REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1151/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. D. S. iz Republike Srbije, H., OIB ... , 2. N. S. iz Republike Srbije, H., Z. G. iz Republike Srbije, H., svi zastupani po punomoćniku L. Š., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB ... , koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1546/2019-3 od 21. prosinca 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-673/2018-17 od 6. svibnja 2019. koja je ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-673/2018-21 od 27. svibnja 2019., u sjednici održanoj 16. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija 1. do 3. tužitelja.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženice te je preinačena presuda suda prvog stupnja ispravljena rješenjem od 27. svibnja 2019. tako da je presuđeno:

„I. Nalaže se tuženik REPUBLIKA HRVATSKA, Z., OIB: ... , da 1. tužiteljici S. D., H., ... , Republika Srbija, OIB: ... , isplati iznos od 220.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (čl. 29 st. 2 ZOO-a NN 35/05, 41/08), koje teku od 12. listopada 2012. do 31. srpnja 2015. a od 01. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a (NN 78/15), sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev 2. tužitelja S. N., H., ... , Republika Srbija i 3. tužitelja G. Z., H., .... , Republika Srbija da im tuženik REPUBLIKA HRVATSKA, Z., OIB: ... , na ime neimovinske štete isplati svakom po 75.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate.

III. Odbija se tužbeni zahtjev 1., 2. i 3. tužitelja da im tuženik solidarno isplati s osnova materijalne štete iznos od 20.000,00 kn sa zakonskom zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.“.

2. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-919/2022 od 8. ožujka 2022. podnose tužitelji zbog pitanja koje glasi:

„Da li je u parničnom postupku gdje tužitelj tvrdi da je šteta prouzročena kaznenim djelom, dopušteno dokazivati postojanje uzročno-posljedične veze između određene radnje koja ima obilježje kaznenog djela i nastale štete i to u situaciji kada protiv određene osobe ne postoji pravomoćna presuda kaznenog suda kojim se optuženik oglašava krivim, a niti pravomoćna presuda kaznenog suda kojom se optuženik oslobađa optužbe?“.

3. Na reviziju nije odgovoreno.

4. Revizija nije osnovana.

5. Sukladno odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud u slučaju revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je protiv pobijane presude revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

6. Predmet spora su zahtjevi tužitelja da im tužena naknadi nematerijalnu štetu s osnove duševnih boli zbog smrti O. S. - sina prvotužiteljice (koja potražuje iznos od 220.000,00 kn) i brata drugo i trećetužitelja (koji potražuju iznos od 75.000,00 kn svaki) i da im naknadi materijalnu štetu s osnove izgradnje spomen obilježja u iznosu od 20.000,00 kn.

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-Rz-2/11 T. M. osuđen za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH jer je kao zapovjednik pričuvne postrojbe MUP-a stacionirane u P. P. i dijelu u Z. na Z. v. gdje je bilo skladište, nalagao nezakonita lišavanja slobode, mučenja i ubojstva pojedinih civilnih osoba. Utvrđuje da su u navedenoj presudi taksativno navedene sve osobe kojima se u listopadu 1991. izgubio svaki trag, te koji su lišene života, a u odnosu na prednika tužitelja da se navodi da je otišao 16. listopada 1991. liječniku u P. P., bio tamo na pregledu, a nakon toga mu se gubi svaki trag. Njegovo tijelo da je ekshumirano iz masovne grobnice u K., DNK analizom da je utvrđeno da se radi o njemu, te da postoje dva defekta čeono tjemeno lijevo na lubanji koji odgovaraju izlaznih strijelnim ranama, dakle da je ubijen hicima u glavu, ali da nema dokaza da je ovo kazneno djelo počinio pripadnik postrojbe kojom bi zapovijedao T. M. Mrtvo tijelo da je prije nego što je premješteno u K. pronađeno na području P. P., ali ta činjenica da nije bila dovoljna kao indiciji da su to kazneno djelo počinili pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a. Iz navedene presude da proizlazi da su u periodu od listopada do prosinca 1991. pripadnici MUP-a RH pod zapovjedništvom T. M. počinili niz decidirano navedenih kaznenih djela usmrćivanja lokalnog stanovništva, pa bez obzira na činjenicu što u kaznenom postupku kazneno djelo koje se odnosi na O. S. nije stavljeno na teret T. M., prvostupanjski sud utvrđuje da je tužena odgovorna za nastalu štetu jer je prednik tužitelja nestao 16. listopada 1991., dakle u razdoblju kada su u P. P. počinjena kaznena djela koja se stavljaju na teret T. M.

7. Glede postojanja odštetne odgovornosti tuženice sud drugog stupnja zauzima pravno shvaćanje kako slijedi:

„Osnovani su žalbeni navodi tužene kojima osporava svoju odgovornost za smrt prednika tužitelja uz obrazloženje da nije dokazano da su za njegovu smrt odgovorni pripadnici Hrvatske vojske i policije, pozivajući se pri tome na presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj K-rz-2/11 od 12. svibnja 2016. godine iz koje proizlazi da T. M. nije osuđen za ubojstvo O. S.

Naime, pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. K-rz-

2/11 okrivljenik T. M. nije oglašen krivim za ubojstvo prednika tužitelja. Dakle, ne postoji osuđujuća presuda za ubojstvo prednika tužitelja. U takvoj pravnoj situaciji, prema mišljenju ovog suda, parnični sud nije ovlašten u parničnom postupku utvrđivati postojanje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Kako, dakle, nije dokazano da je prednik tužitelja, kao civil, ubijen od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga, valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu i preinačiti je u točki I. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev prvotužiteljice.“.

8. Odredbom čl. 12. st. 3. ZPP-a propisano je da je sud u parničnom postupku u pogledu:

a. postojanja kaznenog djela,

b. kaznene odgovornosti učinioca

vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom je optuženik oglašen krivim.

To znači da kada se pred sudom u parničnom postupku pojavi kao sporna okolnost je li:

a. kazneno djelo počinjeno

b. tko ga je počinio

c. kako je kazneno djelo počinjeno (činjenični opis djela

parnični sud ne može odlučivati drugačije nego što je to utvrđeno izrekom pravomoćne presude kaznenog suda u kojoj je utvrđen počinitelj kaznenog djela, utvrđeno je koje je kazneno djelo počinio, u čemu se sastoji biće kaznenog djela, kojim je radnjama kazneno djelo počinjeno i koja mu se kaznenopravna sankcija izriče.

9. Tome razlog leži u činjenici da je pravomoćna kaznena presuda rezultat primjene pravila kaznenog postupka, koji sadrži brojna pravila i načela koja u svojoj ukupnosti jamče prema svakom okrivljeniku pošten postupak uz puno uvažavanje svih načela kaznenog postupka propisanih Zakonom o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11-službeni pročišćeni tekst, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22 - dalje: ZKP) kao što su primjerice:

- Kazneni postupak se provodi na zahtjev ovlaštenog tužitelja. (čl. 2. st. 1.),

- Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja. (čl. 3. st. 1.),

- Teret dokaza u postupku utvrđivanja krivnje osumnjičenika, okrivljenika ili optuženika je na tužitelju, osim ako zakonom nije drukčije propisano. (čl. 3. st. 2.),

- Dvojbu o postojanju činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona sud rješava presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika. (čl. 3. st. 3.),

- Okrivljenik se ima pravo braniti sam ili uz stručnu pomoć branitelja kojega sam izabire iz reda odvjetnika. Ako sam ne uzme branitelja, okrivljeniku će se radi osiguranja obrane postaviti branitelj kad je to određeno ovim Zakonom. (čl. 5. st. 1.),

- Pod uvjetima koje određuje ovaj Zakon okrivljeniku koji ne može podmiriti troškove branitelja, postavit će se, na njegov zahtjev, branitelj na teret proračunskih sredstava. (čl. 5. st. 2.),

- Sud ili drugo državno tijelo koje provodi radnje u kaznenom postupku dužno je prije ispitivanja okrivljenika, poučiti ga o pravu na branitelja i u svezi s braniteljem. (čl. 5. st. 3.),

- Okrivljeniku se mora osigurati dovoljno vremena i mogućnosti za pripremu obrane. (čl. 5. st. 4.),

- Sud i državna tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist. (čl. 10. st. 1.),

- Zabrana da se presuda temelji na nezakonitim dokazima. (čl. 11.),

- Okrivljenik ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku odluči o optužbi u skladu sa zakonom. (čl. 12. st. 1.).

10. Upravo zbog tih razloga, jer se o postojanju kaznene odgovornosti odlučuje uz uvažavanje vrlo strogih pravila i uz primjenu načela koja parnični postupak dijelom ne poznaje, jer svoje odluke temelji utvrđenjima koja podliježu pravilima o teretu dokazivanja i slobodnom disponiranju stranaka svojim zahtjevima koje parnični sud u vrlo ograničenom opsegu može nadzirati i eventualno ne prihvatiti po službenoj dužnosti (čl. 3. st. 3. ZPP-a) po ocjeni ovog suda ako je izostala pravomoćna presuda kaznenog suda o kaznenoj odgovornosti počinitelja parnični sud ne bi mogao u parničnom postupku utvrđivati postojanje kaznenog djela.

