P-2189/2021

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sv. Križ, Dračevac

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u S., po sucu ovog suda D. R., kao sucu

pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. Ć. iz S., S. 3, OIB: …. zastupan po punomoćnici T. B. odvjetnici u S. protiv tuženika

R. A. d.d. Z., M. , OIB: …..

zastupana po Odvjetničkom društvu K. & .. , iz Z., radi isplate,

nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 03.listopada 2022 u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja T. B. te zamjenika punomoćnika tuženika K. M. odvjetničkog vježbenika u Z. na ročištu za objavu dana 15.

studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se da tuženik R. A. d.d., Z., M.

,OIB: …..tužitelju M. Ć., S., S. 3, OIB: … isplati na ime preplate zbog rasta tečaja iznos od 13.826,27 kuna/1.835,03 EUR-a.,zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

-na iznos od 7,18 kn od 31.1.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 19,44 kn od 29.2.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 40,46 kn od 31 3.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 8,88 kn od 30.4.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 11,84 kn od 30.6.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 3,71 kn od 30.9.2008.g pa do isplate,

-na iznos od 105,77 kn od 31.10.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 37,40 kn od 30.11.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 124,31 kn od 31.12.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 137,67 kn od 31.1.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 143,71 kn od 28.2.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 129,26 kn od 31.3.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 132,50 kn od 30.4.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 106,61 kn od 31.5.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 87,56 kn od 30.6.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 92,63 kn od 31.7.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 102,67 kn od 31.8.2009.g. pa do isplate

-na iznos od 101,80 kn od 30.9.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 91,64 kn od 31.10.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 110,70 kn od 30.11.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 125,98 kn od 31.12.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 141,17 kn od 31.1.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 142,72 kn od 28.2.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 172,21 kn od 31.3.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 166,62 kn od 30.4.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 177,52 kn od 31.5.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 271,90 kn od 30.6.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 252,47 kn od 31.7.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 311,83 kn od 31.8.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 291,32 kn od 30.9.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 258,33 kn od 31.10.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 327,94 kn od 30.11.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 416,48 kn od 31.12.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 353,78 kn od 31.1.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 375,77 kn od 28.2.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 347,81 kn od 31.3.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 352,83 kn od 30.4.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 186,87 kn od 31.5.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 483,09 kn od 30.6.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 581,34 kn od 31.7.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 530,48 kn od 31.8.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 474,80 kn od 30.9.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 467,10 kn od 31.10.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 462,82 kn od 30.11.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 489,28 kn od 31.12.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 512,35 kn od 31.1.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 515,44 kn od 29.2.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 499,48 kn od 31.3.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 510,26 kn od 30.4.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 517,63 kn od 31.5.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 505,23 kn od 30.6.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 508,49 kn od 31.7.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 499,19 kn od 31.8.2012.g. pa do isplate,

koja kamata se za razdoblje od 1.2.2008.g do 31.7.2015.g. određuje po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope H. ….

koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od01.8.2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.125,00 kn/1.343,82 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 15 studenoga 2022 pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 02. lipnja 2021 tužitelj je naveo: Dana 3. kolovoza 2007. godine sklopljen je ugovor o kreditu broj:…..

(dalje: Ugovor o kreditu) između M. Ć. (dalje: tužitelj i Korisnik kredita) i tuženika kao Kreditora kojim je Korisniku kredita odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.239,73CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja te je dana 9.8.2007.g. potvrđen kao privatna ispravu koja po svom obliku odgovara propisima o obliku javnobilježničke isprave, a po sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, pred javnim bilježnikom N. K.,broj: OV-.

Čl. 7. je propisano da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti,po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu,koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (valutna klauzula).

Odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne, tene proizvode nikakve pravne učinke među strankama, a iz razloga kako slijedi. Tužitelj prije svega ukazuje Sudu da je presudom poslovni broj P- od 4. srpnja2013., Trgovački sud u Z. utvrdio da je R. A. B. d.d. u razdoblju od 1. listopada2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe,na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja iu vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. U kritičnom razdoblju sklopljen je i ovdje predmetni Ugovor o kreditu.

Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača predmetne presude (budući je u istima utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita i od strane ovdje tuženika)obvezujuće su za Naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.Gore citiranom presudom V. trgovačkog suda R., posl.br: Pž-..

-10 od dana 14.06.2018.g., utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09)i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U toj se presudi između ostaloga navodi (a što se nesporno može primijeniti i na ovaj konkretni slučaj):“Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da jeza potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom .Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima...Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koj u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina,ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača.

Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sveto dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 30 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbi njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

Navedeni rizik mogao bi biti prihvatljiv kad bi ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana bila uspostavljena na način, odnosno da je potrošač na temelju ugovora u zamjenu za prihvaćanje opisanog rizika dobio odgovarajuća prava koja bi mu to kompenzirala. Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi potrošačima bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je korištenjem predmetnih odredaba svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, pa je žalbe tuženika valjalo odbiti kao neosnovane i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja,imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće, potvrditi, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, kako je odlučeno u I. izreke ove presude."

Iz svega gore navedenog, nesporno je kako su odredbe citiranog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu (čl. 1., čl. 7.) nepoštene, a time i ništetne, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, te tužitelj ovom tužbom ne postavlja zaseban deklaratorni zahtjevna utvrđenje ništetnosti tih odredaba kao nepotreban, već ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa naime preplaćenih kamata i na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnome otplatnome planu umanjenih za preplaćene kamate (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka).Naime, budući su citirane ugovorne odredbe ništetne, svako povećanje kamatne stope iplaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika. Nadalje, ukoliko se iznos neosnovano stečenog utvrđuje kao razlika isplaćenog po tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita 3.8.2007.g. (5,49%)i iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita nakon rasta tečaja, tužitelj je preplatio iznos od 13.527,33 kn, a koji iznos zajedno s zakonskim kamatama potražuje ovom tužbom. Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužiteljici vratiti iznose koje je tužitelj preplatio temeljem ništetnih odredbi, a imajući u vidu učinak instituta ništetnosti sukladno čl. 323.Zakona o obveznim odnosima .Tužitelj predlaže da Naslovni sud kao stvarno i mjesno nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari po provedenom postupku, imajući u vidu sve izneseno.

2. U svom odgovoru na tužbu dana 24.06.2021 tuženik je naveo: Tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište.

Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj……., kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika.

Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika.

Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava.

Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-.., od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga.

Naime, navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“.

Dakle, predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. V. R. H. nije u predmetnom

postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je V. … donio gore navedenu presudu nije dovoljna da

sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe.

U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika N. K., pod brojem OV-, koja je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.

Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina R. S., a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.

U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od pet godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužitelja.

Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovo0r o kreditu, početni otplatni plan, ostale otplatne planove, te nalaza i mišljenje sudskog vještaka M. J..

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Stranke su popisale parnični trošak.

6. Iz ovako provedenog dokaznog postupka nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu.

7. Iz ovako provedenog dokaznog postupak među parničnim strankama se ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo potraživati razliku radi preplaćenog iznosa na ime promjenjive kamatne stope, i razlike u tečaju CHF

8. Naime, tuženik ispravno navodi kako su stranke člankom 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, odnosno tuženika. Međutim, ta ugovorna odred-ba se ima smatrati nepoštenom, te podredno tome ništetnom, jer je klauzula nepoštenosti u predmetnom slučaju zadovoljena Posebno se napominje kako je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je njome prouzročena znatna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a na štetu tužitelja, budući bi isti morao u slučaju spora putovati u mjesto sjedišta tuženika te samim time snositi dodatne financijske troškove. Osim toga, isti nije bio u poziciji pregovarat io predmetnoj odredbi, nego mu je, obzirom je riječ o tipskom ugovoru, unaprijedila nametnuta od strane tuženika.

Da ne bi ostalo samo na riječima, tužitelj u prilogu dostavlja sudsku praksu koja u cijelosti po svim osnovama potkrjepljuje prethodno iznijete navode tužitelja: 1) Županijski sud u V., broj: Gž …. od dana 29.11.2019.g.:

“Kako je u konkretnom slučaju i po ocjeni ovog suda Ugovor kojeg su stranke zaključile bio unaprijed formuliran i to od strane tuženika, pravilan je pravni stav suda prvog stupnja da tužiteljica na sadržaj Ugovora nije imala nikakvog utjecaja, zbog čega sporna odredba o mjesnoj nadležnosti dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača zbog toga što bi ona radi ostvarenja svog prava morala putovati iz mjesta prebivališta u D. u R., gdje je sjedište tuženika, i što bi joj to uzrokovalo troškove i gubitak vremena te na taj način otežalo ostvarenje prava, dok isto ne vrijedi za tuženika, čije sjedište se nalazi u Rijeci.”

2) Ž. sud u D., broj: Gž … od dana 12.2.2020.g.:

"Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje rješenje O. suda u B.…

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda kao neosnovan s obrazloženjem da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke, na koju se u prigovoru tuženik pozivao, ništetna. Pri tom se prvostupanjski sud pozvao na odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine"96/03, dalje: ZZP) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj,poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoj standardom ugovora trgovca, te odredbu članka 87. stavak 1. ZZP-a kojom je propisano da je takva, nepoštena ugovorna odredba ništetna. Zaključak o nepoštenosti ugovorne odredbe prvostupanjski sud temelji na činjenici

da o njoj stranke nisu posebno pregovarale, te da bi tužitelj, radi ostvarenja svojih prava, mora oputovati na sud u R. iz G. P., što bi iziskivalo dodatne troškove i gubitak vremena.”

Ž. sud u S., broj: Gž …od dana 11.9.2019.g.:

“…kako je tužitelj O. sudu V. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti(ništavosti) i isplate, a tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ističući da su odredbom članka 12. Ugovora o kreditu stranke ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, odnosno tuženika, a koje sjedište je u Zagrebu.

Po pravnom shvaćanju ovog suda, prvostupanjski sud je prihvaćajući prigovor mjesne nenadležnosti pogrešno primijenio materijalno pravo, i to baš odredbu članka 1. stavak 3. Direktive vijeća. . - .EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema citiranoj odredbi smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ž. sud u R. broj: Gž … od dana 14.6.2019.g.:

“…Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj,a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljene na unaprijed formuliranom obrascu,pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj.Prema stajalištu ovog suda, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove.Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka.Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijskaklauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. -4. ZPP-a, kao što pogrešno zaključuje sud prvog stupnja.”

Ž. sud u V., broj: Gž …. od dana 20.2.2020.g.: “Žalba tuženika odbija se kao neosnovana…

Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u B., S. službe u K.. U ovom parničnom postupku tužitelj je

podnio tužbu radi isplate zbog ništetnosti ugovornih odredaba prilikom sklapanja ugovora o kreditu. S obzirom da tužitelj ima prebivalište u K. tužbu je podnio O. sudu u B., S. službi u K..T. je u odgovoru na

tužbu prigovorio mjesnoj nadležnosti O. suda u B.,S. službe u

K. pozivajući se na članak 16. stavak 8. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 25. ožujka 2008. kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke - O. suda u R.. Tuženik se poziva i na odredbe članka 46. i 48. ZPP-ao opće mjesnoj nadležnosti suda. Protivno navodima tuženika iznesenim u žalbi pravilno je prvostupanjski sud odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti.Za rješavanje ovog prigovora mjerodavna je primjena Zakona o zaštiti potrošača. Ž. sud u D., broj: Gž ,,,od dana 30.10.2019.g.:

“Protiv tog rješenja tuženik je izjavio pravodobnu i dopuštenu žalbu i to kako se navodi u žalbi zbog svih žalbenih razloga (…), te traži da se žalba uvaži, te preinači pobijano rješenje nanačin da se prihvati prigovor mjesne nenadležnosti, ili podredno ukine, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Žalba nije osnovana. Odlučujući o prigovoru tuženika kako u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije mjesno nadležan, jer da su stranke odredbom članka 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika kao kreditora, dakle Općinskog građanskog suda u Z., osnovano je prvostupanjski sud primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13, 41714, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP) u kojem je između ostalih implementirana i smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te je na taj način hrvatsko zakonodavstvo uskladilo sa pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. Prema članku 49. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja su suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba.”Ž. sud u D., broj: Gž …od dana 11.12.2019.g.:“Žalba se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje O. suda u B.,S. služba u

Č.…R. O. suda u B., S. služba u Č. (…) odbijen

je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika kao neosnovan. Odlučujući o prigovoru tuženika kako u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije mjesno nadležan, jer da su stranke odredbom članka 16. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnostsuda u sjedištu tuženika kao kreditora, dakle Općinskog suda u R., osnovano je prvostupanjski sud primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača…Imajući u vidu stipulaciju sporne ugovorne odredbe članka 16. Ugovora o kreditu, suprotn onavodima tuženika, proizlazi da se radi o unaprijed po tuženiku formuliranoj odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo i kojim je tuženik za slučaj spora ugovorio mjesnu nadležnost suda vodeći se prvenstveno vlastitim interesima pa je takva odredba za tužiteljicu nepotrebno otegotna i kao takva uzrokuje znatnu procesnu neravnotežu među strankama.” Ž. sud u S., broj: Gž .. od dana 25.4.2016.g.:

“Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda uSplitu…

Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti O. suda u S. za suđenje u toj pravnoj stvari, istaknut od strane tuženika. Zaključno, sud uzima u obzir i činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u S., da je tužitelj osoba sa prebivalištem u S., te ističe da bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužitelja i poslovnice u kojojj e ugovor zaključen, bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužitelju. Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca,tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača - tužitelja, zaista j tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.” Ž. sud u S., broj: Gž … od dana 16.10.2019.g.:“Odbija se žalba

tuženice kao neosnovana i potvrđuje rješenje O. suda u K.…P.

prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti O. suda u K. kao neosnovan.Iz stanja u spisu predmeta proizlazi da je 15. svibnja 2019. tužitelj O. sudu u K. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnim odredaba članka 2. i 7. Ugovora o kreditu broj …sklopljenog 29. lipnja 2007., a da je tuženik u svom odgovoru na tužbu od 19. lipnja 2019. prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti O. u K., navodeći da je u članku 12. spomenutog

Ugovora o kreditu za slučaj spora predviđena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, pa da bi u konkretnom slučaju nadležan bio O. sud u

Z.. Odlučujući o prigovoru tuženice, prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem istog odbio kao neosnovanog i to pozivom na odredbu članka 70. stavka 1. ZPP-a i članka 96. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 78/12. i 56/13.).

Takav stav prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud…” Ž. sud u S., broj: Gž ….od dana 25.10.2019.g.:

“Uvažava se žalba tužiteljice kao osnovana i preinačava rješenje O. suda u D.…Žalba tužiteljice je osnovana.

Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica s tuženikom potpisala Ugovor o kreditu broj …..solemniziran po Javnom bilježniku A. S. iz D. pod brojem Ov-

7. ožujka2008., a člankom 13. ugovorena je mjesna nadležnost suda u Z.. Međutim, prema stavu ovog suda takva ugovorena klauzula predstavlja nepoštenu odredbu ugovora.

U tom smislu valja upozoriti na Direktivu .. EEZ Vijeća (dalje Direktiva 93/13) od 5.travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav.

Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelj pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana, te da suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.”

Ž. sud u R., broj: Gž …od dana 25.11.2018.g.:

Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke sud prvog stupnja oglasio se mjesno nenadležnim u toj pravnoj stvari.

Protiv tog rješenja žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba je osnovana. Osim toga, sud u R., čija je mjesna nadležnost određena ugovorom je od prebivališta tužitelja udaljen više od 400 km.

Prema stajalištu ovog suda, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročen a od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. -4.ZPP-a, kao što pogrešno zaključuje sud prvog stupnja.” Ž. sud u P., broj: Gž …..od dana 3.2.2020.g.:“Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje O. suda u K.…Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda, kao neosnovan odbijen je prigovor tuženika kojim je prigovorio mjesnoj nadležnosti prvostupanjskog suda.

9.Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, u ovom postupku u kojem tužitelj zahtjeva da se utvrde ništetnima određene odredbe Ugovora o kreditu broj: …… od 29. lipnja 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao njegovog davatelja, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je odredba čl. 16. navedenog Ugovora kojom je između stranaka u postupku ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke (tuženika) nepoštena, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora o kojoj nije posebno pregovarano i na sadržaj koje tužitelj nije mogao utjecati, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u K.-, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred

O. sudom u R. bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u R..”

10. U odnosu na navode tuženika kako je ugovor o kreditu solemniziran te kako je javni bilježnik zasigurno objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, za naglasiti je kako je V. ….u svojim presudama već utvrdio da javni bilježnik

prilikom solemnizacije ne ispituje razumijevanje smisla i posljedica svake pojedine ugovorne odredbe, već isključivo razumijevanje smisla i posljedica pravnog posla – dakle, ugovora u cjelini.

11.Osim toga, predmetnim je presudama utvrđeno da solemnizacija nije odlučna za ocjenu jesu li ugovorne odredbe ništetne jer su one ništetne od samog početka. Nadalje, sasvim je neživotno i nelogično za očekivati da javni bilježnik, kao pravnik po struci, zaista i sam razumije konkretna djelovanja, rizike i mogući učinak faktora koji su zapravo utjecali na kreditnu zaduženost, odnosno visinu obveze korisnika kredita – tužitelja. Dakle, za zaključiti je da javni bilježnik nije mogao upozoriti tužitelja na nešto čega ni sam nije mogao biti svjestan, odnosno da mu nije mogao objasniti smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi (kao što su odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli),kada ih – za pretpostaviti je, obzirom da nije ekonomski stručnjak – ni on sam ne razumije. Tako 1) V. …R. H., broj: Pž …..od dana 14.6.2018.g.:

“Iz citiranih odredaba proizlazi da, ako korisnik kredita izjavi da mu ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju nije jasan odnosno da ga ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati. Stoga, javne bilježnike u ovom postupku nije potrebno saslušavati na okolnost da su potrošačima korisnicima kredita u švicarskim francima objasnili smisao i posljedice ugovora i uvjerili se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji …” Još jedan razlog zbog kojeg se tužitelj protivi prijedlogu za saslušanjem javnog bilježnika leži u vrlo jednostavnoj činjenici koja je vezana uz protek vremena. Naime, jednostavno nije za očekivati da će se ovaj (ili bilo koji drugi) javni bilježnik zaista sjetiti trenutka solemnizacije točno ovog Ugovora o kreditu, posebice kada se uzme u obzir činjenica da je od tada prošlo više od 15 godina (!) te da je u tom periodu na području cijele R. H., a pogotovo u Z., sklopljen ogroman broj

vrlo sličnih ugovora. Budući da se prema odredbi čl. 49. st. 2. ZZP-a smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana odstrane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj (kao što je to ovdje slučaj), teret dokazivanja da tomu ipak nije tako prelazi na tuženika. Tužitelj dodatno ističe da nije imao utjecaj niti na jednu odredbu Ugovora o kreditu, pa tako niti na sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

12. U odnosu na više puta istaknute navode tuženika glede (općenite) dopuštenosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tužitelj ističe da su isti trivijalni i suvišni, budući da tužitelju niti jednom dijelu tužbe nije niti tvrdio drugačije. Međutim, tužitelj tvrdi da je ništetna konkretna ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope (jednostranom odlukom tuženika,bez ugovaranja bilo kakvih parametara i kriterija promjenjivosti), kao i odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka, budući da tuženik nije informirao tužitelja o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Također, tužitelj kategorički negira da je tuženik putem svojih djelatnika upoznao tužitelja s rizicima vezanim uz valutu švicarskog franka kao i navode tuženika da je tužitelj imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o valuti i visini kamatne stope. Nastavno na navode iz tužbe koji se odnose na nerazumljivost spornih ugovornih odredbi kod kojih navoda tužitelj ostaje u cijelosti – dodatno se ističe da je presudom V. trgovačkog suda Pž-

.., kao i presudom V. suda R. H. koja joj je prethodila,

utvrđeno sljedeće:

“U primjeni odredbe članka 84. odnosno 96. i 99. ZZP/07 i tumačenja tih odredaba u duhu prakse suda E. ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći,vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu“.Uvidom u presudu i rješenje V. suda ….. broj: Revt …od dana9.4.2015.g. razvidno je sljedeće:

“Terminologija koja je korištena u svim odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnos ina promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je visoko stručna i kao takva j eona razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva.

Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnost i njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

13.Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako su to činile tužene banke u spornom razdoblju je bilo suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su 1.-7.tužene banke sklapale sa potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Kada se ovome doda u postupku utvrđena činjenica da službenici 1.-7. tuženih banaka prilikom pregovaranja odnosno pri sklapanju ugovora o kreditu, korisnicima kredita nisu na njima razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi oni kao potrošači mogli spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi, onda se nameće zaključak da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.“

Pored navedenog pravnog shvaćanja V. suda R. H., tužitelj

napominje da se i u konkretnom slučaju radilo o standardnom Ugovoru o kreditu, unaprijed pripremljenom od strane tuženika te tužitelj faktički nije imao nikakve mogućnosti pregovora oko sporne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope u skladu s jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Stoga je jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja

Ugovora o kreditu, dok nije ni približno mogao ocijeniti zašto, kako te u kojem će se smjeru tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. U konkretnom slučaju, tužitelju - kao potrošaču koji sasvim sigurno ne posjeduje stručna znanja iz područja ekonomije i financijskog tržišta - nisu izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost, niti u predugovornoj fazi niti u trenutku sklapanja samog ugovora.

14. Tužitelj, nadalje, ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan jer je tužba podnesena dana 2.6.2021.g., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za stjecanje bez osnove u odnosu na sve iznose preplate proizašle, kako s osnova ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, za novčane zahtjeve po osnovi ništetne promjene kamatnih stopa zastarni rok je počeo teći donošenjem pravomoćne presude V. T. suda

poslovni broj Pž-…dana 13.06.2014.g., a za istovrsne zahtjeve po osnovi ništetne promjene tečaja donošenjem pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-… dana 14.06.2018.g.Prethodno je pokretanjem postupka kolektivne zaštite u gore navedenim predmetima prekinuta zastara za sve dospjele iznose nakon mjeseca travnja 2007.g. te stoga za niti jedan utuženi iznos nije nastupila zastara.

Takvo stajalište zauzeo je u odluci broj Rev-… od dan 20.03.2018.g., iz čega je upravo razvidno kako o zastari u ovoj pravnoj stvari nema govora.

15. Sudski vještak M. J. u svom nalazu i mišljenju od 21.prosinca 2021 god je naveo:

Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u S. od 04. studenoga 2021 godine u predmetu koji se vodi pod brojem P-.

Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. N a osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam.

Tužitelj (kao korisnik) i tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj

. Kredit je isplaćen 13.08.2007 po srednjem tečaju kreditora te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/kn kreditora važeći na dan dospijeća. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuitet za koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu važeći na dan korištenja u ukupnom iznosu Kn=13.826,27 Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita

16.Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaku M. J. koji nalaz i mišljenje je u cijelosti stručan i argumentiran i isti vještak je u cijelosti odgovorio na prigovore stranaka.

17. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

18. Odluka o trošku temelju se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP_a a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe 1.000,00 kn, sastava podneska od 22.10.2021 -1000,00 kn., 04.07.2022-1.000,00kn.,21.09.2022-1.000,00 , pristupa na ročište od 04.11.2021 i 03.10.2022 -1.000,00 kn pristupa na ročište za objavu 500,00 kn odnosno ukupno 6.500,00 kn, sve uvećano za 25% PDV-a odnosno 1.625,00 kn te troškova vještačenja od 2.000,00 kn pa zbrajajući te iznose dolazi se do iznosa od 10.125,00 kn.

U Splitu, 15. studenoga 2022.

S U D A C

DRAGAN RAMLJAK, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u Splitu u 3 primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun.tuženika

- u spis