REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj:6.P-351/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice I. P. iz P., OIB:…, zastupane po opunomoćeniku I. D., odvjetniku iz P., protiv tuženika banka d.d. Z., … OIB:… zastupan po Odvjetničkom društvu K. i P., Z., …., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, v.p.s. 8.320,34 kuna/1.104,30 EUR[1] , nakon zaključene glavne javne rasprave dana 3. listopada 2022. godine u nazočnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, dana 16. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 4. stavak prvi, Ugovora o kreditu, broj: ... sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji je tužiteljica I. P., A. …, P., OIB: …, sklopila sa pravnim prednikom tuženika banka d.d. O., dana 10.06.2005. godine, a koji Ugovor je potvrđen od Javnog bilježnika A. B., iz P., pod brojem:OU-479/05, dana17.06.2005. godine, pa stoga ta odredba ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane, a koja ,odredba glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine ,kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ,ovom Ugovoru.“

II Nalaže se tuženiku banka d.d., Z., OIB:…, da tužiteljici I. P., …, P., OIB: …, na ime razlike između stvarno plaćene redovne kamate u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatu isplati iznos od 8.320,34 kn/1.104,30 EUR[1] , što po tečaju konverzije od 1 EUR =7,53450 kuna iznosi 1.104,30 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% počevši od 02.10.2007. godine pa do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište.

uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena (%), tekućim na iznos od:

