REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 635/2016-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. W. iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u K., protiv tuženika D. privremeno zapošljavanje d.o.o. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica u Z., radi utvrđenja, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1800/15-2 od 24. studenog 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8818/14-6 od 18. lipnja 2015., u sjednici održanoj 16. studenoga 2022.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana:
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8818/14-6 od 18. lipnja 2015. odbijen je u točki I. izreke tužbeni zahtjev koji glasi:
„Utvrđuje se da radni odnos tužitelja R. W. pri tuženiku D. privremeno zapošljavanje d.o.o. nije prestao i da je radni odnos temeljem posljednjeg ugovora o radu na određeno vrijeme za privremeno obavljanje poslova od 07. rujna 2012. između tužitelja R. W. kao radnika i tuženika D. privremeno zapošljavanje d.o.o. kao poslodavca sklopljen na neodređeno vrijeme počevši od 16. rujna 2012., te se naređuje tuženiku D. privremeno zapošljavanje d.o.o. da tužitelja R. W. vrati na rad, na radno mjesto Asistenta prodaje, odnosno na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, znanjima, iskustvu i sposobnostima, te složenosti poslova koje je obavljao temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme za privremeno obavljanje poslova od 07. rujna 2012. godine.“
1.1. U točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 8 dana.
2. Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1800/15-2 od 24. studenog 2015. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda (stavak I. izreke). Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbe kao i tuženik sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu.
3. Protiv drugostupanjske presude, reviziju je podnio tužitelj radi bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjenu materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači tako da se prihvati tužbeni zahtjev, a tužitelju naknade troškovi parničnog postupka, zajedno s troškom žalbe i revizije.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. Ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u onom dijelu kojim se pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga.
7. Tužitelj u reviziji ukazuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl 354. st. 2. točke 11. ZPP, jer da su razlozi pobijanih presuda proturječni izvedenim dokazima, dok da o nekim odlučnim činjenicama razlozi uopće nisu dani.
7.1. Ovaj sud ne nalazi da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima bila počinjena postupovna povreda na koju ukazuje tužitelj, jer je sud, ispitujući presudu suda prvog stupnja, u svojoj odluci dao valjane i jasne razloge zbog kojih smatra da neosnovanim tužbeni zahtjev, a ti razlozi ne proturječe niti sadržaju isprava u spisu niti zapisnicima o iskazima danim u prvostupanjskom postupku.
8. Tužitelj smatra da je odbijanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog, sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
9. U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da su stranke zaključile više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme po kojima je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika za period od 11. rujna 2009. do 15. rujna 2012., s time da je posljednji u nizu ugovora o radu zaključen onaj od 7. rujna 2012. za period od 11. rujna 2012. do 15. rujna 2012.
9.1. Utvrđeno je da je kroz navedeno vrijeme tužitelj obavljao poslove prodajnog savjetnika, odnosno asistenta prodaje, tj. da je kroz cijelo vrijeme radio na istom radnom mjestu i poslovima te da navedeni ugovori o radu koji su trajali duži period od 3 godine kad se gleda ukupno trajanje radnog odnosa kod tuženika, nije bilo objektivnih razloga za zapošljavanje tužitelja na određeno vrijeme jer se nije radilo o ugovorima koji bi bili sklapani radi zamjene privremeno nenazočnog radnika. Utvrđeno je da je nakon 11. rujna 2012. isteklo razdoblje neprekidnog rada kod tuženika od 3 godine, te da je tuženik po isteku roka od zadnjeg ugovora o radu, tj. nakon 15. rujna 2012., odjavio tužitelja tako što je prestanak radnog odnosa upisan u radnu knjižicu tužitelja.
9.2. Nižestupanjski sudovi smatraju da je odjavom nakon 15. rujna 2012. tuženik dao tužitelju usmeni otkaz ugovora o radu, pa kako tužitelj nije zatražio zaštitu tužbenim zahtjevom povodom takvog usmenog otkaza ugovora o radu da je tužbeni zahtjev neosnovan , iako je nezakonito radio kod tuženika temeljem prije sklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme preko 3 godine.
10. Sa izraženim pravnim shvaćanjem nižestupanjskih sudova suglasan je i ovaj sud. 10.1. Prema odredbi čl. 129. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 - dalje: ZR) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava, a prema odredbi st. 2. istog članka ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz st. 1. ovog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
10.2. U konkretnom slučaju radniku (tužitelju) je uručenjem radne knjižice u kojoj je naveden dan prestanka radnog odnosa dat usmeni otkaz ugovora o radu, nakon čega nije dolazio na posao, pa budući da otkaz nije dat u propisanom pisanom obliku takvim otkazom je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa.
10.3. U takvoj situaciji radnik može zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred sudom u roku propisanom odredbom čl. 129. st. 2. ZR, a ako to propusti učiniti dolazi do gubitka tog prava te se više ne može utvrđivati nedopuštenost otkaza kojim je ono povrijeđeno.
11. Budući da tužitelj ne traži utvrđenje nedopuštenosti predmetnog otkaza kojim mu je usmeno otkazan ugovor o radu, pitanje dopuštenosti otkaza, koje je od prejudicijelnog značaja za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje postojanja radnog odnosa stranaka, više se ne može ocjenjivati, pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili neosnovanim zahtjev tužitelja da radni odnos nije prestao jer tužitelj nije pobijao nezakoniti otkaz tužbenim zahtjevom (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Revr-623/2017-2 od 12. veljače 2019., Revr-315/05 od 10. prosinca 2008., Revr-117/2012 od 6. studenog 2012. i dr.).
12. Slijedom navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 16. studenoga 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.
