Posl.br. 18 P-1026/2021-20

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

Stalna služba u Čazmi

Čazma, Trg čazmanskog kaptola 20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sucu Almi Horvatinović, kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice – specijalista Renate Koščević, u pravnoj stvari tužitelja S. Z. iz D. M., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz O.U. J. P., odvjetnicima u B., protiv tuženika O. b. d.d. S., OIB: (ranije S. G. – S. b. d.d.), zastupanog po punomoćnicima iz OD Ž. i p., odvjetnicima u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 06. listopada 2022., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe članka 335 stavak 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu: ZPP) dana 16. studenog 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u točkama 1., 4., 8. i 10. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 47403/06 sklopljenog dana 21.07.2006. između tužitelja S. Z., D. M., OIB: … i prednika tuženika S. G. - S. B. D.D., S., na iznos 14.445,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju prednika tuženika vrijedećem na dan korištenja kredita kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

II. Nalaže se tuženiku O. b. d.d. S., OIB: … da plati tužitelju S. Z. iz D. M., OIB: …, isplati iznos od 14.737,57 kn / 1.956,01 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekućom od plaćanja svakog preplaćenog iznosa do 31.12.2007., a od 01.01.2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve do 31.07.2015., a od 01.08.2015. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, s tim da kamate teku na iznos od:

- 8,14 kn od 01.09.2006.

- 6,19 kn od 29.09.2006.

- 4,66 kn od 31.10.2006.

- 5,82 kn od 28.03.2008.

- 48,41 kn od 31.10.2008.

- 15,34 kn od 28.11.2008.

- 78,37 kn od 30.12.2008.

- 78,51 kn od 30.01.2009.

- 75,16 kn od 02.03.2009.

- 69,36 kn od 01.04.2009.

- 65,97 kn od 30.04.2009.

- 55,90 kn od 29.05.2009.

- 39,41 kn od 30.06.2009.

- 59,52 kn od 30.07.2009.

- 61,98 kn od 27.08.2009.

- 50,56 kn od 30.09.2009.

- 47,49 kn od 29.10.2009.

- 56,92 kn od 30.11.2009.

- 72,76 kn od 30.12.2009.

- 86,60 kn od 29.01.2010.

- 89,89 kn od 26.02.2010.

- 101,32 kn od 31.03.2010.

- 97,51 kn od 30.04.2010.

- 105,13 kn od 31.05.2010.

- 56,20 kn od 04.06.2010.

- 165,92 kn od 30.06.2010.

- 155,65 kn od 30.07.2010.

- 302,08 kn od 31.08.2010.

- 177,39 kn od 04.10.2010.

- 199,86 kn od 29.10.2010.

- 246,21 kn od 30.11.2010.

- 250,90 kn od 30.12.2010.

- 215,46 kn od 31.01.2011.

- 169,04 kn od 01.03.2011.

- 233,67 kn od 02.03.2011.

- 212,44 kn od 31.03.2011.

- 226,00 kn od 03.05.2011.

- 155,33 kn od 23.05.2011.

- 276,12 kn od 31.05.2011.

- 283,08 kn od 01.07.2011.

- 326,32 kn od 01.08.2011.

- 304,12 kn od 31.08.2011.

- 278,30 kn od 30.09.2011.

- 275,42 kn od 31.10.2011.

- 281,60 kn od 01.12.2011.

- 515,53 kn od 23.12.2011.

- 334,47 kn od 27.12.2011.

- 290,23 kn od 30.12.2011.

- 415,25 kn od 01.02.2012.

- 447,07 kn od 02.03.2012.

- 299,94 kn od 30.03.2012.

- 130,65 kn od 02.04.2012.

- 295,81 kn od 30.04.2012.

- 135,43 kn od 02.05.2012.

- 433,47 kn od 31.05.2012.

- 5.267,69 kn od 28.06.2012., sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom u dijelu u kojem je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 5.896,09 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekućom od plaćanja svakog preplaćenog iznosa do 31.12.2007., a od 01.01.2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve do 31.07.2015., a od 01.08.2015. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, s tim da kamate teku na iznos od:

- 94,18 kn od 28.03.2007.

