Poslovni broj Gž-2317/2021-7

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. R. iz R., OIB ..., zastupane po punomoćniku M. L., odvjetniku iz R., protiv tuženice L. K. iz R., OIB ..., zastupane po punomoćnici S. B., odvjetnici iz R., rješavajući žalbu tužiteljice, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1207/16 od 27. listopada 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj 16. studenog 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1207/16-14 od 27. listopada 2016.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je darovnim ugovorom kojim je sada pok. F. R., a čija nasljednica je tuženica L. K., darovao tuženiku S. R. dvosobni stan broj 7 u zgradi u R., tužiteljica D. B. R. oštećena u njezinom pravu na nužni dio koji joj na tom stanu pripada poslije smrti njezinog supruga F. R. i to u ¼ idealnog dijela, pa da joj tuženica L. K. izda ispravu podesnu za zemljišnoknjižni prijenos ¼ idealnog dijela prava vlasništva na dvosobnom stanu broj 7, ulaz broj 2, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika, lođe, drvarnice i balkona ukupne površine 61,08 m2, a koji stan se nalazi na trećem katu zgrade u R., sagrađene na kč.br. ... upisanoj u zk.ul. ... k.o. P., te je upisan u podulošku broj ... knjige položenih ugovora za k.o. P., jer da će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

U točki II. izreke je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 6.181,25 kn u roku od 15 dana.

Protiv presude je žalbu podnijela tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP).

U žalbi navodi da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da je ostavitelj bio vlasnik i druge imovine, osim nekretnine koja je predmetom ovog postupka te da tužiteljica u postupku nije dokazala postojanje pretpostavke za vraćanje darovanog stana u utuženoj visini. Navodi da je tijekom postupka ukazivala da se vraćanje dara u ostavinskom postupku ostvaruje samo ako nasljednici pristaju vratiti dar, a da su se tuženica i njezin pravni prednik S. R. tome oduvijek žestoko protivili pa da je jedini ispravni pravni put bio podnošenje tužbe u parničnom postupku. Ističe da je na ročištu održanom 25. svibnja 2016. godine punomoćnica tuženice navela da prijeporni stan nije ostavinska imovina, iz čega treba izvesti zaključak da se o povredi nužnog dijela ne može rastavljati u ostavinskom postupku. Smatra da je pravilo o teretu dokazivanja pogrešno primijenjeno, jer ako prijeporni stan ne predstavlja jedinu imovinu ostavitelja, tada da je na tuženici bio teret dokaza što još ulazi u ostavinu. Naglašava da je od smrti F. R. prošla 21 godina, daje 2010. godine umro i njegov sin S. R. pa ako su u vrijeme smrti pok. F. R. i postojale neke stare pokretnine, sada tih pokretnina više nema. Ističe da je ona zakonita supruga prednika stranaka te da ima pravo na nužni dio ostavine kojom pok. F. R. nije mogao raspolagati, a da je utuženi nužni dio na predmetnom stanu svakako manji od nužnog dijela na cjelokupnoj ostavinskoj imovini, ako takva imovina uopće postoji. Pobijanom presudom da je lišena svojih zakonskih prava što da je najbolji dokaz nezakonitosti presude.

Predlaže presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz nadoknadu troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

Žalba tužiteljice nije osnovana.

Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st.2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

-da je prednik stranaka F. R. umro u R. 26. prosinca 1995. godine,

-da se iza ostavitelja vodi ostavinski postupak u Općinskom sudu u Rijeci pod brojem 0-169/96,

-da su na nasljeđivanje pozvani tužiteljica, supruga ostavitelja te sin ostavitelja S. R.,

-da je sin ostavitelja umro 2010. godine te ga je naslijedila majka, tuženica, da je u ostavinskom postupku proglašena oporuka F. R. na ročištu održanom 19. studenog 1997. godine, kojom oporukom je ostavitelj odredio svojim univerzalnim nasljednikom sina S. R.,

-da je nasljednik S. R. priznao oporuku te se prihvatio nasljedstva, dok je tužiteljica priznala oporuku te zahtijevala nužni dio,

-da je u ostavinskom postupku tužiteljica navela da u ostavinu ulaze i devizna sredstva na računima u bankama, sredstva s osnove prodane nekretnine, dionice C. A. te pokretnine,

-da je 26. svibnja 1992. godine sklopljen ugovor o darovanju kojim je F. R. darovao svom sinu S. R. stan u R., s tim što je sin darovatelja preuzeo otplatu kredita za stan te je rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj ZS-1002/92 od 28. rujna 1992. godine izvršen upis prava vlasništva u korist S. R.,

-da je stan upisan u poduložak ... k.o. P. te je na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pok. S. R. kao vlasnica stana upisana tuženica,

-da je ostavinski postupak u prekidu na temelju rješenja suda prvog stupnja od 19. travnja 2001. godine kojim je tužiteljica upućena na parnicu radi utvrđenja opsega ostavinske imovine,

-da je tužiteljica pokrenula parnični postupak pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem P-194/03 (kasnije P-2532/11) kojim je tražila da joj tuženica kao pravna sljednica pok. S. R. isplati na ime nužnog dijela iznos od 3.574,90 USD i 10.628,30 EUR sa kamatom, koji postupak je okončan pravomoćnom presudom od 28. ožujka 2012. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice,

-da je tužbeni zahtjev odbijen uz obrazloženje da tužiteljica nije dokazala da je F. R. navedena devizna novčana sredstva koja je podigao s računa, darovao sinu S. R., a niti da bi S. R. navedena novčana sredstva protupravno prisvojio. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je tužiteljica zatražila nužni dio u roku propisanom odredbom čl. 46. Zakona o nasljeđivanju (,,Narodne novine" br. 52/71, 47/78, 56/00; dalje ZN), budući da je zahtjev postavila u ostavinskom postupku 21. ožujka 2001. godine, a tužbu je u ovom postupku podnijela 23. prosinca 1998. godine, međutim, utvrđuje da je ostavitelj bio vlasnikom i druge imovine osim prijepornog stana, između ostalog vozila marke Opel Kadett i 10 dionica društva C. A., pa kako stan ne predstavlja jedinu imovinu ostavitelja, da u primjenu dolazi odredba čl. 33. ZN-a o načinu izračunavanja nužnog i raspoloživog dijela te umanjenja raspolaganja oporukom i vraćanja darova. Prema stajalištu suda prvog stupnja, tek po okončanju tako propisanog izračuna, može se utvrditi je li došlo do povrede nužnog dijela i u kojoj visini, s obzirom na činjenicu da se vrijednost ostavine izračunava ne samo u pogledu pojedinog dijela imovine ostavitelja, nego u pogledu cjelokupne imovine. Zbog toga da je tužiteljica bila dužna dokazati da su ispunjene pretpostavke za vraćanje dara, stana u R., što prema stajalištu suda prvog stupnja nije dokazala pa primjenom pravila o teretu dokazivanja odbija tužbeni zahtjev te obvezuje tužiteljicu nadoknaditituženici parnični trošak temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (,,Narodne novine" br. 142/12, 103/14; dalje Tarifa).

Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužiteljica nije dokazala da je prijepornim darovnim ugovorom oštećena u pravu na nužni dio ostavine pok. supruga i to na konkretnoj imovini, stanu u R., u jednoj četvrtini idealnog dijela.

Naime, u ostavinskom postupku koji se vodi iza pok. F. R., tužiteljica je na ročištu održanom 17. ožujka 1998. godine izjavila da je osim narečenog stana, ostavitelj bio vlasnikom druge imovine, nekretnina u Z., garaža u R. , sredstava na računima u banci, pokretnina u odnosu na koje je dostavila popis u spis te dionica društva C. A.. Na ročištu održanom 30. travnja 1998. godine, tužiteljica je zatražila primjenu instituta smanjenja raspolaganja oporukom i vraćanje dara zbog povrede nužnog dijela, a sin ostavitelja je izjavio da ostavinsku masu predstavljaju isključivo pokretnine, te je osporio da bi u ostavinu ulazile nekretnine i sredstva na deviznim računima. Tijekom ostavinskog postupka u spis su priložene isprave iz kojih bi proizlazilo da u času smrti ostavitelj nije bio upisan kao vlasnik nekretnina, da je nekretninu u k.o. V. prodao, a garaže u R. nisu bile upisane kao vlasništvo ostavitelja, pa s obzirom na spor nasljednika o opsegu ostavinske imovine je doneseno rješenje o prekidu ostavinskog postupka te je tužiteljica upućena na parnicu rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj 0-169/96 od 19. travnja 2001. upravo radi utvrđenja opsega ostavinske imovine. Tužiteljica je pokrenula parnični postupak kojim je zahtijevala isplatu iznosa od 3.574,90 USD te iznosa od 10.628,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od tuženice kao pravne sljednice pok. S. R. na ime nužnog dijela, a takav tužbeni zahtjev je pravomoćno odbijen. Prije podnošenja tužbe u tom postupku, tužiteljica je podnijela tužbu u ovom postupku 23. prosinca 1998. godine radi utvrđenja da je darovnim ugovorom kojim je pok. F. R. darovao sinu S. R. stan, oštećena u pravu na nužni dio i to u jednoj četvrtini idealnog dijela iste nekretnine.

Prema odredbi čl. 46. ZN vraćanje dara se može tražiti u roku od tri godine od smrti ostavitelja pa kako je F. R. umro 26. prosinca 1995. godine, a tužiteljica je zatražila nužni dio na ročištu održanom 30. travnja 1998. godine, proizlazi da je zahtjev postavljen unutar zakonom propisanog roka. Glede imovine o kojoj se raspravljalo u ostavinskom postupku, proizlazi da je tužiteljica tvrdila da je ostavitelj bio vlasnikom određenih nekretnina i pokretnina, zatim dionica C. A. d.d. te novčanih sredstava na računima banaka. S druge strane, prednik tuženice je u ostavinskom postupku tvrdio da osim pokretnina ostavitelj nije bio vlasnikom neke druge imovine u trenutku smrti, pa je upravo tužiteljica bila dužna dokazati svoje tvrdnje i to pokretanjem odgovarajuće parnice radi utvrđenja opsega ostavinske imovine. Tužiteljica nije pokrenula parnični postupak u skladu s rješenjem o upućivanju na parnicu, a u odnosu na dio imovine (devizna novčana sredstva) za koju je tvrdila da ulazi u ostavinu je njezin zahtjev pravomoćno odbijen. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da se vrijednost ostavine na temelju koje se izračunava nužni dio izračunava utvrđuje u pogledu cjelokupne imovine ostavitelja, a ne u pogledu pojedinog dijela imovine. Tužiteljica je nužni nasljednik ostavitelja te ima pravo na nužni dio koji iznosi jednu polovinu onog dijela koji bi joj pripao po zakonskom redu nasljeđivanja, u skladu s odredbom čl. 31. ZN-a. Odredbom čl. 33. ZN-a je propisan postupak utvrđivanja vrijednosti ostavine na temelju koje se izračunava nužni dio i to na način da se prije svega popišu i procijene sva dobra koje je ostavitelj imao u času smrti, uključujući i ono čime je raspolagao oporukom, kao i sva njegova potraživanja, zatim se od tako utvrđene vrijednosti odbija iznos dugova ostavitelja, iznos troškova popisa i procjene ostavine i troškova sahrane ostavitelja, a tako dobivenom ostatku se dodaje vrijednost svih darova koje je ostavitelj učinio nekom zakonskom nasljedniku, te vrijednost darova koje je ostavitelj u posljednjoj godini života učinio drugim osobama koje nisu zakonski nasljednici. Prema odredbi čl. 35. ZN-a pri procjenjivanju dara uzima se vrijednost darovane stvari u času smrti ostavitelja, a prema stanju u vrijeme darovanja. Kada je povrijeđen nužni dio, raspolaganja oporukom se umanjuju, a darovi se vraćaju koliko je potrebno da bi se dopunio nužni dio, s tim što je nužni dio povrijeđen kad ukupna vrijednost raspolaganja oporukom i darova premašuje raspoloživi dio (čl. 39. ZN-a). Redoslijed kojim se vrši umanjenje raspolaganja oporukom i vraćanje darova je propisan odredbama čl. 40., čl. 41. i čl. 43. ZN-a pa se tako prvo umanjuju raspolaganja oporukom, a ukoliko nužni dio time ne bi bio podmiren, tada se vraćaju darovi i to počevši od posljednjeg dara unatrag, prema redu kojim su darovi učinjeni.

Dakle, da bi se moglo ocijeniti je li povrijeđen nužni dio nužnog nasljednika, prije svega je potrebno utvrditi vrijednost ostavine na način propisan odredbom čl. 33. ZN-a. Kako je u ostavinskom postupku između nasljednika ostavitelja pok. F. R. nastao spor o tome koja imovina ulazi u ostavinu, tužiteljica je upućena na parnicu upravo radi utvrđenja opsega ostavinske imovine, koju parnicu ona nije pokrenula, već je prije donošenja tog rješenja podnijela tužbu u ovom parničnom postupku tražeći konkretan suvlasnički udio u prijepornom stanu na ime nužnog dijela ostavine.

Kako je već navedeno, prije donošenja zaključka o tome da je raspolaganjem oporukom odnosno darom povrijeđen nužni dio nužnog nasljednika, potrebno je utvrditi opseg ostavinske imovine te vrijednost ostavine u skladu s narečenim odredbama ZN-a. S obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva, u ovom postupku je tužiteljica bila dužna dokazati da, primjenom postupka utvrđivanja vrijednosti ostavine prema odredbi čl. 33. ZN-a, ostavinu pok. F. R. čini isključivo prijeporni stan, što zbog tvrdnji same tužiteljice iznesenih u ostavinskom postupku o postojanju druge imovine ostavitelja te činjenice da je ostavitelj oporučno raspolagao u korist tuženika svom svojom imovinom, kao i dokaza koji su priloženi u ostavinskom postupku o postojanju druge imovine ostavitelja u času njegove smrti, ukazuje na neosnovanost zahtjeva.

Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je odbio takav tužbeni zahtjev tužiteljice. Treba još istaći, da zbog činjenice što tužiteljica nije pokrenula parnični postupak radi utvrđenja opsega ostavinske imovine pok. F. R., pitanje povrede nužnog dijela treba raspraviti u ostavinskom postupku, na temelju podataka o imovini ostavitelja koju je moguće utvrditi iz isprava priloženih u tom postupku.

Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Tuženica je uspjela u parnici pa joj primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tužiteljice, s tim što je trošak pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife.

Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom odredbe čl. 368.st.1. ZPP-a.

U Rijeci 16. studenog 2022.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara