Tuženik je presumirano pristao na opisana povlačenja budući da se u roku od 15 dana od kada su mu dostavljeni podnesci tužitelja kojima on smanjuje tužbene zahtjeve nije protivio djelomičnom povlačenju tužbi (čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019; dalje u tekstu: ZPP), pa je sud rješenjima utvrdio da su tužbe u tim dijelovima povučene, pri čemu je sukladno čl. 456. st. 1. ZPP-a rješenjima ukinuo platne naloge u tim dijelovima.

3. Budući da je tuženik podnio prigovore protiv navedenih rješenja o ovrsi, kojima iste osporava u cijelosti, to je prvo rješenjima Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Povrv-24/2020 od 18. svibnja 2020., Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1178/2020 od 28. prosinca 2020. i Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P- 292/2021 od 12. srpnja 2021., rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave izdano od javnog bilježnika E. B. iz S., poslovni broj Ovrv-954/2019 od 30. prosinca 2019., stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su provedene ovršne radnje, te je riješeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga pred Trgovačkim sudom u Varaždinu kao stvarno i mjesno nadležnim. Također je rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-244/2020 od 07. prosinca 2020. i rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-244/2020 od 08. siječnja 2021., rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave izdano od javnog bilježnika M. F. iz G., poslovni broj Ovrv-75/2020 od 16. ožujka 2020.,

stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su provedene ovršne radnje, te je riješeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga pred Trgovačkim sudom u Varaždinu kao stvarno i mjesno nadležnim.

4. Tuženik u prigovorima na oba rješenja o ovrsi u bitnome na identičan način navodi da:

- iz sadržaja računa koji prileže ovršnom prijedlogu, proizlazi da novčani iznos predstavlja potraživanje za isporuku "dodatnog modula za praćenje u pivovari"

- tuženik ne spori činjenicu da je bio u poslovnom odnosu sa tužiteljem

- tužitelj je trgovačko društvo koje je razvijalo software za pivovare

- međutim, software koji je isporučen nikada nije bio u funkciji i nije upotrebljiv; upravo zbog toga tuženik osporava novčano potraživanje; opreza radi, ističe prigovor smanjenja cijene obzirom da isporučeni proizvod nije imao niti ugovorena a niti očekivana svojstva pa nikada nije stavljen u funkciju, odnosno nikada nije doveden u funkcionalno stanje koje bi omogućilo njegovo korištenje

- prigovara i visini određenih troškova

- također u odnosu na tražbinu tužitelja po računu br. 35 opreza radi stavlja i prigovor zastare.

5. Tužitelj u odgovorima na prigovore tuženika navodi:

- stranke su dana 19. prosinca 2016. sklopile Ugovor, čiji predmet je bila kupnja Internet rješenja tužitelja pod nazivom Infomodul ERP s modulom praćenja proizvodnje u pivovari

- tužitelj je uredno izvršavao svoje obveze preuzete navedenim Ugovorom na način da je postavio rješenje (program) na Internet server tužitelja (postavljeno još i prije sklapanja Ugovora 13. studenog 2016. – vidljivo iz mail korespondencije), mailom je tuženiku dostavio sve potrebne podatke za prijavu u navedeni program, pružao je korisničku podršku (savjetima, uputama, pitanjima i sl.) kako bi tuženik nesmetano mogao koristiti isto, te je također nakon završetka svake faze obavijestio kupca bilo mailom, bilo usmeno ili prezentacijom preko team viewera da je određena faza zadatka završena te je predao kupcu na uvid i testiranje

- ukupna cijena za cijelo rješenje iznosila je 20.898,00 kn + PDV; dakle, predmet Ugovora je već postojeće rješenje tužitelja koje je tuženiku dostavljeno i prije sklapanja Ugovora kako bi mogao provjeriti da li udovoljava njegovim potrebama, te je tužitelj trebao dodatno prilagoditi navedeno rješenje potrebama tuženika prema Prilogu 1. Ugovora

- dakle, tužitelj je pretežiti dio Ugovora već ispunio prilikom sklapanja Ugovora prodajom svog Internet rješenja pod nazivom Informodul ERP, a daljnji razvoj je bio uvjetovan suradnjom stranaka i razvojem programa prema fazama iz Priloga 1.

