REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2916/2017-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PK, vlasnika obrta [obrt] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika VB Leasing d.o.o. iz Zagreba, Horvatova 82, OIB: 55525619967, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Knezović&Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-286/17-2 od 26. travnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-303/2016-33 od 30. studenoga 2016., u sjednici održanoj 16. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja PK.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I/ Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 92.154,09 kn sa zateznom kamatom počevši od 03. prosinca 2007. god. do 31. prosinca 2007. god. po stopi iz članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. god. pa do 31. srpnja 2015. god. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. god. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 12.235,47 kn sa zateznom kamatom počevši od 29. studenog 2016. god. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem isti zahtijeva preostali iznos od 593.174,01 kn sa zateznom kamatom do 31. prosinca 2007. god. po stopi iz članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. god. pa do 31. srpnja 2015. god. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. god. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 171.798,11 kn počevši od 06. srpnja 2005. god.,

- na iznos od 16.955,30 kn počevši od 17. veljače 2006. god.,

- na iznos od 44.338,37 kn počevši od 23. ožujka 2006. god.,

- na iznos od 58.498,52 kn počevši od 21. travnja 2006. god.,

- na iznos od 44.213,01 kn počevši od 30. lipnja 2006. god.,

- na iznos od 12.543,72 kn počevši od 05. srpnja 2006. god.,

- na iznos od 5.000,00 kn počevši od 27. listopada 2006. god.,

- na iznos od 42.623,27 kn počevši od 17. studenog 2006. god.,

- na iznos od 18.595,21 kn počevši od 22. prosinca 2006. god.,

- na iznos od 61.553,92 kn počevši od 25. siječnja 2007. god.,

- na iznos od 58.519,99 kn počevši od 06. lipnja 2007. god., te

- na iznos od 58.534,59 kn počevši od 14. rujna 2007. god., te se odbija i preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 102.598,28 kn sa zateznom kamatom počevši od 29. studenog 2016. god. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 72.155,93 kn u roku 15 dana.

IV/ Odbija se preostali dio zahtjeva tuženika za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 35.416,57 kn."

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se žalba tužitelja PK kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu posl. br. P-303/2016-33 od 30. studenog 2016. u pobijanom dijelu pod stavkom II. i III. izreke.

II. Preinačava se navedena presuda pod stavkom I. izreke i za navedeno sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 92.154,09 kn sa zateznom kamatom počevši od 03. prosinca 2007. god. do 31. prosinca 2007. god. po stopi iz članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. god. pa do 31. srpnja 2015. god. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. god. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 12.235,47 kn sa zateznom kamatom počevši od 29. studenog 2016. god. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.“

III. Tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi trošak žalbenog postupka u iznosu od 3.793,08 kn u roku od 15 dana."

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13. i 89/14. – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se usvoji revizija i preinači drugostupanjska presuda na način da se usvoji žalba tužitelja te dosudi parnični trošak zajedno s troškom revizije, podredno da se predmet vrati na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužitelja je neosnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i to samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno revizijskim navodima tužitelja, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, izreka presude nije u suprotnosti sa stanjem spisa baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

7.1. Pritom treba reći da je drugostupanjski sud odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika pobijanu presudu donio primjenom odredbe čl. 373.a ZPP čime je otklonio nedostatke prvostupanjske presude (koja nije sadržavala razloge o odlučnim činjenicama), pa nije počinjena bitna povreda kako to neosnovano tvrdi tužitelj u reviziji.

7.2. Nadalje, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, koju sadržajno ističe tužitelj, jer je drugostupanjski sud ocijenio one žalbene navode koji su bili odlučni za presuđenje.

7.3. U odnosu na revizijske navode tužitelja u kojima iznosi činjenice, upušta se u ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i iznosi vlastiti zaključak u pogledu dokaza i iznosi vlastite zaključke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, treba reći da takvi navodi predstavljaju činjenične navode koje revizijski sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje njihove osnovanosti jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.4. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koji revident ukazuje u reviziji.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za povrat iznosa kojeg je tužitelj po Ugovoru o financijskom leasingu od 6. lipnja 2005., platio tuženiku u ukupnom iznosu 685.328,10 kn.

