REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 2/2022-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Perice Rosandića kao predsjednika vijeća te Damira Kosa, Dražena Tripala, Ileane Vinja i Vesne Vrbetić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog O. G. zbog kaznenog djela iz članka 91. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 113/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (dalje: USKOK) i optuženog O. G., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. travnja 2009., broj K-Us-19/2007., u sjednici održanoj 15. studenog 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice opruženog O. G. i branitelja tog optuženika, odvjetnika I. Ž.

p r e s u d i o  j e :

Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us 103/09-12 od 16. prosinca 2009. u odnosu na optuženog O. G. ostavlja se na snazi.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi O. G. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela – teško ubojstvo iz članka 91. stavak 1. točka 4. KZ/97. i kaznenog djela protiv imovine – razbojništva iz članka 218. stavak 2. KZ/97. Na temelju članka 91. stavak 1. točka 4. KZ/97. utvrđena mu je kazna dugotrajnog zatvora od 27 godina. Na temelju članka 218. stavak 2. KZ/97. utvrđena mu je kazna zatvora od pet godina. Na temelju članka 60. KZ/97. osuđen je na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora od 30 godina. Na temelju članka 63. KZ/97. u izrečenu kaznu zatvora optuženom O. G. uračunato je vrijeme za koje je bio lišen slobode i u pritvoru od 8. svibnja 2006., pa nadalje.

I Kž-Us 2/2022-14

1.1. Na temelju članka 82. KZ/97. od optuženog O. G. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelu u iznosu 846.310,00 kuna.

1.2. Na temelju članka 122. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 110/97., 27/98, 58/99., 122/99, 58/02, 146/02, 143/02 i 115/06.; dalje: ZKP/97.) optuženi O. G. u cijelosti je oslobođen obveze da nadoknadi troškove kaznenog postupka iz članka 119. stavak 1., točka 1. do 6. ZKP/97.

1.3. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/97. određeno je da troškovi postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

1.4. Istom je presudom protiv optuženog O. G. na temelju članka 353. točke 3. ZKP/97. odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo teškog ubojstva iz članka 91. točke 4. KZ/97., kazneno djelo razbojništva iz članka iz članka 218. stavka 2. KZ/97., kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 2. KZ/97. te kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 263. stavka 3. KZ/97.

2. U ranijem postupku, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž- Us-103/09 od 16. prosinca 2009. potvrđena je prvostupanjska presuda u odnosu na optuženog O. G..

2.1. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj III Kž 5/10. od 8. rujna 2010. odbijena je žalba optuženog O. G. protiv drugostupanjske presude.

2.2. Presudom Europskog suda za ljudska prava broj 22602/17 od 18. ožujka 2021. utvrđena je povreda članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.) zbog nedostavljanja podneska Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj KŽ-DO-1632/09 od 19. listopada 2009. obrani tijekom drugostupanjskog postupka. Utvrđena je i povreda članka 6. stavka 1. i 3. (c) Konvencije jer optuženi O. G. nije bio pozvan na sjednicu drugostupanjskog i trećestupanjskog vijeća.

2.3. Nakon što je Županijski sud u Zagrebu odbio prijedlog za obnovom postupka, povodom žalbe osuđenog O. G. rješenjem Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj Kž-Us-65/2021. od 13. siječnja 2022. preinačeno je prvostupanjsko rješenje i dopuštena je obnova kaznenog postupka na temelju presude Europskog suda za ljudska prava, te je postupak vraćen u stadij žalbenog postupka protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. travnja 2009., broj K-Us-19/07.

3. Na temelju citiranog rješenja Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen je spis radi ponovnog odlučivanja o žalbama izjavljenima protiv pobijane presudu.

3.1. Žalbu protiv presude u odnosu na optuženog O. G. podnio je USKOK zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku utvrde pojedinačna kazne u dužem trajanju te ga da se osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u dužem trajanju.

I Kž-Us 2/2022-14

3.2. Optuženik je podnio žalbu po braniteljici, odvjetnici V. D. L. protiv osuđujućeg dijela presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu ukine, a protiv odbijajućeg dijela presude zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka u odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se taj dio presude preinači u odnosu na troškove kaznenog postupka. U žalbi je zatražio da on i njegova braniteljica budu pozvani na sjednicu vijeća drugostupanjskog suda.

4. Spis je u obnovljenom drugostupanjskom postupku bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (članak 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. 126/19., 126/19., 130/20., 80/22.; dalje: ZKP/08.).

4.1. Optuženiku je uz poziv na sjednicu drugostupanjskog vijeća dostavljen i podnesak Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj KŽ-DO-1632/09 od 19. listopada 2009.

4.2. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženika O. G. u smislu članka 475. stavak 7. ZKP/08 i novoizabranog branitelja optuženika, odvjetnika I. Ž.. Na sjednicu nije pristupio uredno obaviješteni državni odvjetnik pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti (članak 475. stavka 4. ZKP/08.). Na sjednici vijeća branitelj optuženika ostajući kod navoda istaknutih u žalbi još je proširio žalbene navode obrazlažući sada i zahtjev za obnovu postupka koji je podnesen 2020. iz razloga naznačenih u članku 501. stavak. 1. točka 3. ZKP/08. o kojem još uvijek prvostupanjski sud nije odlučio, a koji je podnesen prije zahtjeva za obnovu kaznenog postupka na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava. Optuženi O. G. dopunio je izlaganje svog branitelja, pri čemu je također izašao iz okvira žalbe te obraćajući se drugostupanjskom vijeću priznao počinjenje kaznenog djela razbojništva te izrazio žaljenje zbog sudjelovanja u ovom "događaju".

5. Žalbe USKOK-a i optuženika nisu osnovane.

