Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 33 Gž-2446/2022-6
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Milene Frankić, kao predsjednika vijeća, te Gordane Bošković Majerović kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1/B. Ž. T., 2/mldb. M. T.1 , oboje iz B., Republika S., 3/B. T. iz I. i 4/M. T.2 iz I., svih zastupanih po punomoćniku L. Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Republika Hrvatska, zastupanog po državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1600/08-20 od 30. rujna 2011., u sjednici vijeća održanoj dana 15. studenoga 2022.,
r i j e š i o j e
I Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 1600/08-20 od 30. rujna 2011. u cijelosti te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Citiranom prvostupanjskom presudom odlučeno je:
I Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi: "Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da s osnova nematerijalne štete isplati:
a) Ž. T. B. iznos od 220.000,00 kn
b) T. M.1 iznos od 220.000,00 kn
c) T. B. iznos od 220.000,00 kn
d) T. M.2 iznos od 220.000,00 kn
ili ukupno iznos od 880.000,00 kn sa kamatama na navedeni iznos i to počev od dana podnošenja tužbe do isplate prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.".
II Tuženik je dužan tužiteljima isplatiti 8.000,00 kn s zakonskim zateznim kamatama prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućim počev od 28.04.2009. godine do isplate u roku od 15 dana.
III Odbijaju se tužitelji sa zahtjevom za kamate na iznos dosuđen u toč. II. izreke ove presude za razdoblje 06.08.1995. do 31.12.2007. godine.
IV Tuženik je dužan II-tužitelju M. T.1 isplatiti uzdržavanje u mjesečnim iznosima od po 1.000,00 kn za razdoblje veljača 2005. godine do zaključno svibanj 2008. godine, a nadalje pa dok za to postoje uvjeti u mjesečnim iznosima od po 1.500,00 kn, pri čemu svaki mjesečni iznosi dospijeva prvog dana sljedećeg mjeseca za prethodni mjesec, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim počev od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate istog po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007.g., a nadalje prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.
V Odbija se II-tužitelj M. T.1 sa zahtjevom za isplatu uzdržavanja u mjesečnim iznosima od po 1.500,00 kn za razdoblje od kolovoza 1995.g. do zaključno siječnja 2005. godine, kao i sa zahtjevom za plaćanje daljnjih 500,00 kn na ime uzdržavanja za razdoblje od veljače 2005. do zaključno svibnja 2008. godine.
VI Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.
2. Protiv točke I, III i V navedene presude tužitelji su podnijeli žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači, a tuženika obveže na platež parničnih troškova tužiteljima.
3. Tuženik je podnio žalbu protiv točke II., IV i VI presude, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, uz prijedlog da se presuda u pobijanom, odbijajućem dijelu preinači odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženiku dosude troškovi žalbe.
4. Na žalbe nije odgovoreno.
5. Žalbe su osnovane.
6. U predmetnom postupku tužitelji potražuju naknadu štete zbog duševnih bolova zbog smrti njihovog supruga, oca odnosno sina M. T.3 , tvrdeći da je isti dana 5. kolovoza 1995. godine u mjestu O. najprije zarobljen, a potom i ubijen od strane pripadnika HV. Uz to potražuju naknadu materijalne štete u vidu izdatka za nadgrobni spomenik, te M. T.1 potražuje naknadu za izgubljeno uzdržavanje zbog smrti oca.
7. Odluka prvostupanjskog suda posl. br. Pn-1600/08-20 od 30. rujna 2011., kojom je tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete odbijen, dok je dosuđena materijalna šteta naime troškova nadgrobnog spomenika, te uzdržavanja mlt. M. T.1 od veljače 2005. do svibnja 2008., i nadalje dok za to postoje uvjeti, potvrđena je presudom ovog suda posl. br. Gžn-3541/11-2 od 26. veljače 2013. u odbijajućem dijelu, a preinačena u dosuđujućem dijelu, te je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-541/2014-3 od 25. veljače 2020. revizija tužitelja odbijena u dijelu u kojem je presuda potvrđena i preinačena, a odbačena kao nedopuštena u dijelu u kojem se pobija odluka o parničnim troškovima.
8. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-3480/2020 od 8. lipnja 2022. ukinuti su presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 541/2014-3 od 25. veljače 2020. te presuda ovog suda broj Gžn-3541/11-2 od 26. veljače 2013. i predmet je vraćen ovom sudu na ponovni postupak.
9. Iz odluke i rješenja Ustavnog suda RH proizlazi, da taj sud smatra da tužitelji kao podnositelji nisu pravovremeno podnijeli ustavnu tužbu zbog neučinkovitosti istrage, odnosno da su prigovori o neispunjenju postupovne obveze države da na temelju članaka 21. i 23. Ustava te članaka 2. i 3. Konvencije provede djelotvornu istragu o navodnom mučenju i nečovječnom postupanju prema srodniku podnositelja i njegovoj smrti, navodno motiviranim njegovim etničkim porijeklom u smislu članka 14. ustava i članak 14. Konvencije, nepravodobni.
10. U odnosu na izraženo stajalište Vrhovnog suda, koji je potvrdio stajalište ovog suda da je na tužiteljima bio teret dokaza, a oni nisu uspjeli dokazati da bi smrt M. T.3 prouzročili pripadnici Hrvatske vojske odnosno pripadnici redarstvenih snaga, radi čega su bespredmetni i prigovori o zastari i pojmu ratne štete, Ustavni sud pozvao se na stajalište Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Trivkanović protiv Hrvatske, iz kojeg proizlazi da se odgovornost države u takvim slučajevima ne temelji samo na djelotvornoj zaštiti prava na život, nego i na čvrstoj pretpostavci uzročnosti između pritvaranja i smrti, a koja pretpostavka nastaje kad god vlasti, u cijelosti ili u velikoj mjeri, imaju isključiva saznanja o događajima povezanima sa smrću pojedinca, te je sud presudio da se u takvim situacijama može smatrati da teret dokazivanja snose vlasti koje trebaju pružiti zadovoljavajuće i uvjerljivo ovlaštenje, kao i da iz sudske prakse Vrhovnog suda u situaciji kada ratni zločin koji su počinili pripadnici oružanih snaga uključuje prisilne nestanke, a nestala žrtva je kasnije proglašena umrlom, država odgovara za smrt žrtve i nastalu štetu zbog očite uzročno-posljedične veze između nestanka i smrti žrtve, odnosno da iz takve prakse proizlazi da je na državi da dokaže da je žrtva preživjela ili da je umrla u drugačijim okolnostima.
11. Također se pozvao na odluku ESLJP Baljak protiv Hrvatske prema kojoj se činjenica, da nije vođena kaznena istraga niti je došlo do kaznene osude ne može staviti na teret podnositelja jer su državna tijela bila dužna voditi djelotvornu službenu istragu, kao i da je u slučajevima prisilnih nestanaka Vrhovni sud prebacio teret dokaza na državna tijela, odbacio prigovor ratne štete te utvrdio da je država odgovorna za štetu čak i u slučajevima u kojima nije bilo kaznene osude, pri čemu se ta odluka odnosi na isti događaj 6. kolovoza 1995. u mjestu O.
12. Radi toga Ustavni sud zaključuje da su ovaj sud i Vrhovni sud RH u konkretnom slučaju tužiteljima nametnuli prekomjerni standard dokazivanja.
13. Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, dok je u većem dijelu isti odbio zbog zastare, budući da na temelju provedenih dokaza nije bilo moguće precizno utvrditi što se dogodilo s pok. M. T.3 , navodeći da nije jasno da li su ga ubili pripadnici HV ili su samo dozvolili nekome drugome da to učini. Pri tom nije prihvatio tvrdnju tužitelja da se radi o situaciji iz čl. 377. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje: ZOO) budući da ne postoji osuđujuća presuda kaznenog suda kojom bi bilo utvrđeno postojanje kaznenog dijela niti objektivni razlozi zbog čega kazneni postupak nije moguće voditi, a od štetnog događaja do podnošenja tužbe prošlo je 13 godina, a čak i od saznanja o sahrani M. T.3 na kninskom groblju prošlo je više od 3 godine, koliko iznosi zastarni rok u smislu čl. 376. ZOO.
14. Tužitelji u žalbi, kao i tijekom postupka ističu da je šteta posljedica ratnog zločina koji ne zastarijeva, dok tuženica ističe prigovor da se radi o ratnoj šteti za koju ona ne odgovara.
15. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, imajući na umu prethodno citirano stajalište Ustavnog suda iz ukidne odluke od 7. lipnja 2022. ocijeniti navode tužitelja o odgovornosti tuženice i nastaloj šteti, te prigovore tuženice o nedostatku odgovornosti, što je dužna dokazati tuženica, i zastari zahtjeva tužitelja.
16. Zbog pogrešnog pravnog stava da je na tužiteljima teret dokaza, sud naime nije utvrdio radi li se o ratnom zločinu kao uzroku nastanka štete, pa je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.
17. Ukoliko utvrdi, da postoji odgovornost tuženice za nastalu štetu, sud će ocijeniti prigovor zastare istaknut po tuženici.
18. Za ocjenu navoda žalbe tužitelja o nemogućnosti zastare štete, potrebno je prije svega ocijeniti radi li se o šteti kao posljedici ratnog zločina u smislu Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12.8.1949., Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, a imajući na umu činjenicu da pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu za ratni zločin Ante Gotovina i Mladen Markač, suprotno navodima žalbe, nisu osuđeni, pa da bi se samo na temelju toga moglo zaključiti da je šteta u konkretnom slučaju posljedica ratnog zločina.
Ukoliko zaključi, da nije nastupila zastara jer se radi o šteti kao posljedici ratnog zločina, za koji tuženica odgovora, sud će ocijeniti predložene dokaze na okolnost vrste i visine štete koja je nastala tužiteljima uslijed smrti pok. M. T.3
19. S obzirom na to, da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o troškovima postupka, budući da nije poznat konačni uspjeh stranaka u sporu.
20. Radi toga je, na temelju čl. 370. ZPP, te u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 3. ZPP, odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 15. studenoga 2022.
Predsjednik vijeća:
Milena Frankić, v.r.