- 90,56 kn od 30.04.2007.

- 92,74 kn od 30.05.2007.

- 88,84 kn od 29.06.2007.

- 91,17 kn od 30.07.2007.

- 90,24 kn od 29.08.2007.

- 86,61 kn od 01.10.2007.

- 88,56 kn od 02.11.2007.

- 84,71 kn od 30.11.2007.

- 86,89 kn od 31.12.2007.

- 85,96 kn od 30.01.2008.

- 79,51 kn od 28.02.2008.

- 84,11 kn od 28.03.2008.

- 80,62 kn od 29.04.2008.

- 82,16 kn od 30.05.2008.

- 78,81 kn od 30.06.2008.

- 80,44 kn od 31.07.2008.

- 79,42 kn od 02.09.2008.

- 76,03 kn od 01.10.2008.

- 77,51 kn od 31.10.2008.

- 74,21 kn od 28.11.2008.

- 75,56 kn od 30.12.2008.

- 74,40 kn od 30.01.2009.

- 66,50 kn od 02.03.2009.

- 72,54 kn od 01.04.2009.

- 84,25 kn od 30.04.2009.

- 146,94 kn od 29.05.2009.

- 140,39 kn od 30.06.2009.

- 142,86 kn od 30.07.2009.

- 140,77 kn od 27.08.2009.

- 134,12 kn od 30.09.2009.

- 136,12 kn od 29.10.2009.

- 129,81 kn od 30.11.2009.

- 131,80 kn od 30.12.2009.

- 129,48 kn od 29.01.2010.

- 114,94 kn od 26.02.2010.

- 124,84 kn od 31.03.2010.

- 118,24 kn od 30.04.2010.

- 120,01 kn od 04.06.2010.

- 113,83 kn od 30.06.2010.

- 114,90 kn od 30.07.2010.

- 112,62 kn od 31.08.2010.

- 106,58 kn od 04.10.2010.

- 107,51 kn od 29.10.2010.

- 101,57 kn od 30.11.2010.

- 102,31 kn od 30.12.2010.

- 99,71 kn od 31.01.2011.

- 87,59 kn od 02.03.2011.

- 94,18 kn od 31.03.2011.

- 88,52 kn od 23.05.2011.

- 88,66 kn od 31.05.2011.

- 83,08 kn od 01.07.2011.

- 82,99 kn od 01.08.2011.

- 80,11 kn od 31.08.2011.

- 74,77 kn od 30.09.2011.

- 74,21 kn od 31.10.2011.

- 69,01 kn od 01.12.2011.

- 68,22 kn od 30.12.2011.

- 65,20 kn od 01.02.2012.

- 58,10 kn od 02.03.2012.

- 58,98 kn od 30.03.2012.

- 53,97 kn od 30.04.2012.

