P-3919/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv.Križ, Dračevac

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Draganu Ramljaku, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja I. O., vlasnika obrta" C. bar Koko" iz S., Z. F. 7, OIB: .. zastupanog po punomoćniku

Bepu Marušiću,odvjetniku u Splitu protiv tuženika E. & S. – L.

d.o.o. Z., Z. 4, OIB: … zastupan po punomoćnicima iz

odvjetničkog društva "Mađarić & Lui", Z. Z. 4, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 06. listopada 2022 u nazočnosti punomoćnika tužitelja B. M. odvjetnika u S. te punomoćnika tuženika T. Č.,

odvjetnice u S., na ročištu za objavu 17 studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1.Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o operativnom leasingu br. 22797/07 u dijelu koji se odnosi na promjenjivost ugovorene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tužene, pa stoga navedeni članak ne proizvodi nikakve pravne učinke na ugovorne strane, te se ima primijeniti ugovorna kamata koja se obračunava i usklađuje prema indeksu LIBOR.

2.Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o operativnom leasingu br. 22797/07, a u djelu koji se odnosi na tzv "valutnu klauzulu" odnosno u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju CHF važećem na dan dospijeća pa stoga navedeni članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za stranke.

3.Nalaže se tuženoj da s osnova razlike prouzročene valutnom klauzulom isplati tužitelju iznos od 45.934,48 kn koja na označeni novčani iznos teče od dana presuđenja pa do konačne isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koja kamata teče od presuđenja do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

4.Nalaže se tuženiku da s osnova nepravilno obračunatog PDV-a isplati novčani iznos od 324,59CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, a na koji novčani iznos teče zakonska zatezna kamata po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3postotna poena, a koja kamata teče od presuđenja do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.250,00 kn/829,52 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 17. studenoga 2022 pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 12. lipnja 2019 je naveo:

Predmet ugovora o operativnom leasingu je kunska protuvrijednost iznosa od 42.417,49 po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita za CHF, time da je rok otplate kredita 60 mjeseci (5 godina) uz ugovorenu kamatnu stopu sukladno prema indeksu LIBOR:

Svoje obveze iz Ugovora o operativnom leasingu tužitelj je sve uredno podmirio. Međutim u odnosu na ugovornu kamatnu stopu nakon sklapanja Ugovora tužena je u nekoliko navrata mijenjala kamatnu stopu bez da bi prethodno o istome pregovarala s tužiteljem već je samoincijativno mijenjala kamatne stope u svoju korist. Opisanim postupanjem tužene tužitelj je oštećen obzirom da je radi promjenjivih kamatnih stopa uplatio više nego je prvotno ugovoreno, a što će biti vidljivo iz financijskog vještačenja putem vještaka sa liste Županijskog suda u S.. Člankom V Ugovora propisano je da se kredit otplaćuje u 60 mjesečnih anuiteta i to u mjesečnom iznosu anuiteta od po 662,38 CHF time da prvi anuitet dosipjeva po isporuci objekta leasinga i to u kunskoj protuvrijednosti i to po prodajnom tečaju tužene za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen tužitelju po isporuci objekta leasinga.

Nadalje tužitelju je nastala šteta zbog tzv. valutne klauzule a koja šteta predstavlja razliku između izračuna povrata kredita za navedeno razdoblje i to kada bi isti iznos bio "pušten" u kunama uz iste uvjete otplate,jer je kredit bio ugovoren bez valutne klauzule dok je kamata po kreditu bila nepromjenjiva do usklađenja kamatne stope, a nakon toga se mijenja sukladno promjeni LIBOR-a.

Opisanim postupanjem tužene tužitelj je oštećen obzirom da je radi promjenjivih kamatnih stopa uplatio više nego je prvotno bilo ugovoreno a što će biti razvidno iz financijskog vještačenja.