- 21,20 kuna / 2,81 EUR, počevši od 12.09. 2007. godine pa do isplate,

- 21,35 kuna / 2,83 EUR, počevši od 12.10. 2007. godine pa do isplate,

- 20,68 kuna / 2,74 EUR, počevši od 10.11. 2007. godine pa do isplate,

- 21,35 kuna / 2,83 EUR, počevši od 08.12. 2007. godine pa do isplate,

- 21,33 kuna / 2,83 EUR, počevši od 11.01. 2008. godine pa do isplate,

- 20,09 kuna / 2,67 EUR, počevši od 13.02. 2008. godine pa do isplate,

- 21,67 kuna / 2,88 EUR, počevši od 12.03. 2008. godine pa do isplate,

- 20,52 kuna / 2,72 EUR, počevši od 11.04. 2008. godine pa do isplate,

- 20,75 kuna / 2,75 EUR, počevši od 13.05. 2008. godine pa do isplate,

- 19,90 kuna / 2,64 EUR, počevši od 11.06. 2008. godine pa do isplate,

- 20,06 kuna / 2,66 EUR, počevši od 02.08. 2008. godine pa do isplate,

- 19,90 kuna / 2,64 EUR, počevši od 02.09. 2008. godine pa do isplate,

- 19,43 kuna / 2,58 EUR, počevši od 02.10. 2008. godine pa do isplate,

- 21,59 kuna / 2,87 EUR, počevši od 02.11. 2008. godine pa do isplate,

- 19,55 kuna / 2,59 EUR, počevši od 02.12. 2008. godine pa do isplate,

- 104,66 kuna / 13,89 EUR, počevši od 02.01. 2009. godine pa do isplate,

- 104,98 kuna / 13,93 EUR, počevši od 02.02. 2009. godine pa do isplate,

- 94,59 kuna / 12,55 EUR, počevši od 02.03. 2009. godine pa do isplate,

- 102,64 kuna / 13,62 EUR, počevši od 02.04. 2009. godine pa do isplate,

- 98,26 kuna / 13,04 EUR, počevši od 02.05. 2009. godine pa do isplate,

- 196,56 kuna / 26,09 EUR, počevši od 02.06. 2009. godine pa do isplate,

- 185,72 kuna / 24,65 EUR, počevši od 02.07. 2009. godine pa do isplate,

- 191,27 kuna / 25,39 EUR, počevši od 02.08. 2009. godine pa do isplate,

- 191,29 kuna / 25,39 EUR, počevši od 02.09. 2009. godine pa do isplate,

- 182,15 kuna / 24,18 EUR, počevši od 02.10. 2009. godine pa do isplate,

- 185,45 kuna / 24,61 EUR, počevši od 02.11. 2009. godine pa do isplate,

- 180,17 kuna / 23,91 EUR, počevši od 02.12. 2009. godine pa do isplate,

- 186,67 kuna / 24,78 EUR, počevši od 02.01. 2010. godine pa do isplate,

- 187,24 kuna / 24,85 EUR, počevši od 02.02. 2010. godine pa do isplate,

- 166,77 kuna / 22,13 EUR, počevši od 02.03. 2010. godine pa do isplate,

- 186,97 kuna / 24,82 EUR, počevši od 02.04. 2010. godine pa do isplate,

- 177,63 kuna / 23,58 EUR, počevši od 02.05. 2010. godine pa do isplate,

- 183,32 kuna / 24,33 EUR, počevši od 02.06. 2010. godine pa do isplate,

- 186,54 kuna / 24,76 EUR, počevši od 02.07. 2010. godine pa do isplate,

- 187,76 kuna / 24,92 EUR, počevši od 02.08. 2010. godine pa do isplate,

- 194,69 kuna / 25,84 EUR, počevši od 02.09. 2010. godine pa do isplate,

- 181,44 kuna / 24,08 EUR, počevši od 02.10. 2010. godine pa do isplate,

- 181,53 kuna / 24,09 EUR, počevši od 02.11. 2010. godine pa do isplate,

- 184,08 kuna / 24,43 EUR, počevši od 02.12. 2010. godine pa do isplate,

- 163,11 kuna / 21,65 EUR, počevši od 02.01. 2011. godine pa do isplate,

- 156,79 kuna / 20,81 EUR, počevši od 02.02. 2011. godine pa do isplate,

- 140,05 kuna / 18,59 EUR, počevši od 02.03. 2011. godine pa do isplate,

- 150,59 kuna / 19,99 EUR, počevši od 02.04. 2011. godine pa do isplate,

- 144,18 kuna / 19,14 EUR, počevši od 02.05. 2011. godine pa do isplate,

- 155,70 kuna / 20,66 EUR, počevši od 02.06. 2011. godine pa do isplate,

- 149,58 kuna / 19,85 EUR, počevši od 02.07. 2011. godine pa do isplate,

- 162,13 kuna / 21,52 EUR, počevši od 02.08. 2011. godine pa do isplate,

- 156,49 kuna / 20,77 EUR, počevši od 02.09. 2011. godine pa do isplate,

- 143,01 kuna / 18,98 EUR, počevši od 02.10. 2011. godine pa do isplate,

- 123,39 kuna / 16,38 EUR, počevši od 02.11. 2011. godine pa do isplate,

- 116,77 kuna / 15,50 EUR, počevši od 02.12. 2011. godine pa do isplate,

- 119,85 kuna / 15,91 EUR, počevši od 11.01. 2012. godine pa do isplate,

- 118,65 kuna / 15,75 EUR, počevši od 11.02. 2012. godine pa do isplate,

- 109,02 kuna / 14,47 EUR, počevši od 10.03. 2012. godine pa do isplate,

- 113,59 kuna / 15,08 EUR, počevši od 02.04. 2012. godine pa do isplate,

- 107,92 kuna / 14,32 EUR, počevši od 02.05. 2012. godine pa do isplate,

- 109,70 kuna / 14,56 EUR, počevši od 02.06. 2012. godine pa do isplate,

- 103,37 kuna / 13,72 EUR, počevši od 02.07. 2012. godine pa do isplate,

- 104,24 kuna / 13,84 EUR, počevši od 02.08. 2012. godine pa do isplate,

- 101,25 kuna / 13,44 EUR, počevši od 02.09. 2012. godine pa do isplate,

- 94,76 kuna / 12,58 EUR, počevši od 02.10. 2012. godine pa do isplate,

- 96,43 kuna / 12,80 EUR, počevši od 02.11. 2012. godine pa do isplate,

- 91,38 kuna / 12,13 EUR, počevši od 02.12. 2012. godine pa do isplate,

- 91,72 kuna / 12,17 EUR, počevši od 02.01. 2013. godine pa do isplate,

- 87,73 kuna / 11,64 EUR, počevši od 02.02. 2013. godine pa do isplate,

- 77,92 kuna / 10,34 EUR, počevši od 02.03. 2013. godine pa do isplate,

- 83,96 kuna / 11,14 EUR, počevši od 02.04. 2013. godine pa do isplate,

- 77,64 kuna / 10,30 EUR, počevši od 11.05. 2013. godine pa do isplate,

- 77,05 kuna / 10,23 EUR, počevši od 11.06. 2013. godine pa do isplate,

- 71,65 kuna / 9,51 EUR, počevši od 16.07. 2013. godine pa do isplate,

- 71,40 kuna / 9,48 EUR, počevši od 13.08. 2013. godine pa do isplate,

- 69,28 kuna / 9,20 EUR, počevši od 02.09. 2013. godine pa do isplate,