9. Drugostupanjski sud je, ocjenjujući da je u postupku suda prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP (jer prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama), koristeći ovlaštenja propisana odredbom čl. 373.a ZPP, utvrdio činjenično stanje i to kako slijedi:

- da tužitelj potražuje iznos 685.328,10 kn s pripadajućom zateznom kamatom koji je isplatio tuženiku temeljem Ugovora o finacijskom leasingu broj 13296 sklopljenog 6. lipnja 2005., a koji je tuženik raskinuo 18. rujna 2007.,

- da je predmet leasinga bio građevinski stroj Komatsu tip PC 210 NLC-7,

- da je ugovor sklopljen na rok od 60 mjeseci, a da se tužitelj ugovorom obvezao iznos financiranja od 129.564,00 EUR platiti u 20 tromjesečnih rata, svaka u iznosu 8.226,33 EUR bruto, a što je vidljivo iz amortizacijskog plana,

- da tužitelj smatra da nije bilo razloga za raskidom ugovora i da se poziva na Opće uvjete tuženika za zaključenje ugovora o financijskom leasingu koji su doneseni za vrijeme trajanja ugovora,

- da prema odredbi čl. 22. Općih uvjeta VBL-a za zaključenje ugovora o financijskom leasingu koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora je bilo propisano da tuženik može u svako doba s trenutačnim učinkom jednostrano raskinuti ugovor pisanom obaviješću upućenom preporučenom pismovnom pošiljkom ako primatelj leasinga, između ostalog, zakasni s plaćanjem dospjele obveze dulje od 30 dana, da u tom slučaju tuženik ima pravo naplatiti od primatelja leasinga nenamireni iznos financiranja, a člankom 26. bila je predviđena mogućnost kupnje vozila po isplati cjelokupnog iznosa financiranja,

- da je za vrijeme trajanja ugovora tuženik donio nove Opće uvjete VBL-a za zaključenje ugovora o financijskom leasingu, te da je člankom 17. tih Općih uvjeta bilo propisano da tuženik može u svako doba s trenutačnim učinkom jednostrano raskinuti ugovor pisanom obaviješću ako je primatelj leasinga dva uzastopna roka u zakašnjenju s plaćanjem naknade, da se smatra da je raskid ugovora nastupio s danom odašiljanja pismene obavijesti o raskidu, a da u slučaju raskida ugovora tuženik ima pravo naplatiti od primatelja leasinga raskidnu vrijednost, a kada je ugovor raskinut primatelj leasinga se odriče zahtjeva za povratom uplaćenog iznosa na ime troškova i naknade za leasing te je dužan dospjele, a neplaćene iznose rate leasinga zajedno sa zateznim kamatama platiti tuženiku, a već plaćena svota predstavlja naknadu i troškove za korištenje predmeta leasinga od dana preuzimanja predmeta leasinga do dana raskida ugovora,

- da iz računa i konto kartice po ugovoru proizlazi da je po računu od 3. travnja 2007. tuženik zadužen za isplatu iznosa 61.197,95 kn s dospijećem 15. travnja 2007., a da je uplata od 55.811,23 kn izvršena 14. rujna 2007., te da po računu od 2. srpnja 2007., s kojom je tuženik zadužen za isplatu iznosa 61.728,15 kn s rokom odspijeća 15. srpnja 2007. tužitelj nije ništa platio, a da je račun namiren kompenzacijom tek 3. prosinca 2007.,

- da nije sporno da je u vrijeme raskida ugovora tužitelj bio 60 dana u zakašnjenju s plaćanjem tromjesečne rate s dospijećem 15. srpnja 2007.

10. Na temelju navedenih utvrđenja drugostupanjski sud je zaključio da tužitelj nema pravo na povrat iznosa koje je platio tuženiku na temelju sklopljenog ugovora, kao i da se na odnos stranaka treba primijeniti čl. 22. Općih uvjeta VBL-a za zaključenje ugovora o financijskom leasingu koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

10.1. Pritom je drugostupanjski sud izrazio shvaćanje da sklopljeni ugovor o financijskom leasingu ima prvenstveno elemente ugovora o najmu, a potom i kupoprodajnog ugovora, da osnovni smisao tzv. financijskog leasinga nije prijenos prava vlasništva vozila, već najam koji korisniku leasinga omogućuje da vozilo koristi, a da za to plaća određenu naknadu i da po isteku ugovora vozilo može kupiti po simboličnoj cijeni.