- 52,62 kn od 31.05.2012.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 6.626,25 kn / 879,45 eur[1] zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 16. studenog 2022. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako su tužitelj i prednik tuženika S. G.-S. b. sklopili dana 21.07.2006. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 47403/06, za iznos od 14.445,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju prednika tuženika vrijedećem na dan korištenja kredita kako je to navedeno u članku 1. istoga Ugovora o kreditu. Otplata kredita ugovorena je u 84 mjesečna anuiteta. Ugovorom o kreditu ugovorena je redovna kamata od 5,15% te dospijeće anuiteta na naplatu desetog dana u kalendarskom mjesecu. Kredit je isplaćen dana 26.07.2006. godine u iznosu od 14.445,19 CHF, što preračunato u kune na dan isplate kredita, odnosno na dan 26.07.2006. godine, primjenom prodajnog tečaja važećeg na isti dan (4,644200 kn/1 CHF), iznosi 67.086,13 kn. Prvi anuitet dospio je na naplatu 10.09.2006., a zadnji je dospijevao 10.08.2013. Ugovorom o kreditu predviđena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatom po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan plaćanja, kako je to navedeno u članku 8. Ugovora o kreditu. Tužitelj je kredit vratio u cijelosti. U navedeni ugovor o kreditu između tužitelja i prednika tuženika (članak 4. i čl. 10. Ugovora o kreditu), prednik tuženika je uvrstio odredbe o kamatnoj stopi koja je tijekom otplate kredita promjenjiva, a koja se utvrđuje Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom prednika tuženika, odnosno koja je promjenjiva je temeljem jednostrane odluke prednika tuženika. Prilikom sklapanja ugovora o takvim se ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao mogućnost na takve odredbe utjecati. Navedene odredbe imale su za posljedicu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da cijena (kamate) kredita kao bitan sastojak ugovora za tužitelja nije precizno određena niti odrediva, a zbog nedostatka egzaktnih parametara za njezino određivanje. Stoga su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene, te time i ništetne sukladno čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Ništetnost takvih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena je pravomoćnim presudama i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o osnovanosti ove tužbe postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. Prema navedenoj presudi VTS-a potvrđena je presuda TS u Zagrebu broj P-1401/12 u dijelu točki 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke kojom je utvrđeno da je među ostalim i prednik tuženika u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. počinio povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, a koja povreda traje i dalje, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prednika tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je stoga ništetna. Ista presuda potvrđena je i odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt- 249/14-02 od 09.04.2015. Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu prednik tuženika je svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti. Prednik tuženika nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Niti o toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo već je prednik tuženika odredbu unaprijed formulirao te tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem prednik tuženika je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su odredbe o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne (članak 1. i 8. Ugovora o kreditu). Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF potvrđena je pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa tako o osnovanosti ovih navoda postoji pravomoćna presuda TS u Zagrebu, br. P-1401/2012 od 04.07.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena presudom VTS-a RH broj 6632/17-10 od 14.06.2018. Navedenom presudom VTS-a broj 6632/17-10 potvrđena je presuda TS u Zagrebu broj 1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točki 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke kojim je utvrđeno da je među ostalim i prednik tuženika u razdoblju od 01.10.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uvrštenjem u ugovore o kreditima nepoštenih i ništetnih odredbi kojima je ugovoreno da je glavnica kredita vezana za valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te da je navedeno za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao predniku tuženika uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli definitivno i potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Tužitelj je prije podnošenja tužbe zatražio izradu nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke na okolnost postojanje preplate uslijed ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Iz priloženog nalaza i mišljenja proizlazi da preplata uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 5.951,99 kn, a uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iznosi 19.993,11 kn, koje iznose

tužitelj stoga potražuje od tuženika zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od svake uplate kojom je izvršena preplata. Podneskom od 09. svibnja 2022. tužitelj je naveo kako je u tužbi pod točkom 2. tužbenog zahtjeva omaškom naveo da potražuje iznos od 19.993,11 kn koji sukladno preliminarnom nalazu i mišljenju predstavlja ukupan iznos potraživanja po obje osnove (kamata i valuta CHF), međutim trebao je navesti da potražuje iznos od 14.487,79 kn koji se odnosi na preplatu s osnove promjene tečaja valute u CHF, a koji iznos uostalom i čini zbroj svih pojedinačnih iznosa potraživanja navedenih u toj točki tužbenog zahtjeva.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako Tužba je u cijelosti neosnovana, slijedom čega tuženik u zakonskom roku daje odgovor na tužbu i predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev u skladu sa navodima iz ovog odgovora. Nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 47403/06. Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 1.12.2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana Tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dakle, VSRH je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara. Zastarni rokovi protekli su unatoč podnošenju tužbe u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa – Parnici Potrošač. Naime, tuženik ne osporava činjenicu da je presudom Vrhovnog suda RH broj Rev 2245/17 od 20.3.2018. ovaj suda zauzeo stajalište kako je podnošenjem tužbe u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa od strane Udruge Potrošač (dalje: „Parnica Potrošač“) prekinut tijek zastare tražbina svih potrošača čija su prava i interesi bili predmetom zaštite u ovoj parnici. Prema stajalištu iznesenom u istoj presudi Vrhovnog suda RH zastarni rokovi počeli su ponovno teći pravomoćnim okončanjem Parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. (u odnosu na promjenjivost kamatne stope), odnosno presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. (u odnosu na vezanost glavnice kredita za CHF valutnu klauzulu). Tužitelj je tužbu podnio 17.6.2019., odnosno nakon proteka zastarnog roka od 5 godina (ukoliko se uzme da se na tražbine tužitelja primjenjuje opći zastari rok), odnosno 3 godine (ukoliko se uzme da se na tražbine tužitelja primjenjuje zastarni rok za anuitete, odnosno naknadu štete) računajući od datuma pravomoćnog okončanja Parnice Potrošač (13.6.2014.) kada su zastarni rokovi za utuženje počeli teći iznova. Slijedom navedenog, kako je u trenutku podnošenja tužbe od strane tužitelja istekao petogodišnji i trogodišnji zastarni rok (bar u pogledu tražbina koje tužitelj zahtijeva po osnovi navodno preplaćenih kamata) tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu tražbina utuženih u ovom postupku, pa tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Međutim, unatoč postojanju očitih razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja zbog nastupa zastare, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj

kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Tuženik upućuje i na presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 9. siječnja 2018. Predmetnom je presudom drugostupanjski sud prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29. prosinca 2017. Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da „…ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit…„ Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati kao nejasne i nerazumljive a priori. U konkretnom je predmetu stoga, potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. Kao što je tuženik već detaljno elaborirao, Presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: „ZZP“). Da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz sljedećih okolnosti. Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke –jasna i lako uočljiva odredba. Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Pored toga, tužitelj je potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Ugovorom o kreditu jasno je propisano da: „Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora.“ Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za

tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena

poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno

načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz

kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza

jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. U odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika. U odnosu na promjenjivost kamatne stope, tuženik ističe da ista nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u Parnici Potrošač. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja iz Presude VTS-a donesenih u Parnici Potrošač i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana primjenjivost kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kada bi utvrđenja iz Presude Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Tužitelj pogrešno smatra da se može naprosto pozivati na pravna utvrđenja iz Presude VTS-a bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno tome, tužitelj je dužan u ugovornom odnosu nje i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva; te naposljetku da odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora. Naime, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na ZZP, tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15; dalje: „ZPK“). Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Nadalje, Ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Dapače, ugovorne strane izrijekom su ugovorile (točnije tužitelj je potvrdio) sljedeće: „…Na odnose koji nisu regulirani ovim Ugovorom primjenjivat će se odgovarajuće odredbe važećih zakona te akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Prihvat primjene navedenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune.“ Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom toga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljale su: odredbe samih Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene; interni akti tuženika; te sve ostale isprave i podnesci tuženika. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Slijedom gornjih navoda, te s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora na tužbu. Međutim, tuženik će se u nastavku uzgredno osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Kriterij za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a za koje je prethodno utvrđeno da su ili nejasne ili neuočljive ili nerazumljive je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni to u ovom slučaju nije ispunjeno. Da bi to bolje objasnio, tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana, određen je Općim uvjetima poslovanja Banke gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o „tržišnim uvjetima". Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara:

- Visina kamatnih stopa (cijena) koju tuženik plaća na izvore sredstava (kamatne stope