6. Prije svega treba istaknuti da drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija. Budući da je u ovom postupku dopuštena obnova, te je postupak vraćen u stadij žalbenog postupka protiv prvostupanjske presude, ovaj drugostupanjski sud, bez obzira na nove činjenice i nove dokaze na koje su tijekom drugostupanjske sjednice vijeća ukazivali optuženi O. G. i njegov branitelj (a koji su istaknuti u podnesenom prijedlogu za obnovu postupka zbog novih činjenica i dokaza o kojem pravnom lijeku prvostupanjski sud još nije odlučivao), može odlučivati samo o onim žalbenim navodima koji su izneseni u okviru žalbe optuženika podnesene 21. rujna 2009. po tadašnjoj braniteljici optuženika, odvjetnici V. D. L.. Nove činjenice i nove dokaze optuženik može iznijeti u postupku povodom zahtjeva za obnovu kaznenog postupka na temelju članka 501. ZKP/08., koji zahtjev je već podnesen, ali o njemu još nije rješavano.

I Kž-Us 2/2022-14

7. U žalbi o kojoj se odlučuje u ovom postupku, a žaleći se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97., optuženi O. G. tvrdi da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi. Tvrdi da opis radnji kaznenog djela ne odgovara njegovom pravnom opisu zbog toga što se u činjeničnom opisu ne navodi da bi bila uporabljena sila, već se govori samo o prijetnji vatrenim oružjem, a u pravnom opisu se navodi da je djelo počinjeno uporabom sile.

7.1. Okolnost da je u zakonskom opisu radnje kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97. navedena i uporaba sile iako ona uistinu nije sadržana u činjeničnom opisu radnji počinitelja tog kaznenog djela (u kojem se navodi da su nepoznate osobe, nakon ulaska u poslovnicu banke, „uz prijetnju vatrenog oružja zatražili od M. J. novac, a nakon što je imenovana u strahu otvorila prostoriju trezora, iz iste uzeli 846.310,00 kuna, nakon čega su istrčali iz poslovnice“) ne predstavlja ostvarenje ovog oblika navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, jer je u zakonskom opisu naveden i element drugog oblika počinjenja kaznenog djela razbojništva - prijetnja izravnim napadom na život i tijelo - koja je, i bez ostvarenja alternativno određenog oblika njegovog počinjenja (uporabe sile), dostatna za kvalificiranje opisanih radnji kao kaznenog djela iz članka 218. KZ/97. Dakle, spominjanje uporabe sile u konkretnom zakonskom opisu kaznenog djela je suvišno, ali ono ne dovodi do nerazumljivosti izreke pobijane presude niti do takvog proturječja koje bi predstavljalo ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97.

7.2. Optuženik dalje tvrdi da u činjeničnom opisu nije navedena namjera oduzimanja tuđe pokretne stvari s ciljem protupravnog prisvajanja, kao i to da se u činjeničnom opisu spominje samo prijetnja vatrenim oružjem M. J. i da je ona u strahu otvorila prostorije trezora, a ne navodi se da bi se strah odnosio na prijetnju da će se izravno napasti na život i tijelo.

7.3. Namjera prisvajanja novca koji su počinitelji oduzeli u poslovnici „Z. b.“ jasno proizlazi iz njihovog postupanja opisanog u izreci pobijane presude, pa nije bilo potrebe izričito je i navoditi u činjeničnom opisu ovog kaznenog djela, jednako kao što je potpuno jasno da uporaba vatrenog oružja - pištolja kojima su počinitelji zaprijetili M. J. zatraživši od nje novac - predstavlja nedvosmislenu prijetnju napadom na njen život i tijelo, a strah od ostvarenja takvog napada naveden je i kao razlog zbog kojega je M. J. otvorila prostoriju trezora iz koje su počinitelji uzeli navedeni iznos novca.

7.4. Također se u žalbi tvrdi da se u činjeničnom opisu ne navodi da bi između optuženog G. i nepoznatih osoba postojao neki prethodni zajednički dogovor o postupanju niti što bi taj dogovor sadržavao. Pritom se njegove radnje svode na dovoženje tih osoba do banke i čekanje u vozilu pazeći da netko ne naiđe i osiguravajući pristupnicu, što nisu radnje izvršenja kaznenog djela razbojništva, već samo radnje pomaganja počiniteljima tog kaznenog djela.

7.5. Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, postojanje i sadržaj prethodnog dogovora svih počinitelja ovog kaznenog djela, posebno u odnosu na ulogu optuženog O. G. u

I Kž-Us 2/2022-14

njegovom ostvarenju, jasno su vidljivi i proizlaze iz dijela činjeničnog opisa u kojem je navedeno da je ovaj optuženik u „vozilu ispred poslovnice (…) naoružan čekao (supočinitelje) pazeći da netko ne naiđe i osiguravajući odstupnicu“, a nema niti proturječja između tog dijela izreke i obrazloženja prvostupanjskog suda u kojem se, daju razlozi za utvrđenje zajedničke odluke optuženog G. i nepoznatih osoba da počine kazneno djelo, njihov zajednički plan te pomno planiranje i organiziranje djela. Žalbena tvrdnja da opisane radnje optuženog O. G. mogu predstavljati samo pomaganje u počinjenju kaznenog djela razbojništva predstavljaju pobijanje presude zbog povrede kaznenog zakona, pa su razmotrene u dijelu u kojem se razmatra ta žalbena osnova. Također, za istaći je da je i sam osuđeni G., obraćajući se drugostupanjskom vijeću, izjavio da priznaje počinjenje kaznenog djela razbojništva na način kako mu je ono bilo stavljeno na teret optužnicom, a koje očitovanje je potpuno sukladno ispravnim utvrđenjima prvostupanjskog suda u pobijanoj presudi.

7.6. Žalbeni navod da se u opisivanju ozljeda D. G. spominje „duboka veza“, a da takav organ ni dio ljudskog tijela ne postoji, zapravo predstavlja ukazivanje na omašku u pisanju, jer je nedvojbeno da se radi o „veni“, a ne o „vezi“, a to proizlazi i iz medicinske dokumentacije te nalaza i mišljenja liječnika vještaka, pa niti ova pogreška ne dovodi do nerazumljivosti izreke pobijane presude, niti predstavlja proturječje između izreke i razloga presude.