- tuženik u svom prigovoru protiv rješenja o ovrsi iznosi da software koji je isporučen nikada nije bio u funkciji i nije bio upotrebljiv, što tužitelj u potpunosti osporava; tuženik nikada na funkcionalnost i upotrebljivost samog programa (rješenja) nije imao nikakvih primjedbi niti prigovora u smislu da bi uslugu tužitelja reklamirao

- rješenje je već bilo u funkciji i moglo se koristiti od sklapanja Ugovora, a tužitelj ga je prilagođavao dodatnim određenim zahtjevima tuženika, tuženik je za vrijeme razvoja istog predlagao izmjene, davao sugestije te ukazivao na eventualne greške koje se pojavljuju u procesu razvoja programa te je tužitelj u skladu s time reagirao i mijenjao program u skladu s tim sugestijama, te je tuženiku nakon takvih izmjena ponovno omogućeno da isti provjeri napravljene promjene te ponovno da eventualne primjedbe

- tuženik nije stavljao daljnje primjedbe, te uslugu nikada reklamirao već naprotiv na tužiteljeve upite, isti je odgovorio da nema vremena isprobavati program te da će ratu platiti kroz 10 dana (e-mail korespondencija od 7.veljače 2017.)

- tužitelj je obavijestio tuženika da je gotova druga faza rješenja ( e-mail od 1.ožujka 2017.), te je tužitelj tuženiku izdao račun br. 26, a tuženik ni nakon obavijesti tužitelja, kao ni izdavanja računa, nije iznio nikakvu primjedbu niti prigovor na rad aplikacije, funkcionalnost odnosno upotrebljivost aplikacije, a koje sada iznosi u svom prigovoru

- tuženik je tužitelju tek nakon izdanog računa br. 35 dostavio upit za pomoć u radu u samom programu ( e-mail korespondencija od 18. i 19. travnja 2017.), na koji upit mu je tužitelj odgovorio i dao upute, a prilikom čega tuženik ponovno nije iznio nikakvu primjedbu niti prigovor na rad same aplikacije, odnosno na funkcionalnost i upotrebljivost same aplikacije koje ističe u svom prigovoru

- tuženik također nikada nije postavio prigovor smanjenja cijene, koji ističe u svom prigovoru, a kojem se tužitelj u cijelosti protivi jer za isti ne postoji zakonom predviđena osnova niti je dan u predviđenom roku

- dakle, cijela aplikacija je bila postavljena na server tužitelja već prilikom sklapanja Ugovora i tuženik ju je mogao od tada koristiti, a tužitelj je program doradio fazama iz Priloga 1. Ugovora te u cijelosti Ugovor ispunio za što je tuženik bio dužan isplatiti ugovorenu cijenu u cijelosti

- tužitelj ističe da je sukladno odredbi čl. 4. sklopljenog Ugovora kupac bio dužan u roku od 10 dana izvršiti testiranje isporučenih funkcionalnosti te dati eventualne primjedbe, a ukoliko to ne učini smatra se da je suglasan sa svim isporučenim funkcionalnostima; stoga je tuženik prekludiran ne samo zakonskim rokom da u ovoj fazi iznosi prigovore na navodne nedostatke rješenja već i po odredbama samog

Ugovora

- tužitelj je još tuženiku naknadno 2018. izradio korisnički priručnik za upotrebu aplikacije da bi se lakše služio aplikacijom (dostavljen mailom 29. lipnja 2018.),te tužitelj ne snosi odgovornost ako se tuženik nije služio aplikacijom kojom se mogao služiti zato što za to nije imao vremena ili interesa

- tužitelj napominje da je 2018. promijenjena Internet adresa na kojoj se nalazi izrađeno rješenje (o čemu je tužitelj obavijestio tuženika kao i da se može koristiti postojećim, ranije poslanim podacima za prijavu)

- tuženik je štoviše, sukladno Ugovoru za preuzetu uslugu podmirio i predujam od 10% ukupne cijene kao i prvu ratu za navedenu uslugu u iznosu od 6.267,40 kn +

PDV (25%), dok isti nije izvršio obvezu preuzetu navedenim Ugovorom, odnosno podmirio 2. i 3. ratu sukladno izdanim računima br. 26./PJ1/1 i 35.PJ1/1, zbog čega je tužitelj bio primoran pokrenuti postupak prisilne naplate novčane tražbine

- također u odnosu na potraživanje po računu 35 još navodi da je 5. svibnja 2017. tražio očitovanje tuženika u vezi posljednje faze (faze 3. iz Priloga) i uputio upit tuženiku u vezi izrade modula procjene prodaje na koju nije bilo odgovora, pa je predložio 11. svibnja 2017. sastanak, te je i poslao g. H. podatke za spajanje preko team viewera kako bi bila testirana i treća faza iz Priloga 1. tog Ugovora

- u pogledu prigovora zastare, kojeg tuženik izjavljuje opreza radi, ističe se da je račun br. 35 koji je predmet postupka izdan 3. travnja 2017., a dospio na naplatu 30. svibnja 2017., dok je prijedlog za ovrhu podnesen dana 12. ožujka 2020. tako da nije protekao zastarni rok; osim toga po predmetnom Ugovoru, tuženik je uplatio predujam i prvu ratu čime je priznao osnovu dugovanja.

6. Tuženik u odgovoru na navode tužitelja još dodaje da je tuženik tužitelju izvršio određene novčane uplate kao i da je obustavio daljnja plaćanja kada je ustanovio da ono što tužitelj isporučuje ne odgovara naručenom i nije funkcionalno. Kako isporučeni program nije funkcionalan, a da tužitelj ništa niti ne poduzima da bi program postao funkcionalan, tuženik ga ne koristi jer nije upotrebljiv. Opreza radi, tuženik ponavlja zahtjev za smanjenje vrijednosti isporučene opreme, u visini utuženog iznosa, obzirom da ono što je isporučeno objektivno nema nikakvu uporabnu vrijednost.

7. Temeljem navedenog sud zaključuje da je među strankama sporna visina tužbenog zahtjeva dok nije sporna osnova istog, odnosno radi se sukladno čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018) o kupoprodaji, kojim ugovorom se prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu.

8. U dokaznom je postupku sud saslušao stranke odnosno direktore stranaka I. S. i T. H., svjedoka R. H., izvršio je uvid u

Ugovor br.07-2016 od 19.12.2016., uvid u korespondenciju stranaka i korespondenciju tužitelja i društva M. d.o.o. Sud je kao nepotrebne odbio daljnje dokazne prijedloge stranaka: uvid u aplikaciju koja je predmet ugovora na web adresi: http://app.beerify.me, vještačenje po vještaku informatičke struke i uvid u bazu podataka kod tužitelja na Internet serveru tužitelja radi provjere da li je tuženik koristio aplikaciju (u bazi podataka zabilježeni podaci o korištenju od strane tuženika), saslušanje M. M. i D. S., zakonskih zastupnika društva M.

d.o.o. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svih provedenih dokaza, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje u tekstu: ZPP), sud je ocijenio da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno za donošenje zakonite presude.

9. Iz iskaza svjedoka R. H., proizlazi da je njegov brat direktor

tuženika, a da on vodi pivovaru koja posluje unutar tvrtke. Direktora tužitelja poznaje već od prije sklapanja ugovora o predmetnoj poslovnoj suradnji te je sa njime pregovarao da uđu u predmetu suradnju. Bilo je dogovoreno da izrada Internet rješenja ide u 3 faze, da se svaku fazu nakon što je tužitelj izvrši testira kod tuženika jer je tužitelj nakon svake faze dao tuženiku pristupne šifre jer je sve bazirano na webu te je nešto testirao on samostalno, a nešto je dao svojim ljudima da testiraju. On je bio osoba zadužena za komunikaciju između tužitelja i tuženika. Da bi program funkcionirao trebalo je prvo unijeti osnovne podatke o pivu, tankovima, ambalaži te je već tu dolazilo do zamrzavanja programa zbog čega se čuo sa direktorom tužitelja.

Poznato mu je da je tužitelj saopćio tuženiku da je izradio i treću fazu Internet rješenja koje tuženik nikada nije testirao jer zbog problema sa prve dvije faze nije mogao doći do treće faze pa stoga nije ni smatrao da je moguće isporučiti uredno treću fazu, kada nedostaci nisu uklonjeni na prve dvije. Po njemu nije bilo nikakvih rokova za isporuku bilo koje od faza niti rokova da tuženik onda tu fazu testira, te je moglo proći i više od 10 dana od kada je primio funkcionalnosti od tužitelja do kada bi ih išao testirati, no kako je s tužiteljem na ti već od ranije, smatrao je da to nije relevantno već sama funkcionalnost programa koju nije utvrdio. Zadnju komunikaciju sa tužiteljem je imao 2017. godine, kada su još zajedno otklanjali greške, vidio je da program nije funkcionalan te je sumnjao u to da će ga ikada koristiti te je prestala komunikacija sve do ovrhe. Ne sjeća se da je gospodin S. ponudio da se nađu i prođu kroz aplikaciju i vide kako radi. Smatrao je da program ne funkcionira već na prvoj fazi te nije mogao stoga testirati drugu fazu. Kada bi naišao na problem poslao bi gosp. S. mail ili ga nazvao te bi on uklonio problem, ali bi se javio novi te je bila ljetna sezona kada je vremenski bilo zahtjevno i njemu i tužitelju da promptno jedan drugome odgovaraju te je zaključio da rješenje jednostavno neće funkcionalno zadovoljiti tuženika. On je smatrao da je platio nešto što tuženik neće koristiti a gosp. S.da je uložio trud u nešto što mu nije plaćeno.

10. Direktor tuženika T. H. rekao je da nema izravna saznanja o

sadržaju i obvezama suradnje koja je bila sa tužiteljem jer je taj dio preuzeo njegov brat kao i to da nije reklamirao dobivene proizvode odnosno rješenja od tužitelja niti primljene račune. Rekao je još da mu je poznato da program postoji u tvrtki ali da ne funkcionira.

11. Direktor tužitelja I. S.ć rekao je da je bilo dogovoreno da za tuženika napravi Internet rješenje te je isto i učinio pod nazivom ERP što se odnosi na upravljanje proizvodnjom odnosno to je bila srž tog idejnog rješenja koje se odnosilo na ulazne, izlazne stavke, skladište, namirnice, a naknadno je tužitelj još napravio modul za pivovarstvo. Bilo je dogovoreno da se idejno rješenje razvije u 3 faze, prva faza je pivarstvo (unošenje recepata, sastojaka, kuhanja, praćenja pivskih bačvi..),

druga je skladišno poslovanje (ulaz i izlaz robe, prateći dokumenti, primke, otpremnice, ponude i računi) i treća faza završne funkcionalnosti (dijagrami vrenja, praćenje po lotovima). Bilo je dogovoreno da se ide na iduću fazu kada se prethodna faza završi.

To je značilo da se na slijedeću fazu prelazi kada prethodnu naprave i tužitelj i tuženik. Dakle i kada tuženik testira fazu, a ako on to ne bi učinio tužitelj ide dalje sa slijedećom fazom. Kako je vrijeme odmicalo tuženik je imao sve manje vremena za testiranje rješenja koje mu je tužitelj napravio, a ista je mogao testirati već drugi dan po potpisu ugovora kada su bile dostupne već stvari oko skladišnog poslovanja. Komunicirao je sa R. H. a problemi su počeli u svibnju 2017. kada je tuženik imao sve

manje vremena. Ne zna kada je isporučio treću fazu tuženiku ali je ona isporučena. Kada bi tužitelj od tuženika dobio reklamaciju problem bi otklonio u roku od dana do pet dana a tvrdi da je tuženik rješenja gledao samo u letu, nikada nije do kraja testirao ono što mu je on/tužitelj napravio. Nije mu vraćen niti jedan račun. Reklamacija je bila samo na pojedini bug a ne na program kao cjelinu, te su pojedinačni bugovi otklonjeni. Tuženik i danas može koristiti cijeli program, tužitelj ga koristi te on funkcionira. Do kašnjenja tužitelja u izradi programskog rješenja u odnosu na rok iz ugovora došlo je zbog zavlačenja tuženika. Tužitelj ne bi mogao nastaviti sa daljnjim razvojem faze ili slijedeće faze da sve do tada nije funkcioniralo.

12. Čl. 1. Ugovora koji su stranke sklopile propisan je predmet Ugovora:

1.1. Predmet Ugovora je kupnja Internet rješenja pod nazivom Infomodul ERP s modulom za praćenje proizvodnje u pivovari, u daljnjem tekstu Rješenje.

1.2. Kupac kupuje izvršnu verziju Rješenja i nema pravo na izvorni kod Rješenja.

1.3. Dodatni predmet Ugovora su funkcionalnosti koje treba razviti u postojećem Rješenju, a opisane su u Prilogu 1. ovog Ugovora (Faza 1: Pivarstvo; Faza 2: Skladišno poslovanje; Faza 3: Završne funkcionalnosti).

