Broj: Ppž-3365/2022

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća, te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. M.M. i dr., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19. i 84/21), odlučujući o žalbi okr. A.M., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru od 26. studenog 2021., broj: 20. Pp -7381/21, u sjednici vijeća održanoj 16. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. A.M. i potvrđuje prvostupanjska presuda u odnosu na tog okrivljenika.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) okr. A.M. je obvezan naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna/26,54 (dvadeset šest eura i pedeset četiri centa)[1] u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zadru od 26. studenog 2021., broj: 20. Pp -7381/21 proglašeni su krivim okr. M.M. i okr. A.M. da su, na način činjenično opisan u izreci presude počinili prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji je svakom okrivljeniku izrečena novčana kazna u iznosu 1.200,00 kuna, u koju kaznu se uračunava oduzimanje slobode okrivljenika 20. studenog 2021. u 17,30 sati do 21. studenog 2021. u 10,25 sati kao 300,00 kuna novčane kazne, tako da svakom okrivljeniku preostaje 900,00 kuna novčane kazne, koju su dužni platiti u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostale novčane kazne.

1.1. Okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od po 100,00 kuna, svaki okrivljenik.

2. Protiv te presude okr. A.M. po braniteljima odvjetnicima Odvjetničkog društva XX j.t.d. je pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog prekršajnog prava i bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, s prijedlogom da se pobijano rješenje (presuda) preinači na način da se žalitelj oslobodi krivnje, odnosno ukine i vrati na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti, te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okr. A.M. pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Prvenstveno, potpuno neosnovano se u žalbi navodi da je pobijanim rješenjem (presudom) okr. A.M. za počinjeni prekršaj uz novčanu kaznu izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uspostavljanja ili održavanja veze s okr. M.M., jer takvo što ne proizlazi iz izreke pobijane presude.

6. Po mišljenju žalbe sud je bitno povrijedio odredbe prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, jer se pobijanim rješenjem (presudom) u dispozitivu navode dva okrivljenika , a u dijelu kojim se izriče kazna navodi se samo jedan okrivljenik (kriv je-u jednini), pa nije jasno na kojeg se okrivljenika odluka- dispozitiv odnosi.

7. U pravu je žalitelj da je prvostupanjski sud u odnosu na oba okrivljenika u izreci presude napisao „kriv je“, umjesto „krivi su“, međutim očita omaška u pisanju prvostupanjskog suda nema značaj bitne povrede odredaba prekršajnog postupka na koju se poziva žalitelj, tako da se pobijana presuda ne bi mogla ispitati. Naime, uz pravnu kvalifikaciju prekršaja jasno je, u množini napisano „čime su počinili ……“, a prije navođenja prekršajne sankcije jasno je navedeno „pa se okrivljenici temeljem cit. propisa osuđuju…….“. Po ocjeni ovog suda, nasuprot tvrdnjama žalbe, iz izreke pobijane presude potpuno je jasno da se odluka odnosi na oba okrivljenika, okr. M.M. i okr. A.M.

8. Nadalje, točno je da se u obrazloženju pobijane presude (ne rješenja) na str. 3. pasus 3. navode činjenice koje uopće nemaju nikakve veze s konkretnim događajem, a koje, kako to navodi i sam žalitelj, čine obrazloženje nekog drugog prekršajnog slučaja. Međutim, na tom dijelu obrazloženja prvostupanjski sud ne temelji pobijanu presudu (ne rješenje) i navedena nepravilnost u pisanju presude nije od nikakvog značaja na utvrđeno činjenično stanje i odluku o krivnji okrivljenika.

9. U odnosu na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje žalbom se ističe da se ponašanje okrivljenika koje su opisali u svojim iskazima ne može svrstati u nasilje iz čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, pri čemu se može pretpostaviti da je sud temeljio odluku na čl. 10. t. 1. tog Zakona, odnosno da se radilo o primjeni fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda. Žalbom se ističe da verbalno vrijeđanje nije predviđeno Zakonom kao nasilje u obitelji, a iz cijelog spisa proizlazi da su se okrivljenici jedino verbalno vrijeđali.