7.7. Nema proturječja između izreke presude i njenih razloga kada se u činjeničnom opisu ovog djela navodi se da je D. G. umro od posljedica teške tjelesne ozljede opasne po život i utvrđenja prvostupanjskog suda da je uzrok smrti D. G. bila sepsa. Naime, iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. J. Š. kojega je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio proizlazi da je obdukcijom utvrđeni neposredni uzrok smrti D. G. bila sepsa - generalizirana infekcija koja se razvila nakon ranjavanja, ali da je, bez obzira na protek vremena od predmetnog događaja do smrti, njegova smrt nasilna te da je u uzročno-posljedičnoj vezi s onim uzrokom koji je doveo do nastanka budne kome, a to je bilo upravo ranjavanje D. G. kritične zgode koje je dovelo do stanja budne kome i rezultiralo njegovom smrću 27. siječnja 2007. godine.

7.8. Ne postoji proturječje između izreke presude i njenih razloga niti između navoda u izreci presude da je optuženi O. G. kazneno djelo razbojništva počinio „s NN osobama“, bez naznake njihovog broja, i obrazloženja da je on to djelo počinio s dvije nepoznate osobe, jer precizno određenje broja za sada nepoznatih supočinitelja u izreci nije niti bilo nužno, a zaključak o broju tih osoba koje su sudjelovale u počinjenju ovog kaznenog djela sud prvog stupnja valjano izvodi iz dokaza koje analizira.

7.9. Optuženi O. G. u žalbi tvrdi i da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer da nisu navedeni razlozi oduzimanja cjelokupne imovinske koristi od optuženog G.. Ovo nije točno, jer je sud prvog stupnja u obrazloženju presude naveo zakonsku osnovu oduzimanja imovinske koristi ostvarene prilikom počinjenja kaznenih djela za koja je optuženog O. G. proglasio krivim, a nije bilo nužno i citirati tu zakonsku odredbu. Kada se ima u vidu da je u činjeničnom opisu njihovih radnji točno naznačen iznos pribavljene imovinske koristi (846.310,00 kuna), a utvrđenje činjenice ostvarenja takve koristi sud prvog stupnja prethodno je valjano obrazložio,

I Kž-Us 2/2022-14

nije bilo potrebe dodatno obrazlagati zbog čega se taj iznos oduzima upravo od optuženog O. G., jer je on za sada jedini utvrđeni počinitelj kaznenog djela kojim je ta korist pribavljena.

7.10. Neosnovani su i žalbeni navodi optuženika da prvostupanjski sud nije obrazložio odbijanje njegovih dokaznih prijedloga. Naime, prvostupanjski sud je je na glavnoj raspravi, kada je odbio dokazne prijedloge obrane, iznio razloge njihovog odbijanja, a u zapisnik je, sukladno odredbi članka 297. stavka 5. ZKP/97., unio kratko obrazloženje (list 2723 spisa), pa nije bilo potrebe to ponovno unositi u obrazloženje pobijane presude.

7.11. Optuženi O. G. također ističe da nema razloga o činjenicama odlučnima za odmjeravanje kazne te da su razlozi koji su navedeni u odnosu na kaznu nejasni i proturječni.

7.12. U odnosu na ove žalbene navode treba reći da sud prvog stupnja uistinu nije izrijekom imenovao okolnosti relevantne za svako od kaznenih djela za koja je suđen. Međutim, okolnosti koje su optuženiku cijenjene kao olakotne i otegotne i izrijekom spomenute prilikom odmjeravanja jedinstvene kazni zatvora odnose se očigledno na oba počinjenja kaznena djela, što je u obrazloženju presude i navedeno (primjerice, da su „ova dva kaznena djela, kada se sagledaju u kontekstu njegovog dosadašnjeg života, a kroz prizmu izvatka iz KE, zapravo logičan nastavak protupravnog ponašanja“, zatim da „ova dva djela okrivljeni G. čini neposredno nakon izlaska sa izdržavanja kazne zatvora“, kao i da „pomnim planiranjem i organiziranjem ovih kaznenih djela, okrivljeni O. G. pokazuje …“), pa su neosnovani žalbeni navodi u odnosu na nejasnoću i proturječje razloga za odluku o kazni.

7.13. Optuženi O. G. u žalbi tvrdi i da su razlozi pobijane presude o motivima njegovog pucanja u D. G. proturječni, jer da nije dokazano da bi optuženik znao da se u torbi koju je jedan od supočinitelja nosio nalazio novac otet u banci. Međutim, ovim tvrdnjama se zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja u odnosu na namjeru optuženog G., pa su ti žalbeni navodi cijenjeni u dijelu ove drugostupanjske odluke koji se odnosi na tu žalbenu osnovu, a ovdje valja samo odgovoriti da u razlozima pobijane presude o subjektivnom elementu kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 91. točke 4. KZ/97. nema nikakvih proturječja.

7.14. Znatnu proturječnost između onoga što se o odlučnim činjenicama navodi u razlozima presude o sadržaju i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika optuženi O. G. nalazi u propustu suda prvog stupnja da u presudi reproducira iskaze svjedoka I. M., R. I. i P. M., očevidaca dijela predmetnih događaja, čije opise počinitelja je, prema tvrdnjama žalitelja, trebalo usporediti s iskazom S. B. i fizičkim opisom V. D., I. B. i S. S. (na koje je, kao počinitelje, ukazao svjedok V. K.). Međutim, optuženi O. G. pritom ispušta iz vida činjenicu da su navedeni svjedoci M., I. i M. iskazali da su osobe koje su vidjeli prije odnosno nakon razbojništva bile maskirane, pa njihovi očigledno površni dojmovi o visini počinitelja, jačoj ili slabijoj tjelesnoj građi i slično ne mogu biti osnovom zaključivanja o odlučnim činjenicama, zbog čega nije bilo niti potrebe reproducirati ih i u tim dijelovima, na kojima sud prvog stupnja nije temeljio nikakva važnija utvrđenja.

I Kž-Us 2/2022-14

7.15. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pobijanom presudom nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97. koju ističe ovaj optuženi O. G..