13. Čl. 3. Ugovora određene su obveze Prodavatelja:

3.1. Prodavatelj će postaviti Rješenje na Internet server Prodavatelja.

3.2. Prodavatelj će dodatne zahtjeve iz Priloga 1. Ugovora ugraditi u postojeće Rješenje.

3.3. Prodavatelj će dodatne zahtjeve iz Priloga 1. Ugovora isporučiti u roku od dva mjeseca od datuma potpisivanja ovog Ugovora.

3.4. Prodavatelj će nakon završetka svake faze iz Priloga 1. Ugovora obavijestiti Kupca da je određena faza projektnog zadatka završena te će je predati Kupcu na uvid i testiranje. Prodavatelj će istovremeno isporučiti račun Kupcu za pojedinu fazu završetka iz Priloga 1. Ugovora.

14. Čl. 4. Ugovora određene su obveze Kupca:

4.1. Kupac se obvezuje da će unutar svoje tvrtke odrediti jednu osobu za komunikaciju između Kupca i Prodavatelja.

4.2. Kupac će aktivno priliko razvoje Rješenja sudjelovati na projektu kroz testiranje gotovih funkcionalnosti te davanjem sugestija.

4.3. Kupac će nakon isporuke svake faze iz Priloga 1. Ugovora u roku od 10 dana izvršiti testiranje isporučenih funkcionalnosti te dati eventualne primjedbe na isporučene promjene. Ukoliko Kupac neće dati nikakve primjedbe, smatra se da je suglasan sa svim isporučenim funkcionalnostima. Nemogućnost Kupca bavljenja testiranjem Rješenja ne odgađa naplatu za završene funkcionalnosti od strane

Prodavatelja, a prema Prilogu 1. Ugovora.

15. Iz e-mail prepiske stranaka vidljivo je da je tužitelj negdje u svibnju 2017. završio i treću fazu razvoja programa, određenu Prilogom 1. Ugovora, što tuženik niti ne spori, kao i to da su stranke dogovorile virtualni susret da isprobaju sve funkcionalnosti, također u svibnju, no iz spisa nije vidljivo da se susret realizirao. Tako u e-mail poruci od 5. svibnja 2017. koju je I. S. uputio R. H., I. S.

postavlja pitanje tuženiku u vezi zadnje točke iz trećeg dijela a to je procjena prodaje, te pita da li zna kako bi to trebalo funkcionirati, da li želi da se prikaže količina ili financijski. U e-mailu od 11. svibnja 2017. I. S. obavještava R.H. da se bliži kraj razvoja pa bi bilo dobro da svi zajedno prođu kroz aplikaciju,

te navodi da predstoji da aplikaciju testiraju i to najprije on, a zatim i tuženik, pa da vide kako to sve skupa radi; predlaže da se svi skupa vide i sve skupa prođu. Na to slijedi mail od 15. svibnja 2017. od R. H. u kojem pita tužitelja da li se mogu virtualno vidjeti danas, sad, kroz sat, dva, te odgovor tužitelja da može. Nakon navedene prepiske nema više nikakve poruke upućene od strane tuženika tužitelju u vezi sa od tužitelja kupljenim idejnim rješenjem.