Prilikom ugovaranja kredita tužena ni na koji način nije informirala ni objasnila tužitelju što znači promjenjiva kamatna stopa nit ga je obavijestila o valuti CHF i rizicima ugovaranja , naprotiv tužena je tužitelju jedino omogućila ugovaranje u valuti CHF:

Sam ugovor o kreditu nema navedene razloge niti su vidljivi kriteriji po kojima bi tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem mogao predvidjeti ekonomske posljedice.

Da je tužena postupila na gore opisani način tužitelj zasigurno ne bi pristao na sklapanje takvog pravnog posla.

ugovor o kreditu sadrži standardne odredbe ili odredbe o visini redovne kamate odnosno same cijene novca koje je tužitelj primio do tužene kao kreditora nisu ni jasne vidljive niti uočljive. Također nije sporno da je tužena sve, pa tako i odredbe o visini kamatne stope kao dio svog standardnog ugovora sastavila unaprijed te o njima nije pregovarala s tužiteljem kao korisnikom.

Iz sadržaja predmetnog ugovora izvjesno je unošenje u isti potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope pa se rad o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije mogao biti razumljiv, a što dovodi do ništetnosti ugovornih odredbi sukladno rješidbi VSH Revt-240/14.

Budući su odredbe o ugovorenoj kamati u predmetnom ugovoru o kreditu bile nepoštene, to su u smislu odredbe u čl. 81 st. 1 ZPP-a odnosno čl. 102 iste ništetne to je posljedica ništetnosti da je svaka strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju tog ugovora a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a. Naime izvršena konverzija je imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita, ali ne i saniranje nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene, odnosno zaključenjem i potpisivanjem dodatka ugovoru nisu sanirani razlozi koji su bili uzrok ništetnosti ove odredbe, a prema odredbi čl. 326 st. 1 ZOO-a ništetan ugovor ili njegov dio, ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 01. srpnja 2020 je naveo:

Prije upuštanja u raspravljanje tuženik ističe prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti Općinskog suda u S.. Naime, predmetni spor odnosi se na djelatnost tuženika (leasing društvo), a radi se o sporu između pravne osobe i obrtnika. Slijedom navedenog za suđenje u ovom predmetu stvarno je nadležan trgovački sud temeljem čl. 34.b.st.1.t.1. Zakona o parničnom postupku. Osim toga sjedište tuženika je u Z. te je za suđenje opće mjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika, tj. sud u Z., sukladno čl. 46. Zakona o parničnom postupku. Također se ističe da je člankom 9.5 Općih uvjeta Ugovora o leasingu ugovorena nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu pa i s navedenog osnova proizlazi nenadležnost suda u S.. Slijedom navedenog tuženik predlaže da se Općinski sud u S. oglasi nenadležnim te da spis ustupi stvarno i mjesno nadležnom Trgovačkom sudu u Z.. Pod zaštitom prethodno navedenog tuženik daje sljedeći odgovor na tužbu. Tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 09.08.2007. godine sklopili Ugovor o operativnom leasingu br. 22797/07 (u daljnjem tekstu: Ugovor o leasingu), kojim ugovorom se tuženik obvezao za potrebe tužitelja od dobavljača objekta leasinga pribaviti osobno Mercedes-Benz C220 CDI neto nabavne vrijednosti 44.581,08 CHF, i tužitelju omogućiti korištenje objekta leasinga, a tužitelj se obvezao platiti akontaciju u iznosu od 2.229,06 CHF, jamčevinu u iznosu od 8.916,22 CHF i trošak obrade ugovora u iznosu od 445,81 CHF, te za ugovoreno korištenje objekta leasinga plaćati naknadu u vidu mjesečne leasing rate u iznosu od 662,38 CHF, plativo u kunama prema prodajnom tečaju za CHF E. & S. bank d.d.Nesporno je i da

je predmetni Ugovor o leasingu istekao protekom roka na koji je sklopljen te da je tužitelj u cijelosti podmirio svoje dugovanje po predmetnom ugovoru. Međutim u cijelosti je netočna tvrdnja tužitelja da je tuženik “u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu bez da bi o istome pregovarao s tužiteljem“ i da je “samoinicijativno mijenjao kamatnu stopu.“