7.16. Optuženi O. G. dalje u žalbi ističe da je počinjena povreda iz članka 356. stavak 2. ZKP/97. jer se presuda temelji na dokazima iz članka 9. stavak 2. ZKP/97. Nezakonitim dokazima ocjenjuje iskaz (ranije okrivljenog) N. F. dan pred redarstvenim vlastima, iskaz svjedoka A. D., dopis Policijskog nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta Ravnateljstva policije te iskaz svjedoka M. S..

7.17. Obrazlažući navodnu nezakonitost navedenih dokaza, optuženi O. G. navodi da je obrana N. F. dana pred redarstvenim vlastima, posljedica dogovora s policijskim službenikom o puštanju na slobodu njegove tadašnje djevojke A. D., kao i da mu nije bila pokazana lista odvjetnika, što je optuženi N. F. iznio u svojoj obrani pred istražnim sucem. Međutim, analizirajući takvu obranu tada optuženog N. F., prvostupanjski sud je ocijenio da takvi njegovi navodi nisu logični ni prihvatljivi. Takvo utvrđenje prvostupanjskog suda nije dovedeno u sumnju navodima žalbe optuženog G.. Nadalje, N. F. bio je ispitan pred redarstvenim vlastima u nazočnosti branitelja koji mu je pružao svu stručnu pomoć pa tako i onu u dijelu od izbjegavanja neosnovanog samoterećenja, sve u skladu s tada važećem odredbom članka 177. stavka 5. ZKP/97., zbog čega su neosnovani navodi o nezakonitosti tog dokaza. U odnosu na zapisnike o ispitivanjima svjedoka A. D. i M. S., budući da optuženik u žalbi navodi da „ostaje kod pravne argumentacije koju je navodio u svojim žalbama na rješenja Županijskog suda u Zagrebu“ kojima su bili odbijeni njegovi prijedlozi za izdvajanje iz spisa zapisnika o ispitivanjima svjedoka A. D. i M. S., žalitelja valja uputiti na razloge sadržane u rješenjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. studenog 2007. broj I Kž 1035/07-5 i od 9. travnja 2008. broj I Kž 347/08-3 kojima su bile odbijene njegove žalbe protiv tih prvostupanjskih rješenja i dodati da, s obzirom na tako utvrđenu zakonitost tih zapisnika, nije bilo potrebe za ispitivanjem djelatnika redarstvenih vlasti o okolnostima uhićenja i ispitivanja A. D. odnosno puštanja na slobodu M. S., a isti ti razlozi otklanjaju dvojbe o zakonitosti radnje prepoznavanja koju je obavio M. S..

7.18. Konačno, niti dopis Ravnateljstva policije, Policijskog nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta od 3. travnja 2009. nije nezakonit dokaz. Sud prvog stupnja u pobijanoj presudi nije niti reproducirao, niti je koristio podatke iz službene zabilješke djelatnika redarstvenih vlasti o razgovoru obavljenom sa S. R. koja je priložena tom dopisu, već je samo konstatirao činjenicu da je imenovani prijavio prijetnje, o čemu su mu bila postavljana pitanja i tijekom ispitivanja u svojstvu svjedoka (prvo uz skrivanje identiteta kao Svjedok 1, a kasnije bez mjera prikrivanja istovjetnosti).

7.19. Slijedom iznesenog, pobijana presuda se ne temelji na nekom dokazu koji bi, u smislu članka 9. stavka 2. ZKP/97., bio nezakonit, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 2. ZKP/97.

I Kž-Us 2/2022-14

7.20. Optuženi O. G. u žalbi ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 3. u vezi s člankom 356. stavkom 1. ZKP/97. navodeći da je glavna rasprava u ovom predmetu bila dovršena 14. travnja 2009., a da je presuda objavljena 21. travnja 2009., dakle, sedam dana kasnije, po proteku trodnevnog roka propisanog navedenom odredbom Zakona o kaznenom postupku. Smatra da su time povrijeđena prava na pravično suđenje i na suđenje u razumnom roku koja proizlaze iz članka 10. ZKP/97., članaka 29., 25. i 26. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 41/01. - pročišćeni tekst) te članak 5., 6. i 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7.21. Međutim, da bi pogrešna primjena neke odredbe Zakona o kaznenom postupku predstavljala bitnu povredu odredaba kaznenog postupka nužno je da je ona, prema odredbi članka 367. stavka 3. ZKP/97., utjecala ili mogla utjecati na presudu. S obzirom na složenost i opsežnost dokazne građe sadržane u ovom predmetu, očigledno je da presuda nije mogla biti izrečena odmah nakon završetka glavne rasprave, a iz zapisnika o glavnoj raspravi proizlazi da se sudsko vijeće u skladu s odredbama članka 348. ZKP/97., nakon što je predsjednik vijeća objavio da je glavna rasprava dovršena, povuklo na vijećanje i glasovanje, pri čemu je određeno da će presuda biti objavljena 21. travnja 2009. godine, ali i da je vijećanje i glasovanje, zbog proteka radnog vremena, bilo prekinuto pa je nastavljeno te je završeno 21. travnja 2009., neposredno nakon čega je presuda i objavljena. Protek vremena od trenutka završetka glavne rasprave od njene objave stoga je bio dulji od instruktivnog roka od tri dana propisanog člankom 356. stavkom 1. ZKP/97., ali se niti u žabi ne obrazlaže (niti iz podataka u spisu proizlazi) na koji bi način nepravilna primjena te odredbe utjecala ili mogla utjecati na presudu, pa ista ne predstavlja (relativno) bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 3. ZKP/97.

8. Ističući povrede kaznenog zakona optuženi O. G. iste obrazlaže ranije opisanim nedostatcima u činjeničnom opisu radnji kaznenih djela, smatrajući da taj opis ne sadrži sve bitne elemente kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97., kao i tvrdnjom da bi njegove radnje, kako su iste opisane, mogle predstavljati samo pomaganje u počinjenju tog kaznenog djela, a ne i supočiniteljstvo.

8.1. Suprotno ovim žalbenim navodima, opis optuženikovih radnji u izreci pobijane presude sadrži sve bitne subjektivne i objektivne elemente bića kaznenih djela razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97. i teškog ubojstva iz članka 91. točke 4. KZ/97. za koja je optuženi O. G. i proglašen krivim.