na depozite građana), Visinu kamatnih stopa koje tuženik plaća na izvore sredstava na međunarodnom tržištu kapitala (izravno povezano sa promjenama vrijednosti referentnih kamatnih stopa odnosno indeksom CDS - Credit Deafult Swaps – a o čemu podrobnije niže u ovom podnesku). Tuženik smatra potrebnim, protumačiti samo značenje CDS-a i njegovog utjecaja na povećanje kamata, odnosno troškova kredita tužitelja. Naime, tijekom 2008. godine troškovi pribavljanja sredstava banaka su ekstremno rasli kao posljedica nastale ekonomske krize. Naime, tuženik kao banka je dužan primjenjivati Odluku Hrvatske narodne banke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku. Temeljem ove Odluke banke su dužne održavati valutnu usklađenost obveza i tražbina, te bankama nije dopušteno, izvan propisanih mjera, obveze preuzimati u jednoj valuti, a tražbine ugovarati u drugoj valuti. Stoga je tuženik tijekom cijelog razdoblja plasmana kredita u CHF bio dužan održavati odnos danih kredita u CHF s izvorima u CHF. Obzirom na ekstreman porast tečaja CHF u narednom periodu nakon sklapanja Ugovora o kreditu došlo je i to velikog povećanja troškova pribavljanja sredstava za tuženika. Pored toga, treba napomenuti da su se u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDPa i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava, što je utjecalo na povećanje državne premije rizika (Credit Deafult Swaps - CDS, spreadovi na državne obveznice - razlika između kupovne i prodajne cijene na FOREX tržištu obično se naziva „spread“; a na Forex tržištu valuta jedne zemlje se razmjenjuje za valute drugih zemalja, istovremeno kupujući jednu valutu a prodajući drugu). Tako se primjerice petogodišnji CDS s razina od ispod 1% s kraja ljeta 2008. popeo na razine i blizu 6% već u ožujku 2009. godine. Ovakav rast premije rizika ima je značajan utjecaj na rast troškova zaduživanja tuženika. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti.

Zbog ovih razloga, bez obzira na pad LIBOR-a tuženik nije mogao umanjiti kamatnu stopu jer je parametar troška pribavljanja sredstava izuzetno narastao. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, stav tuženika podržao je i Visoki trgovački sud RH u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993. ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske – promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju unaprijed provedenog financijskog vještačenja od strane tužitelja, budući da vještačenje kao način dokazivanja spornih činjenica može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi sadržanih u odredbam 1, 4, 8 i 10 Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju sa prijenosom prava vlasništva broj 47403/06 od 21. srpnja 2006., zahtjev za isplatom iznosa od 14.487,79 kn uvećano za zatezne kamate na ime preplaćenih iznosa uzrokovanih rastom valute švicarski franak u odnosu na kunu te zahtjev za isplatu iznosa od 5.591,99 kn na ime preplaćenih iznosa uzrokovanih promjenom kamatne stope, a temeljem zaključenog ugovora o kreditu broj 47403/06.

4. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka tužbeni zahtjev podneskom od 09. svibnja 2022. na način da tužitelj od tuženika potražuje iznos od 14.737,57 kn na ime promjene tečaja te 5.896,09 kn na ime promjene kamatne stope, sve uvećano za pripadajuće zatezne kamate kako je navedeno u podnesku.

5. Među strankama nije sporno da su dana 21. srpnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 47403/06, kojim je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit za kupnju novog motornog vozila u iznosu od 14.445,19 CHF i redovnu kamatu od 5,15 % godišnje, promjenjivu, na rok otplate od 84 mjesečne rate i to u 83 jednake mjesečne rate u iznosu od 206,14 CHF i jedne preostale rate u iznosu od 206,58 CHF, anuiteti se plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu ugovora na dan ispunjenja obveze.

6. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva te prigovor zastare.

7. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 47403/06 od 21. srpnja 2006. (list 9-14), izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 47403/06 (list 15-17), otplatni plan od 29. travnja 2021. (list 18-21), obavijest o promjeni kamatne stope (list 22-23), promet po kreditu (list 24-37), pregled kretanja CDS-a u razdoblju od 2005. do 2016. (list 55).

8. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (list 235).

9. Izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku M. M. dipl. ing. (M. d.o.o.) (list 210-220).

10. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 ZPP.

11. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

12. Iz Ugovora o kreditu broj 47403/06, proizlazi kako je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit za kupnju novog motornog vozila u iznosu od 14.445,19 CHF i redovnu kamatu od 5,15 % godišnje, promjenjivu, na rok otplate od 84 mjesečne rate i to u 83 jednake mjesečne rate u iznosu od 206,14 CHF i jedne preostale rate u iznosu od 206,58 CHF, anuiteti se plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu ugovora na dan ispunjenja obveze.

13. Iz izračuna EKS-a i otplatnog plana za ugovor broj 47403/06 proizlazi kako je redovna rata kredita trebala iznositi 206,14 CHF, dok je jedino zadnja rata kredita trebala iznositi 206,58 CHF.

14. Iz prometa po kreditu za razdoblje od 01. srpnja 2006. do 30. studenog 2018. vidljiva je dinamika troškova, kretanja kamate i uplata rata kredita.

15. Iz obavijesti o promjeni kamatne stope proizlazi kako je tuženik obavijestio tužitelja dana 05. ožujka 2007. kako se mijenja visina kamatne stope po njegovom kreditu i iznosi 6,90 % od 01. veljače 2007., a iz obavijesti o promjeni kamatne stope proizlazi kako je tuženik obavijestio tužitelja dana 07. svibnja 2009. kako se mijenja visina kamatne stope po njegovom kreditu i iznosi 8,90 % od 04. svibnja 2009.

16. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka M. M., (M. d.o.o.) proizlazi da je vještačenjem utvrđeno kako je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu za kupnju vozila br. 47403/06 od 21. srpnja 2006., u iznosu od 14.445,19 CHF. Početna kamatna stopa je iznosila 5,15%. Anuitet je ugovoren u iznosu od 206,14 CHF. U nalazu je izračunata razlika više plaćenih iznosa zbog promijene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj CHF na dan isplate kredita 26. srpnja 2006. (4,644200) te razlika zbog promijene kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu. U razdoblju od rujna mjeseca 2006. godine do otplate kredita u lipnju 2012. ukupna razlika zbog promijene kamatne stope iznosi 5.896,09 kn. U razdoblju od rujna mjeseca 2006. do otplate kredita u lipnju 2012. ukupna prebijena razlika zbog promjene tečaja CHF iznosi 14.121,19 kn. Ukupna isključivo pozitivna razlika zbog promjene tečaja CHF iznosi 14.737,57 kn.

17. Tužiteljica, saslušana kao stranka u postupku iskazala je kako misli da je bila klijentica S. b. u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, ali ne sjeća se točno, sjeća se da je digla kredit u toj banci jer su tamo bili najpovoljniji uvjeti, a iznenada se našla u teškoj situaciji, trebala je hitno novo vozilo radi sigurnosti te je uzela novo i najjeftinije vozilo koje je tada bilo na tržištu. U banci joj nisu nudili kredit u nekoj drugoj valuti, prezentirali su samo švicarce, ona je vjerovala da je to tako. Po zanimanju je konobar, ali tada u vrijeme sklapanja kredita je radila kao zaštitar. Sjeća se da je tada bila najpovoljnija kamata u švicarcima, ali se ne sjeća više točno kolika je bila. Zna da pojam promjenjiva kamatna stopa znači da se kamata može mijenjati, ali ne zna kako, ni na temelju čega, niti su joj to u banci objašnjavali, kao ni pojam valutne klauzule za koji ne zna što znači. Nije pročitala ugovor prije potpisivanja, djelatnica banke joj je samo listala ugovor i pokazivala gdje da potpiše, nije išla kod javnog bilježnika na solemnizaciju, sve je bilo gotovo u banci taj dan. Rata joj je u početku bila otprilike 900 kn, a kasnije je porasla na 1500 kn, to nije mogla plaćati i morala je prebiti kredit. Da je znala koliko će rata porasti nikad ne bi digla taj kredit. Zvala je banku i pitala zašto rata toliko raste, oni su joj samo rekli da je to tako i da je potpisala ugovor. Njoj su skidali iznos kredita od plaće, ali je razliku iznosa kako je rata rasla uplaćivala u Fini. Misli da su joj slali obavijesti iz banke o promjeni kamatne stope. Na poseban upit z.pun. tuženika navela je da se interesirala za druge ponude, ali kao što je rekla ponuda S. banke za kredit joj je bila najpovoljnija. Ugovor nije čitala te ne može reći da je razumjela odredbe ugovora. Nije bila svjesna rizika sklapanja ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Nije čitala obavijesti banke o promjeni kamatne stope.

18. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8 ZPP.

19. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

20. Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka, budući je isti dan stručno i argumentirano, vještak je pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, te su isti u skladu sa pravilima struke. Stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

21. Tuženik je predložio sudu na ročištu dana 06. listopada da se uzme u obzir izračun vještaka koji uključuje negativne razlike. Sud nije usvojio prijedlog tuženika budući, iako u ugovorima s valutnom klauzulom vezanom uz CHF postoje periodi kada je tečaj padao u odnosu na početno ugovoreni, za istaknuti je kako potrošač plaćanjem po nižem tečaju i nadalje nije stjecatelj, već je to kreditor, pa nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove. Tražbina kredita s osnova nižeg tečaja je u zastari. Naime, učinak prijeboja nastaje onog trenutka kada su ispunjene pretpostavke za nastanak istoga, odnosno kada su iste međusobno suprotstavljene/konfrontirane. Potencijalna tražbina kreditora s osnova nižeg tečaja suprotstavljena je tražbini potrošača tek pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14.6.2018. jer je istom tečaj anuliran na početno ugovoreni kao jedini relevantan među strankama, prema postojećoj praksi. Do tada, obzirom na to da niži tečaj datira iz perioda ugovaranja kredita prije 2007/08, nastupila je zastara potraživanja i prijeboj ne nastaje. To stoga što je zastara na tražbinu kreditora s osnova nižeg tečaja cijelo vrijeme tekla do donošenja kolektivne presude i kasnije, pa ona nije za kreditore prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu jer su kreditori tamo pasivno legitimirani i ne uživaju benefite podnošenja tužbe i prekida zastarijevanja, dok to pravo pripada samo potrošačima u čiju korist i za čiji interes je tužba podnesena. Osim toga, za nepoštenosti navedene odredbe odgovorni su isključivo kreditori, pa isti ne mogu imati nikakve benefite uslijed svojeg nepoštenog postupanja i ugovaranja sporne odredbe. Čak ako bi se uzelo u obzir da je kreditor naplatio dospjeli anuitet u manjem iznosu nego je trebao, svi dospjeli anuiteti zastarijevaju nakon tri godine, pa je i u tome smislu nastupila zastara potraživanja razlike tečaja za kreditora. Tuženik nije stavio prigovor radi prebijanja, niti protutužbeni zahtjev uperen na sporne potplate, a sud to nije u obvezi po službenoj dužnosti prebijati, niti to smije samoinicijativno prebijati jer je vezan granicama postavljenih zahtjeva stranaka. Ako takvog zahtjeva od strane kreditora nema, u vidu protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja, nema niti obveze suda isto uvažavati. Osim toga, prijeboj se ne može vršiti jednostavnim odbijanjem preplata i manjih naplata u mjesečnim anuitetima, već se moraju primijeniti pravila uračunavanja kod ispunjenja, što u predmetnom slučaju znači da se prvo moraju obračunati zatezne kamate na svaku potrošačevu preplatu u mjesečnom anuitetu (kreditori su nepošteni stjecatelji!), počev od dana uplate do dana izrade nalaza, te potom od dobivenih iznosa odbijati eventualnu protutražbinu s osnova manje naplate.

22. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju stvari.

23. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovor o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 01. listopada 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81, 82 i 90, a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96 i 97 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. je odbio revizije I-VII- tuženika kao neosnovane.

24. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl.502.c ZPP, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106 st.1 Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt- 249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

26. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-8 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

27. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

28. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

29. VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dodatno, Ustavni sud odbio je 3. veljače 2021. sve ustavne tužbe banaka protiv revizije Vrhovnog suda RH kojom je potvrđena pravomoćna presuda P-1401/12.

30. Sukladno odredbi čl.81 st.1 ZZP (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl.81 st.2 ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

31. Sukladno odredbi čl.269 st.2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. 32. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, ništetne.

33. Navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81 st. 1 ZZP.

34. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. 35. Tužitelju nisu objašnjeni razlozi ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, o tome se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe i iskoristi neke od navedenih solucija ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247 ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4 ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

36. Sukladno odredbi čl.323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate prilikom kredita zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl.1111 st.1 ZOO, a sud je iz gore navedenih razloga utvrdio ništetnim odredbe sadržane u točkama 1, 4, 8 i 10 predmetnog Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 47403/06.

37. Glede istaknutog prigovora zastare, isti je djelomično osnovan. Sud je primijenio odredbu članka 225 ZOO. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241 ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014., odnosno zastara nastupa 14. lipnja 2019. u odnosu na potraživanja preplata po promjenjivoj kamatnoj stopi. Pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Pojednostavljeno, to znači da se sve tužbe na temelju kolektivne presude u slučaju franak moraju podnijeti najkasnije do 14. lipnja 2023. kako bi tražili sav preplaćeni tečaj i pripadajuće zatezne kamate, dok više ne mogu tražiti preplaćene kamate, jer su taj dio tužbenog zahtijeva morali podnijeti najkasnije do 13. lipnja 2019. Budući je tužitelj podnio tužbu u ovom predmetu dana 29. studenog 2021. njegovo potraživanje iz toč. 3 u iznosu od 5.896,09 kn uvećano za zatezne kamate po osnovi promjene kamatne stope jest u zastari te je sud u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja, dok u preostalom dijelu potraživanje tužitelja nije u zastari.

38. U smislu odredbe članka 502c ZPP sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u bitnom je izrazio stajalište kako ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

39. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik Ugovorom o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 47403/06, koji je zaključio sa tužiteljem dana 21. srpnja 2006. povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81, 82 i 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje: ZZP). Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Kada je tužitelj ocijenio da, sa svojim primanjima, može plaćati ratu koju joj je službenik tuženika izračunao došlo je do zaključenja takvog ugovora. Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111 ZOO). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115 ZOO). Iako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu proglašene ništetnima u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, one nisu bile valjane od samog ugovaranja i ne proizvode valjani pravni učinak. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29 ZOO. 40. Slijedom navedenog sud je djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu i presudio je kao u toč. I., II. i III. izreke ove presude.

41. Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su ugovorne odredbe iz članka 1, 4, 8 i 10 Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka na način na koji je koncipirana suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, te je ništetna u smislu odredbe članka 322 stavak 1 ZOO jer je protivna prisilnim propisima i moralu društva slijedom čega u smislu članka 323 stavak 1 istog zakona je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ove ništetne ugovorne odredbe.

42. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154 u vezi čl. 155 ZPP.

43. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 11.000,00 kn, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate. Sud je tužitelju kao nužan i opravdan priznao trošak u iznosu od 10.687,50 kn, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn, sastava podneska od 18. siječnja 2022. u iznosu od 1.000,00 kn, sastava podneska od 07. ožujka 2022. u iznosu od 250,00 kn, trošak zastupanja na ročištu dana 07. ožujka 2022. u iznosu od 1.000,00 kn, sastava podneska od 09. svibnja 2022. u iznosu od 1.000,00 kn, trošak zastupanja na ročištu dana 06. listopada 2022. u iznosu od 1.000,00 kn, kao i trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 500,00 kn, sve uvećano za pripadajući PDV, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa), troška vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn te pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 1.000,00 kn, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, dalje u tekstu ZSP). Sud tužitelju nije priznao trošak pribave dokumentacije-obraćanja tuženiku u iznosu od 312,50 kn sa PDV, budući isti nije nastao u okviru ovog postupka. Sukladno uspjehu tužitelja u sporu u omjeru od 81%, te uspjehu tuženika u sporu u omjeru od 19%, kada se od uspjeha tuženika oduzme uspjeh tužitelja sukladno čl. 154 st.2 ZPP tužitelj ima pravo na 62% utvrđenog parničnog troška, odnosno na iznos od 6.626,25 kn, sve kako je navedeno u toč. IV izreke ove presude. Uspjeh tužitelja u sporu ocijenjen je prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a vodeći računa i o tome da je uspio sa dokazivanjem i u pogledu osnove zahtjeva, sve sukladno čl. 154 ZPP.

44. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

45. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Čazmi, 16. studenog 2022.

Sutkinja:

Alma Horvatinović v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.