REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-6172/2021.

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću - sutkinja Ivanke Mašić kao predsjednice vijeća te Anđe Ćorluke i Mirjane Margetić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice specijalistice Martine Bastić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe xx d.d. Zagreb, zbog prekršaja iz članka 225. stavak 1. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 130/11., 74/13., 69/17. i 46/18.), odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe xx d.d. Zagreb, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici od 17. svibnja 2021., broj: Pp J-277/2020., u sjednici vijeća održanoj 16. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okrivljene pravne osobe xx d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okrivljena pravna osoba xx d.d. Zagreb je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog € (šezdesetšest eura i tridesetšest postupka u iznosu 500,00 (petsto) kuna/66,36

centa)[1] u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici od 17. svibnja 2021., broj: Pp J-277/2020., proglašena je krivom okrivljena pravna osoba xx d.d. Zagreb, da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz članka 225. stavka 1. Zakona o strancima, za koji joj je, izrečena novčana kazna u iznosu 23.000,00 kuna, koju kaznu je okrivljena pravna osoba dužna platiti u roku jednog mjeseca po pravomoćnosti presude, uz pogodnost uplate dvije trećine izrečene novčane kazne.

1.1. Istom presudom, okrivljena pravna osoba obvezana je na naknadu troškova prekršajnog postupka i to paušalne svote u iznosu 1,000,00 kuna.

2. Protiv te presude, okrivljena pravna osoba pravodobno je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o prekršajnopravnim sankcijama te troškovima prekršajnog postupka. Podnositelj žalbe ističe da nije bio u mogućnosti kontrolirati putne isprave putnika. Putnica je zrakoplovnu kartu kupila preko interneta, a ne direktno od okrivljenika pa nije nikako mogao kontrolirati njenu putnu ispravu. Isto tako za pretpostaviti je da je putnica prijavu za let izvršila također preko interneta pa nije bilo potrebe da se osobno prijavi na provjeri dokumentacije već su kontrolu njezinih putnih isprava mogli i morali izvršili isključivo policijski službenici u zračnoj luci u Dublinu kad su vršili graničnu kontrolu, dok su kontrolu njenih putnih dokumenata prije ulaska na zrakoplov na samom izlasku iz zračne luke izvršili djelatnici zračne luke. Podnositelj žalbe ističe kako prvostupanjski sud nije primijenio odredbe o ublažavnju kazne, a trebao je. I to stoga što je trebao uzeti u obzir imovinsko stanje okrivljenika i činjenicu da je tek 2015. završen proces restrukturiranja te da je i dalje pod svojevrsnim mjerama štednje, a 2018. je bio na gubitku od čak 82,9 milijuna kuna, dok je 2019. gubitak iznosio 79,4 milijuna. Nadalje, COVID pandemija pogubno je utjecala na rad i ostvarivanje profita zrakoplovnih kompanija na svjetskoj razini te će, prema nekim procjenama, trend oporavka zračnog prometa biti vrlo spor te se tek 2024. očekuje dosizanje putničkog prometa na razinu iz pred Covid razdoblja. U prosincu 2020. je okrivljena pravna osoba primila državne potpore za očuvanje likvidnost od kojih sredstava se trebaju podmiriti dospjela dugovanja bankama i dobavljačima, i vratiti putnicima 104.000.000,00 kuna za otkazana putovanja te ostatak sredstava iskoristiti za podmirivanje troškova poslovanja. Podnositelj žalbe ističe kako sud nije uzeo u obzir odredbu članka 24.a Prekršajnog zakona koja se odnosi na beznačajni prekršaj, a upravo je o takvom prekršaju ovdje riječ. U konkretnom slučaju je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen jer je predmetna putnica o trošku okrivljenika vraćena u državu iz koje je doputovala, a uslijed njezinog dolaska u zračnu luku u RH nije nastupila nikakva šteta. Prvostupanjski se sud uopće ne dotiče obrane okrivljenika u dijelu u kojem se poziva na navedeno te je sud tako propustio odlučiti o svim dijelovima iznesene obrane okrivljenika. Podnositelj žalbe navodi kako je pobijana presuda u cijelosti utemeljena na obavijesti Ministarstva vanjskih i europskih poslova, dakle na tumačenju upravnog tijela koje nema snagu zakona ili nekog drugog izvora prava na temelju kojih sud sudi i donosi odluke. Na kraju, podnositelj žalbe navodi da su i troškovi postupka neadekvatno i previsoko odmjereni.

2.1. Podositelj žalbe predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da ga se oslobodi od optužbe, odnosno da ga se osobodi od plaćanja kazne ili da mu se izrekne najniža moguća novčana kazna propisna odredbama Prekršajnog zakona, podredno da se prvostupanjska presuda potpuno ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljene pravne osobe povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljena pravna osoba pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. U odnosu na žalbene navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud u potpunosti točno utvrdio činjenično stanje, a za svoju odluku je dao argumentirano obrazloženje, odnosno na točno utvrđeno činjenično stanje sud je pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije počinio niti jednu povredu odredaba prekršajnog postupka.

5.2. U konkretnom slučaju nije sporno da je inkriminirane prilike, kao zrakoplovni prijevoznik, okrivljena pravna osoba iz Dublina u Zračnu luku „Franjo Tuđman“ dovezla putnicu A.P., državljanku Ukrajine, nositeljicu putne isprave Ukrajine ser. broja: CD085599, a koji nije posjedovala valjanu vizu za ulazak u Republiku Hrvatsku.

5.3. Međutim, neosnovani su žalbeni navodi okrivljene pravne osobe kojima svoju prekršajnu odgovornost otklanja na način da ju prebacuje na policijske službenike u zračnoj luci Dublin, odnosno djelatnike zračne luke Dublin. Na okrivljenoj pravnoj osobi je da postupa na način koji neće dovesti do kršenja odredbi Zakona o strancima, a time je i organizacija postupanja prilikom ukrcaja putnika, koja će omogućiti adekvatnu provjeru dokumentacije na temelju koje putniku omogućuju ulazak u Republiku Hrvatsku, također upravo na okrivljenoj pravnoj osobi. Naime, okrivljena pravna osoba je kao prijevoznik dužna provjeriti putne isprave i vize putnika neposredno prije upućivanja putnika na ukrcaj u zrakoplov, a što je ista propustila učiniti, pa eventualni propust djelatnika zračne luke u Dublinu, odnosno tamošnjih policijskih službenika, ne isključuje prekršajnu odgovornost okrivljene pravne osobe.

5.4. Neosnovano okrivljena pravna osoba tvrdi da se pobijana presuda temelji u cijelosti na obavijesti Ministarstva vanjskih i europskih poslova, od 21.4.2021. budući da je navedena obavijest samo jedan od dokumenata koji su tijekom postupka pročitani i nije osnova za donošenje pobijane odluke. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud temeljio na činjenicama vezanim za konkretnu osobu tj. putnicu A.P. i njezin ulazak u Republiku Hrvatsku, za koji nije imala valjanu vizu, te uz činjenicu da je u njezinom slučaju prijevoznik bila upravo okrivljena pravna osoba. Spomenuta obavijest samo potkrijepljuje stav prvostupanjskog suda o tome kako iz odredbi članka 41. Zakona o strancima jasno proizlazi da prijevoznik može na granični prijelaz ili u Republiku Hrvatsku dovesti jedino stranca koji ima valjanu vizu ili drugu ispravu koja služi za prelazak granice. Nesporno je da je hrvatski vizni sustav složeno područje, ali se upravo iz spomenute obavijesti vidi da je sve relevantno za postupanje civilnih autoprijevoznika dostupno na službenim stranicama Ministarstva vanjskih i europskih poslova, odnosno kroz priručnik TIMATIC.

5.5. Prvostupanjski sud je svoju odluku vrlo detaljno obrazložio, iako je činjenica da se nije posebno ostvrnuo na navode okrivljene pravne osobe o tome da se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom djelu iz članka 24.a Prekršajnog zakona. Međutim, navedeno nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude tim više što se u konkretnom slučaju ne radi o beznačajnom djelu. Da bi određena radnja, u smislu članka 24.a Prekršajnog zakona, mogla biti kvalificirana kao beznačajan prekršaj, moraju kumulativno biti ispunjene dvije propisane pretpostavke - da je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan i da ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. Osim što, za razliku od kaznenih djela, prekršaji u svojoj biti, predstavljaju ugrožavanje ili možebitno lakše povređivanje temeljnih društvenih vrijednosti zbog čega se može opravdano postaviti pitanje granice između prekršaja, kao kažnjive radnje, i beznačajnog prekršaja, postavlja se pitanje vezano i za drugu pretpostavku a ona se sastoji u nepostojanju potrebe da počinitelj bude kažnjen. Ovdje bi trebalo povući paralelu sa odredbom članka 33. Kaznenog zakona kojim je propisano da nema kaznenog djela, iako su ostvarena njegova obilježja, ako je stupanj počiniteljeve krivnje nizak, djelo nije imalo posljedice ili su posljedice neznatne i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. Dakle, da bi se pojedina radnja označila kao beznačajno djelo u kaznenom pravu, potrebno je da se ispuni i treća pretpostavka - počinitelj mora postupati s niskim stupnjem krivnje. Analogijom bi se i u prekršajnom pravu također trebalo voditi računa o nižem stupnju krivnje počinitelja, iako navedeno nije propisano definicijom instituta beznačajnog prekršaja, i institut beznačajnog prekršaja primjenjivati u slučajevima kada je uz ispunjenje zakonskih pretpostavki počinitelj postupao s nesvjesnim nehajem ili svjesnim nehajem, kao nižim stupnjevima krivnje, a da bi trebalo ograničiti primjenu navedenog instituta u slučajevima kad počinitelj postupa s namjerom. Ako se sve navedeno primijeni na postupanje okrivljene pravne osobe, a pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da je okrivljena pravna osoba, kako je to i sam prvostupanjski sud utvrdio, višestruko kažnjavana zbog istog prekršaja, ne može se u ovom slučaju nikako govoriti o beznačajnom prekršaju.

6. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je novčana kazna u visini izrečenoj prvostupanjskom presudom, primjerena stupnju krivnje, težini djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

6.1. Naime, za počinjeni prekršaj zakonom je propisano da će se kazniti prijevoznik novčanom kaznom u iznosu od 23.000,00 kuna, za svakog prevezenog državljanina treće zemlje. Prvostupanjski sud je okrivljenoj pravnoj osobi izrekao novčanu kaznu u zakonom propisanom fiksnom iznosu, obzirom da nisu utvrđene naročito olakotne okolnosti koje bi opravdale izricanje blaže kazne, a imajući u vidu i činjenicu da je okrivljena pravna osoba višestruko pravomoćno kažnjavana radi istog prekršaja.

6.2. Stoga, nisu osnovani žalbeni navodi okrivljene pravne osobe zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

7. Isto tako, ispitujući odluku o troškovima prekršajnog postupka određenima okrivljenoj pravnoj osobi u paušalnom iznosu od 1,000,00 kuna, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud, pravilno i zakonito, na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao okrivljenika na platež navedenih troškova. Paušalna je svota, u skladu s članka 138. stavak 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje žalbenog postupka.

8. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavak 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje žalbenog postupka.

9. Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. studenog 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Martina Bastić, v.r.

Ivanka Mašić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Velikoj Gorici u 4 otpravka za spis, okrivljenu pravnu osobu i tužitelja.