- 65,38 kuna / 8,68 EUR, počevši od 02.10. 2013. godine pa do isplate,

- 64,28 kuna / 8,53 EUR, počevši od 13.11. 2013. godine pa do isplate,

- 60,17 kuna / 7,99 EUR, počevši od 13.12. 2013. godine pa do isplate,

- 58,46 kuna / 7,75 EUR, počevši od 09.01. 2014. godine pa do isplate. a sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku, trgovačkom društvu banka d.d., …, Z.,OIB:…, da tužiteljici I. P., , P., OIB: …, u roku od petnaest (15) dana naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 8.250,00 kuna/1.094,96 EUR[1] ,zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje ,od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekućim na taj iznos od 16. studenoga 2022. godine pa do isplate.

Obrazloženje

1. I. P. podnijela je tužbu protiv banka d.d radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Ističe da su stranke zasnovale kreditni odnos temeljem Ugovora o kreditu br. … od 10. lipnja 2005., sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji je potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku A. B. iz P., poslovni broj potvrde OU-479/05 od 17. lipnja 2005. Temeljem navedenog Ugovora tuženik je odobrio tuženiku kredit u iznosu od 46.500,00 CHF u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize banke d.d. na dan korištenja kredita s kamatom od 5,25 %, te s rokom vraćanja od 10 godina. U čl. 4. stavak 1. predmetnog Ugovora o kreditu navedeno je da tužitelj kao korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama I dopunama odluke o kamatnim stopama tuženika, koji se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa tom ugovoru. Tuženik je temeljem navedene odredbe jednostrano povećavao kamatnu stopu ugovorene (redovne) kamate, tako da je ista od 1.10.2007. godine iznosila 5,40 %, od 1.12. 2008. Godine 6,00 %, od 1.5.2009. godine 6,75 %, od 1.12.2010. godine 6,50 % te od 1.10.2011. godine do 31.12.2013.godine 6,30 %.

1.1. Tužiteljica smatra da je sukladno čl. 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 te odredbe čl. 87. istog Zakona ništetna odredba čl. 4. stavak 1. predmetnog ugovora o kredita kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koju je tuženik jednostranom odlukom povećavao u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu. Naime, odredbom čl. 81 stavak 1. i 2/03 ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti I poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obveza ugovornih strana na štetu potrošaka, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna obveza ništava. Tužiteljica navodi da je u presudi Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. 6.2014. godine, te presudama Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14 od 9.4.2015. I Rev- 2245/17 od 20.3.2017.godine presuđeno da je takva ugovorna odredba ništetna.

1.2. Tužiteljica je zbog takvog neosnovanog i nezakonitog povećanja kamatne stope platila 8.295,19 kuna više nego što je bilo ugovoreno u predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga predlaže da sud utvrdi da je ništetna odredba čl. 4.stavka 1. citiranog Ugovora, te da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 8.295,19 kuna.

1.3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka potražujući isplatu iznosa od 8.320,34 kune sa pripadajućom z.z. kamatom koja teče na iznose pobliže opisane u izreci presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list br. 20) osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Smatra da se tužiteljica neosnovano poziva na temelju čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502 c Zakona o parničnom postupku na primjenu presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17 jer bi to značilo da su sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne) te da treba sagledavati sve okolnosti svakog konkretnog slučaja. Prema čl. 81.ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo.

2.1. Tuženik tvrdi da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Ističe da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima I to sukladno čl. 172, 173 i 175 Zakona o bankama koji se zakonskih obveza pridržavao. Postupao je i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama te je potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope, dostavljajući uz obavijest i izmijenjeni otplatni plan. Također je na svojim

internetskim stranicama 1.1.2011. objavio "Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Bank d.d." kojom su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Nadalje navodi da se pridržavao i odredbi Zakona o zaštiti potrošača pa tako predmetni ugovor sadrži sve pretpostavka pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Posebno napominje da do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Ugovorna odredba o kamatnoj stopi u skladu je i sa čl. 269. stavak 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima.

2.3. Ugovaranjem promjenjive kamatne stope tužiteljica je nesumnjivo pristala na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke te da će se iste kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope, a što je tužiteljici pojašnjeno. Ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužiteljici te ju ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope te je radi utvrđenja te činjenice tuženik predložio saslušanje njegovoga radnika.

