Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 37. Gž R-3009/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Grgić kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Bruno Spiz, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Crosco naftni servisi d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 18, OIB: 15538072333, kojega zastupa punomoćnica Ivana Božić, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-53/22-126 od 19. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 15. studenoga 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-53/22-126 od 19. srpnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II. Preinačava se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke i nalaže se tuženiku da isplati tužitelju naknadu izgubljene plaće i dnevnica sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako slijedi:

- 2.145,53 kn/284,76 eura[1] , od 1.siječnja 2009. do isplate kao i zateznu kamatu na iznos od 548,72 kn/72,82 eura, od 1. siječnja 2009. do 14. rujna 2009.,

- 15.732,98/2.088,12 eura, kn od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 36.848,89 kn/368,48 eura od 1. siječnja 2010. do isplate, time da zatezna kamata do 31. srpnja 2015. teče po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Preinačava se prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom III. izreke te se nalaže tuženiku da naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 29.100,00 kn/3.862,23 eura kao i trošak žalbe u iznosu od 1.562,50 kn/207,37 eura, također se nalaže tužitelju da naknadi parnični trošak tuženiku u iznosu od 41.875,00 kn/5.557,76 eura, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

"I. Nalaže se tuženiku Crosco naftni servisi d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 18, OIB: 15538072333, da isplati tužitelju ZC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime izgubljene zarade i izgubljenih dnevnica iznose sa zateznim kamatama, i to:

- 548,72 kn od 15.9.2009. do isplate,

- 1.385,66 kn od 1.1.2010. do isplate,

- 15.445,67 kn od 1.1.2011. do isplate,

- 3.021,00 kn od 1.1.2012. do isplate,

- 19.815,23 kn od 1.1.2011. do isplate,

- 11.814,68 kn od 1.1.2012. do isplate,

- 3.315,42 kn od 1.1.2013. do isplate,

sve kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena do 31.7.2015., a od 1.8.2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim potražuje isplatu daljnjeg iznosa od 2.145,53 kn i 52.581,87 kn, kao i isplatu zatezne kamate na iznos od 548,72 kn do 15.9.2009.

III. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove."

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), pobijajući ju u dijelu pod točkom I. i III. izreke, s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz naknadu troškova postupka.

3. Tužitelj je također izjavio žalbu protiv presude zbog svih zakonskih razloga, pobijajući dio pod točkom II. i III. izreke, s prijedlogom za preinačenje.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana a žalba tužitelja je osnovana.

5. Nisu u ovom slučaju odlučni žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na proturječnosti u dijelu pod točkom I. izreke presude u pogledu dosuđenih iznosa i tijeka zatezne kamate za razdoblje prije 20. rujna 2009. jer je, zbog razloga navedenih u daljnjem obrazloženju ove presude, zahtjev tužitelja specificiran u podnesku od 9. lipnja 2021. u cijelosti osnovan, ujedno stoga nije osnovan niti žalbeni razlog prekoračenja tužbenog zahtjeva odnosno nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP.

6. Međutim, u obrazloženju prvostupanjske presude izostali su dostatni i određeni razlozi o činjenicama od kojih ovisi tijek zastare i osnov zahtjeva za isplatu dnevnice no te je činjenice utvrdio ovaj sud iz dokaza u spisu, sukladno ovlaštenju iz čl. 373.a. st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP.

7. Nije sporno da je tužitelj kao radnik tuženika dana 26. kolovoza 2008. pretrpio ozljedu na radu u Siriji, zbog posljedica ozljeda je premješten na drugo radno mjesto, od 8. ožujka 2011. je u invalidskoj mirovini. Nije sporno da je profesionalna nesposobnost za rad nastupila zbog ozljede na radu (tuženik navodi u podnesku od 28. studenoga 2019.). Predmet spora je zahtjev za naknadu štete na ime razlike plaće koju je ostvarivao prije ozljede na radu i nakon rasporeda na drugo radno mjesto kao i dnevnica koje više ne ostvaruje jer na drugom radnom mjestu nije upućivan na rad na terenu, očito se dio zahtjeva odnosi na razliku u odnosu na invalidsku mirovinu.

8. Prema odredbi čl. 103. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, dalje: ZR) ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Identičnu odredbu sadržavao je u čl. 109. st. 1. i Zakon o radu (Narodne novine br. 137/04 - pročišćeni tekst).

9. Obveza naknade izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad kao posljedice tjelesne ozljede proizlazi iz odredbe čl. 1095. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 78715, dalje: ZOO).

10. Tužena je uz ostalo istaknula prigovor zastare.

11. U smislu odredbe čl. 230. ZOO-a. tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

12. Trenutak saznanja o navedenim okolnostima ovisi o vrsti štete na koju se odnosi potraživanje, u ovom slučaju to je razlika plaće i dnevnice, koje tužitelj očito potražuje za razdoblje od samog ozljeđivanja 2008. nadalje, do konca 2012.

13. Tužitelj osnovano ističe prigovor pogrešne primjene materijalnoga prava u dijelu prvostupanjske presude kojim je utvrđeno da zastarni rok teče od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa plaće i dnevnica te je stoga odbijen dio zahtjeva za iznose koji su dospjeli prije 20. lipnja 2009.

14. Naime, u slučaju zahtjeva za naknadu štete na ime izgubljene zarade, uključujući i dnevnice, kada je šteta posljedica nesposobnosti za rad zbog tjelesne ozljede, oštećeni saznaje za ukupnu štetu kada prestane privremena spriječenost za rad. U ovom slučaju tužitelj je tvrdio da je na bolovanju zbog ozljede na radu i kasnije ozljede iz 2010. koja je u uzročnoj vezi s prvom ozljedom, bio oko dvije i pol godine, što je tuženik osporavao, na okolnost uzročne veze dviju ozljeda su provedeni i dokazi.

15. Iz podneska tuženika (list 114. spisa) utvrđuje se da je priznao da je bolovanje tužitelja u vezi ozljede na radu trajalo do zaključno 28. veljače 2010. pa stoga u smislu citirane odredbe od tada teče zastarni rok za utuženu naknadu plaće i dnevnice. Budući da je tužba podnesena 20. lipnja 2012. prigovor zastare nije osnovan.

16. Nadalje, sam izračun tražbine nije sporan, obzirom na prigovor tuženika je sporno da li tužitelju pripada pravo na naknadu razlike plaće i da li bi on uopće ostvarivao dnevnicu zbog smanjenja opsega poslova u inozemstvu, također je osporavao da bi tužitelj uštedio cijeli iznos dnevnice budući se ona isplaćuje na ime naknade troškova života na terenu.

17. Pogrešno je shvaćanje tuženika o neosnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu razlike plaće obzirom na činjenicu da je tužitelj po povratku na posao raspoređen na poslove za koje je radno sposoban, primjer sudske prakse koji ističe nije ovdje primjenjiv jer se odnosi na slučaj u kojem je radnik odbio nastaviti rad na ponuđenom radnom mjestu, za razliku od tužitelja. Sam iznos razlike plaće je ovdje utvrđen vještačenjem, temeljem dostavljene dokumentacije, nalaz vještaka nije nakon dopuna osporavan, stoga su neodlučni navodi tuženika o većem koeficijentu radnog mjesta na koje je tužitelj raspoređen.

18. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza svjedoka, radnika tuženika, zaključio da bi tužitelj i u utuženom razdoblju ostvarivao dnevnicu i da bi pri tome mogao uštedjeti cjelokupni iznos.

19. Ovaj sud prihvaća kao pravilno navedeno utvrđenje ne samo obzirom na iskaze svjedoka koji su različito iskazivali već obzirom da je sam tuženik dostavio u spis podatke o dnevnicama koje su u spornom razdoblju ostvarivali usporedni radnici, temeljem kojih je sudski vještak utvrdio pripadajući iznos koji bi i tužitelj ostvario. 20. Nadalje, nije bilo sporno, tako su iskazali i svjedoci, da je tuženik radnicima u inozemstvu osigurao smještaj, prijevoz, prehranu s pićem pa je u takvoj situaciji bilo moguće uštedjeti cijelu dnevnicu, iz navoda i dokaza tuženika u postupku ne proizlazi koje bi daljnje troškove tužitelj podmirivao iz iznosa dnevnice.

21. Zbog izloženih razloga u pobijanom dijelu presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjena materijalnoga prava koji ističe tuženik već je taj žalbeni razlog ostvaren u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare.

22. Kako je preinačenjem presude izmijenjen uspjeh stranaka u sporu tako da je tužitelj uspio sa konačno postavljenim zahtjevom u cijelosti, sukladno odredbama čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 1. ZPP, dosuđena mu je naknada cjelokupnog iznosa potrebnih troškova. Primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa), u okviru njegovog zahtjeva, priznati su mu troškovi sastava tužbe i podnesaka od 18.7.2012., 6.12.2017. po 100 bodova (Tbr. 8. t. 1.), zastupanja na ročištima 15.10.2012. i 1.12.2017. po 50 bodova (Tbr. 9. t. 2.), za ročišta 1.2.2013., 5.7.2013., 6.11.2013., 5.3.2018.,7.9.2018., 20.11.2019., 10.12.2019., 10.6.2021. po 100 bodova i za ročište 12.5.2022. 250 bodova (Tbr. 9. t. 1.), za sastav podnesaka 15.4.2013., 21.11.2013., 8.4.2015., 22.9.2016., 3.10.2017., 4.4.2018., 5.6.2018., 29.10.2018., 12.2.2019., 3.6.2019., 15.12.2020., i 9.6.2021. po 25 bodova (Tbr. 8. t. 3.), za sastav žalbe 20. srpnja 2021. 125 bodova (Tbr. 10. t. 1.), što iznosi 20.000,00 kn, uz PDV ukupno 25.000,00 kn (Tbr. 50. i 42.), tome je dodan trošak vještačenja u iznosu od 4.100,00 kn.

23. Nadalje, pri donošenju odluke o parničnom trošku prvostupanjski sud je izgubio iz vida da je tuženik zatražio na ročištu održanom 10. lipnja 2021. naknadu parničnoga troška u odnosu na dio zahtjeva za isplatu rente koji je tužitelj praktično povukao podneskom od 9. lipnja 2021. Budući da iz spisa proizlazi da razlog povlačenja ovoga dijela tužbe nije udovoljenje tome zahtjevu od strane tuženika, pravovremeni zahtjev tuženika za naknadu parničnoga troška (čl. 164. st. 8. ZPP) u odnosu na povučeni dio je osnovan u smislu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP.

24. Tužitelj je u tužbi zahtijevao isplatu rente u iznosu od 5.800,00 kn mjesečno pa u smislu odredbe čl. 36. ZPP vrijednost predmeta spora iz povučenog dijela tužbe iznosi 348.000,00 kn. Tuženiku su stoga za radnje vezane za taj dio tužbenog zahtjeva, do povlačenja tužbe, prema njegovom zahtjevu, priznati troškovi zastupanja na ročištu 1.12.2017. 250 bodova (Tbr. 9. t. 2.), za zastupanja na ročištima 5.3.2018., 20.11.2019., 10.12.2019. po 500 bodova (Tbr. 9. t. 1.), za sastav podnesaka od 5.1.2018., 24.9.2018., i 30.11.2020. po 500 bodova (Tbr. 8. t. 1.), te za sastav podnesaka od 20.9.2019. i 27.7.2020. po 50 bodova, što iznosi 43.500,00 kn, uz PDV 54.375,00 kn (Tbr. 50. i 42.). Troškovi zastupanja na ročištu 7.9.2018., sastava podneska od 6.6.18. i vještačenja koje je tuženik platio nisu priznati jer ove radnje nisu bile potrebne za raspravljanje i odluku o ovome dijelu zahtjeva.

25. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 373.a. st. 3. ZPP presuđeno je kao u izreci ove presude.

26. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbe jer nije uspio u pogledu glavne stvari (čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 1. i čl. 35. st. 1. ZPP).

Zagrebu, 15. studenoga 2022.

Predsjednik vijeća:

Ksenija Grgić