REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 260/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. j. k. "M." S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u S., protiv tuženika D. V., OIB ..., iz S., kojeg zastupa punomoćnik Z. Z., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-250/2019-2 od 24. srpnja 2019. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3201/18 od 10. siječnja 2019., u sjednici održanoj 15. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovrv-3731/00 od 20. lipnja 2000. kojim se nalaže tuženiku namiriti tužitelju tražbinu u iznosu od 176.698,62 kune, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno i obročno dosuđene iznose glavničnog potraživanja i početnim rokovima tečaja kako se to navodi u stavku I izreke presude suda prvog stupnja, te je ujedno naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 11.505,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženika kao osnovana te je preinačena presuda suda prvog stupnja na način da je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovrv-3731/00 od 20. lipnja 2000. i odbijen tužbeni zahtjev za namirenje iznosa od 176.698,62 kune sa zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci presude kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo namiriti troškove ovršnog postupka u iznosu od 6.905,40 kuna sa zateznom kamatom, dok je tužitelj obvezan na ime troškova parničnog postupka isplatiti tuženiku iznos od 26.986,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se drugostupanjska presuda preinači i potvrdi presuda suda prvog stupnja, odnosno da se presuda suda drugog stupnja ukine i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. U drugostupanjskoj presudi nije učinjena povreda na koju tuženik ukazuje, jer je iz obrazloženja pobijane presude vidljivo je da se ona temelji na odredbi čl. 373.a ZPP (na koju se i drugostupanjski sud pozvao), a ne na odredbi čl. 373. ZPP, čiju pravilnu primjenu tuženik revizijom dovodi u pitanje.

7.1. Odredbom čl. 373.a ZPP propisano je ovlaštenje drugostupanjskog suda da presudom odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom preinači prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i posredno izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno posredno izvedene dokaze. Prigodom donošenja takve odluke drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio, što je u konkretnom slučaju i učinjeno kada je na temelju drugih činjenica utvrđenih pred prvostupanjskim sudom, drugostupanjski sud izveo drugačiji zaključak o postojanju (činjenice) tuženikovog zakašnjenja u ispunjenju ugovornih obveza, a posljedično tome i drugačiji zaključak odgovornosti stranaka (naručitelja i izvođača radova) za kašnjenje u izvedbi radova.

7.2. Zbog toga što opisano postupanje suda proizlazi iz njegovog ovlaštenja propisanog odredbom čl. 373. a. ZPP, okolnost da je drugostupanjski sud bez provođenja rasprave utvrdio drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrdio prvostupanjski sud ne predstavlja nezakonito postupanje suda kojim se stranci onemogućava raspravljanje pred sudom, pa nije ostvarena ni povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju tuženik također upozorava u reviziji.

7.3. Konačno, u drugostupanjskoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se u reviziji poziva tuženik navodeći kako u obrazloženju drugostupanjske odluke uopće nema razloga o odlučnim činjenicama.

8. S tim u vezi valja podsjetiti revidenta da prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Odnosno, da je drugostupanjski sud prema odredbi čl. 373.a st. 1. ZPP ovlašten presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili da ih je moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

8.1. Drugostupanjski sud je valjano ocijenio sve provedene dokaze, a posebno dokaze koji se odnose na utvrđivanje okolnosti koje su utjecale na odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Na taj način drugostupanjski sud se pravilno i jasno očitovao o izboru i ocjeni dokaza kod utvrđivanja vrijednosti nekretnine.

8.2. Drugostupanjski sud je upravo postupajući u smislu prethodno navedenih odredbi, a na temelju ocjene isprava i izvedenih dokaza utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice i na temelju istih ocijenio da ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revident ukazuje.

9. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9.1. Suprotno tvrdnji revidenta drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer odluka sadrži jasne i razumljive razloge koji se mogu ispitati i koji odgovaraju stanju spisa te sadržaju isprava i zapisnika u spisu, stoga nema proturječnosti između sadržaja odluka i stanja, odnosno sadržaja zapisnika. Uzimajući u obzir navedeno, nema proturječnosti između obrazloženja i izreke presude, a kako presuda nije proturječna niti sadrži takve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati, ovaj revizijski prigovor nije osnovan.

10. Propust suda da ispravno navede propis na kojem temelji presudu nije utjecala na donošenje zakonite i pravilne odluke jer pogrešno navođenje u obrazloženju presude propisa na kojem je presuda utemeljena (Zakon o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 41/08 umjesto "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) nije bitna povreda odredaba parničnog postupka obzirom da se iz obrazloženja presude može zaključiti o kojem je propisu riječ (tako i ovaj sud u Rev 3015/90 od 25. travnja 1991., 2 Rev 42/83 od 18. svibnja 1983.).

11. Ostali navodi revizije tužitelja kojima se prigovara načinu na koji je drugostupanjski sud vrednovao provedene dokaze zapravo se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom postupku ovaj sud ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredba čl. 385.a ZPP).

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu zaostale neplaćene zakupnine u iznosu od 176.698,62 kune sa zateznim kamatama, troškova ovršnog i parničnog postupka.

13. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su Ugovorom o zakupu sklopljenim 23. prosinca 1995. između J. k. M. kao zakupodavca i tužitelja te I. A. K. kao zakupaca, prostori smješteni na adresi ... u S. i to zatvoreni prostor – klupski hangar površine 315 m2, umanjeno za prostor uprave kluba zakupodavca površine 39 m2 te otvoreni klupski prostor ispred zatvorenog objekta ukupne površine 490 m2 dati u zakup počev od 1. siječnja 1996. na rok od pet godina uz ugovorenu zakupninu, te obvezu zakupaca o svom trošku urediti zakupljeni prostor,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj IP-1090/00 od 8. veljače 2007. raskinut Ugovor o zakupu sklopljen između J. k. M. i tužitelja, te u ovršnom postupku vođenom kod Općinskog suda u Splitu pod brojem Ovr-3303/09, 16. prosinca 2009. provedena ovrha te presude predajom prostora koji su bili predmetom ugovora o zakupu i u posjedu tužitelja,

- da je Ugovorom o davanju na korištenje športskih objekata sklopljenog 7. ožujka 1995. između Grada S. (a na koju je odlukom Vlade Republike Hrvatske preneseno upravljanje i korištenje kompleksa objekta u okviru Športskog društva "M." i Sportskog društva "M.", tom društvu dani na korištenje ti objekti, a radi obavljanja športskih aktivnosti klubova koji su djelovali u njegovom sastavu i to: H. M.., P. M.., P. M., J. M., pod uvjetom da se koriste samo za obavljanje djelatnosti za koju su registrirani, tj. prenamjene, dok je za eventualno proširenje i poboljšanje potrebna suglasnost Grada S.,

- da su tužitelj i tuženik zajedno sa I. K. sklopili ugovor o zakupu 23. prosinca 1995., kao i aneks tom ugovoru,

- da se prema analitičkim karticama tužitelja navedeno potraživanje odnosi na dugovanje za razdoblje od mjeseca siječnja do listopada 2000.

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud u cijelosti održava na snazi platni nalog sadržan rješenju o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovrv-3731/00 od 20. lipnja 2000. i obvezuje tuženika na isplatu iznosa od 176.698,62 kune kao i troškova ovrhe ocijenivši da se tuženik u ovoj parnici ne može s uspjehom pozivati na ništetnost pravnog posla kojim je predmetne prostorije i prostor dobio u zakup od koncesionara tužitelja pa kako je nesumnjivo utvrđeno da je tuženik bio u posjedu predmetnih nekretnina koje je dobio na temelju Ugovora o zakupu za obavljanje svoje djelatnosti te kako je tuženik nakon provedene ovrhe (kod Općinskog suda u Splitu broj Ovr-3303/09) predmet zakupa predao u posjed J. k. M. prihvaća tužbeni zahtjev i nalažu tužitelju isplatu spornog iznosa, dok visinu potraživanja utvrđuje na temelju analitičkih kartica i Ugovora o zakupu (čl. 4. Ugovora).

15. Drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tuženika, a koristeći ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP preinačuje prvostupanjsku presudu i ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-3731/00 od 20. lipnja 2020. i u cijelosti odbija tužbeni zahtjev pošavši od zaključka da je Ugovor o zakupu od 23. prosinca 1995. sklopljen između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupnika suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva pa je time ništetan sukladno odredbi čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01).

15.1. Naime, drugostupanjski sud polazi od činjenice da je tužitelj koncesionar pomorskog dobra koja nekretnina je dana tuženiku kao zakupoprimcu za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, da je Odlukom S.-d. ž. od 30. travnja 1999. data nekretnina (luka) na korištenje kao koncesionaru, tužitelju, da je u vrijeme kada je ugovor o zakupu sklopljen, predmet koncesije je imao status pomorskog dobra sa ograničenjima koja iz toga proizlaze u smislu odredbe Pomorskog zakonika. Stoga ocjenjuje da je tužitelj protivno Pomorskom zakoniku da se koncesija ne može prenositi na drugoga bez izričitog odobrenja davatelja koncesije, pa kraj neprijeporne činjenice da je tužitelj kao koncesionar, neovlašteno postupao kao najmodavac zaključivši Ugovor o zakupu s tuženikom 23. prosinca 1995. slijedom čega ukida u cijelosti platni nalog i odbija tužbeni zahtjev.

15.2. Prema odredbi čl. 103. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15.3. Prema odredbi čl. 48. Pomorskog zakonika ("Narodne novine" 17/94, 74/94, 43/96, 158/03, 181/04) pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njenu osobitu zaštitu, a upotrebljava se i/ili koristi se pod uvjetima na način propisan Zakonom.

15.4. Odredbom čl. 59. st. 1. Pomorskog zakonika propisano je da se koncesija ne može prenositi na drugoga bez izričitog odobrenja i davanja koncesije.

16. Prema odredbi čl. 51. Pomorskog zakonika na pomorskom dobru ne može se stjecati ni pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi, dok je stavkom 2. propisano da je svakome dopušteno upotrebljavati i/ili koristiti se pomorskim dobrom prema njegovoj prirodi i namjeni, a u skladu s odredbama ovog Zakona.

17. Dakle, imajući na umu sadržaj navedenih odredbi kao i činjenicu da je tužitelj postupio neovlašteno i protivno Pomorskom zakoniku koji izričito otklanja mogućnost prenošenja koncesija na drugoga bez izričitog odobrenja davatelja koncesije jer je tužitelj kao koncesionar neovlašteno i protivno prisilnom propisu sklopio ugovor o zakupu s tuženikom 23. prosinca 1995., pravilna je ocjena nižestupanjskog suda da tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu primjenom instituta uporabe tuđe stvari u svoju korist pa je pravilno primjenom materijalnog prava preinačio presudu suda prvog stupnja, ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev.

18. Radi navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 15. studenoga 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.