11. Ova dilema koja izvire iz pitanja zbog kojeg je dopušteno podnijeti reviziju ima svoju implikaciju zbog pitanja primjene redovnog ili privilegiranog roka zastare.

12. Potraživanje naknade štete zastarijeva sukladno odredbi čl. 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01

- dalje: ZOO/91) u roku od 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu počinila, a svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. (istu odredbu sadržava i čl. 230 novog Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05).

13. Sukladno odredbi čl. 377. ZOO/91 (ista odredba je i u čl. 231. ZOO/05) kada je šteta počinjenja kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona.

14. Po pravnom shvaćanju ovog suda odredbu čl. 377. st. 1. ZOO/91, odnosno odredbu čl. 231. st. 1. ZOO/05 treba tumačiti u suglasju s odredbom čl. 12. st. 3. ZPP-a tako da ne može doći do primjene privilegirani duži rok zastare potraživanja naknade štete osim kada je štetna radnja počinjena kaznenim djelom koje je utvrđeno pravomoćnom presudom kaznenog suda i kojom je utvrđen počinitelj tog kaznenog djela koje ujedno predstavlja i štetnu radnju ili kada su ostvarene neke procesne prepreke zbog kojih se protiv počinitelja ne bi mogao provesti kazneni postupak (tako i ovaj sud u Rev-199/07 od 21. ožujka 2007, Rev-845/07 od 23. prosinca 2008 i Rev-706/10 od 15. lipnja 2011.).

15. To istovremeno ne znači da oštećeni nisu imali prilike zatražiti svoju pravnu zaštitu pred sudom ili da bi time bili prekludirani u svom pravu na pristup sudu jer su mogli svoje odštetne zahtjeve podnijeti unutar redovnih zastarnih rokova za naknadu štete pa i uz primjenu pravila o razlozima kada zastara ne teče ako bi okolnosti svakog pojedinog konkretnog slučaja opravdavala primjenu tih pravila iz čl. 387. ZOO/91 (čl. 237. ZOO/05) s time da su u takvoj parnici ovlašteni dokazivati sve elemente o kojima ovisi njihovo pravo na naknadu štete kao što su štetna radnja, uzročna veza između štete i štetne radnje, visinu štete i odgovornost štetnika ali bi se odgovorna osoba mogla valjano suprotstaviti takvom zahtjevu prigovorom zastare iz čl. 376. ZOO/91 to jest iz čl. 230. ZOO/05.

16. Ovim je i odgovoreno na pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena.

17. S tim u svezi a zbog argumentacije revizije u ovom konkretnom slučaju pozivanjem na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Baljak protiv Hrvatske po ocjeni ovog suda nisu utemeljeni jer u tom predmetu radi se o bitno drugačijoj činjeničnoj situaciji jer je smrtno stradali prednik tužitelja u tom postupku bio pod nadzorom pripadnika hrvatskih vojnih postrojbi dok u ovom postupku niti takva okolnost nije utvrđena u kaznenom postupku pa se stoga ne može raditi o neostvarivom i nerazumnom standardu dokazivanja koji bi bio nametnut tužiteljima.

18. Ovakvo pravno shvaćanje prihvaćeno je već i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-4886/2016 od 4. svibnja 2017. i kojim Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdu svog pravnog shvaćanja nalazi i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Bančević vs RH (zahtjev broj 44252/10 od 2. listopada 2012.) gdje je između ostalog rečeno:

„33. Sud primjećuje kako članak 377. Zakona o obveznim odnosima predviđa dulji zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom. Dulji zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u duljem zakonskom roku, propisanom za kazneno djelo o kojem je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj je zakonski zastarni rok primjenjiv samo kad je pravomoćnom presudom u kaznenom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana kaznenim djelo. (…)

36. Sud bilježi kako je, iako članak 377. Zakona o obveznim odnosima ostavlja dvojbe o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen ustanovljenom praksom domaćih sudova. To je podnositeljima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu očekivati da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupa zastare. Međutim, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku podnositelji su se, iako su imali odvjetnika, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu.

37. Stoga se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi, ili način na koji su primijenjeni u ovom predmetu, povrijedili samu bit prava podnositelja na pristup sudu.“

19. Zbog svih gore navedenih razloga odlučeno je kao u izreci sukladno odredbi čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 16. studenog 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.