16. Čl. 402. (1) ZOO-a propisuje: Prodavatelj ne odgovara za nedostatke ako su u trenutku sklapanja ugovora bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati. Ovu odredbu valja primijeniti iz razloga jer se kupac čl. 4.1. i čl. 4.2. Ugovora obvezao da će unutar svoje tvrtke odrediti jednu osobu za komunikaciju između kupca i prodavatelja, te će aktivno prilikom razvoja rješenja sudjelovati na projektu kroz testiranje gotovih funkcionalnosti te davanje sugestija. Iz navedenog i navoda tuženika proizlazi da isti zapravo podvodi pod nedostatke nešto što je zapravo rezultat njegove nepravovremene suradnje sa tužiteljem, odnosno sud zaključuje da je vezano za predmetni proizvod odnosno njegovo ispravno funkcioniranje bila potrebna međusobna suradnja stranaka, na način da kupac čim dobije stanovitu funkcionalnost istu isproba i pošalje odgovor prodavatelju kako bi ovaj mogao ispraviti ili nadopuniti navedenu funkcionalnost, odnosno radi se o kupoprodaji stvari koja bi se tek u interpersonalnoj komunikaciji specificirala i individualizirala na način da u potpunosti odgovara potrebama kupca. Dakle prigovore koje tuženik ističe sud ne može smatrati nedostacima u smislu materijalnih nedostataka kakve poznaje ZOO, već poteškoćama koje je tuženik kao kupac imao pri korištenju programa jer isti nije proradio sa tužiteljem kao prodavateljem svaku fazu izrade rješenja. U konačnici tuženik niti ne navodi niti jedan od materijalnih nedostataka kakve poznaje ZOO (čl. 401. st. 1. ZOO: ako stvar nema potrebna svojstva za svoju redovitu uporabu ili za promet; ako stvar nema potrebna svojstva za posebnu uporabu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavatelju ili mu je morala biti poznata; ako stvar nema svojstva i odlike koje su izrijekom ili prešutno ugovorene, odnosno propisane; kad je prodavatelj predao stvar koja nije jednaka uzorku ili modelu, osim ako su uzorak ili model pokazani samo radi obavijesti; ako stvar nema svojstva koja inače postoje kod drugih stvari iste vrste i koja je kupac mogao opravdano očekivati prema naravi stvari, posebno uzimajući u obzir javne izjave prodavatelja, proizvođača i njihovih predstavnika o svojstvima stvari (reklame, označavanje stvari i dr.; ako je stvar nepravilno montirana pod uvjetom da je usluga montaže uključena u ispunjenje ugovora o prodaji; ako je nepravilna montaža posljedica nedostataka u uputama za montažu), budući da ne specificira koja to potrebna svojstva stvar nije imala za posebnu upotrebu za koju ju kupac nabavlja, već općenito navodi da je kupio proizvod koji nije funkcionalan i upotrebljiv. Kao primjer nefunkcionalnosti svjedok H. je naveo bugove, međutim i iz njegovog iskaza i iz iskaza direktora tužitelja proizlazi da su oni kako ih je tuženik prijavljivao bili odmah i uklanjani od strane tužitelja, pa stoga to ne može ići u prilog ustanovljenju nedostataka na stvari kupljenoj od tužitelja. Također i iz iskaza spomenutog svjedoka i direktora tužitelja proizlazi da tuženik nije imao vremena proći kroz sve funkcionalnosti koje mu je tužitelj stavio na raspolaganje, pa ja za zaključiti da je tuženik putem svjedoka H. kao ovlaštene osobe za rad na navedenom proizvodu zaključio da navedeno programsko rješenje nije za njega i iz razloga jer istom treba posvetiti vremena kako bi se savladalo u upotrebi. Također iz navedenog jasno proizlazi da tuženik koji nije prošao u cijelosti kroz dostavljene mu funkcionalnosti, nije niti mogao obrazloženo utvrditi nedostatke u njima.

17. Čl. 403. (1) ZOO-a propisuje: Kupac je dužan primljenu stvar na uobičajeni način pregledati ili je dati na pregled, čim je to prema redovitom tijeku stvari moguće, i o vidljivim nedostacima obavijestiti prodavatelja u roku od osam dana, a kod trgovačkog ugovora bez odgađanja, inače gubi pravo koje mu po toj osnovi pripada.

Navedena kupčeva obveza proizlazi iz toč. 4.3. Ugovora koji su stranke sklopile prema kojoj točci se kupac obvezuje nakon isporuke svake faze iz Priloga 1. Ugovora u roku od 10 dana izvršiti testiranje isporučenih funkcionalnosti te dati eventualne primjedbe na isporučene promjene, a ukoliko kupac neće dati nikakve primjedbe, smatra se da je suglasan sa svim isporučenim funkcionalnostima. Osim toga propisano je da nemogućnost kupca da se bavi testiranjem rješenja ne odlaže naplatu za završene funkcionalnosti od strane prodavatelja, a prema Prilogu 1. Ugovora. Stoga sud utvrđuje da je kupac, ovdje tuženik, nasuprot onome što tvrdi svjedok H., bio dužan u roku od 10 dana od primitka svake faze iz Priloga 1. Ugovora izvršiti testiranje isporučenih funkcionalnosti te dati eventualne primjedbe na isporučene promjene, a ukoliko kupac nije dao nikakve primjedbe u navedenom roku, smatra se da je suglasan sa svim isporučenim funkcionalnostima, te je zakonski prekludiran u isticanju prigovora vezanih za materijalne nedostatke stvari, budući da se radi o vidljivim nedostacima (utvrđuju se isprobavanjem programa) na koje se tuženik poziva.