9.1. Čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisani su pojmovni oblici nasilja u obitelji, te je u smislu t. 1. navedenog članka nasilje u obitelji „primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda“, a u smislu t. 3. istog članka „psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost“. Dakle, čl. 10. nisu propisani prekršaji, već pojmovni oblici nasilja, dok su postupanja opisana čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisani kao prekršaj čl. 22. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, pri čemu zakonodavac ne radi razliku između fizičkog i psihičkog nasilja, već propisuje sankciju za prekršaj onog „tko počini nasilje iz čl. 10. toga Zakona“. Iz činjenično opisa prekršaja u izreci pobijane presude koji glasi „…..došlo je do nasilja u obitelji među braćom M.M. i A.M.…….., na način da su se međusobno naguravali“, jasno proizlazi da su proglašeni krivim za oblik nasilja propisan čl. 10. t. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno „primjenu fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda“. Žalbeni navod da je tvrdnju okr. M.M.da ga je okr. A.M. udario šakom o prsa valjalo utvrditi i drugim dokazima, nije od značaja, budući okr. A.M. izrekom pobijane presude niti nije proglašen krivim za takvo ponašanje.

10. Da su okrivljenici svojim postupanjem ostvarili zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji međusobnim naguravanjem, odnosno primjenom fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda prvostupanjski je sud osnovano zaključio na temelju obrane okr. M.M., koji je u svojoj obrani priznao „da su se u međuvremenu naguravali“, pa je cijeneći da je taj okrivljenik priznao svoj dio krivnje, osnovano prvostupanjski sud zaključio da se njegova obrana može cijeniti uvjerljivom i istinitom u tom dijelu i da na takvoj obrani okr. M.M. ima dovoljno osnova za odluku o krivnji okr. A.M. za postupanje opisano u izreci pobijane presude.

11. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava žalbom se navodi da je čl. 8. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji određeno da se taj zakon primjenjuje i na srodnike u pobočnoj lozi do trećeg stupnja, međutim, po mišljenju okrivljenika za pojam nasilja u obitelji trebaju kumulativno biti ispunjene dvije pretpostavke: ona iz čl. 8. Zakona i pojam obitelji, a to je zajednički život krvnih srodnika. Budući da okrivljenici, iako su krvni srodnici do trećeg stupnja, ne žive u obitelji, odnosno zajedničkom kućanstvu, žalitelj smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjena ova dva uvjeta.

12. Nije u pravu okr. A.M. da nije bilo uvjeta za primjenu Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji jer okrivljenici ne žive u zajedničkom kućanstvu. Naime, čl. 8. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji jasno su određene osobe na koje se primjenjuju odredbe tog Zakona. Čl. 8. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisano je da se odredbe tog Zakona odnose i na "osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu", kao posebnu kategoriju osoba na koje se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Stoga pogrešno smatra okrivljenik da se za sve kategorije osoba navedenih u čl. 8. st. 1. i 2. tog Zakona traži uvjet da žive u zajedničkom kućanstvu.

13. Nadalje, a kako iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio na primijenjenu prekršajnopravnu sankciju, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava podnesena u korist okrivljenika sadrži u sebi i žalbu odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

13.1. Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenika, ovaj sud smatra da je novčana kazna u visini koja mu je izrečena prvostupanjskom presudom, primjerena stupnju njegove krivnje, težini djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

13.2. Naime, za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji počinjen u vrijeme počinjenja prekršaja propisana je novčana kazna od najmanje 2.000,00 kuna ili kazna zatvora do 90 dana. Prvostupanjski sud pogrešno u obrazloženju presude navodi da je za taj prekršaj propisana novčana kazna od najmanje 1.000,00 kuna ili kazna zatvora, čime je odlukom o kazni počinio povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava u korist okrivljenika. Naime, sud je okrivljenicima izrekao novčanu kaznu u iznosu od po 1.200,00 kuna svakom, bez primjene popisa o ublažavanju kazne, čime je odlukom o kazni prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu. Međutim, obzirom na činjenicu da je protiv pobijane presude žalbu podnio samo okrivljenik, a ne i tužitelj, rukovodeći se načelom zabrane reformatio in peius, odnosno da se presuda ne smije izmijeniti na štetu okrivljenika, ako je žalba podnesena samo u korist okrivljenika, ovaj drugostupanjski sud nije ovlašten ispraviti navedenu povredu.

Stoga, novčana kazna u visini izrečenoj po prvostupanjskom sudu za predmetni prekršaj više je nego primjerena i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, te ovaj sud ne nalazi opravdanje za izricanjem novčane kazne u nižem iznosu.

14. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Prema podacima u spisu žalitelj ostvaruje redovne prihode, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

15. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. studenog 2022.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v. r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zadru u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika Anđelka Morića, branitelja i tužitelja.