REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2359/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. R. iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. P., odvjetniku u P., protiv tuženika D. t. s. d.o.o. M., OIB; ..., zastupanog po ZOU D. R., M. B. i J. R. iz P., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R- 1518/2018-2 od 29. siječnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi broj Pr-97/2017-16 od 2. kolovoza 2018., u sjednici održanoj 17. studenoga 2022.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljici od 22. rujna 2017. nije dopuštena i da se ugovor o radu raskida s danom donošenja prvostupanjske presude, uz naknadu plaća u mjesečnom iznosu od 13.274,09 kn u razdoblju od 23. rujna 2017. do sudskog raskida ugovora o radu sa kamatama, te uz naknadu štete u visini tri mjesečne plaće od ukupno 39.822,27 kn, sve uz naknadu parničnog troška (toč. I. izreke), a obvezana je tužiteljica naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (toč. II. izreke).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska odluka a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.
3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) uz prijedlog da revizijski sud nižestupanjske odluke ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
4. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio sve navode revizije i predložio istu odbiti.
5. Revizija tužiteljice nije osnovana.
6. Pobijana presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP) pri čemu je uzeto u obzir da je odredbom čl. 386. ZPP propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi se neće uzeti u obzir.
7. Suprotno tvrdnji revidentice, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu ista ukazuje.
8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, za sudski raskid ugovora o radu i zahtjev za isplatu naknada plaća te i naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.
9. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:
- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme od 24. veljače 2017. do 22. rujna 2017. iako nikada nije stvarno obavljala rad za tuženika,
- da je u razdoblju od veljače do kolovoza 2017. godine tužiteljica bila upućena na rad u Njemačku i Češku u tvrtku H. G., a radi obuke za buduću tvrtku kćer H. G. S. d.o.o. (koje je suvlasnik P. Z., brat od N. M. čiji je suprug osnivač tuženika) koja se trebala osnovati i u kojoj se ona trebala zaposliti po provedenoj obuci, zajedno s A.
V. i V. B. (koji su svoje ugovore o radu i ugovore o upućivanju potpisali, dok tužiteljica nije),
- da nakon provedene obuke, a zbog nezadovoljavanja na radu, tužiteljici nije ponuđen ugovor o radu u tvrtki H. G. S. d.o.o., a drugo dvoje zaposlenika sklopilo je ugovore o radu s novim poslodavcem,
- da je tužiteljici za vrijeme trajanja ugovora o radu od strane tuženika isplaćivana plaća na račun kod P. b. Z. d.d., da su plaćeni svi doprinosi i porezi, prema obračunima plaća.
10. Nižestupanjski sudovi su zahtjev tužiteljice ocijenili neosnovanim uz obrazloženje da tužiteljici nije otkazan ugovor o radu već je isti prestao protekom roka. Pozivanje tužiteljice na odredbu čl. 14. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17 - dalje: ZR) prema kojoj se smatra da je, ako ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku ili ako poslodavac nije izdao pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme otklanjaju uz obrazloženje da se radi o oborivoj zakonskoj presumpciji a kako je utvrđeno da je tuženik dostavio tužiteljici pisani primjerak ugovora o radu na određeno vrijeme (kao i za drugo dvoje radnika) ali koji ona nije potpisala vlastitim propustom što se ne može staviti na teret poslodavca koji nikada nije ni imao volju ni htijenje za sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme s tužiteljicom.
11. Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.
12. Naime, obzirom da su sudovi utvrdili da je tužiteljici dostavljen pisani primjerak ugovora o radu na određeno vrijeme, da kod tuženika nikada nije postojala volja ni namjera za sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme s tužiteljicom, a nije postojala ni volja kod tužiteljice za sklapanje takvog ugovora o radu s tuženikom kao poslodavcem, te da tvrdnje tužiteljice kojima ona osporava da je primila primjerak ugovora o radu nisu u suglasju s drugim provedenim dokazima, a posebice ne iskazima svjedoka V. i B. koji su se nalazili u istoj situaciji kao i tužiteljica, a što su sudovi pravilno cijenili sukladno odredbi čl. 8. ZPP, te imajući u vidu da je tužiteljica upravo od tuženika primala plaću, to proizlazi da je s uspjehom oborena presumpcija iz odredbe čl. 14. st. 4. ZR.
13. U odnosu na revizijske navode da je tuženik sukladno odredbi čl. 248. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) trebao zahtijevati da se, u situaciji kada tužiteljica nije potpisala ugovor o radu, taj ugovor sklopi bez odgađanja, za odgovoriti je da u konkretnom slučaju treba poći od načela slobodne volje stranaka za sklapanjem ugovora o radu i od činjenice da ZR ne propisuje obvezu sklapanja ugovora o radu već propisuje pravne posljedice nesklapanja ugovora o radu u pisanom obliku (u tom smislu Revr 1105/2014-2 od 30. lipnja 2015.). Nadalje, u okolnostima kada tuženik kao poslodavac dostavi pisani ugovor o radu tužiteljici kao radniku a ova isti ne potpiše ali postupa u svemu sukladno njegovim odredbama (prima plaću, obavlja rad, očekuje po okončanju obuke u Njemačkoj i Češkoj sklapanje ugovora o radu s tvrtkom H. G. S. d.o.o. i započinje od kolovoza 2017. raditi u P. u tu svrhu) što zasigurno u smislu odredbe čl. 262. st. 2. ZOO predstavlja prihvat ponude (u tom smislu Revr 1736/2011-2 od 2. srpnja 2014.), tada je u smislu odredbe čl. 252. st. 1. ZOO sklopljen ugovor o radu upravo na određeno vrijeme.
14. Suprotno navodima u reviziji prvostupanjski sud ocijenio je sve pravno relevantne okolnosti i, sukladno iznijetim činjenicama i predloženim i provedenim dokazima, na temelju ocjene tih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka donio svoju odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva jer tužiteljica i nije dobila otkaz ugovora o radu, a isto tako drugostupanjski sud je pravilno na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio sve žalbene razloge.
15. Dio revizijskih navoda kojima se komentira ocjena provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima, u suštini predstavljaju prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih razloga po odredbi čl. 385. ZPP revizija se ne može izjaviti.
16. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.
17. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP i tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio nužan za vođenje parnice.
Zagreb, 17. studenoga 2022.
Predsjednik vijeća:
Branko Medančić, v.r.