2.4. Tuženik ističe da je osim prilikom potpisivanja ugovora tužiteljici i prilikom solemnizacije javni bilježnik protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio je i pravne posljedice koje iz ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Stoga je predložio i saslušanje javnog bilježnika A. B. koji je solemnnizirao predmetni ugovor. Predmetni ugovor ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta te je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog, a kakav je stav izražen i u odluci Vrhovnog suda RH br. Rev-895/03. Tuženik smatra da navodi tužitelja dovode u pitanje pravnu sigurnost pri sklapanju ugovora ako solemnizacija ne bi proizvodila učinak u pravnom prometu.

2.5. Tuženik se poziva i na očitovanje Hrvatske narodne banke kao regulatornog i nadzornog tijela poslovanja kreditnih institucija u RH u kojem se navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Posebno napominje da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kako to zahtijeva tužitelj, dovela do posljedica kao da je među ugovornim strankama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. Prava volja stranaka upravo je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, a što je razvidno iz ugovorne odredbe prema kojoj je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika. Tužiteljica niti u jednom trenutku nije zatražila izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, niti je prigovarala obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik dostavljao tužiteljici. Slijedom navedenoga tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna.

2.6. Pored navedenog tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanje tužiteljice, a jer ništetnost nastaje, od trenutka sklapanja ugovora. Smatra da podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih pretplaćenih iznosa budući je takvo tumačenje u suprotnosti s čl. 241. ZOO-a. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Očitujući se na navode tuženika, tužiteljica u podnesku od 14.10.2019. (list br. 50) ističe da je neosnovan navod odgovora na tužbu da nije ništetna ugovorena promjenjiva kamatna stopa jer je to pitanje riješeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/2014od 9.4. 2015. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/2013-4 od 13.4.2014. godine kojom se utvrđuje da je V. tužena H.A.-A.-B.d.d. u razdoblju od 10.9.2003. godine do 31.12.2008.godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese I prava potrošača, korisnik kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom V. tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora V. tužena H.A.-A.-B.d.d. kao trgovac I korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku V. tužene o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa , a sve na štetu potrošača, te je time V. tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.9.2003. godine do 6.8.2007. i to čl. 81, 82 i 90, a od 7.8.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09,) i to čl. 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

3.1.Tužiteljica također navodi da je neosnovan prigovor zastare jer je presudom Vrhovnog suda br. Rev-2245/2017-2 presuđeno da u smislu odredbe čl. 241 ZOOa/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

3.2. Tužiteljica ističe da je sud u ovom pojedinačnom predmetu vezan za pravna utvrđenja iz navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 a potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/2013-4.

3.3.Tužiteljica se protivi saslušanju svjedoka radnika tuženika jer je praksa tuženika bila da su djelatnici tuženika korisnicima kredita pojašnjavali odredbe ugovora o kreditu čiji sadržaj je unaprijed pripremio tuženik, a što se ne može ni u kom slučaju smatrati pojedinačnim pregovaranjem s korisnicima o uvjetima kreditiranja. Tužiteljica se protivi i prijedlogu radi saslušanja javnog bilježnika Ante Brekala, jer isti nije ovlašten od strane tuženika za pojedinačno pregovaranje s korisnicima kredita.

4. Neprijeporno je da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu 17.6.2005. godine broj kredita … prema kojem je kreditor korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 46.500,00 CHF uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamata u vrijeme i na način utvrđen ugovorom te da se kamatna stopa mijenjala i to od početne kamatne stope koja je iznosila 5,25% na 5,40%, 6,00%, 6,75%, 6,50%, a od 31.12.2013. je iznosila 6,30%.

5. Prijeporan je osnov, visina tužbenog zahtjeva te zastara potraživanja.

6. Sud je donio prvostupanjsku odluku dana 31. srpnja 2020. godine kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, a ista odluka je potvrđena odlukom Županijskog suda u Puli br. Gž-1153/2020.

7. Povodom ustavne tužbe tuženika, Ustavni sud je Odlukom br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. godine ukinuo i prvostupanjsku i II stupanjsku odluku zbog povreda prava na jednakost oružja odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanjem zaposlenice pravnog prednika tuženika, I. Č., na okolnost obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora. U navedenoj odluci Ustavni sud je naredio da prvostupanjski sud u ponovljenom postupku sasluša predloženu svjedokinju, poštujući načelna stajališta Ustavnog suda navedena u točkama 24.1-26.4. obrazloženja iste odluke.

8. Stoga je sud u nastavku postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu sklopljen između mtuženika i tužiteljice od 10.6.2005., Obavijest o promjeni kamatne stope po predmetnom kreditu (list br. 15-19), metodologiju promjene kamatnih stopa (list br. 29), nalaz i mišljenje vještaka B. B. od 7.4.2020 (list br. 91-100), početni otplatni plan, specifikaciju uplata, pregled prometa za klijenta, stvarno otplatni plan (list 64-90), te je vještak neposredno saslušan. Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice te svjedokinje I. Č. i Javnog bilježnika A. B.

9. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8.Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj:53/91, 91/92, 58/93, 112/99,88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 I 80/22 dalje: ZPP-a), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o primjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu pod točkama 1,2,3,4,5,6 i 7 izreke kojom se utvrđuje da je V. tužena H.A.-A.-B.d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju I nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije po jedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

10.2. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući I propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

10.3. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

11. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete i isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu utvrđeno je da je člankom 3. stavak 1. točka 2. i 3. propisano da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 46.500,00CHF sa kamatom od 5,25% godišnje, dekurzivno, a iz članka 4. ugovora proizlazi da korisnik kredita prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom ugovoru.

12.1. Iz navedene odredbe proizlazi da se nije pojedinačno pregovaralo o naknadnim izmjenama visine kamatne stope, kao i da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametric i metoda izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate.

12.2. Da je to tako proizlazi i iz iskaza svjedokinje Ivane Čališ (list br. 262). Naime, svjedokinja u iskazu navodi da se obzirom na protek vremena ne može točno sjetiti što je radila točno 2005. godine, a uopće se ne sjeća Ugovora koji je sklopljen između prednika tuženika Slavonske banke i tužiteljice. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu stranke je informirala o općim uvjetima kreditiranja, o efektivnoj kamatnoj stopi, je li kamatna stopa promjenjiva ili fiksna i o valuti. Ne sjeća se na koji način je informirala korisnike kredita, odnosno da je navodila parametre po kojima će se kamatna stopa mijenjati. S korisnicima kredita nisu pregovarali o promjenjivosti kamatnih stopa nego su ih obavještavali da se kamatna stopa mijenja. Njeni su zadaci bili da stranke informira koja je kamatna stopa, a ne i o posljedicama promjenjivosti kamatne stope. Parametri na temelju kojih se utvrđuje kamatna stopa bili su navedeni u Općim uvjetima, koji su bili sastavni dio ugovora. Obzirom da se radilo o Uvjetima banke, navodi da stranka nije mogla utjecati na visinu kamatne stope i njenu promjenjivost. Stranke su potpisivale ugovore koje su oni unaprijed sastavili i ponudili.

12.3. Iz iskaza Javnog bilježnika A. B. proizlazi da nisu stranci mogli predočiti ništa drugo osim onoga što je navedeno u ugovoru, a oni nisu mogli znati koji su bili parametri za promjenjivost kamatne stope. Osim ugovora i eventualnog otplatnog plana nisu imali na uvidu druge akte banke, niti Opće uvjete poslovanja. Njihova obveza nije bila da ulaze u detalje uvjeta kreditiranja, već da stranke upoznaju sa sadržajem ugovora, instrumentima osiguranja i posljedicama neplaćanja.

12.4. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla za adaptaciju stare kuće i u tu namjenu je kredit i iskoristila. Znala je da je kamatna stopa promjenjiva, ali joj nitko nije objasnio kada će se mijenjati i koliko će se mijenjati, samo je dobivala obavijest o novoj kamatnoj stopi tako da su joj rate narasle duplo. Navodi da ne bi sklopila sporni ugovor da je znala da će se kamatna stopa toliko promijeniti i da će se toliko povisiti rata kredita. U banci se interesirala za kredit te je od službenika banke dobila podatke koje papire treba donijeti, što je i učinila, te nakon toga potpisala ugovor a nikakve druge akte nije dobila. S tuženikom je sklopila ugovor jer su imali manje kamatne stope, a obzirom da je bilo bitno da zna koliki je iznos kredita, koliko iznosi rata i što je instrument osiguranja odnosno za povrat kredita je založila nekretninu tako da nije pročitala cijeli ugovor. Druge uvjete koji se tiču promjenjivosti kamatne stope, na koji način se mijenja, definitivno nije znala niti ju je itko informirao o tome. Nije tražila da joj se pojasne odredbe o promjeni kamatne stope jer nije niti pravnik niti ekonomist da bi razumjela te odredbe.

12.5 Iz iskaza tužiteljice čijem iskazu sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da ista nije obaviještena o parametrima promjene kamatne stope, a što proizlazi i iz iskaza svjedokinje I. Č., odnosno ista se ne sjeća na koji način je informirala korisnike kredita, da li je navela parametre po kojim se kamatna stopa mijenja.

12.6.Tuženik dakle nije dokazao da je u postupku sklapanja predmetnog ugovora korisniku kredita dao odgovarajuće obavijesti.

13. Po ocjeni suda, za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, a potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07 - dalje ZZP/09) kada je isti Zakon stupio na snagu do 31. prosinca 2008.

13.1. Odredbom čl. 84. ZZP/03 i odredbom čl. 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

13.2. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s Odlukom banke, nesporno se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. Sporni ugovor ne sadrži niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje Odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciziranim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

13.3. U konkretnom slučaju nesporno je, dakle, da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema Odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

13.4. Po mišljenju suda ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna je i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta ,promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu tužiteljice koju promjenu tužiteljica ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

13.5. Ovakvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na kamate, što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO-a kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

13.6. Niti Zakon o zaštiti potrošača, niti Zakon o obveznim odnosima ne navode posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

13.7. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, a cijena je bitan element ugovora o kreditu, te mora biti određena odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, a na temelju koje cijenu određuje jednostrano prema odluci banke, bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, protivna je načelu savjesnosti i poštenja.

14. U odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o modnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

15. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano, a ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope, mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda, trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene. No vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicum nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužiteljici kao potrošaču mnameće ugovorne odredbe koje tužiteljicu stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

15.1.Temeljem navedenoga proizlazi da je odredba čl. 4. Ugovora sklopljenog između stranaka dana 17.6.2005., kojima se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva ovisno o Odlukama o kamatnim stopama tuženika, nepoštena, posljedica čega je ništetnost takve odredbe (odluka VSRH br. Rev-249/14, odluka VTSRH br. Pž7129/13), te je sud prihvatio u cijelosti zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4. stavak 1. predmetnog Ugovora o kreditu, odlučivši kao u izreci pod točkom I. presude.

15.2. Tuženik nije dokazao da je u postupku sklapanja ugovora dao korisniku odgovarajuće obavijesti odnosno informirao tužiteljicu o svim parametrima mpromjene kamatne stope, a niti da je pojedinačno pregovarao o promjenjivosti iste.

16. Osim toga prema čl. 502. c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbi iz čl. 502 a. stavak 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojem će se ta osoba na njih pozvati 16.1.Kako se tužitelj pozvao upravo na utvrđenje u parnici povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu VTS broj Pž-7129/2013 te presudu Vrhovnog suda RH br. Revt-249/2014, to je sud i vezan za utvrđenja u navedenoj parnici a u kojoj parnici je utvrđeno upravo da je sadržaj odredbe naveden u čl. 4. Ugovora ništetan, koji članak je ništetan i u ovom konkretnom slučaju.

17. Kako su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetnu odredbu to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a.

17.1. Prema čl. 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora.

17.2. Stoga je slijedom navedene odredbe tuženik dužan vratiti tužiteljici sve ono što je primio na temelju ništetne odredbe predmetnog ugovora.

18. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka B. B. od 07.04.2019. (list 91) koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, te je tužiteljica sukladno istom specificirala tužbeni zahtjev.

18.1. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva jer je ista istaknuta nakon zaključenog prethodnog postupka, no sud je dopustio preinaku jer tužiteljica nije mogla točno postaviti tužbeni zahtjev bez provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja, a koje vještačenje je provedeno nakon provedenog prethodnog postupka.

18.2. Vještak je u nalazu i mišljenju obračunao razliku kamate za cijelo razdoblje otplate kredita i za dio razdoblja otplate kredita kada je kamata bila veća u odnosu na početnu ugovorenu i kada je kamata bila manja u odnosu na početno ugovorenu. Iz njegova nalaza proizlazi da ukupna razlika više obračunate i plaćene kamate zbog promjene kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, između stvarno plaćenih kamata i kamata utvrđenih početnim planom otplate uz početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,5%, za cijelo razdoblje otplate kredita iznosi 1.512,31 CHF. Iznos od 1.512,31 CHF preračunat je i u kune za svaki više plaćeni anuitet na utvrđenu razliku stvarno plaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu u početnom planu otplate i preračunat prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan obračuna plaćanja kamate za svaki pojedini anuitet i iznosi 8.320,40 kn. 18.3. Vještak navodi da iznos više plaćene kamate u iznosu od 1.512,31 CHF preračunate srednjim tečajem kreditora na dan plaćanja kamate što čini iznos od 8.320,34 kune plaćen je za obračunate kamate u periodu od 1.9.2007. godine do 30.6.2015. godine, kada su kamatne stope bile veće u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu. Iznos manje kamate od 134,45 CHF preračunate srednjim tečajem kreditora na dan plaćanja kamate što čini iznos od 847,12 kuna plaćen je za obračunate kamate u periodu od 1.1.2014. do 30.6.2015., kada su kamatne stope bile manje i iznosile su 3,23 % u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu. U periodu od plasmana kredita do 31.8.2007. godine primijenjena kamatna stopa bila je jednaka početno ugovorenoj.

18.4. Neposredno saslušan na raspravi, a obzirom na navode tuženika, vještak je istakao da je zadatak vještačenja bio utvrditi razliku između stvarno primijenjenih kamatnih stopa i početno ugovorene kamatne stope od 5,25 %, te je utvrdio više i manje plaćene iznose zbog promijenjenih kamatnih stopa, odnosno da je više plaćen iznos od 8.320,34 kune, a manje plaćeni iznos je 847,12 kuna tako da razlika više plaćene kamate u odnosu na početno ugovorenu i manje plaćene kamate iznosi 7.473,22 kune.

18.5. Tužiteljica smatra da tuženik nema pravni osnov tražiti da se smanjeni iznos prebija s iznosom više plaćenih kamata. No, tuženik nije niti stavio u prijeboj potraživanja s osnova manje plaćenih kamata, a niti je istakao protutužbeni zahtjev za navedeni iznos, tako da su navedeni navodi irelevantni.

18.6. Prihvaćajući u cijelosti nalaz vještaka sud je utvrdio da je tužiteljica zbog ništetne odredbe platila 8.320,34 kune više nego što je trebala platiti po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, te je prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu odlučivši kao pod točkom II. izreke presude.

18.7. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka su irelevantni jer je vještak sukladno nalogu suda obračunao razliku kamate prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,25%.

18.8. Naime, početna kamatna stopa je precizno i jasno određena suglasnošću volja stranaka, dok je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, te se ima primijeniti početna ugovorena kamatna stopa, a ne prosječna kamatna stopa koju navodi tuženik.

19. Prigovor zastare nije osnovan.

19.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Rok zastare dakle počinje iznova teći od 13. lipnja 2014. godine, a kako je predmetna tužba podnesena 29.4.2019. godine, to prigovor zastare nije osnovan. U konkretnom slučaju primjenjuje se opće zastarni rok od 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. stavak 1. ZPP-a, a sud je tužiteljici priznao na ime troškova parničnog postupka iznos od 8.250,00 kuna. Sud je priznao opunomoćeniku tužiteljice nagradu za sastav tužbe u iznosu od 750,00 kuna, nagradu za sastav podneska od 14.10.2019. u iznosu od 750,00 kuna, za sastav mpodneska od 4.5.2020. u iznosu od 750,00 kuna i za sastav podneska od 16.6.2020. godine iznos od 750,00 kuna. Nadalje je priznata nagrada za zastupanje na pripremnom ročištu u iznosu od 375,00 kuna, nagrade za zastupanje na ročištu od 14.7.2020. godine u iznosu od 750,00 kuna, nagrada za zastupanje na ročištu od 3. listopada 2022. godine u iznosu od 750,00 kuna.

20.1. Ukupno je na ime zastupanja priznat iznos od 5.150,00 kuna.

20.2. Sudska pristojba na tužbu i presudu iznosi 600,00 kuna, a trošak vještačenja iznosi od 2.500,00 kuna, tako da je sud na ime troškova parničnog postupka dosudio tužiteljici iznos od 8.250,00 kuna.

21. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 16. studenoga 2022.

S u d a c:

Snježana Polgar, v.r.

Pouka o pravu na žalbu :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovom sudu, a o istoj odlučuje Županijski sud.

Dna:

1. I. D., odvjetnik iz P.

2. O. društvo K. i P., Z., …

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik:

Angela-Anđa Marković