10.2. Stoga je, drugostupanjski sud zaključio da se ne može prihvatiti stav prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo potraživati ono što je temeljem ugovora isplatio (i to za dio koji nije u zastari), s obzirom da je to bila protučinidba za korištenje stroja, koji je tužitelj nesporno koristio.

10.3. Zbog navedenog je, drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, te preinačio istu presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na način da je odbio i u tom dijelu tužbeni zahtjev sve pozivom na odredbu čl. 373.a ZPP, pri tom ocjenjujući da zbog ovog razloga nije posebno ocjenjivan stav prvostupanjskog suda u djelomičnoj zastari potraživanja.

10.4. Drugostupanjski sud je ocijenio neosnovanim i zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe Općih uvjeta tuženika nepravične i protivne načelu savjesnosti i poštenja i jednake vrijednosti davanja, te da je na tuženiku teret dokaza da obrazloži i dokaže koja je vrijednost ispunjenja njegove obveze pa da bi došlo do prijeboja tražbina.

10.5. Pritom je, polazeći od toga da predmet ovog postupka nije namirenje preostalih rata leasinga, a da su odredbe ugovora kojima se tužitelj obvezao plaćati naknadu za korištenje stroja u skladu sa svrhom sklopljenog ugovora, zaključio da je nejasno zašto bi tuženik morao dokazivati da najam građevinskog stroja stoji onoliko koliko je tužitelj morao plaćati, jer je tužitelj sklapanjem ugovora pristao na protučinidbu u ugovorenom iznosu.

11. Tužitelj u reviziji prigovara ocjeni svrhe ugovora o financijskom leasingu, ističe da se trebaju primijeniti novi Opći uvjeti tuženika, kao i da je u slučaju raskida svaka strana dužna vratiti ono što je primila, da je tužitelj vratio stroj, a da tuženik na kojem je teret dokaza nije postavio zahtjev za pravičnu naknadu za uporabu stroja.

12. Tijekom postupka i u revizijskom stupnju postupka sporno je kakav je karakter Ugovora o financijskom leasingu (broj 13296 kojeg su stranke sklopile 6. lipnja 2005.), zatim jesu li ispunjeni uvjeti za raskid ugovora tuženika s obzirom na odredbe novih Općih uvjeta tuženika, te pripada li tužitelju pravo na povrat iznosa koje je uplatio tuženiku na temelju navedenog ugovora a za vrijeme trajanja tog ugovora.

13. Odredbom čl. 10. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 197/95, 71/96, 91/96, 112/99, 88/01 –dalje: ZOO/91), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), propisano je da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva.

14. Prema odredbi čl. 20. ZOO sudionici mogu svoj obvezni odnos urediti drugačije nego što je tim zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe tog zakona ili iz njezina smisla ne proizlazi što drugo.

15. Odredbom čl. 17. st. 1. ZOO/91 propisano je da sudionici u obveznom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje, a odredbom čl. 148. st. 1. ZOO/91 propisano je da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane.

16. Prema odredbi čl. 26. ZOO/91 ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a prema odredbi čl. 142. st. 3. ZOO/91 Opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času sklapanja ugovora.

17. U ovoj pravnoj stvari predmetni ugovor je zaključen kao tzv. mješoviti ugovor, kao ugovor nastao kombiniranjem elemenata dvije vrste ugovora u jedan jedinstveni ugovor.

17.1. Takav pravni posao je dopušten zbog postojanja kategorije neimenovanih (atipičnih) ugovora i autonomije stranaka u sklapanju ugovora, uz neprotivljenje Ustavu Republike Hrvatske pozitivnim zakonskim propisima i moralu društva. Načelo dispozitivnosti znači da ugovorne strane mogu sklapati najraznovrsnije ugovore koji zakonskim pravilima nisu posebno uređeni.

17.2. Pritom treba reći da je ovaj spor nastao iz ugovora o financijskom leasingu koji je po svom sadržaju i učincima složeni tzv. mješoviti ugovor koji sadrži u sebi elemente ugovora o najmu vozila, kao i elemente kupoprodajnog ugovora, kako je to pravilno zaključio drugostupanjski sud.

