REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1833/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. (OIB: ...) iz M. B., zastupanog po punomoćnicima M. M. , D. B. i A. P. Lj., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M. i B. iz Z., protiv tuženika D. ... d.o.o. (OIB: ...), Z., zastupanog po punomoćnici T. C. G., odvjetnici u Odvjetničkom društvu C. G. & E. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-1038/2017-2 od 16. siječnja 2019. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1302/17-69 od 8. studenoga 2017., na sjednici održanoj 15. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Prihvaća se revizija tuženika te se djelomično preinačuju presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž R-1038/2017-2 od 16. siječnja 2019. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1302/17-69 od 8. studenoga 2017. u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju naknadu na ime dara za djecu, regresa, uskrsnice i božićnice te u odluci o parničnim troškovima, tako da preinačena odluka u tome dijelu glasi:

„Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tuženik zatražio isplatu na ime dara za djecu, regresa za korištenje godišnjeg odmora, uskrsnice i božićnice u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna / 663 eura sa zatraženima zakonskim zateznim kamatama

- na iznos od 600,00 kuna / 79,63 eura od 07.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.500,00 kuna / 199,08 eura od 28.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.500,00 kuna / 199,08 eura od 12.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kuna /132,72 eura od 13.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 400,00 kuna / 53,08 eura od 31.03.2012. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, u roku od 8 dana.''

r i j e š i o  j e :

I. Revizija tuženika u odnosu na pitanja glede isplate naknade troškova prijevoza odbacuje se kao nedopuštena.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 4.572,19 kuna / 606,83 eura zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od dana donošenja prvostupanjske presude 8. studenoga 2017. pa do isplate, u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove nastale u povodu revizije u iznosu 427.31 kuna / 56.71 eura, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim isti potražuje isplatu iznosa od 24.541,70 kuna sa zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 13.125,00 kuna sa zateznom kamatom (točka II. izreke), a odbijen zahtjev tuženika za više zatraženo na ime parničnog troška kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom je presudom žalba tužitelja odbijena kao djelomično neosnovana i prihvaćena kao djelomično osnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.611,70 kn zajedno sa zateznom kamatom (točka I./I. izreke), a preinačena u preostalom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev (točka I/I. izreke), kao i u odluci o trošku i u tom dijelu je suđeno:

„1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 20.930,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, po stopi za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i to na:

- iznos od 290,00 kuna počevši od 31. prosinca 2011. pa do isplate,

- iznos od 290,00 kuna počevši od 31. siječnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 290,00 kuna počevši od 29. veljače 2012. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kuna počevši od 31. ožujka 2012. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kuna počevši od 30. travnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kuna počevši od 31. svibnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kuna počevši od 30. lipnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kuna počevši od 31. srpnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kuna počevši od 31. kolovoza 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.382,00 kuna počevši od 31. prosinca 2011. pa do isplate,

- iznos od 1.382,00 od kuna počevši od 31. siječnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.382,00 od kuna počevši od 29. veljače 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.459,00 od kuna počevši od 31. ožujka 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.459,00 od kuna počevši od 30. travnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.459,00 od kuna počevši od 31. svibnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.459,00 od kuna počevši od 30. lipnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.459,00 od kuna počevši od 31. srpnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.459,00 od kuna počevši od 31. kolovoza 2012. pa do isplate,

- iznos od 600,00 od kuna počevši od 7. prosinca 2011. pa do isplate,

- iznos od 1.500,00 od kuna počevši od 28. srpnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 1.500,00 od kuna počevši od 12. svibnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.000,00 od kuna počevši od 13. prosinca 2011. pa do isplate,

- iznos od 400,00 od kuna počevši od 31. ožujka 2012. pa do isplate, sve u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju na ime cjelokupnog parničnog troška iznos od 12.296,87 kuna, u roku od 8 dana, dok se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 13.125,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom od 8. studenog 2017. pa do isplate odbija kao neosnovan.“

3. Protiv drugostupanjske presude u dosuđujućem dijelu reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku zbog materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te tužitelja obvezati na naknadu prouzročenih troškova tuženiku.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je djelomično dopuštena i osnovana, a djelomično je nedopuštena.

6. Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), propisano je da u slučajevima u kojima se ne može podnijeti tzv. redovna revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti tzv. izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice naveden u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP-a.