18. Temeljem navedenog sud utvrđuje da je tužitelj pretežiti dio Ugovora već ispunio prilikom sklapanja Ugovora prodajom svog Internet rješenja pod nazivom Informodul ERP, a daljnji razvoj je bio uvjetovan suradnjom stranaka i razvojem programa prema fazama iz Priloga 1. Nadalje, tužitelj je u cijelosti ispunio svoje ugovorom preuzete obveze, a tuženik ničime nije dokazao da kupljeno programsko rješenje ima nedostatke koji ga čine neupotrebljivim ili manje upotrebljivim, kao ni to da je pravovremeno tužitelju prijavio konkretne nedostatke.

19. Temeljem navedenog, sud je utvrdio tužbene zahtjeve osnovanima, budući da je tuženik kako i sam navodi svjedok H. od ukupne vrijednosti ugovora

(26.122,50 kn) tužitelju platio samo iznos od oko 12.000,00 kn, pa je tužbene zahtjeve usvojio i odlučio kao pod toč. I. i II. izreke presude pri čemu je o zateznim kamatama odlučio pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, a pozivom na odredbu čl. 451. st. 3. ZPP-a, održao na snazi platne naloge iz rješenja o ovrsi.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 151. ZPP-a, 154. st. 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu sa svojim tužbenim zahtjevom i čl. 155. ZPP-a. Nastali ovršni trošak iznosi 1.325,00 kn po svakom od dva ovršna predmeta kojima su započele parnice u kojima je postupak nastavljen i odnosi se na trošak javnog bilježnika u iznosu od 350,00 kn (250,00 kn na ime javnobilježničke nagrade, 30,00 kn na ime dostave i 70,00 kn na ime PDV-a na trošak javnog bilježnika), sve sukladno čl. 3.,6. i 8. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku („Narodne novine“ broj 8/11, 112/12 i 114/12), te na trošak odvjetnika, punomoćnika ovrhovoditelja u iznosu od 975,00 kn (750,00 kn na ime sastava prijedloga za ovrhu, 30,00 kn na ime dostave i 195,00 kn na ime PDV-a na trošak odvjetnika), sve sukladno Tbr. 11. toč. 1., Tbr.44. i Tbr.42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje u tekstu: Tarifa). O nastalom ovršnom trošku odlučeno je pod toč. I. i II. izreke presude.

21. Tužitelj potražuje i trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u parnici koji se odnosi na: sastav podneska od 28. travnja 2020. u predmetu Povrv 24/20 u iznosu od 187,50 kn, sastav podneska od 05. lipnja 2020. u predmetu Povrv 24/20 u iznosu od 187,50 kn (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), sastav žalbe od 21. listopada 2020. u predmetu Povrv 24/20 u iznosu od 375,00 kn, sastav žalbe od 07. svibnja 2021. u predmetu Povrv 24/20 u iznosu od 375,00 kn (Tbr. 10. toč. 5. Tarife), sastav podneska od 07. lipnja 2021. u predmetu Povrv 24/20 u iznosu od 750,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), sastav podneska od 01. ožujka 2022. u predmetu Povrv 246/21 u iznosu od 750,00 kn (priznat iznos od 187,50 kn po Tbr. 8. toč. 3. Tarife), zastupanje na raspravi 07. srpnja 2022. u predmetu Povrv 246/21 u iznosu od 750,00 kn, zastupanje na raspravi 10. listopada 2022. u predmetu Povrv 246/21 u iznosu od 750,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), PDV na navedene iznose u iznosu od 890,63 kn (Tbr. 42. Tarife), te na sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 507,00 kn, temeljem Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18) i Tar. br. 2. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19 i 92/21). Dakle, ukupno je sud tužitelju priznao trošak od 4.960,13 kn zajedno za zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-

a. Tužitelju nije priznat sastav podneska od 01. ožujka 2022. u predmetu Povrv 246/21 preko priznatog iznosa od 187,50 kn, budući da se radi o podnesku iz Tbr. 8 toč. 3. Tarife, kojim tužitelj samo predlaže da sud spoji parnice.

U Varaždinu, 17. studenog 2022.

Sudac

Denis Krnjak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana

dostave otpravka presude, putem ovog suda na Visoki trgovački sud u Zagrebu. Žalba

se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene

u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.

DNA:

- za tužitelja - punomoćnica M. M.-O., odvjetnica iz V.

- za tuženika - punomoćnik Z. G., odvjetnik iz B.