17.3. Osim toga, suprotno revizijskim navodima tužitelja, i prema pravnom shvaćanju ovog suda osnovni smisao tzv. finacijskog leasinga nije (prvenstveno) stjecanje vlasništva na objektu leasinga, već korištenje, odnosno najam vozila koji korisniku leasinga omogućuje da vozilo koristi, a da za to plaća određenu naknadu, te da po isteku ugovora, tek nakon otplate posljednje rate najamnine, odnosno cjelokupnog iznosa financiranja, vozilo može (a ne mora) kupiti po simboličnoj cijeni.

17.4. Dakle, prema predmetnom ugovoru o financijskom leasingu obveza tuženika kao davatelja leasinga je bila predati na uporabu predmetni građevinski stroj tužitelju, a obveza tužitelja kao primatelja leasinga je bila plaćanje ugovorenih obroka leasinga za uporabu tog stroja.

18. Stoga, u situaciji kada je u postupku utvrđeno da su stranke sklopile Ugovor o financijskom leasingu 6. lipnja 2005., da je predmet leasinga bio građevinski stroj, da prema Općim uvjetima tuženika (koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a koje je tužitelj potpisom ugovora prihvatio), tuženik može jednostrano raskinuti ugovor ako primatelj leasinga, između ostalog zakasni s plaćanjem dospjele obveze dulje od 30 dana, da nije sporno da je u vrijeme raskida ugovora tužitelj bio 60 dana u zakašnjenju s plaćanjem tromjesečne rate s dospijećem 15. srpnja 2007., kao i da je tužitelj bio u zakašnjenju s plaćanjem naknade dva uzastopna roka, zbog čega je tuženik raskinuo predmetni ugovor 18. rujna 2007., te u situaciji kada nije sporno da je tužitelj na temelju sklopljenog ugovora dobio na uporabu taj građevinski stroj i da ga je koristio, to i prema shvaćanju ovog suda tužitelj nema pravo potraživati povrat uplaćenih obroka leasinga za predmetni građevinski stroj koje je na temelju predmetnog ugovora (za vrijeme trajanja tog ugovora) isplatio tuženiku.

18.1. Upravo suprotno od toga, tužitelj je taj koji je za uporabu tog stroja kao sudionik predmetnog pravnog posla (u smislu odredbe čl. 17. ZOO) bio dužan plaćati ugovorene obroke leasinga tuženiku u ugovorenom iznosu, s obzirom da su uplate tužitelja tuženiku na ime predmetnog ugovora o leasingu u stvari bile protučinidba za korištenje predmetnog građevinskog stroja, kako je to pravilno zaključio drugostupanjski sud.

18.2. Nadalje, suprotno revizijskim navodima tužitelja, tuženik nije morao dokazivati kolika je naknada za uporabu građevinskog stroja, jer je tužitelj sklapanjem ugovora o financijskom leasingu pristao na uplatu obroka leasinga kao protučinidbu za uporabu predmetnog stroja, te je znao koja je visina njegove obveze koju je sukladno predmetnom ugovoru morao plaćati za vrijeme korištenje predmetnog stroja.

19. Osim toga, nisu odlučni revizijski navodi tužitelja da je trebalo primijeniti nove Opće uvjete tuženika koji da idu u korist slabije strane, a koje da je tužitelj prihvatio. 19.1. To stoga što je tuženik prema odredbi čl. 17. novih Općih uvjeta mogao u svako doba s trenutačnim učinkom jednostrano raskinuti ugovor pisanom obaviješću ako je primatelj leasinga dva uzastopna roka u zakašnjenju s plaćanjem naknade.

19.2. Slijedom navedenog, a s obzirom da je u postupku utvrđeno da je tužitelj bio u zakašnjenju s plaćanjem naknade dva uzastopna roka, to je tuženik (osim prema Općim uvjetima tuženika koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora) i prema novim Općim uvjetima imao pravo na raskid predmetnog ugovora.

20. Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja drugostupanjskog suda o prethodno iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima isti iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza, koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu.

20.1. S obzirom da se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP), to takvi revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

21. S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP, te odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 16. studenoga 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud