Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 78 Gž-1997/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. B. iz C., OIB: …, sada na adresi Republika Nj., F., koju zastupa punomoćnica K. T., odvjetnica u C., protiv tuženice I. A. iz C., OIB: …, koju zastupa punomoćnik R. B., odvjetnik u Z., radi služnosti, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj P-965/19 od 11. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 15. studenoga 2022.
p r e s u d i o j e
I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj P-965/19 od 11. svibnja 2022. i sudi:
Ia. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice B. B. iz C., sada na adresi Republika Nj., F. koji glasi:
„Utvrđuje se postojanje prava stvarne služnosti imati sabirnu rešetku s cijevima za odvodnju oborinskih voda, dužine 5,02 metra, a širine 0,24 metra na nekretnini k.č.br. 514/4 Put Ž. površine 5 čhv. iz z.k.ul. 2903 k.o. C., vlasništvo tužene, kao poslužne nekretnine, i to na krajnjem sjevernom dijelu k.č.br. 514/4 k.o. C., odnosno neposredno uz među k.č.br. 514/4 k.o. C. sa k.č.br. 513/1 k.o. C., koja rešetka je prikazana na skici lica mjesta koja je prilog i sastavni dio nalaza geodetskog vještaka J. J. u ovom predmetu, Broj: GEO/4-2020 od mjeseca prosinca 2020. godine, a u korist nekretnine u vlasništvu tužiteljice k.č.br. 513/1 Kuća, garaža i dvor površine 123 čhv. iz z.k.ul. 2371 k.o. C., kao povlasne nekretnine, pa se ovlašćuje tužiteljica da temeljem ove presude u zemljišnim knjigama ishodi upis postojanja navedene stvarne služnosti na teret k.č.br. 514/4 k.o. C., a u korist k.č.br. 513/1 k.o. C.“
II Nalaže se tuženoj da tužiteljici nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 7.300,00 kuna ( sedam tisuća tristo kuna ) u roku od 15 dana.“
Ib. Nalaže se tužiteljici B. B. iz C., sada na adresi Republika Nj., F. naknaditi tuženici I. A. iz C. trošak parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kn (1.659,03 Eur)[1] u roku 15 dana.
Ic. Odbija se žalba tužiteljice B. B. iz C., sada na adresi Republika Nj., F. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II. izreke kojim zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka nije prihvaćen preko iznosa od 7.300,00 kn (968,88 Eur).
III. Nalaže se tužiteljici B. B. iz C., sada na adresi Republika Nj., F., naknaditi tuženici I. A. iz C. trošak žalbe u iznosu od 1.562,50 kn (207,38 Eur)[2] u roku 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tužiteljice B. B. iz C., sada na adresi Republika Nj., F. za naknadu troška žalbe kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
„Utvrđuje se postojanje prava stvarne služnosti imati sabirnu rešetku s cijevima za odvodnju oborinskih voda, dužine 5,02 metra, a širine 0,24 metra na nekretnini k.č.br. 514/4 Put Ž. površine 5 čhv. iz z.k.ul. 2903 k.o. C., vlasništvo tužene, kao poslužne nekretnine, i to na krajnjem sjevernom dijelu k.č.br. 514/4 k.o. C., odnosno neposredno uz među k.č.br. 514/4 k.o. C. sa k.č.br. 513/1 k.o. C., koja rešetka je prikazana na skici lica mjesta koja je prilog i sastavni dio nalaza geodetskog vještaka J. J. u ovom predmetu, Broj: GEO/4-2020 od mjeseca prosinca 2020. godine, a u korist nekretnine u vlasništvu tužiteljice k.č.br. 513/1 Kuća, garaža i dvor površine 123 čhv. iz z.k.ul. 2371 k.o. C., kao povlasne nekretnine, pa se ovlašćuje tužiteljica da temeljem ove presude u zemljišnim knjigama ishodi upis postojanja navedene stvarne služnosti na teret k.č.br. 514/4 k.o. C., a u korist k.č.br. 513/1 k.o. C.“
II Nalaže se tuženoj da tužiteljici nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 7.300,00 kuna ( sedam tisuća tristo kuna ) u roku od 15 dana.“
2. Protiv te presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP). Predlaže da sud drugoga stupnja preinači prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbe ili da ukine 1 1 Eur = 7,53450
2 1 Eur = 7,53450
prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.
3. Prvostupanjsku presudu, u odluci o troškovima postupka, u dijelu pod točkom II. kojim zahtjev za naknadu troškova postupka nije prihvaćen preko iznosa od 7.300,00 kn pobija i tužiteljica sadržajno ističući žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 3. ZPP. Predlaže da sud drugoga stupnja preinači odluku o troškovima postupka u skladu s navodima žalbe te zahtjeva naknadu troška nastalog joj podnošenjem žalbe,
4. Žalba tužiteljice nije osnovana, a žalba tuženika je osnovana.
5. Ocjenom dokaza sud prvoga stupnja utvrdio je:
- da su predmetnu sabirnu rešetku i cijevi koje vode do nje, na nekretnini u vlasništvu tuženice, postavili djed i baka tužiteljice 1974.,
- da su ju čistili oni, nakon njih roditelji tužiteljice, zatim tužiteljica kada je u Republici Hrvatskoj, a da ju zadnje vrijeme čisti i tuženica ili po nalogu tužiteljice B. K.,
- da se kuća tuženice nalazi ispod kuće tužiteljice, a da se teren na kojem je kuća tužiteljice spušta prema terenu na kojem je kuća tuženice te
- da se stoga kiša ne zadržava na nekretnini u vlasništvu tužiteljice, već se radi konfiguracije terena slijeva na nekretninu u vlasništvu tuženice na način da otječe prema predmetnoj sabirnoj rešetki.
6. Na temelju tih činjenica, a pozivom na čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugima stvarnim pravima (Nar. nov. broj 91/96., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09.,153/09., 143/12. i 152/14., 81/15., 94/17., dalje: ZVDSP) u vezi odredbama paragrafa 742., 1455., 1465., 1468., 1477., Općeg građanskog Zakona iz 1946., koji se primjenjivao kao pravno pravilo prema Zakonu o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941.g. i za vrijeme neprijateljske okupacije (Sl. list FNRJ 84/46, 105/46 i 96/47) te čl. 49. i čl. 54. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Nar. nov. 6/80., dalje: ZV) sud prihvaća tužbeni zahtjev. Obrazlaže da je protekom vremena i činjenicom korištenja sporne rešetke i cijevi, bez obzira što se voda ne zadržava na nekretnini u njezinom vlasništvu, tužiteljica dokazala da je stekla predmetnu služnost, uz što da su njezini prednici postavljanjem te rešetke na nekretninu tuženice onemogućili da štetne imisije dolaze sa nekretnine u vlasništvu tužiteljice na nekretninu u vlasništvu tuženice.
7. Ocjenom prvostupanjske presude ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona.
8. Ocijenjeno je i da je sud prvoga stupnja ocjenu dokaza proveo u skladu s čl. 8. ZPP i da je na temelju tako provedene ocjene dokaza pravilno i potpun utvrdio sve odlučne činjenice, u kojem dijelu navodima žalbe pobijana presuda, također, nije dovedena u sumnju.
9. Međutim, na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja sud prvoga stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev prihvatio.
10. Valja, prije svega, reći da je stvarna služnost pravo vlasnika jedne nekretnine kao povlasnog dobra da za potrebe te nekretnine obavlja određene radnje na nekretnini drugog vlasnika kao poslužnog dobra ili da zahtjeva od vlasnika poslužnog dobra da se suzdržava od obavljanja određenih radnji koje bi inače imao pravo obavljati na svojoj nekretnini (čl. 186. st. 1. ZVDSP). Pri tome svaka služnost mora imati razumnu svrhu, a kada se govori o stvarnoj služnosti razumnom se svrhom smatra bolje i korisnije gospodarenje povlasnom nekretninom (čl. 175. ZVDSP).
11. U konkretnom slučaju, u žalbenoj fazi postupka, nije sporno da su prednici tužitelja predmetnu rešetku i cijevi postavili na nekretnini tužiteljice još 1974., da su ju čistili, kao što to sada čine i obije stranke, uz što tijekom postupka nije isticano da se postavljanju toga tuženica protivila niti je sporno tko čisti sabirnu rešetku. No, isto tako, nije sporno niti da se na tužiteljičinoj nekretnini oborinske vode nikada nisu zadržavale, već su, radi konfiguracije terena uvijek otjecale na nekretninu tuženice, zbog čega su, kako bi se spriječila šteta postavljene cijevi i napravljena sabirna rešetka.
12. U vezi s tim imanje sabirne rešetke s cijevima za odvodnju oborinskih voda na nekretnini u vlasništvu tuženice, na poslužnoj nekretnini, moglo bi se tretirati kao služnost u smislu čl. 188. st. 4. ZVDSP samo pod uvjetom da se time postiže neka razumna svrha, dakle bolje i korisnije gospodarenje povlasnom nekretninom. Međutim, kada se postavljanjem predmetne sabirne rešetke i cijevi za odvodnju oborinskih voda zapravo postiže svrha zaštite nekretnine tuženice od štetnih imisija u smislu čl. 110. ZVDSP, jer se zbog konfiguracije terena oborinske vode, što nije sporno, slijevaju na nekretninu u vlasništvu tuženice, bez zadržavanja na nekretnini u vlasništvu tužiteljice, to se, bez obzira na protek vremena, ne može govoriti o služnosti u smislu čl. 188. st. 4. ZVDSP te nije bilo mjesta niti prihvaćanju tužbenog zahtjeva. Prema shvaćanju ovoga suda, postavljanje sabirne rešetke i cijevi na nekretnini tuženice predstavlja radnju koju su prednici tužiteljice, uz suglasnost vlasnika nekretnine na kojoj je postavljena sabirna rešetka i cijevi, napravili jer su kao vlasnici susjedne nekretnine bili dužni poduzeti radnje za sprječavanje otjecanja oborinskih voda, kao štetnih imisija, sa svoje nekretnine na susjednu nekretninu koja je u vlasništvu tuženice, jer bi da nema predmetnih cijevi i sabirne rešetke nekretnina u vlasništvu tuženice bila poplavljena, čime je postignuta svrha zaštite od štetnih imisija, ali ne i ikakva razumna svrha koja bi olakšala bolje i korisnije gospodarenje nekretninom tužiteljice kao povlasnom u smislu prava služnosti. Stoga ni činjenicom proteka vremena potrebnog da se služnost stekne dosjelošću, nije bilo mjesta prihvaćanju tužbenog zahtjeva.
13. Zbog rečenog je sud prvoga stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev prihvatio te je na temelju čl. 373. točka 3. ZPP odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke.
14. S obzirom da je donošenjem ove drugostupanjske odluke izmijenjen uspjeh stranaka u ovom postupku te tužiteljica nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka, već pravno na naknadu ima tuženica to je na temelj čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP u vezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., dalje: Tarifa) preinačena i odluka o troškovima postupka na način kako je navedeno u izreci ove drugostupanjske presude.
15. Odnosno u skladu s navedenim kao neosnovan je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka dok je trošak priznat tuženici i to: trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8/1. Tarife), trošak pristupa na pripremno ročište od 10. siječnja 2020. i 17. veljače 2020. za svako u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9/1. Tarife), trošak sastava podneska od 14. veljače 2020., 30. siječnja 2021. i podneska od 20. ožujka 2021. za svaki u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8/1. Tarife), trošak pristupa ročištu za očevid u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9/7. Tarife), trošak zastupanja na ročištima 15. ožujka 2021., 15. rujna 2021., 28. listopada 2021. i 30. ožujka 2022. za svako po 1.000,00 kn (Tbr. 9/1. Tarife) što ukupno iznosi 10.000,00 kn, a uvećano za PDV 12.500,00 kn.
16. Trošak ostalih radnji ocijenjen je nepotrebnim te stoga tuženici nije ni priznat (čl. 155. st. 1. ZPP), a nije joj priznat ni trošak sudske pristojbe jer nije određeno u troškovniku na što se odnosi taj trošak od 1.200,00 kn, uz što, ako se radi o pristojbi na odgovor na tužbu ista u trenutku kada je stavljen zahtjev nije bila ni dospjela, a nakon donošenja ove odluke pada na teret tužiteljice s obzirom da obveza plaćanja sudske pristojbe na odgovor na tužbu nastaje pravomoćnošću odluke i plaća ju stranka koja nije uspjela, a to je ovdje tužiteljica, u Državni proračun, a ne tuženici.
17. Žalba tužiteljice nije posebno razmatrana jer tužiteljica s obzirom na konačni uspjeh nema pravo na naknadu troškova postupka te stoga o istoj odlučeno kao u izreci ove presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP.
18. Trošak žalbe tuženici je priznat u zatraženom iznosu od 1.562,50 kn (1.250,00 kn uvećano za PDV, sukladno Tbr. 10/1 Tarife) na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP.
U Zagrebu 15. studenog 2022.
Predsjednica vijeća:
Ines Smoljan, v.r.