Tijekom cijelog vremena dok je Ugovor o leasingu bio na snazi kamatna stopa se nije mijenjala te je tužitelj plaćao leasing ratu u ugovorenom neto iznosu od 662,38 CHF. Jedine promjene do kojih je došlo za vrijeme važenja ugovora odnosile su se na promjenu stope poreza na dodanu vrijednosti koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o leasingu iznosila 22%, da bi se potom od 01.08.2009. povećala na 23%, a od 01.03.2012. na 25%. Uslijed povećanja stope PDV-a došlo je i do rasta bruto iznosa rate leasinga sa početnih 808,10 CHF na 814,73 CHF, a potom i na 827,98 CHF, međutim navedene promjene nisu posljedica odluka tuženika ili promjene kamatne stope, već posljedica promjene stope PDV-a. Slijedom navedenog jasno je da tužitelj nema nikakvih potraživanja prema tuženiku s osnova “samoinicijativne promjene kamatne stope“ kako se to navodi u tužbi budući da kamatna stopa tijekom cijelog vremena dok je Ugovor o leasingu bio na snazi nije mijenjana. Tužitelj u nastavku tužbe navodi kako mu je nastala šteta zbog “tzv. Valutne klauzule“ a koja predstavlja razliku između izračuna kredita za navedeno razdoblje i to kada bi isti iznos bio “pušten“ u kunama uz iste uvjete otplate. Tužitelj navodi kako smatra da odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja nepoštenu odredbu po čl. 84. i 99. Zakona o zaštiti potrošača jer tužitelj “kao prosječni potrošač“ ne raspolaže stručnim znanjima kako bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja u valuti CHF te da mu sadržaj odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi “nije bio razumljiv“.Nije točno da je tužitelj predmetni Ugovor o leasingu sklopio kao potrošač te da se na Ugovor primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj se obratio tuženiku radi financiranja nabave osobnog vozila Mercedes-Benz C220 CDI, međutim tužitelj se tuženiku nije obratio kao fizička osoba, već u svojstvu nositelja UGOSTITELJSKO TRGOVAČKOG OBRTA CAFFE BAR K..Ponuda za sklapanje Ugovora o leasingu nije izdana na tužitelja kao fizičku osobu, već na I. O. V.. UGOSTITELJSKO TRGOVAČKI OBRT CAFFE BAR K..U konačnici Ugovor o leasingu sklopljen je između tuženika i I. O. V.. UGOSTITELJSKO TRGOVAČKI OBRT CAFFE BAR K..Zakonom o obrtu (NN 77/1993, 90/1996, 102/1998, 64/2001, 71/2001, 68/2007, 79/2007), koji je bio važeći u vrijeme sklapanja ugovora, obrt je definiran kao “samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu s člankom 2. ovoga Zakona od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu.“Ugovor o leasingu sklopljen je dana 09.08.2007. godine kada je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007) koji u članku 3.st.1. definira pojam “potrošač“ kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.Iz gore navedene definicije pojma “potrošač“ koja je bila važeća u vrijeme sklapanja Ugovora o leasingu vidljivo je da se tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o leasingu nije smatrao potrošačem te da se stoga Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/2007) ne primjenjuje na predmetni ugovor. Naime, tužitelj je predmetni Ugovor o leasingu sklopio kao vlasnik UGOSTITELJSKO TRGOVAČKOG OBRTA CAFFE BAR K., dakle za potrebe obrta u svom vlasništvu. Pošto je svrha obrta obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti, što je sinonim za poslovne djelatnosti, predmetni Ugovor o leasingu sklopljen je za svrhe koje su namijenjene poslovnoj djelatnosti te se na njega, temeljem izričite odredbe čl.3.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007) ne primjenjuje taj Zakon. S obzirom da se na predmetni Ugovor o leasingu ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača sasvim je bespredmetno tužiteljevo pozivanje na odredbe tog Zakona i na sudsku praksu suda iz presuda P- 1401/12 i Pž-7129/13, s obzirom da se navedena sudska praksa temelji upravo na odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Presuda Revt -240/14 nema nikakve veze sa predmetom spora te je nejasno zbog čega se tužitelj na istu poziva .Tužbeni zahtjev tužitelja počiva na premisi ništetnosti odredbe dijela čl. VI. Ugovora, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje leasing obroka u švicarski franak i u dijelu u kojem je navedeno da se leasing usklađuje prema indeksu LIBOR 12-mjesečni, a koja ništetnost, prema historijatu tužbe i stavu tužitelja, proizlazi iz njihove nepoštenosti. Nepoštenost ugovorne odredbe Zakon o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ne poznaje. Nepoštene odredbe postoje kao termin isključivo u Zakonu o zaštiti potrošača, i to u glavi IX. naziva “Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“. Opetovano se ističe, tužitelj nije potrošač, ni u kom smislu i ni po kojoj pozitivno pravnoj normi, što znači da nema primjene Zakona o zaštiti potrošača, odnosno posljedično nema niti pozivanja na nepoštenost odredbe u smislu nepoštenosti odredbe u potrošačkim ugovorima. Čl. 296. st. 1. ZOO propisuje ništetnost onih ugovornih odredbi općih uvjeta ugovora koje prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Međutim odredba čl. VI Ugovora o leasingu za koju tužitelj tvrdi da je ništetna ne nalazi se u općim uvjetima nego u glavnim odredbama ugovora na koje se čl. 296. st.1. ZOO-a ne primjenjuje. Iz svega navedenog je vidljivo da ne postoji ništetnost čl. VI. Ugovora o leasingu na koje tužitelj ukazuje u tužbi, te je stoga tužbeni zahtjev (kako deklaratorni tako i kondemnatorni) u cijelosti pravno neosnovan. Tužitelj u tužbi navodi kako “kao prosječni potrošač“ ne raspolaže stručnim znanjima kako bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja u valuti CHF te da mu “sadržaj odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi “nije bio razumljiv“.Ponovno se ističe da je tužitelj predmetni Ugovor o leasingu sklopio kao obrtnik za potrebe svog obrta, tj. za potrebe obavljanja poslovne djelatnosti, te stoga tužitelj ne uživa zaštitu koja proizlazi iz odredba Zakona o zaštiti potrošača. Prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o leasingu tužitelj je djelovao u okviru svoje profesionalne djelatnosti te je stoga prilikom sklapanja ugovora bio dužan primijeniti pažnju dobrog gospodarstvenika. S obzirom na navedeno tužitelj nipošto ne može isticati kako je on bio “prosječni potrošač“ te kako mu posljedice pojedinih odredbi ugovora nisu bile predvidive ili da mu sadržaj pojedinih odredba nije bio razumljiv. Naime, dobar gospodarstvenik ne pristupa sklapanju ugovora čije odredbe ne razumije ili čiji učinak ne može predvidjeti. Slijedom navedenog tužitelj ne može tvrditi da ga odredbe sklopljenog ugovora ne obvezuju argumentirajući to činjenicom da prilikom sklapanja ugovora nije razumio značaj tih odredbi jer sklapanje ugovora značaj kojeg ne razumije predstavlja propust tužitelja u primjeni dužne pažnje, posljedice kojeg propusta mogu pasti samo na teret tužitelja. Pod zaštitom prethodno navedenog tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja s obzirom da je tužitelj posljednju uplatu u korist tuženika po Ugovoru o leasingu izvršio u studenom 2012. godine te je u odnosu na bilo kakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku vezao uz Ugovor o leasingu nastupila zastara. Temeljem svega izloženog tuženik predlaže da Sud po provedenom postupku odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te da tužitelja obveže da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3.Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ponudu za operativni leaasing, ugovor o leasingu, plan otplate ugovora o leasingu, analiza strukture fakturiranih leasing obroka, pregled salda konti po ugovoru o leasingu, raspored plaćanja po ugovoru o leasingu, opće uvjete ugovora o leasingu, izvadak iz obrtnog registra, nalaz i mišljenje sudskog vještaka M. T.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5.Punomoćnici parničnih stranaka su popisali trošak.

6. Iz ovako provedenog dokaznog postupak među parničnim strankama nije sporno da su stranke dana 09. kolovoza 2007 zaključile ugovor o operativnom leasingu u kunskoj protuvrijednosti od 42.417,49 CHF.

7.Iz ovako provedenog dokaznog postupak među parničnim strankama se ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo potraživati iznos pretplaćen radi promjenjive kamatne stope i razlike u tečaju CHF.

8. Iz ugovora je razvidno da je tužitelj Ugovor sklopio kao vlasnik obrta dok je iz zahtjeva za financiranje razvidno da je tužitelj u istom naveo da je predmet financiranja gospodarsko vozilo i da je svrha predmeta leasinga za potrebe poslovanja. Iz navedenog je razvidno da je tužitelj Ugovor sklopio kao gospodarski subjekt.

9.Odredbama čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/'3, 46/07 i 79/07; dalje ZZP) a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora je propisano da je u smislu tog Zakona potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (toč.1) dok je trgovac svaka osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja (toč 2) Odredbom čl. 1 st. Zakona o obrtu (Narodne novine, broj: 77/93, 90/96, 102/98, 64/01, 71/01, 68/07 i 79/07; dalje: ZO) propisano je da je obrt u smislu tog Zakona samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu s člankom 2. tog Zakona od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu. Obrtnik u smislu tog Zakona je fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz stavka 1. tog Zakona u svoje ime i za svoj račun , a pritom se može koristiti i radom drugih osoba (čl. 1 st. 3 ZO-a) Uzevši u obzir citirane odredbe ovaj sud zaključuje kako tužitelj nije potrošač, odnosno kako tužitelj nije sklopio Ugovor u svojstvu potrošača. Naime uvidom u Ugovor je utvrđeno kako je taj Ugovor sklopio tužitelj kao vlasnik trgovačkog obrta te je Ugovor ovjeren pečatom navedenog obrta čiji je vlasnik tužitelj. Dakle tužitelj je kao primatelj leasinga sklopio Ugovor z svojstvu vlasnika obrta odnosno u ime i za račun obrta zbog čega ovaj sud zaključuje kako je taj Ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve djelatnosti , dok tužitelj nije dokazao suprotno. Drugim riječima tužitelj nije dokazao da je taj Ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti u kojem slučaju bi tužitelj imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st 1 ZZP-a.

10.Slijedom navedenog ugovor kojeg je sklopila fizička osoba, ali u svojstvu obrtnika predstavlja trgovački ugovor u smislu odredbe čl. 14 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05 i 41/08; dalje ZOO) jer je sklopljen u obavljanju djelatnosti koja čine predmet njegovog poslovanja i ne može se smatrati potrošačkim ugovorom.

11.Slijedom navedenog, predmetni ugovor po svojoj naravi predstavlja trgovački ugovor, odnosno tužitelj se u konkretnom slučaju ne može smatrati potrošačem u smislu odredbe čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

Stoga u konkretnom slučaju na tužitelja nema učinak parnični postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

12. Člankom 4.Ugovora određeno je da nabavna vrijednost objekta leasniga iznosi42.417;49 CHF, da su razdoblja plaćanja mjesečna da ukupan broj leasinga obroka iznosi 60 da je dospijeće prvog leasing obroka prvog u slijedećem mjesecu po isporuci objekta leasinga, da jamčevina iznosi 20%.

13.Ugovorom je određeno da su novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora izražene u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći prodajni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate.

14.Odredbom čl. 322 ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske , prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neke u drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

15.Dakle odredbom čl. 22 ZOO-a određen je institut valutne klauzule koji je u hrvatski pravni sustav uveden člankom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 3/94) a koji je stupio na snagu 22. siječnja 1994 te je postala uobičajena praksa da se u sklapanju pravnih poslova (ugovora o kupoprodaji, o zakupu, o najmu, o kreditu, o leasingu) ugovorena cijena izračunava upravo ne temelju tečaja domaće valute u odnosu prema stranoj valuti. Stoga su prema stavu ovog suda dopuštene odredbe članka 4 i 6. Ugovora kojima su stranke ugovorile da se vrijednost objekta leasinga odnosno ukupni iznos naknade kao i iznos mjesečnih rata veže valutnom klauzulom uz švicarski franak. Zato se sa sigurnošću može reći da je ovaj institut apsolutno prepoznati i prihvaćenu našem društvu i kao takav se primjenjuje dugi niz godina.

16.Stoga ovaj sud smatra da za rješenje odnosa između stranaka nije odlučno je li tuženik prije sklapanja Ugovora objasnio tužitelju rizičnost ugovaranja novčane obveze odnosno naknade u odnosu prema stranoj valuti , u konkretnom slučaju u švicarskim francima,jer se institut valutne klauzule primjenjuje dugi niz godina i opće prihvaćen je u našem društvu te je njegova primjena uobičajena praksa prilikom sklapanja pravnih poslova. Osim toga , tužitelj je jednako kao i i tuženik gospodarski subjekt koji obavlja poduzetničku djelatnost te je u pravnom prometu dužan postupati sa povećanom pažnjom odnosno pažnjom dobrog gospodarstvenika. Tužitelj je kao gospodarski subjekt morao biti svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima ili bilo kojoj drugoj stranoj valuti te je pristao na taj rizik. Pritom je bitno istaknuti da ni tuženik kao niti tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora nije mogao znati kako će se kretati tečaj domaće valute u odnosu na bilo koju drugu stranu valutu pa tako i u odnosu na švicarski franak. Iz navedenog razloga sud je odbio dokazni prijedlog stranaka za izvođenjem dokaza saslušanjem tužitelja na okolnost je li tuženik objasnio tužitelju rizičnost i nestabilnost tečaja ugovorene valute i sugerirao mu uzimanje kredita u švicarskim francima kao najpovoljnijeg.

17.Sporne odredbe Ugovora po mišljenju ovog suda nisu dovele do neravnoteže u obvezama stranaka (članak 3. ZOO-a) niti su iste protivne načelu savjesnosti i poštenja (članak 4 ZOO-a).

18.Slijedom navedenog,odredbe Ugovora prema kojima se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, u konkretnom slučaju u švicarskim francima nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.

19.S obzirom da u konkretnom slučaju na tužitelja nema učinak parnični postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. te da u odnosu na tužiteljev zahtjev, zastara nije počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, primjenom odredbe čl. 225. ZOO-a ovaj sud je utvrdio da je predmetna tužba od 27. rujna 2021 podnesena nakon proteka zastarnog roka od pet godina, jer je plaćanje po Ugovoru tužitelj izvršio u razdoblju od 2008 do 2013. Također se ističe da s obzirom na to da se zbog prethodno navedenih razloga na tužitelja ne proteže učinak kolektivne tužbe i s obzirom na odredbe čl. 4 i 4 Ugovora nisu ništetne , tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 42.417,19 na ime preplaćenog iznosa mjesečnih naknada ne bi bio osnovan ni u slučaju da nije nastupila zastara.

20. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

21. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st 1 ZPP- a, a isti troškovi se sastoje od sastava odgovora na tužbu-1.250,00 kn, zastupanja na ročištu od 01.10.2020-1.250,00, sastava podneska od 15.10.2020-1-250,00 kn, sastava podneska od 08.02.2022-1.250,00 kn, pristupa na ročište od 06.10.2022- 1.250,00 kn. odnosno ukupno 6.250,00 kn.

U Splitu, 17. studenoga 2022.

S U D A C

DRAGAN RAMLJAK, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u Splitu u 3 primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis