REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 797/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz N., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i p. u Z., protiv tuženika T. H. M. I., K. S. K. F. T. - Podružnica Z., Z., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici V. M., N. P., J. R., L. R., N. K., M. S., F. B., A. P., P. M. i L. L., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M., P., R., R. u Z., radi diskriminacije, odlučujući reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-392/2018-2 od 6. prosinca 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-192/17-21 od 2. veljače 2018., u sjednici održanoj 16. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-392/2018-2 od 6. prosinca 2018. u dijelu pod točkom I. izreke, te u dijelu pod točkom II. izreke kojim je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-192/17-21 od 2. veljače 2018. pod točkom I. izreke i odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje donošenjem obavijesti o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016.

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se kao djelomično osnovana revizija tužitelja i ukida presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž R-392/2018-2 od 6. prosinca 2018. u dijelu pod točkom II. izreke kojim je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. izreke i odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu, te u odluci o troškovima postupka (točka III. izreke), pa se u tom dijelu predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje donošenjem obavijesti o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016. te nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je tuženik povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje donošenjem odluke (očitovanjem) od 16. siječnja 2017. kojom odbija zahtjev za zaštitu prava, da se naloži tuženiku da ukloni navedenu diskriminaciju i njezine posljedice sklapanjem uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem, da se utvrdi da su odluka tuženika od 17. prosinca 2016. nazvana obavijest o prestanku ugovora o radu, te odluka od 16. siječnja 2017. nazvana očitovanje na dopis od 30. prosinca 2016. ništetne, da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto koje je obavljao temeljem ugovora o radu od 30. lipnja 2016.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove."

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 2 Pr-192/17-21 od 2. veljače 2018. u pobijanom odbijajućem dijelu iz točke II. izreke presude.

II. Usvaja se žalba tuženika pa se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 2 Pr-192/17-21 od 2. veljače 2018. u pobijanom dosuđujućem dijelu iz točke I. izreke, na način da se u ovom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju da u roku 15 dana s osnove naknade parničnog troška isplati tuženiku iznos od 3.250,00 kuna (tri tisuće dvjesto pedeset kuna)."

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku i odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predložio je reviziju prihvatiti i preinačiti drugostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke te prihvatiti tužbeni zahtjev, a tuženiku naložiti da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka.

4. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio revizijske navode tužitelja i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu.

5. Revizija tužitelja je djelomično osnovana.

6. Na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021., zauzeto je pravno shvaćanje da se nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2639/2017 od 4. veljače 2020. mijenja dotadašnje pravno shvaćanje revizijskog suda, odnosno da je u postupcima radi zaštite od diskriminacije iz čl. 17. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj: 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD) u kojima se ne primjenjuju odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Stoga je ovaj sud podnesenu reviziju razmatrao kao redovnu reviziju i u tom smislu ocjenjivao osnovanost i zakonitost pobijane presude. Revizija je podnesena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je tužitelju povrijeđeno pravo na jednako postupanje zbog članstva u Sindikatu strojovođa Hrvatske i to donošenjem obavijesti o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016., nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu, te donošenjem odluke (očitovanjem) od 16. siječnja 2017. Predmet spora je i zahtjev za uklanjanje diskriminacije i njezinih posljedica nalaganjem tuženiku sklapanja uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem, zahtjev na utvrđenje da su odluka tuženika od 17. prosinca 2016. i odluka od 16. siječnja 2017. ništetne te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, kao i zahtjev za vraćanje na rad na radno mjesto na kojem je tužitelj radio na temelju ugovoru o radu od 30. lipnja 2016.

8. U postupku je utvrđeno:

- da su tuženik kao poslodavac i tužitelj kao radnik 30. lipnja 2016. sklopili ugovor o radu na određeno vrijeme u kojem je ugovoreno trajanje radnog odnosa do 31. prosinca 2016.,

- da je na temelju tog ugovora tužitelj obavljao poslove na radnom mjestu strojovođe i da je u to je vrijeme bio član Sindikata strojovođa Hrvatske (dalje: SSH),

- da je tuženik dostavio tužitelju obavijest od 27. prosinca 2016. (dalje: obavijest) u kojoj navodi da s tužiteljem neće sklopiti uzastopni ugovor o radu i da mu radni odnos prestaje 31. prosinca 2016.,

- da je tužitelj protiv te odluke tuženika izjavio zahtjev za zaštitu prava na koji se tužitelj očitovao dopisom od 16. siječnja 2017. nazvanim "očitovanje na dopis od 30. prosinca 2016." u kojem je naveo da je pravo tuženika ne zaključiti novi ugovor s tužiteljem kao i da ni na koji način prema tužitelju nije postupao diskriminatorno,

- da je tuženik s radnikom D. S. 28. prosinca 2016. sklopio novi ugovor o radu na određeno vrijeme neposredno nakon što je taj radnik dostavio tuženiku potvrdu da se ispisao iz članstva u SSH, jednako kao i s Ž. Š.

9. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje kad mu nije ponudio sklapanje uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme iz razloga što je tužitelj bio član SSH, dok je u isto vrijeme s radnicima nisu bili članovi SSH i koji su se neposredno prije sklapanja ugovora ispisali iz članstva u SSH, sklopio uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme. Ocjena suda prvog stupnja je da je tuženik navedenim postupanjem, kao i donošenjem obavijest o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016. i time što s tužiteljem nije sklopio uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme, diskriminirao tužitelja, pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu prihvaćen pozivom na odredbu čl. 17. st. 1. ZSD.

9.1. Tužbeni zahtjev za utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan s obrazloženjem da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme. Nadalje, zahtjev za uklanjanje diskriminacije na način da se naloži tuženiku da s tužiteljem sklopi uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme i vrati tužitelja na poslove radnog mjesta koje je obavljao prije istekao ugovora o radu na određeno vrijeme, sud je odbio jer je ocijenio da je protivan osnovnom načelu slobode ugovaranja u smislu čl. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO), u vezi sa odredbom čl. 8. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR). Slijedom toga odbijen je kao neosnovan i zahtjev na utvrđenje da je tužitelj diskriminiran očitovanjem tuženika od 16. siječnja 2017. kao i zahtjevi na utvrđenje da su ništetne obavijest tuženika od 27. prosinca 2016. i očitovanje od 16. siječnja 2017. jer je sud zaključio da ZR ne predviđa takvu pravnu zaštitu kakvu u ovoj parnici tužitelj zahtijeva glede radnog odnosa na određeno vrijeme.

10. Drugostupanjski sud je žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP. Žalbu tuženika, drugostupanjski sud je prihvatio i primjenom odredbe čl. 373. točka 3. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu, u dijelu pod točkom I. izreke, na način da je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje donošenjem obavijesti o prestanu ugovora o radu od 27. prosinca 2016. te nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu, odbijen kao neosnovan. 11. Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

12. Tužitelj u reviziji u osporava pravilnost zaključka drugostupanjskog suda da odlukom poslodavca o nesklapanju uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem te time i prestankom tužiteljeva radnog odnosa, nije povrijeđeno pravo radnika na jednako postupanje. Navodi da za takav zaključak drugostupanjski sud nije dao nikakve valjane razloge jer je iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude nejasno je li sud odbio tužbeni zahtjev radi utvrđenja postojanja diskriminacije zbog toga što obavijest tuženika kojom obavještava tužitelja nema konstitutivno značenje ili zbog toga što bi usvajanje tog dijela tužbenog zahtjeva bilo u suprotnosti sa propisima koji se odnose na slobodu ugovaranja, zbog čega smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

13. Ujedno tužitelj ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava sadržanog u odredbi čl. 17. st. 1. točka 2. ZSD navodeći da je primjenom zabranjenog diskriminirajućeg kriterija tužitelju prestao radni odnos pa je takva odluka ništetna i tužitelj ima pravo na povratak na rad, te da upravo utvrđenje ništetnosti i vraćanje tužitelja na rad znači uklanjanje diskriminacije kako to predviđa odredba čl. 17. st. 1. točka 2. ZSD.

14. Odredbom čl. 7. st. 4. ZR zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

14.1. Poseban zakon na koji upućuje citirana odredba ZR je ZSD koji u čl. 1. propisuje da se tim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Nadalje u čl. 1. st. 2. ZSD propisano je da se diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama. Odredbom čl. 8. st. 1. točka 1. ZSD propisano je ovaj se Zakon primjenjuje na postupanje svih državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima te na postupanje svih pravnih i fizičkih osoba, osobito u područjima rada i radnih uvjeta; mogućnosti obavljanja samostalne ili nesamostalne djelatnosti, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju te napredovanju; pristup svim vrstama profesionalnog usmjeravanja, stručnog osposobljavanja i usavršavanja te prekvalifikacije.

15. Iz spisa proizlazi da su stranke ugovor o radu na određeno vrijeme od 30. lipnja 2016. sklopile s unaprijed ugovorenim trajanjem do 31. prosinca 2016., dok je iz sadržaja obavijesti od 27. prosinca 2016. o prestanku ugovora o radu razvidno da tom obavijesti tuženik kao poslodavac obavještava tužitelja kao radnika da neće s njim sklopiti uzastopni ugovor o radu i da radni odnos prestaje s danom 31. prosinca 2016. kako je to prethodno i ugovoreno.

16. Iz navedenog slijedi da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao ex lege, s danom 31. prosinca 2016. odnosno istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu od 30. lipnja 2016., neovisno o tužiteljevom članstvu u SSH i bez obzira na sadržaj obavijesti od 27. prosinca 2016. Stoga je pravilna ocjena drugostupanjskog suda da obavijest od 27. prosinca 2016., nije odluka poslodavca koja ima značenje radnopravnog akta, već ima samo deklaratorni karakter. Iz tog razloga donošenjem obavijesti od 27. prosinca 2016., niti očitovanjem od 16. siječnja 2017. na tužiteljev dopis od 30. prosinca 2016., tuženik nije povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje po bilo kojoj osnovi iz čl. 1. ZSD, pa je tužbeni zahtjev u tim dijelovima pravilno odbijen kao neosnovan, kao i dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao i da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na rad. 17. Pravilno su sudovi odbili i dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje da su ništetne obavijest od 27. prosinca 2016. i očitovanje od 16. siječnja 2017., jer sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO iste nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, niti prisilnim propisima niti moralu društva.

18. S obzirom da nema diskriminacijskih razloga na koje se tužitelj poziva, u svezi donošenja obavijesti tuženika od 27. prosinca 2016. i očitovanja tuženika od 16. siječnja 2017. te ništetnosti istih, nije bilo osnova za utvrđenje da je donošenjem obavijesti i očitovanja tuženik povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje, niti uvjeta da se tuženiku nalože radnje kojima bi se uklonila diskriminacija ili njezine posljedice (nalaganje tuženiku da s tužiteljem sklopi uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme i da vrati tuženika na rad na radno mjesto na kojem je radio temeljem ugovora o radu od 30. lipnja 2016.). Osim toga pravilno su sudovi primijenili odredbu čl. 2. ZOO kojom je propisana sloboda uređivanja obveznih odnosa kao jedno od osnovnih načela obveznog prava, u vezi s čl. 8. st. 4. ZR. To iz razloga što i u slučaju kad kod poslodavca više radnika radi na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme s istim ili približnim trajanjem, prilikom odlučivanja o tome s koliko od njih i s kojima od njih će sklopiti uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme, poslodavac odlučuje potpuno samostalno jer je on autonoman u organizaciji procesa rada što znači i u donošenju odluka o potrebi za radom radnika na određenom radnom mjestu kao i u odlučivanju o tome s kojim radnikom će sklopiti ugovor o radu. Stoga sud niti u takvom slučaju, nije ovlašten naložiti poslodavcu da s određenim radnikom sklopi uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme jer takvo postupanje ne bi bilo u skladu s osnovnim načelima obveznog prava.

19. Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja, podnesena protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkom I. izreke te u dijelu pod točkom II. izreke kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev za utvrđenje da je tuženik diskriminirao tužitelja donošenjem obavijesti od 27. prosinca 2016., odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

20. Odredbom čl. 17. st. 1. ZSD propisano je da osoba koja je tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena podnijeti tužbu i tražiti: da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije); da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije); da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete); da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na nejednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima.

21. Iz citirane odredbe proizlazi da se ti tužbeni zahtjevi mogu postavljati pojedinačno ili u različitim kombinacijama. Shodno tome, kad odlučuje o tužbenom zahtjevu, sud može utvrditi da je određenim postupanjem povrijeđeno pravo osobe na jednako postupanje i prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje diskriminacija, pri čemu ne mora nužno naložiti i otklanjanje diskriminacije ako to prema okolnostima konkretnog slučaja nije moguće. Stoga za sada nije pravilan zaključak suda drugostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti, kao niti stav suda da tužitelj ne može osnovano zahtijevati utvrđenje da mu je povrijeđeno pravo na jednako postupanje nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu jer da bi prihvaćanje tog dijela zahtjeva bilo u suprotnosti sa načelom slobode ugovaranja.

22. Revident osnovano ukazuje da pobijana drugostupanjska presuda, u dijelu kojim je obrazloženo preinačenje prvostupanjske presude odnosno odbijanje dijela tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu, ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa je time drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

22.1. Naime, tužitelj je tijekom postupka i u reviziji isticao da je jedini i isključivi razlog što tuženik s njime nije sklopio uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme taj što je on bio član SSH, dakle da ga je tuženik diskriminirao po osnovi članstva u SSH jer je s radnicima koji nisu bili članovi SSH, u isto vrijeme, sklopio uzastopni ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Prema odredbi čl. 20. st. 1. ZSD ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije je na protivnoj, tuženoj strani. Iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi da je tužitelj u ovoj parnici učinio vjerojatnim da je članstvo u SSH diskriminatorna osnova zbog koje ga je tuženik stavio u neravnopravan položaj, pa je teret dokaza da diskriminacije nije bilo odnosno da ugovor s tužiteljem nije sklopljen iz razloga što za njegovim radom nije bilo potrebe, bio na tuženiku. Sud prvog stupnja je ocijenio neosnovanim tuženikove tvrdnje da za radom tužitelja više nije bilo potrebe, te je zaključio da je jedini razlog nesklapanja uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem, taj što je on bio član SSH, dakle da je diskriminiran s osnova članstva u SSH.

22.2. Drugostupanjski sud, obrazlažući preinačenje prvostupanjske presude i odbijanje dijela tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je tuženik postupio diskriminatorno nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu, navodi samo da bi drugačija odluka suda bila u suprotnosti s načelom slobode ugovaranja, te se poziva na odredbu čl. 373. točka 3. ZPP. Pritom ne navodi je li tuženik po njegovoj ocjeni tuženik postupao diskriminatorno ili nije, niti navodi konkretne odredbe materijalnog prava koje je sud prvog stupnja pogrešno primijenio. Osnovano revident navodi da ostaje nejasno, je li sud drugog stupnja odbio dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je tuženik nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu s tužiteljem povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje, iz razloga što obavijest od 27. prosinca 2016. nema konstitutivno značenje ili iz razloga što bi prihvaćanje takvog zahtjeva bilo u suprotnosti s načelom slobode ugovaranja.

22.3. U vezi toga treba navesti, da u smislu odredbe čl. 17. st. 1. ZSD, u slučaju ako je isključivi razlog za ne sklapanje uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme članstvo tužitelja u SSH, sud može donijeti odluku kojom samo utvrđuje da je povrijeđeno pravo tužitelja na jednako postupanje. Takva odluka suda, odnosno utvrđenje da je tuženik diskriminirao tužitelja po osnovi članstva u SSH, samo po sebi ne može biti u suprotnosti s načelom slobode ugovaranja. O suprotnosti s načelom slobode ugovaranja radilo bi se tek u slučaju da je tuženiku naloženo sklapanje takvog ugovora s tužiteljem s obzirom da je radni odnos tužitelja kod tuženika ex lege prestao istekom ranije sklopljenog ugovora o radu od 30. lipnja 2016., a poslodavac je autonoman u odlučivanju o tome s kojim radnikom će sklopiti ugovor o radu i hoće li za ubuduće uopće sklapati takve ugovor.

23. Navedenim postupanjem, drugostupanjski sud je u tom dijelu, počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP zbog čega je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuta drugostupanjska presuda u dijelu pod točkom II. izreke kojim je preinačena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu iz točke I. izreke na način da je odbijen kao neosnovan dio tuženog zahtjeva u dijelu na utvrđenje da je tuženik diskriminirao tužitelja nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu kao i odluka o troškovima parničnog postupka, te je predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

24. U ponovnom postupku drugostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem, ponovno odlučiti o žalbi tuženika o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kao i o troškovima postupak, te donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku.

25. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP, za konačnu odluku.

Zagreb, 16. studenoga 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.