8.2. Uporaba sile jedan je od dva alternativno propisana oblika načina počinjenja kaznenog djela razbojništva, a kritične zgode to kazneno djelo ostvareno je na drugi način - prijetnjom izravnim napadom na život i tijelo M. J., djelatnice „Z. b.“, a ta prijetnja počinjena je vatrenim oružjem - pištoljima koje su uporabili počinitelji koji su ušli u poslovnicu te banke, uperivši ih u imenovanu i tražeći od nje novac. Nedvojbeno je da je takva prijetnja bila ozbiljna i neposredna, a M. J. je, kako je to, suprotno žalbenim tvrdnjama, jasno navedeno u opisu djela, upravo u strahu izazvanom tom prijetnjom otvorila vrata trezora, otkuda je jedan od njih uzeo novac.

I Kž-Us 2/2022-14

Namjera svih počinitelja bila je oduzimanje novca s ciljem njegovog prisvajanja, a ostvarenje te namjere jasno je opisano u izreci presude.

8.3. U činjeničnom opisu radnji kaznenih djela za koja je optuženi O. G. proglašen krivim jasno je opisano i njegovo postupanje koje, suprotno stajalištu žalitelja, predstavlja supočiniteljstvo u kaznenom djelu razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97. Da bi postojalo supočiniteljstvo potrebno je da se ispune subjektivne i objektivne pretpostavke, tj. da postoji zajednička odluka da se počini kazneno djelo i da se zajednički sudjeluje u počinjenju kaznenog djela.

8.4. Uloga optuženog G. u planiranim radnjama bila je, kako je to navedeno u opisu djela, da doveze supočinitelje do poslovnice „Z. b.“ te da, dok oni u banci uzimaju novac, „pazi da netko ne naiđe te da osigura odstupnicu“. Pritom optuženikovo dovoženje supočinitelja do mjesta počinjenja kaznenog djela nije bilo niti slučajno, niti usputno, već ranije dogovoreno i isplanirano, a uloga optuženog G. u ostvarenju planiranog cilja nije na tome završila, jer on ostaje u vozilu blizu ulaza u banku, „čuvajući stražu“ odnosno pazeći da realizacija djela ne bude ugrožena nečijim postupcima pred bankom, istovremeno brinući o neometanom napuštanju mjesta događaja nakon izlaska supočinitelja s plijenom. Konačno, i njegovo postupanje nakon izlaska supočinitelja s novcem - pucanje u D. G. koji ih pokušava uloviti - iako, pravno gledano, predstavlja posebno kazneno djelo teškog ubojstva počinjeno u realnom stjecaju s razbojništvom, jasno ukazuje ne samo da je optuženi G. kazneno djelo razbojništva čije radnje su neposredno poduzeli njegovi sudionici prihvatio kao svoje, nego i da njegov doprinos u ostvarenju tog djela predstavlja upravo onakvo bitno pridonošenje počinjenju tog kaznenog djela koje predstavlja supočiniteljstvo u smislu članka 35. stavka 3. KZ/97. Stoga nije u pravu žalitelj kada tvrdi da se radi samo o pomagačkim radnjama koje je optuženi G. poduzeo ne vladajući počinjenjem ovog kaznenog djela.

8.5. Slijedom iznesenog, pobijanom presudom u odnosu na optuženog O. G. nisu počinjene povrede kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. i točke 4. ZKP/97.

8.6. Žalitelj također smatra da je odlukom o oduzimanju imovinske koristi prekoračna ovlast koju sud ima po zakonu. Međutim, oduzimanje cjelokupnog iznosa protupravne imovinske koristi stečene kaznenim djelom razbojništva od optuženog O. G. kao za sada jedinog utvrđenog (su)počinitelja tog djela nije protivno odredbama članka 82. KZ/97. Osim toga, za oduzimanje imovinske koristi od ovog optuženika potpuno je irelevantno eventualno kasnije raspolaganje protupravno pribavljenim novcem. U slučaju da su pobijanom presudom utvrđeni i ostali supočinitelji u ovom kaznenom djelu bilo bi od značaja utvrđenje koliko je svaki od njih stekao podjelom dobiti i tek tada bi bilo mjesta oduzimanju od svakog od njih onog dijela koji mu je kasnije pripao.

8.7. Stoga odlukom prvostupanjskom suda o oduzimanju od optuženog O. G. 846.310,00 kuna nije prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu, pa nije počinjena niti povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 5. ZKP/97.

I Kž-Us 2/2022-14

8.8. Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti jer je nakon što je počinjeno ovo kazneno djelo stupio na snagu Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.; dalje: KZ/11.) koji člankom 3. stavcima 1. i 2. propisuje da će se, ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja. Međutim, KZ/11. niti u odredbi članka 111. KZ/11., niti u odredbi članka 230. stavka 2. KZ/11., pod koja kaznena djela bi se podvele radnje zbog čijeg počinjenja je optuženik proglašen krivim, a u kojima je, dakle, ostvaren pravni kontinuitet u odnosu na kazneno djelo iz članka 91. točka 4. KZ/97., odnosno kazneno djelo iz članka 218. stavka 2. KZ/97. nije blaži za ovog počinitelja. Stoga na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

9. Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi O. G. prvenstveno pokušava osporiti utvrđenje prvostupanjskog suda da je upravo on počinitelj kaznenih djela za koja je proglašen krivim, pri čemu analizira i ocjenjuje prihvatljivima iskaze svjedoka svog alibija kao i iskaze svjedoka koji govore o drugim osobama kao počiniteljima predmetnih djela, a osporava prve iskaze svjedoka S. R. (ranije Svjedok 1) i A. D. te prvi iskaz N. F. dan pred redarstvenim vlastima. Ocjenjuje je iskaze ovih svjedoka, kao i iskaze svjedoka koji su ispitani kao ugroženi svjedoci, prvostupanjski sud neosnovano prihvatio.

