REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1983/2015-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đura Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja-protutuženika RV iz [adresa], II. tužiteljice-protutuženice LV iz [adresa], III. tužitelja-protutuženika AV iz [adresa] i IV. tužitelja-protutuženika BV iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Nikola Kožuharov, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika-protutužitelja Hoteli Punat d.d. iz Punta, kojeg zastupa punomoćnica Karmen Pende Kovačević, odvjetnica u Rijeci, radi predaje u posjed i utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3458/2011-2 od 15. listopada 2014., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-1181/2008 od 22. veljače 2011., u sjednici održanoj 16. studenoga 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3458/2011-2 od 15. listopada 2014. u dijelu pod točkom 1. izreke kojim je odbijena žalba tužitelja- protutuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Krku, poslovni broj P-1181/2008 od 22. veljače 2011. u dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu pod točkom 3. izreke te presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-1181/2008 od 22. veljače 2011. u dijelu pod točkom I. izreke i u tim se dijelovima predmet vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se da se o troškovima postupka odluči konačnom odlukom.

III. Odbacuje se revizija tužitelja-protutuženika podnesena protiv točke 1. izreke presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-3458/2011-2 od 15. listopada 2014. u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja-protutuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Krku, poslovni broj P-1181/2008 od 22. veljače 2011. u dijelu točke II. izreke (odluka o privremenoj mjeri) kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na predaju u posjed nekretnine pobliže označene u izreci te je odbijen zahtjev za isplatom iznosa od 1.209.600,00 kuna (točka I. izreke). Odbijen je prijedlog za donošenje privremene mjere (točka II. izreke). Prihvaćen je protutužbeni zahtjev na utvrđenje vlasništva i uknjižbu protutužitelja na navedenoj nekretnini (točka III. izreke) te je odlučeno o troškovima postupka (točka IV. izreke).

2. Presudom suda drugoga stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja, dok je preinačena i odbijen je zahtjev protutuženika.

Odlučeno je o troškovima postupka.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelji-protutuženici podnose reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačiti pobijanu presudu, odnosno ukinuti istu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

4. U odgovoru na reviziju tuženik-protutužitelj se istoj protivi i predlaže je odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija je osnovana glede odluke o glavnoj stvari, dok je glede odluke o privremenoj mjeri nedopuštena.

6. U konkretnoj je pravnoj stvari predmet spora zahtjev tužitelja-protutuženika za predajom u posjed nekretnine kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], odnosno eventualno kumulirani zahtjev za isplatom iznosa od 1.209.600,00 kuna. Predmet spora po protutužbenom zahtjevu odnosi se na utvrđenje prava vlasništva sporne nekretnine. U reviziji se pobija samo odluka o tužbenom zahtjevu i odluka o privremenoj mjeri.

7. Nižestupanjski sudovi utvrđuju da su tužitelji zemljišnoknjižni vlasnici predmetne nekretnine. Nadalje utvrđuju da je predmetna nekretnina potpuno eksproprirana rješenjem od 30. svibnja 1984. u korist prednika tuženika koji je stekao pravo na posjed te nekretnine danom konačnosti rješenja o eksproprijaciji. Nadalje utvrđuju da je istoga dana sklopljen sporazum o naknadi za eksproprirano zemljište isplatom u dvije rate koji je potpisao tužitelj BV. Utvrđuju i da je 15. lipnja 1992. doneseno dopunsko rješenje kojim je izmijenjeno osnovno rješenje o eksproprijaciji na način da su kao upisani zemljišnoknjižni vlasnici eksproprirane nekretnine navedeni tužitelji uz utvrđenje da je nekretnina privedena namjeni, da je korisnik eksproprijacije u posjedu iste te da je naknada isplaćena IV. tužitelju. Konačno utvrđuje da IV. tužitelj kao niti ostali tužitelji koje je obavijestio o sklopljenom ugovoru nisu ulagali žalbe na rješenje, niti su prigovarali sporazumu o naknadi.

8. Slijedom navedenoga nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik ima pravo na posjed nekretnine u smislu odredbe čl. 163. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 69/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje: ZVDSP), pa odbijaju zahtjev za predaju u posjed. U odnosu na eventualni zahtjev isti odbijaju jer je tužiteljima isplaćena vrijednost nekretnine.

9. Isto tako zaključuju da je pravomoćno rješenje o eksproprijaciji bila osnova za prijelaz nekretnine u društveno vlasništvo i to čak neovisno o tome je li doneseno rješenje za naknadu i što nije izvršena promjena u zemljišnim knjigama (Zakon o eksproprijaciji, „SL FNRJ“, br. 12/57).

10. S pravom tužitelji ukazuju da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Naime, zaključak nižestupanjskih sudova o tome da bi pravomoćno rješenje o eksproprijaciji i sklopljeni sporazum o naknadi pravno vezivali tužitelje suprotan je ispravama u samom spisu. Iz rješenja o eksproprijaciji od 30. svibnja 1984. (list 27-28 spisa) proizlazi da je provedena potpuna eksproprijacija predmetne čestice pri čemu je to rješenje doneseno samo u odnosu na IV. tužitelja i u odnosu na tada već pokojnu LV koja je preminula **.**.1983. i koju su naslijedili ovdje I., III. i IV. tužitelji te sada pok. HV na temelju rješenja o nasljeđivanju od 21. lipnja 1983. koje je postalo pravomoćno 27. studenoga 1983. (list 33 spisa). Iz stanja spisa proizlazi i da je HV preminuo **.**.1986. te da ga je naslijedila ovdje II. tužiteljica (list 29-30 spisa). Dakle, u vrijeme provođenja eksproprijacije vlasnici predmetne nekretnine su bili I. III. i IV. tužitelji te pravni prednik II. tužiteljice koji su i sada upisani kao suvlasnici s time što je umjesto pok. ŠV upisana II. tužiteljica. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi i da je doneseno dopunsko rješenje Općinskog sekretarijata za opću upravu Krk od 15. lipnja 1992. kojim je izmijenjeno osnovno rješenje o eksproprijaciji na način da su kao upisani zemljišnoknjižni vlasnici eksproprirane nekretnine navedeni tužitelji (prilog upravnog spisa). Konačno, iz stanja spisa proizlazi da je sa IV. tužiteljem sklopljen sporazum o naknadi 30. svibnja 1984. (list 31 spisa). Dakle, iz gore pobrojanih isprava proizlazilo bi da u postupku eksproprijacije nisu sudjelovali svi suvlasnici nekretnine već samo IV. tužitelj pa isti nisu niti vezani takvim rješenjem. Isto tako nisu niti vezani sporazumom o naknadi koji je sklopljen samo s IV. tužiteljem. Prema tome, u ovakvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji na I., II. i III. tužitelja takvo rješenje ne može imati pravni učinak niti ih obvezivati radi čega nije od utjecaja niti zaključak sudova da u zakonitost upravnog rješenja ne mogu ulaziti. Isto vrijedi i za sporazum o naknadi. Pri tome je i potpuno nejasno na temelju čega sudovi utvrđuju da bi svi suvlasnici bili isplaćeni ali i na temelju čega utvrđuju da bi IV. tužitelj bio isplaćen u cijelosti jer o tome kao dokaz postoji samo interna uplatnica (list 49 spisa) dok se ostatak isplate cijeni samo prihvaćanjem tvrdnje tuženika o tome jer da je nad njegovim prednikom otvoren stečajni postupak te da se dokumenti čuvaju deset godina. Međutim, u tom se smislu zanemaruje činjenica da je jedna uplatnica priložena što zaključak sudova o prihvaćanju tvrdnje tuženika čini nejasnim.

11. Slijedom gore navedenoga u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a radi koje je temeljem odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke.

12. U ponovljenom suđenju valja otkloniti bitnu povredu na koju je ovom odlukom ukazano.

13. O troškovima revizijskog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

14. Kako rješenje o zahtjevu za određivanje privremene mjere (u postupku je pogrešno odlučeno presudom) nije rješenje kojim se postupak pravomoćno završava u odnosu na predmet spora (čl. 400. st. 1. ZPP-a), tako je u tom dijelu reviziju valjalo odbaciti i odlučiti kao u točki III. izreke.

Zagreb, 16. studenoga 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud