REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 15 Pž-844/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednice vijeća, Maria Vukelića, suca izvjestitelja i Marine Veljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE VODE, pravna osoba za upravljanje vodama, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, OIB 28921383001, kojeg zastupa punomoćnik Vlaho Hrdalo, odvjetnik iz Zagreba, Medulićeva 4, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Tihana Svetec, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Leko & partneri d.o.o. Zagreb, Domagojeva 18, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-526/2019 od 28. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 16. studenoga 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-526/2019 od 28. siječnja 2022. u točkama I. i II. izreke.
II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom da mu tuženik naknadi trošak odgovora na žalbu u iznosu od 57.733,00 kn / 7.662,49 EUR.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je u ovoj pravnoj stvari odlučio: I. Nalaže se tuženiku u roku od 8 (osam) dana isplatiti tužitelju iznos od 608.990,86 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja sa zateznom kamatom od 17. ožujka 2018. do isplate II. Nalaže se tuženiku u roku od 8 (osam) dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 405.387,30 kuna sa zateznom kamatom od 28. siječnja 2022. do isplate III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka za iznos od 625,00 kuna sa zateznom kamatom od 28. siječnja 2022. do isplate.
Tako je prvostupanjski sud presudio u bitnome ocjenjujući da je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za naplatom po garanciji, da je zahtjev potpisan od strane ovlaštene osobe tužitelja te ovjeren od strane bankara tužitelja, a da tuženik neosnovano nije postupio po garanciji.
2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu osporavajući je u dijelu pod točkama I. i II. izreke, iz svih zakonom predviđenih razloga.
U bitnom ističe da je tužiteljev zahtjev za isplatu po spornoj garanciji pravilno odbijen iz razloga što ga nije potpisala ovlaštena osoba tužitelja (generalni direktor) i što zahtjev nije bio propisno ovjeren po bankaru tužitelja odnosno javnom bilježniku.
Slijedom navedenog predlaže preinačiti podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troška žalbe.
3. Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor koji osporava sve navode iznesene u žalbi kao činjenično i pravno neutemeljene. Ističe da se žalba u bitnome svodi na neosnovano ponavljanje argumenata isticanih tijekom samog postupka. Predlaže žalbu odbiti uz naknadu troškova.
4. Tuženikova žalba nije osnovana.
5. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.
6. Iz stanja spisa proizlazi da je predmet spora zahtjev za isplatom iznosa od 608.990,86 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja zajedno sa zateznom kamatom.
7. Spornom Garancijom za dobro izvršenje posla br. 4100718198 u vezi izvršenja projekta Izgradnja sustava vodoopskrbe i odvodnje, a koji je sufinanciran sredstvima Europske unije koje je tužitelj krajnji korisnik.
Tuženik se navedenom garancijom neopozivo obvezao isplatiti tužitelju kao korisniku Garancije utuženi iznos po primitku prvog zahtjeva u pisanoj formi i pisane izjave u kojoj se navodi da nalogodavac društvo VIADUKT d.d. krši svoju obvezu iz Ugovora i u pogledu čega ju krši.
Iz sadržaja Garancije proizlazi da bilo kakav zahtjev za isplatom mora sadržavati potpis rukovoditelja Provedbenog tijela koji mora biti ovjeren od strane bankara ili javnog bilježnika te biti pravovremeno predan tuženiku.
8. Tužitelj tvrdi kako je tuženiku podnio zahtjev za isplatom po bankarskoj garanciji na (prvi) poziv, međutim, da tuženik neosnovano po tom zahtjevu nije postupio navodeći kako zahtjev nije bio potpisan od strane Generalnog direktora tužitelja te potpis nije bio ovjeren od strane bankara korisnika Garancije (ili javnog bilježnika).
9. Između stranaka nije sporno da je tuženik tužitelju kao korisniku izdao Garanciju te da je naknadnim Dodacima spomenutoj Garanciji ukupan iznos povećan na utuženi iznos, te da je tužitelj Zahtjev za naplatu po Garanciji predao pravovremeno.
Između stranaka je sporno jesu li bili ispunjeni svi propisani uvjeti za konzumiranje prava iz predmetne Garancije.
10. Suprotno žalbenim navodima pravilno utvrđuje prvostupanjski sud da je Zahtjev za naplatu bankarske garancije za uredno izvršenje ugovora podnesen u pisanoj formi u roku važenja predmetne Garancije. Tužitelj navodi da društvo VIADUKT d.d. krši obveze iz ugovora, odnosno da nije izvršilo radove u skladu s ugovorom.
U potpisu Zahtjeva za naplatu bankarske garancije nalazi se ime i prezime Generalnog direktora Zorana Đurokovića (nesporno osobe ovlaštene za zastupanje tužitelja prema podacima iz sudskog registra) po čijoj ovlasti je sam Zahtjev potpisao zamjenik generalnog direktora Valentin Dujmović. Ispod potpisa nalazi se štambilj društva tužitelja i pečat o davanju ovlasti za potpis. Pored potpisa zamjenika generalnog direktora nalazi se paraf Ružice Ćurić-Batan, šefice Sektora financijske službe tužitelja, i Željka Vodičeka, šef Sektora pravne službe tužitelja. Potpis Valentina Dujmovića te paraf Ružice Ćurić-Batan odgovaraju i onima u Prijavi potpisa za potpisivanje dokumentacije platnog prometa položene upravo kod tuženika, što tuženik nije ni osporio.
11. Također suprotno žalbenim navodima, pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako iz spisu priložene dokumentacije i iskaza Valentina Dujmovića proizlazi da je Valentin Dujmović u to vrijeme bio zamjenik generalnog direktora tužitelja i izvršni direktor za Jadransko vodno područje te osoba ovlaštena od strane generalnog direktora za potpisivanje, između ostalog, sve dokumentacije platnog prometa.
Navedeno proizlazi i iz Odluke o ovlastima potpisivanja akata (list 34.-35. spisa) i Odluke o ovlastima potpisivanja akata za provedbu projekata sufinanciranih sredstvima Europske Unije za koje su Hrvatske vode krajnji korisnici (list 147. spisa). Time je nesumnjivo Valentinu Dujmoviću dana ovlast da potpisuje akte za provedbu tih projekata, koji akti, između ostalog, obuhvaćaju i zahtjeve za doznaku sredstava dostavljene temeljem ugovora sklopljenih u provedbi tih projekata, a kojom Odlukom je pokriven i konkretni projekt za koji je izdana predmetna Garancija.
12. Prvostupanjski sud osnovano ističe da pojam rukovoditelj Provedbenog tijela treba sagledati u okviru europske regulative koja se odnosi na projekte sufinancirane sredstvima Europske Unije. Provedbeno tijelo u tom smislu upravo označava društvo tužitelja. U smislu odredbi Statuta tužitelja, generalni direktor je odgovorna i ovlaštena osoba društva tužitelja, ali sukladno Statutu on može te svoje ovlasti donošenjem posebnih Odluka prenijeti i na svoje zamjenike, u konkretnom slučaju Valentina Dujmovića, koji je u skladu s tako prenesenim ovlastima i potpisao predmetni Zahtjev. Predmetni Zahtjev za naplatu Garancije sukladno Odluci o ovlastima potpisivanja od 27. studenoga 2017. sadrži i naznaku (otisnutu štambiljem) „po ovlasti generalnog direktora zamjenik generalnog direktora Valentin Dujmović, mag. oecol.“
13. Također prema mišljenju ovog žalbenog suda nisu osnovani žalbeni razlozi niti je tuženik dokazao da bi u kontekstu svega navedenog izraz rukovoditelj Provedbenog tijela označavao isključivo Generalnog direktora, a koji izraz i nije sadržan u spornoj garanciji. Izraz rukovoditelj ima nesporno šire značenje od izraza generalni direktor.
14. Stoga pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je Valentin Dujmović bio ovlaštena osoba za potpisivanje Zahtjeva za naplatu predmetne Bankarske garancije te je time ispunjen uvjet iz Garancije da je potpisan od strane ovlaštene osobe.
15. Nije osnovan žalbeni razlog tuženika da potpis Snježane Grubišić, djelatnice tuženika na Zahtjevu za plaćanje ne predstavlja ovjeru potpisa na Zahtjevu u svojstvu bankara tužitelja kao korisnika Garancije.
Iz sadržaja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je Snježana Grubišić, djelatnica tuženika, a u to vrijeme bila je glavna menadžerica za naplatu te nesporno nije radila u prijamnoj pisarnici. Tome u prilog govori i činjenica da je Snježana Grubišić potpisala dopis kojim tuženik odbija isplatu po zahtjevu tužitelja.
Stoga nisu od značaja žalbeni razlozi da je potpis Snježane Grubišić stavljen na Zahtjevu za plaćanje samo potvrda primitka, a ne potpis ovjeren od strane bankara, a posljedično i obrazloženje o pravilu o teretu dokazivanja. To osim iz razloga navedenih u obrazloženju prvostupanjske odluke i radi toga što prema mišljenju ovog žalbenog suda potpis ovjere od strane bankara ne isključuje nužno i istovremenu potvrdu primitka zahtijeva.
Osnovano tužitelj u odgovoru na žalbu ističe kako tuženik u žalbi inzistira na tvrdnji da je Snježana Grubišić Zahtjevu za plaćanje potpisala tek kao potvrdu primitka tvrdeći da je to jasno „iz samog sadržaja i načina na koji je potpis stavljen na pismeno“ premda bez pojašnjenja koji je to način stavljanja potpisa i što bi uopće sadržaj potpisa bio.
Nisu osnovani žalbeni razlozi da prvostupanjski sud ni na koji način nije uzeo u obzir prilikom ocjene dokaza okolnost da je Odluka o ovlastima potpisivanja akata je tuženiku dostavljena izvan roka važenja Garancije.
O tome je prvostupanjski sud iznio obrazloženje koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, a u kojem se naglašava da je tužitelj zahtjev predao 16. ožujka 2018., a Garancija je vrijedila do 20. ožujka 2018. Imajući u vidu pravni značaj Garancije na prvi poziv i njenu svrhu, tuženik je neopravdano dugo čekao s očitovanjem na Zahtjev za naplatu bankarske garancije te je tek 23. ožujka 2018. uputio tužitelju svoje očitovanje, koje je tužitelj zaprimio tek 26. ožujka 2018. Tuženik je morao primijeniti dužnu pažnju te pravovremeno i u primjerenom roku (prije isticanja vremena važenja Garancije) eventualno zatražiti svu dodatnu potrebnu dokumentaciju.
16. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 1039. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), a sve u smislu Ujednačenih pravila za garancije na poziv Međunarodne trgovačke komore, publikacija br. 458. Navedenom odredbom ZOO-a propisano je kako je bankarska garancija na poziv svaka pisana obveza na plaćanje, bez obzira kako je nazvana, kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije. Bankarska garancija je samostalna obveza neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojom je izdana pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje.
17. Žalbenim navodima tuženik u biti ponavlja navode istaknute tijekom prvostupanjskog postupka, a u vezi kojih je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge i pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio da je tužiteljevo osporavanje tražbine osnovano.
18. Tijekom postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo. Razlozima svoje žalbe, žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost pobijane presude.
19. Isto tako, odluka prvostupanjskog suda o parničnom trošku u pobijanom dijelu je pravilna, obrazložena i u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku i odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02 i 26/03 – pročišćeni tekst) uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).
20. Stoga je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.
21. Odbijen je tužiteljev zahtjev za trošak odgovora na žalbu, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 16. studenoga 2022.
Predsjednica vijeća
Kamelija Parać