7. Stranka u reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP-a, u skladu s odredbom čl. 382. st. 3. ZPP-a, treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. Iz sadržaja citiranih odredbi ZPP-a, koje su mjerodavne kod odlučivanja o dopuštenosti tzv. izvanredne revizije, proizlazi da je, a da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te s tim u vezi dopuštenosti izvanredne revizije, potrebno da takva revizija kumulativno ispunjava sljedeće pretpostavke: u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je podnesena uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, mora se raditi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u sporu koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te u reviziji revident mora određeno navesti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

9. Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja, kao ustupljenog radnika u smislu odredbe čl. 24. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 149/09, 6/11 i 73/13 - dalje: ZR), za isplatu naknade troškova za mjesni i međumjesni prijevoz, poklona za djecu, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice, uskrsnice te naknade za neiskorišteni godišnji odmor, za razdoblje od siječnja 2011. do listopada 2012.

10. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao ustupljeni radnik tuženika na radnom mjestu komunalnog radnika kod korisnika Z. h. d.o.o. - P. Č. te stoga potražuje materijalna prava propisana Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike trgovačkog društva Z. h. d.o.o. Z., pozivajući se na odredbu čl. 26. st. 5. ZR-a, koja propisuje da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

11. Tijekom postupka sporno je bilo pravno pitanje mogu li se naknada troškova prijevoza, naknada za neiskorišteni godišnji odmor, poklon za dijete, regres, božićnica i uskrsnica podvesti pod zakonski pojam „drugi uvjeti rada“ u smislu čl. 26. st. 5. ZR-a.

12. Prvostupanjski sud ne nalazi uporište u odredbi čl. 26. st. 5. ZR za osnovanost tužbenog zahtjeva jer cijeni kako se radi o materijalnim pravima koja se ne mogu podvesti pod pojam „plaće“, niti „drugih uvjeta rada“, a o čemu govori odredba čl. 26. st. 5. ZR stoga odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

13. Drugostupanjski sud polazeći od shvaćanja da je odredbom čl. 26. st. 5. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 149/09, 61/11 - dalje: ZR/09) propisano da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom zaključuje da je ZR/09, a sukladno Direktivi 2008/04/EC Europskog parlamenta Vijeća od 19. studenoga 2008. o agencijama za privremeno zapošljavanje, izjednačio radnika zaposlenog kod korisnika i ustupljenog radnika koji rade na istim poslovima, a kako je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj radio na istim poslovima na kojima je radio komparativni radnik - zaposlenik korisnika, kojem je korisnik isplatio iznose koji se temelje na odredbama Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Z. h. d.o.o., smatra da tužitelj za utuženo razdoblje ima pravo i na isplatu iznosa koje je utužio u ovom predmetu jer je njih ostvario radnik zaposlen kod korisnika na temelju naprijed navedenog KU, osim iznosa za naknadu za neiskorišteni godišnji odmor jer isti nije dokazao pozivom na odredbu čl. 221.a ZPP. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 373 t. 3. ZPP u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade troškova za mjesni i međumjesni prijevoz, poklona za djecu, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice, uskrsnice preinačuje prvostupanjsku presudu i prihvaća tužbeni zahtjev, dok u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor, pozivom na odredbu 368. st. 1. ZPP, potvrđuje prvostupanjsku presudu primjenom odredbe čl. 221.a ZPP.

14.Tuženik u izvanrednoj reviziji postavlja pravna pitanja:

''Predstavljaju li „druga materijalna prava radnika“ (odnosno druga primanja) i to: naknada troškova prijevoza, regres za korištenje godišnjeg odmora, božićnica, uskrsnica, poklon djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole „druge uvjete rada“, odnosno „plaću“ u smislu članka 26. stavka 5. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13)?,

Jesu li agencije za privremeno zapošljavanje (bile) dužne radnicima koje ustupaju korisniku isplaćivati novčane iznose s osnova naknade troškova prijevoza, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice, uskrsnice, poklona djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole, a temeljem propisanog u članku 26. stavku 5. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13,)?''

15. Obrazlažući razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja tuženik je naveo da o tim pravnim pitanjima revizijski sud zauzeo pravno shvaćanje u odlukama broj Revr- 49/18 od 23. listopada 2013. i Revr-1771/15 od 28. studenog 2018., te se je ujedno pozvao na različitu praksu drugostupanjskih sudova, koja je izražena u predmetima Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1603/12, Gžr-1547/13, Gžr-934/13, GžR- 652/18, Gžr-1970/15, Županijskog suda u Osijeku u predmetima GžR-2970/13 i GžR- 95/2016, Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici u predmetu broj Gž-1801/14 te Županijskog suda u Splitu u predmetu broj GžR-499/17.

16. Odlučujući o reviziji tuženika u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

17. Ispitujući pobijani dio presude u skladu s odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP, revizijski sud je ocijenio da su pravna pitanja koja tuženik naznačuje u reviziji u dijelu kojim propituje predstavljaju li naknada troškova prijevoza, regres za korištenje godišnjeg odmora, božićnica, uskrsnica, poklon djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole „druge uvjete rada“ odnosno „plaću“ u smislu čl. 26. st. 5. ZR, te jesu li agencije za privremeno zapošljavanje dužne radnicima koje ustupaju korisniku isplaćivati novčane iznose s osnova regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnica i uskrsnica temeljem čl. 26. st. 5. ZR, važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

18. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Revr-49/18 od 23. listopada 2018. donesenoj u činjenično i pravno podudarnom predmetu (u kojem je također riječ o tužitelju koji je kao ustupljeni radnik tuženika radio kod korisnika Z. h. d.o.o. P. Č.), a na koju se revident poziva obrazlažući važnost postavljenih pitanja, iznio shvaćanje:

''Naime, odgovor na ta pitanja proizlazi iz osnovne intencije i smisla odredbe čl. 26. stavka 5. ZR-a, ali (kako je to već istaknuto) tumačeći je u duhu Direktive - na čijim temeljima je i donesena (makar ona ne određuje sadržaj ili standard "drugih uvjeta rada"), a prema kojoj se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje - ali shvaćeno s značajem (ili sadržajem) da će za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika (to je ovdje odlučno) "osnovni uvjeti rada i zapošljavanja" (dakle: ne svi) biti na istoj razini (preciznije: "najmanje jednaki") uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla: u tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, dakle - ne u potpunom izjednačavanju tih uvjeta, doslovce glede svih prava, kako ovdje drži drugostupanjski sud - jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim)

- s kojim sadržajem treba tumačiti pojam "drugi uvjeti rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09.

19. Gledano u tome svijetlu, u te "druge uvjete rada" ne spada pravo radnika na božićnicu, uskrsnicu i regres za godišnji odmor. Ti se instituti već i po svojoj prirodi, svrsi (onome čemu služe) i sadržaju, neovisno što bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio da se i njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada ("druge uvjete rada").

20. Kolektivni ugovor korisnika, kojim su uređena ovdje prijeporna prava, a pravila kojeg ugovora obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredaba čl. 257. st. 1. i 2. ZR/09), se ipak odnose na radnike korisnika - što ustupljeni radnici ipak nisu, obzirom da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom, koja je njihov poslodavac - pa se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu (u svim primanjima iz takvog kolektivnog ugovora) već i samo po sebi (bez dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojim bi i za ustupljenog radnika bila dogovorena ta prava) izjednačiti s radnicima korisnika.

21. To ne bi odgovaralo niti ravnoteži pravičnosti između interesa ustupljenog radnika i agencije kod koje je zaposlen, ovdje tuženika - koji mora voditi računa i o svojim drugim radnicima i o što je moguće optimalnijoj ravnopravnosti i između njih glede prava koja ostvaruju, i to sve u uvjetima kada svim tim (svojim) radnicima mora isplatiti ugovorenu plaću i omogućiti druge uvjete rada i u slučaju kada korisnik prema njemu ne ispuni obvezu koju je ugovorom prihvatio.

22. S druge strane, neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se već opisano načelo poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko društava (agencija) za privremeno zapošljavanje iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 niti opisana svrha toga načela.

23. S time u svezi, pravilno je bilo odbiti zahtjev tužitelja za isplatu iz osnove tih prava - kada taj zahtjev temelji na shvaćanju suprotnom iznijetom: makar ih korisnik priznaje svojim radnicima, u tim se pravima iz kolektivnog ugovora, a jer se ne mogu svrstati u "druge uvjete rada", ustupljeni radnici ne mogu izjednačiti s radnicima zaposlenim kod korisnika.

24. Istovjetno shvaćanje revizijski sud je iznio i u odlukama broj Revr-950/17 od 30. siječnja 2019. te Revr-362/18 od 9. siječnja 2019., pri čemu je konkretizirao da se isto odnosi i na zahtijevani iznos neisplaćenog dara za dijete.

25. Slijedom navedenog, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu zatraženih iznosa na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnica, uskrsnica te dara za dijete, drugostupanjska presuda je utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem ovog suda izraženom u odlukama broj Revr- 49/18 od 23. listopada 2018., Revr-362/18 od 9. siječnja 2019. te Revr-950/17 od 30. siječnja 2019.

26. S obzirom da su zbog pogrešnog pravnog shvaćanja sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tužitelja za isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora, uskrsnice, božićnice i dana za dijete, to je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju tuženika, te u dijelu koji se odnosi na odluku o tim zahtjevima preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu.

27. U dijelu navedenih pravnih pitanja koja se odnose na zahtjev tužitelja za naknadu troškova prijevoza, revizijski sud se je već prethodno izjasnio u odluci broj Revr- 362/18 od 9. siječnja 2019. U toj odluci je, tumačeći odredbu čl. 26. st. 5. ZR u smislu odredbe čl. 6. st. 4. Direktive (prema kojoj radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku posebno, među ostalim, i za usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima), revizijski sud je iznio shvaćanje da ustupljenom radniku pripada pravo i na isplatu s osnove prijevoza (mjesnog i međumjesnog od mjesta prebivališta/boravišta do mjesta rada i nazad) pod jednakim uvjetima pod kojima to pravo imaju i stalni radnici korisnika.

28. Slijedom navedenog, obzirom da pobijana drugostupanjska odluka ne odstupa od shvaćanja revizijskog suda prethodno iznesenog u odluci broj Revr-362/18 od 9. siječnja 2019. glede pitanja prava na isplatu naknade troškova prijevoza, pitanja revidenta u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova prijevoza nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a. Stoga je u navedenom dijelu valjalo reviziju odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a, te odlučiti kao u točci I. izreke rješenja.

29. S obzirom da su po reviziji tuženika preinačene nižestupanjske presude na način da je tužbeni zahtjev djelomično odbijen, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP.

30. Odluka o troškovima postupka utemeljena je na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12).

31. U konkretnoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora je iznosila je 24.541,70 kn, a kako je tužitelju ukupno dosuđeno 16.161,00 kn, uspjeh tužitelja u postupku nakon ove revizijske odluke iznosi 65,85%, dok uspjeh tuženika iznosi 34,15%.

32. Tužitelju su drugostupanjskom presudom priznati ukupni troškovi u iznosu od 13.750,00 kn na ime sastava tužbe, sastava četiri podnesaka te zastupanja na sedam ročišta, sve uvećano za zatraženi porez na dodanu vrijednost (dalje: PDV), a obzirom na njegov uspjeh u sporu od 85% na temelju drugostupanjske presude, ukupno su mu odmjereni u iznosu 11.687,50 kn uvećani za iznos žalbenog postupka, pa mu je sve ukupno odmjeren iznos od 14.265,62 kn.

33. Drugostupanjskom presudom utvrđeno je da je tuženik u parničnom postupku imao ukupan trošak u iznosu od 13.125,00 kn, ali mu je razmjerno njegovom uspjehu u sporu od 15% priznat trošak u iznosu od 1.968,75 kn, koji je u konačnici prebijen s troškom tužitelja.

34. Vodeći se utvrđenim troškovima postupka, a uzevši u obzir uspjeh stranaka nakon revizijske odluke, valjalo je priznatu tužitelju troškove u iznosu 9.054,37 kn sukladno njegovom uspjehu u sporu od 65,85%, a tuženiku u iznosu 4.482,18 kn sukladno njegovom uspjehu u sporu od 34,15%.

35. Nakon prebijanja troškova tužitelja i tuženika valjalo je naložiti tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu 4.572,19 kn, pa je odlučeno kao u točci II. izreke ovog rješenja.

36. Kako je tuženik uspio s revizijom u omjeru od 22,79%, pripada mu, zajedno sa zatraženim PDV, naknada za sastav revizije u iznosu 427,31 kn, u skladu sa Tbr.

12/6 OT 12. Stoga je odlučeno kao u točci III. izreke rješenja.

37. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj: 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 € = 7,53450 kuna).

Zagreb, 15. studenoga 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.