REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Pž-3356/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Mašić kao predsjednice vijeća te Anđe Ćorluke i Mirjane Margetić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice specijalistice Martine Bastić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog C. P., zbog prekršaja iz članka 43. stavka 1. točke 5. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“ broj 83/13. i 24/16), odlučujući o žalbi okrivljenog C. P., podnesenoj putem branitelja I. S., odvjetnika u P., protiv presude Općinskog suda u Pazinu od 4. prosinca 2020., broj: Pp J-234/2020, u sjednici vijeća održanoj 16. studenog 2022.,

p r e s u d i o j e:

I. Žalba okrivljenog C. P. odbija se kao neosnovana i pobijana presuda potvrđuje.

II. Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okrivljeni C. P. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu € (šezdeset šest eura i trideset šest centa)[1] , u roku 30 500,00 (petsto) kuna / 66,36

dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Pazinu od 4. prosinca 2020., broj: Pp J-234/2020, okrivljeni C. P. je proglašen krivim da je, na načine činjenično opisane u točki 1., 2. 3. i 4., počinio prekršaje iz članka 43. stavak 1. točke 5. Zakona o nadzoru državne granice, za koje mu je utvrđena novčana kazna od 1.500,00 kuna za svaki prekršaj, pa je, na temelju članka 39. stavka 1. točke 2. Prekršajnog zakona, okrivljenom C. P., izrečena ukupna novčana kazna od 6.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, pri čemu ima pogodnost uplate dvije trećine izrečene novčane kazne.

1.2. Prvostupanjskom presudom je okrivljenik obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna.

2. Protiv prvostupanjske presude, okrivljeni C. P. pravodobno je po branitelju I. S., podnio žalbu navodeći da se žali zbog svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe ili da se ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak, odnosno da se pobijana presuda preinači u pogledu prekršajne sankcije te da se okrivljeniku izrekne jedna kazna za jedan – produljeni prekršaj.

3. Žalba je neosnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud), kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je prvostupanjsku presudu iz žalbenih razloga, te je po službenoj dužnosti ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe da je prvostupanjski sud „bio obvezan odbaciti sve izmijenjene optužne prijedloge ovlaštenog tužitelja“ te prekršajni postupak dovršiti po optužbi za prekršaje iz članka 42. stavak 1. točke 1. Zakona o nadzoru državne granice, a sve iz razloga jer je za prekršaje iz članka 43. stavak 1. točke 5. Zakona o nadzoru državne granice propisana novčana kazna prema kojoj ti prekršaji ulaze u režim obaveznog prekršajnog naloga. Okrivljenik očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 2. u vezi člankom 239. stavkom 7. Prekršajnog zakona.

5.1. Međutim, po ocjeni ovog Suda, neosnovano okrivljenik smatra da je prvostupanjski sud, nakon što je ovlašteni tužitelj izmijenio optužbu i okrivljeniku stavio na teret prekršaje iz članka 43 stavak 1. točke 5. Zakona o nadzoru državne granice, trebao primijeniti članak 239. stavak 7. Prekršajnog zakona. Ovo iz razloga što se odredba članka 239. stavak 7. Prekršajnog zakona, odnosi na procesne situacije kada prekršajni postupak, za prekršaje koji ulaze u procesni režim obaveznog prekršajnog naloga, bude pokrenut izdavanjem optužnog prijedloga, a što u ovom prekršajnom postupku nije slučaj. Ovaj prekršajni postupak je pokrenut izdavanjem prekršajnih naloga za prekršaje iz članka 42. stavak 1. točke 1. Zakona o nadzoru državne granice, koji ne ulaze u procesni režim obaveznog prekršajnog naloga. Nakon što je prekršajni postupak pokrenut, ovlašteni tužitelj ima pravo izmijeniti optužbu bez ikakvih ograničenja pa tako, kao što je slučaj u ovom prekršajnom postupku, optužbu može izmijeniti i na način da okrivljeniku stavlja na teret djelo koje je za okrivljenika blaže i za koje bi, da je to djelo bilo predmet optužbe kojom se pokretao prekršajni postupak, bio obvezan izdati obavezni prekršajni nalog. Stoga, budući da je do izmjene optužbe na prekršaje za koje je ovlašteni tužitelj obvezan izdati obavezni prekršajni nalog došlo nakon što je prekršajni postupak već bio pokrenut, prvostupanjski sud nije bio obvezan postupiti po članku 239. stavku 7. Prekršajnog zakona, kako to neosnovano smatra okrivljenik.

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik, pozivajući se na brojne odredbe Zakona o morskom ribarstvu, ističe činjenicu da ni za jedan prekršaj za koji je proglašen krivim nije bilo utvrđeno da se on nalazio na brodu, zbog čega smatra da ni ne može biti kriv za prekršaje koji su mu stavljeni na teret.

6.1. Međutim, u odnosu na ove žalbene navode, treba, prije svega, navesti da se okrivljenik u konkretnom slučaju promašeno poziva na odredbe Zakona o morskom ribarstvu, jer predmet ovog prekršajnog postupka nisu prekršaji iz tog Zakona, a niti se, zbog različitosti zaštićenog objekta, zakonski pojmovi iz Zakona o nadzoru državne granice mogu tumačiti pomoću zakonskih pojmova iz Zakona o morskom ribarstvu. Ovo bez obzira na činjenicu da su se u svim inkriminiranim prilikama, koje su predmet ovog prekršajnog postupka, plovilom u vlasništvu okrivljenika obavljali poslovi gospodarskog ribolova, no optužbama koje su bile predmet raspravljanja u ovom prekršajnom postupku, okrivljeniku nisu bili stavljeni na teret prekršaji iz Zakona o morskom ribarstvu.

6.2. Nadalje, s obzirom da se okrivljeniku stavljaju na teret prekršaji iz Zakona o nadzoru državne granice, čiji je zaštitni objekt zaštita državne granice, a u konkretnim slučajevima radi se o državnoj granici Republike Hrvatske na moru, upućuje se na zakonske presumpcije Pomorskog zakonika („Narodne novine“, broj 181/04., 76/07., 146/08., 61/11., 56/13., 26/15. i 17/19.), čije se odredbe, sukladno članku 1. stavka 2., primjenjuju na plovne objekte koji se nalaze ili plove, između ostalog, i teritorijalnim morem Republike Hrvatske, o čemu se radi u svim prekršajima koji su predmet raspravljanja u ovom prekršajnom postupku. Odredbom članka 5. točke 6. Pomorskog zakonika propisano je da se pretpostavlja, dok se ne dokaže suprotno, da je brodar, a u ovom prekršajnom postupku predmetno plovilo je brodica, fizička ili pravna osoba koja je kao posjednik broda nositelj plovidbenog pothvata. Istom odredbom propisano je da se na korisnika brodice na odgovarajući način primjenjuju odredbe Pomorskog zakonika o brodaru, a pojam brodara određen je člankom 5. točkom 6. Pomorskog zakonika (pretpostavlja se, dok se ne dokaže protivno, da je brodar osoba koja je u upisnik brodova upisana kao vlasnik broda). Prema čl. 146. Pomorskog zakonika, posadom i svim drugim osobama na brodu zapovijeda zapovjednik broda kojeg imenuje i razrješava brodar, dakle vlasnik broda odnosno brodice. Navedeno znači da se, u situacijama u kojima vlasnik broda odnosno brodice ne imenuje zapovjednika, pretpostavlja da je vlasnik broda odnosno brodice zapovjednik.

6.3. U ovom prekršajnom postupku je nesporno da je okrivljeni C. P. vlasnik plovila (brodice) registarske oznake xxx, naziva „B.“, zastave Republike Slovenije. Navedena činjenica nesporno proizlazi iz e-ispisa Registra plovila Republike Slovenije, a navedenu činjenicu okrivljenik nije osporavao ni u obrani, niti u žalbi. S obzirom da okrivljenik tijekom dokaznog postupka nije tvrdio da je zapovjedništvo svojim plovilom ni u jednoj inkriminiranoj prilici prenio na neku drugu osobu, jasno je i nedvojbeno da je upravo okrivljenik, kao vlasnik predmetnog plovila (brodice), zapovjednik istog, kako je to pravilno i osnovano zaključio prvostupanjski sud. Je li okrivljenik, kao zapovjednik plovila, bio na plovilu u inkriminiranim prilikama ili nije bio (a što bi, u slučaju da nije bio, eventualno podlijegalo kažnjavanju za neko drugo kažnjivo djelo) nije predmet utvrđivanja u ovom prekršajnom postupku, niti ta činjenica utječe na okrivljenikovo svojstvo zapovjednika predmetnog plovila čiji je vlasnik.

7. Neosnovani su žalbeni navodi kojima okrivljenik ističe da se u konkretnim slučajevima radi o graničnim incidentima, a ne o prekršajima iz članka 43. stavka 1. točke 5. Zakona o nadzoru državne granice. Naime, kako to jasno proizlazi iz odredbe članka 35. stavka 2. Zakona o nadzoru državne granice, počinitelji graničnih incidenata mogu biti samo službenici državnih i lokalnih tijela susjednih država, a ovaj prekršajni postupak se vodi protiv okrivljenog C. P. koji nema svojstvo službenika državnog ili lokalnog tijela Republike Slovenije. Istina je, kako se to ističe u žalbi, da je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da su, kod počinjenja svakog prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim, policijski službenici Republike Slovenije, patrolnim brodom, onemogućavali policijskim službenicima Republike Hrvatske pristup plovilu, ali to nikako ne može značiti da inkriminirani događaji, u odnosu na okrivljenog C. P., imaju karakter graničnih incidenata, jer su policijski službenici Republike Slovenije postupali upravo zbog prethodne radnje okrivljenika. Stječu li se pritom, u radnjama policijskih službenika Republike Slovenije, elementi graničnih incidenata nije predmet ovog prekršajnog postupka.

8. Otklanjajući svoju krivnju, okrivljeni C. P. navodi i da postoje okolnosti koje isključuju njegovu krivnju, jer je bio u zabludi o protupravnosti prekršaja. Pritom okrivljenik ističe brojne notorne činjenice u vezi pitanja utvrđivanja crte razgraničenja između Republike Slovenije i Republike Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva odnosno Savudrijske vale.

8.1. Međutim, po ocjeni ovog suda, osnovano je prvostupanjski sud, pozivajući se na Deklaraciju o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije („Narodne novine, broj 32/1999.) te na Zaključak Hrvatskog sabora kojim je Vlada Republike Hrvatske obvezana da pokrene postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, otklonio takve navode obrane okrivljenika, a koji se sada ponavljaju u žalbi.

8.2. Naime, sukladno točki 4. Deklaracije o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije, prilikom utvrđivanja granične crte na moru između teritorijalnih mora dviju država, hrvatski predstavnici su dužni zastupati stajališta u skladu s odredbama članka 2. Međunarodne konvencije UN o pravu mora iz 1982., čije su potpisnice i Republika Hrvatska i Republika Slovenija, dakle zauzimati se da granična crta na moru u Piranskom zaljevu bude utvrđena po kriteriju akvidistance (jednake udaljenosti od obale), sredinom zaljeva, a dok se ta crta na moru ne utvrdi obalne države su se dužne uzdržavati bilo kakvih oblika vršenja vlasti preko središnje crte na moru u zaljevu. Slijedom navedenoga, teritorijalno more Republike Slovenije, prema Konvenciji, budući da nije postignut dogovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, završava na crti sredine u Savudrijskoj vali, a kako slovensko teritorijalno more uopće ne dolazi do otvorenoga mora, to jest međunarodnih voda u Jadranu, nikakvim izmjenama svoga Pomorskog zakonika Republika Slovenija ne može steći ono što joj ne dopušta međunarodno pravo mora.

8.3. Također, Vlada Republike Hrvatske je 30. srpnja 2015., pokrenula postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisan 4. studenoga 2009. u Stockholmu, a koji je na snazi od 29. studenoga 2010., zbog povrede odredaba Sporazuma od strane Republike Slovenije, koje su bitne za ostvarenje predmeta i svrhe spomenutog Sporazuma. Time je Vlada Republike Hrvatske provela Zaključak Hrvatskog sabora, koji je, prethodni dan, jednoglasno izglasao izlazak iz predmetne arbitraže. Navedenim postupkom stekli su se uvjeti za prestanak Sporazuma, sukladno pravilima međunarodnog prava, tako da je Republika Hrvatska, od upućivanja prosvjedne note, prestala primjenjivati Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, potpisan 4. studenoga 2009., a takva Odluka Vlade Republike Hrvatske obvezuje i ovaj sud.

8.4. Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da se pozicije na kojima je plovilo registarske oznake xxx, naziva „B.“, zastave Republike Slovenije, inkriminiranih prilika zatečeno od strane policijskih službenika Republike Hrvatske, a koordinate tih pozicija su tijekom dokaznog postupka nesporno utvrđene (zabilježene su radarom, odnosno na temelju podataka utvrđenih satelitskom navigacijom). U navedenom smislu, neosnovani su žalbeni navodi kojima se ističe da postoje okolnosti koje isključuju krivnju okrivljenog C. P. (da je bio u zabludi o protupravnosti prekršaja), jer se, kao što je već rečeno, u vezi svih pitanja oko utvrđivanja crte razgraničenja između Republike Slovenije i Republike Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva odnosno Savudrijske vale radi o notornim činjenicama koje su javnosti bile svekoliko poznate (opće poznata je činjenica da je Republika Hrvatska izašla iz arbitražnog sporazuma), zbog čega je okrivljenik, kao vlasnik brodice, itekako morao biti svjestan navedene problematike i činjenice da prelaskom preko središnje crte u Savudrijskoj vali ulazi u teritorijalno more Republike Hrvatske. Osim toga, okrivljenik je, kod svakog prekršaja, imao pratnju patrolnog broda policijskih službenika Republike Slovenije, čega ne bi bilo da je okrivljenik doista bio u zabludi o protupravnosti prekršaja. Isto tako, na neosnovanost žalbenih navoda da je okrivljenik bio u zabludi o protupravnosti prekršaja ukazuje i činjenica da se ne radi o samo jednom prekršaju koji je okrivljenik počinio, nego o čak četiri počinjena djela, pri čemu je okrivljenik svaki puta imao pratnju policijskih službenika Republike Slovenije i bio upozoravan, od strane policijskih službenika Republike Hrvatske, da se nalazi u teritorijalnom moru Republike Hrvatske.

8.5. Također, iz razloga navedenih u odlomku 8.2. i 8.3., neosnovani su žalbeni navodi kojima se ističe da sud ni jednim dokazom nije utvrdio je li i kojim aktom Republika Hrvatska ustanovila koordinate granične crte u navedenom akvatoriju, kao i žalbeni navodi kojima se tumači odluka Arbitražnog suda u predmetu PCA br. 2012.04 od 29. lipnja 2017. te iznosi ocjena Odluke Sabora Republike Hrvatske o odstupanju od Arbitražnog sporazuma. U navedenom smislu, neprihvatljivi su žalbeni navodi kojima okrivljenik nastoji presudu Europskog arbitražnog suda iz lipnja 2017. implementirati u pravni sustav Republike Hrvatske.

9. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima se ističe da iz iskaza ispitanih svjedoka policijskih službenika nedvojbeno proizlazi da oni, prilikom postupanja prema ribarskim plovilima, nisu išli za tim da obave graničnu kontrolu plovila. Naime, iz iskaza ispitanih policijskih službenika jasno proizlazi da graničnu kontrolu plovila nisu mogli obaviti, jer su pristup na okrivljenikovo plovilo onemogućavali policijski službenici Republike Slovenije, tako da se, po ocjeni ovog suda, radi o okrivljenikovom proizvoljnom i fragmentarnom prikazivanju rezultata dokaznog postupka. U navedenom smislu, neosnovano je i pozivanje okrivljenika u žalbi na zakonske odredbe Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, kao i žalbene tvrdnje da policijski službenici Republike Hrvatske, ni u jednom inkriminiranom događaju, nisu primijenili propisane ovlasti, jer je iz provedenog dokaznog postupka jasno i nedvojbeno da je identitet okrivljenika, kao zapovjednika plovila čiji je vlasnik, utvrđen putem registarske oznake tog plovila, koja nije sporna. U ovom dijelu žalbe, okrivljenik ističe i da nije izbjegavao graničnu kontrolu. Međutim, ovi žalbeni navodi nisu osnovani, jer navedena činjenica ne čini zakonsko obilježje prekršaja za koje je okrivljenik proglašen krivim.

10. Nije u pravu okrivljenik ni kada ističe da u pobijanoj presudi, nisu navedeni jasni razlozi za odlučne činjenice, smatrajući da je time počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona. Međutim, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni, pa presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni.

11. U žalbi zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, okrivljenik ističe da se „opisane radnje mogu samo i eventualno uzeti kao jedno produljeno djelo prekršaja“. Međutim, po ocjeni ovog suda, u ovom predmetu nema uvjeta za primjenu instituta produljenog prekršaja, jer, u skladu sa stavovima izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kzz 16/11 od 27. travnja 2011. i Kzz 14/11 od 18. svibnja 2011., u konkretnom slučaju nije utvrđena tzv. produljena namjera. Naime, okrivljenik je svaki puta iznova propustio izvršiti svoju obvezu, iako je svaki puta upozoravan da je počinio prekršaj i pozvan da napusti teritorijalno more Republike Hrvatske.

12. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

12.1. Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o utvrđenim novčanim kaznama odnosno izrečenoj ukupnoj novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene. Po ocjeni ovog suda, visina utvrđenih odnosno izrečene novčane kazne primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. U konkretnom slučaju, a imajući na umu da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, nema osnove za izricanje blaže kazne, niti bi se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona mogla postići blažim kažnjavanjem.

13. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da je okrivljenik lošeg imovnog stanja, niti to tvrdi u žalbi, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troškova žalbenog postupka u iznosu 500,00 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika.

14. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. studenog 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Martina Bastić, v.r.

Ivanka Mašić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 5 otpravaka za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.