9.1. Protivno žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja ispravno je ocijenio iskaze svjedoka G. G., A. G.i I. G. (oca, majke i brata optuženog O. G.) koji su govorili o optuženikovom boravku u Š. kritičnog dana, njegovom povratak u Z. oko 12 sati te odlasku po potvrdu u Centar za sprječavanje ovisnosti, a otklonio ih je kao neistinite ne samo zbog toga što se radi o optuženikovim bliskim srodnicima, zainteresiranima za ishod postupka, nego i kao neuvjerljive, pri čemu ih je doveo u vezu i s onim dokazima koji su teretili optuženog G. kao počinitelja kaznenih djela stavljenih mu na teret. Osim toga ponovno valja istaći obraćanje optuženog G. drugostupanjskom sudu u ponovljenoj sjednici drugostupanjskog suda kada spontano iznosi priznanje počinjenja kaznenog djela razbojništva kako mu je ono stavljeno na teret optužnicom. Zbog toga nije u pravu optuženi G. kada tvrdi da je izostala pravilna analiza i ocjena iskaza navedenih svjedoka.

9.2. Sud prvog stupnja ispravno je ocijenio i iskaze svjedoka V. K., S. B. i S. S., zaključivši da oni ne mogu biti relevantni za utvrđenje počinitelja predmetnih kaznenih djela. Razlozima koje je iznio prvostupanjski sud valja dodati da svjedoci K. i B. iskazuju, u bitnom, samo o onome što su navodno čuli od V. D. i I. B., koji su u međuvremenu preminuli, pa te dijelove njihovih iskaza (koji sadrže broje nelogičnosti, a među kojima postoje i značajna proturječja) nije ni na koji način moguće provjeriti, dok S.ni na koji način ne potvrđuje teze o imenovanima kao počiniteljima ovih kaznenih djela, koje obrana i u žalbi sugerira.

9.3. Iznoseći u žalbi svoju ocjenu iskaza svjedoka S. R. (ranije ispitan kao Svjedok 1) te svjedoka ispitanih pod pseudonimima Svjedok 2 i Svjedok 3, optuženi O. G. ističe da se radi o osobama iz kriminalnog miljea koje imaju interes teretiti ga, jer takvim iskazima ostvaruju neke pogodnosti. Navodi i da su njihovi iskazi svaki za

I Kž-Us 2/2022-14

sebe i međusobno proturječni, a da su brojne detalje predmetnih događaja o kojima su iskazivali, zbog kojih sud prvog stupnja i prihvaća pojedine dijelove iskaza, oni mogli saznati iz tiska.

9.4. Međutim, sud prvog stupnja pomno je analizirao iskaze svjedoka S. R. u dijelu u kojem se on odnosi na optuženog O. G., kako one dane u istrazi i na ranijoj glavnoj raspravi, tako i prilikom posljednja dva ispitivanja, kada je u bitnome odstupio od ranijih iskaza, a detaljno je analizirao i odgovarajuće dijelove Svjedoka 2 i Svjedoka 3, kao i iskaze svjedokinje A. D.. Treba reći da je prvostupanjski sud analizirao i određene nelogičnosti sadržane u tim iskazima, kao i proturječja, a koje optuženi O. G. u žalbi naglašava.

9.5. Naime, svjedok S. R. je prilikom prva dva ispitivanja (tada još pod pseudonimom Svjedok 1) dosljedno iskazivao o saznanjima o sudjelovanju optuženog O. G. u počinjenju predmetnih kaznenih djela odnosno o njegovom pucanju u D. G., a ta njegova saznanja su, u dijelu u kojem se odnose na optuženog G., u svemu bitnom suglasna prvom iskazu optuženog N. F. od kojega je R., kako je tada iskazao, i čuo prigovore optuženom G. zbog pucanja u G.. I Svjedok 3 iskazao je da prvo od optuženog F. čuo da je optuženi G. počinio ova kaznena djela, ali da mu je i sam optuženi O. G. kasnije ispričao kako je kritične zgode pucao s mjesta vozača (kasnije precizira da je pucao kroz bočno staklo), i to u noge čovjeku koji je sustigao jednog od supočinitelja (prilikom kasnijeg ispitivanja svjedok je iskazao da mu je optuženi G. rekao da je taj čovjek supočinitelja primio za rame), da ga je pogodio u nogu, da je ovaj bio uporan, da se dizao pa da je optuženi G., kada su supočinitelji ušli u automobil, njima rekao da se sagnu te da je kroz stražnje staklo ispucao još nekoliko metaka. Svjedok 3 je suglasno R. iskazao o F. prigovorima optuženom G. zbog pucanja u G., i to „jer je nastradao čovjek koji je, kao i on, bio u ratu“. I A. D. je prilikom prvog ispitivanja iskazala da joj je optuženi F. rekao kako će se obračunati sa G., da ga ima u šaci jer da je ranio čovjeka u banci na D..

9.6. Suprotno žalbenim tvrdnjama, između ovih iskaza nema takvih proturječja o okolnostima sudjelovanja optuženog O. G. u počinjenju ovih kaznenih djela koja bi dovela u sumnju odgovarajuće utvrđenje prvostupanjskog suda temeljeno na prihvaćenim citiranim dijelovima njihovih iskaza. Detalji o kojima su neki od svjedoka iskazivali nisu mogli biti objavljivani u tisku, jer su oni bili sporni i tijekom ovog postupka, pa su utvrđivani i drugim dokazima (primjerice, redoslijed ispaljenja metaka iz vozila o kojem je iskazivao Svjedok 3, a koji je suglasan i rezultatima provedenih vještačenja). S druge strane, prilikom ocjene tih iskaza valja imati na umu da su to svjedoci po čuvenju, dakle, da nisu iskazivali o nečem što su vidjeli, već su govorili o onome što su u više navrata čuli od nekih od sudionika predmetnih događaja, koji sasvim izvjesno nisu u svim tim prilikama potpuno točno, dosljedno i detaljno opisivali što se dogodilo, već su neke okolnosti očigledno htjeli prešutjeti, a neke su prenaglašavali, pa je time moguće objasniti, primjerice, i navod Svjedoka 3 da mu je optuženi G. pričao da je ispalio više hitaca od broja koji je objektivno utvrđen, kao i navod ovog svjedoka o sudjelovanju ukupno četiri osobe u počinjenju ovih kaznenih djela. Konačno, proturječja između iskaza svjedoka S. R., Svjedoka 2 i Svjedoka 3 o drugim okolnostima predmetnih zbivanja koje se ne odnose na

I Kž-Us 2/2022-14

optuženog O. G. jasno pokazuju da njihovi iskazi u tome dijelu nisu naučeni jer bi, da su rezultat nedopuštenih utjecaja na svjedoke, u cijelosti bili usklađeni.

9.7. Sud prvog stupnja posebno je analizirao i kasnija odstupanja svjedoka S. R. od ranijih iskaza, ispravno zaključujući, s obzirom i na iskaz svjedoka Z. M., da je njegov motiv bilo dobivanje javno obećane novčane nagrade, a za promjenu iskaza ovaj svjedok nije dao razumljivo i prihvatljivo objašnjenje. Stoga njegovo poricanje ranijih navoda sud prvog stupnja osnovano nije prihvatio.

9.8. U vezi s iskazom N. F. pred redarstvenim vlastima, iako se žalbom na to ne upire, treba reći da taj iskaz, koji je zakonit, nije jedini niti odlučujući dokaz na kojem se temelji osuda optuženog O. G.. Utvrđenje identiteta O. G. kao osobe koja je kritične prigode bila vozač i koja je pucala na D. G. prvostupanjski sud pretežno temelji na iskazu svjedokinje A. D., svjedoka S. R. (ranije Svjedok 1) te Svjedoka 2 i Svjedoka 3, a tek dijelom na obrani N. F. pred redarstvenim vlastima. Stoga korištenjem iskaza N. F., iako isti ne predstavlja konfrontiran iskaz, nije narušena pravičnost kaznenog postupka u cjelini kakva se zahtijeva Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

9.9. Optuženi O. G. žalbom osporava podatak da bi on i B. Ž. bili legitimirani od strane djelatnika policije 9. listopada 2005. godine, ali treba istaći da na temelju te okolnosti sud prvog stupnja nije izvodio zaključke o sudjelovanju optuženog G. u počinjenju kaznenih djela za koja ga je proglasio krivim, već je dokaze u odnosu na to legitimiranje analizirao radi utvrđenja je li B. Ž. supočinitelj kaznenog djela razbojništva koje mu je također bilo stavljeno na teret.

9.10. Optuženi O. G. žalbom osporava i utvrđenja prvostupanjskog suda da je D. G. bio pogođen prvim metkom ispaljenim iz vozila, a time i zaključak da je upravo on ispalio metak kojim je G. pogođen, kao i zaključak suda prvog stupnja o izravnoj namjeri da ga usmrti.

9.11. Naime, optuženik navodi da je sud prvog stupnja, utvrđujući okolnosti ranjavanja D. G., nekritički prihvatio nalaze i mišljenja vještaka temeljene, između ostalog, i na tragovima krvi navodno samo na donjem dijelu trenirke te tragovima krvi na kolniku, bez komparacije s drugim dokazima, pri čemu tvrdi da je trag krvi postojao na čitavoj površini gornjeg dijela G. trenirke te da je na ulici nađena lokvi, a ne samo trag krvi. Navodi i da je oštećenje stražnjeg stakla vozila nastalo tangencijalnim, a ne okomitim hicem, a to ukazuje da je pucano sa stražnjeg sjedala. Zaključuje da G. nije bio pogođen prvim, nego drugim ispaljenim metkom, kada su se u vozilu nalazile barem još dvije osobe, što se poklapa i s iskazima svjedoka I. i M., pa smatra da nije dokazano da je upravo optuženi G. ispalio hitac kojim je pogođen D. G..

9.12. Međutim, žalitelj prilikom ovakve analize zajedničkog nalaza i mišljenja vještaka balističke struke dipl. ing. V. M. i liječnika vještaka dr. J. Š., donesenog nakon pregledavanja snimki nadzornih kamera na kojima su vidljivi dijelovi tih zbivanja, pogrešno interpretira dijelove iskaza vještaka, jer oni nisu naveli da tragovi krvi postoje samo na donjem dijelu trenirke, kako to tvrdi optuženi G., već je dr. Š.

I Kž-Us 2/2022-14

iskazao da “hlače trenirke pokazuju trag slijevanja krvi koji upućuje na uspravan položaj osobe, a poznata je činjenica da se ovako teškog bolesnika ne transportira u uspravnom položaju, pa prema tome nije za očekivati da bi nakon pada, tijekom transporta i obrade, došlo do tragova slijevanja krvi“, a dipl. ing. M. dodao je da je „suglasan ranije navedenom opisu dinamike ranjavanja ošt. G. kako je to naveo prof. Š.. Na takav zaključak upućuju (…) tragovi slijevanja krvi duž nogavica trenirke oštećenika“.

9.13. Tragovi krvi na gornjem dijelu G. trenirke na koje ukazuje optuženik u žalbi očigledno ne mogu biti od utjecaja na zaključak o G. položaju u trenutku zadobivanja ozljede, jer su izvjesno nastali nakon njegovog pada, tijekom pružanja pomoći na mjestu događaja i tijekom transporta do bolnice, za razliku od tragova na nogavicama G. trenirke koje su vještaci ocijenili kao tragove slijevanja krvi do kojih je moglo doći samo u uspravnom položaju (dakle, u trenutku ranjavanja), a ne kasnije, nakon njegovog pada.

9.14. Iz nalaza i mišljenja ovih vještaka ne proizlazi niti da su zaključke donosili na temelju utvrđenja neznatnog traga krvi na kolniku, kako to sugerira žalba, već je dr. J. Š. naveo da „je prošlo neko relativno duže vrijeme natapanja odjeće i slijevanje niz nogavice, nego što bi to bilo u slučaju da je oštećenik ozlijeđen nakon pridizanja i tijekom trčanja za vozilom, jer se već nekolikom metara nakon toga zatiče trag krvi na mjestu definitivnog pada oštećenika“. I lokva krvi (opisana u zapisniku o očevidu i vidljiva na fotografskom elaboratu koje su vještaci razgledali prije davanja nalaza i mišljenja) predstavlja trag o kojem je u citiranom dijelu iskaza govorio liječnik vještak. 9.15. Slijedom iznesenog, žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda, temeljeno na ispravno ocijenjenim suglasnim nalazima i mišljenjima vještaka balističke i medicinske struke, da je D. G. bio pogođen prvim hicem ispaljenim iz automobila „Fiat Uno“, i to kroz stražnje staklo.

9.16. U odnosu na žalbenu tvrdnju optuženika da je prema nalazu i mišljenju vještaka dipl. ing. V. M. oštećenje stražnjeg stakla vozila nastalo tangencijalnim, a ne okomitim hicem valja odgovoriti da je taj vještak iskazao da je „takvo mehaničko oštećenje atipično i upućuje na zaključak da je vjerojatno došlo do tangencijalnog hitca u staklo“. Dakle, vještak je to naveo samo kao mogućnost, a ne i izvjesnost, pri čemu za utvrđenje je li taj hitac ispalio optuženi O. G. koji se nalazio na mjestu vozača svakako valja imati na umu i dimenzije automobila marke „Fiat Uno“, dakle, manjeg vozila u kojemu bi se usta cijevi vatrenog oružja koje drži osoba koja sjedi na prednjem sjedištu, kada se okrene prema stražnjem dijelu i ispruži ruku s oružjem, izvjesno nalazila iznad stražnjeg sjedala, a moguće i iznad poklopca prtljažnika odnosno blizu stražnjeg stakla. Stoga niti opisana mogućnost o kojoj govori vještak ne dovodi u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je hitac kroz stražnje staklo kojim je pogođen D. G. ispalio upravo optuženi G..

9.17. Optuženi O. G. nepotpuno utvrđeno činjenično stanje obrazlaže tvrdnjom da su odbijeni njegovi dokazni prijedlozi za provođenje DNK vještačenja zrna naknadno pronađenog zabijenog u vozilu koje je bilo parkirano kod mjesta događaja koje smatra važnim za utvrđenje je li D. G. bio pogođen prvim ili drugim metkom, izravnim

I Kž-Us 2/2022-14

hicem ili odbijenim zrnom, što smatra bitnim i za ocjenu namjere počinitelja, za provođenje interdisciplinarnog medicinskog vještačenja radi usklađivanja suprotnih nalaza vještaka te radi utvrđenja uzroka smrti D. G., kao i za provođenje računalne trodimenzionalne rekonstrukcije verzije događaja koju su iznijeli svjedoci R. I. i P. M. koja bi „pomogla bi pravilnom i potpunom utvrđivanju činjeničnog stanja u predmetu“.

9.18. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji ako sud kakvu odlučnu činjenicu nije utvrdio (članak 369. stavak 3. ZKP/97.), a citiranim žalbenim tvrdnjama zapravo se pokušavaju dovesti u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda o optuženikovom izravnom pogađanju D. G. prvim metkom ispaljenim iz vozila i takvom njegovom postupanju s namjerom da ga usmrti te utvrđenje postojanja izravne uzročno- posljedične veze između ozljeđivanja D. G. hicem kojeg je ispalio optuženi G. i njegove smrti.

9.19. Međutim, činjenice koje se odnose na okolnosti optuženikovog ispaljenja metka i pogađanja D. G. sud prvog stupnja ispravno je, kako je već ranije navedeno, utvrdio na temelju provedenog kombiniranog medicinsko-balističkog vještačenja, pri čemu valja istaći i da je optuženi O. G., ispaljujući iz vatrenog oružja prvo kroz stražnje, a zatim kroz bočno staklo vozila u pravcu D. G. dva hitca, jasno iskazao namjeru da ovoga liši života, a ta namjera bila bi neupitna i da je G. bio pogođen zrnom nakon njegovog odbijanja od neke podloge, ali i da uopće nije bio pogođen, zbog čega se izvođenje novih dokaza vezanih uz preciznije utvrđenje mehanizma G. ozljeđivanja ukazuje nepotrebnim.

9.20. Potrebu usklađivanja nalaza liječnika vještaka optuženi O. G. obrazlaže tvrdnjom o „dva suprotna nalaza vještaka“ dr. J. Š. i dr. D. S., ističući da je dr. Š. u nalazu naveo da je, kako to citira žalitelj, „ozlijeđena desna zajednička natkoljenična vena te duboka vena i arterija desene natkoljenice“, a da je dr. S. iskazao da se radi o „ozljedi desne zajedničke natkoljenične vene te dubokih vena i arterija desne natkoljenice“. Međutim, iz citiranih dijelova nalaza i mišljenja ovih vještaka proizlazi da su oni potpuno suglasni o ozljedama koje je D. G. zadobio, pa je nejasno kakve to suprotnosti koje bi vještaci trebali usuglasiti žalitelj u njima pronalazi.

9.21. O uzročno-posljedičnoj vezi između opisanog ozljeđivanja D. G. i njegove smrti vještak dr. J. Š. se decidirano izjasnio, iskazavši da je u vrijeme njegovog dovoženja u bolnicu, zbog naglog i obimnog krvarenja uslijed kojega je njegov mozak duže vrijeme ostao bez opskrbe krvlju, stanje D. G. bilo umiruće pa bi on, bez medicinske pomoći, u vrlo kratkom vremenu mjerenom s nekoliko minuta, bio preminuo. Zbog prestanka dotoka krvi kod njega je došlo do oštećenja tj. odumiranja stanica kore mozga i stanja budne kome koje neminovno završava smrću, a vrijeme njenog nastupa ovisi samo o intenzitetu brige i njege odnosno o medicinskim postupcima. I u slučajevima kada se, kao ovdje, obdukcijom kao neposredni uzrok smrti utvrdi sepsa kao generalizirana infekcija, bez obzira na protek vremena od događaja do smrti, smrt je uvijek nasilna i posljedica je onog uzroka koji je doveo do nastanka budne kome. Smrtni ishod u takvom je stanju neminovnost, a vještak ga u trenutku davanja i mišljenja ne može povezati sa neodgovarajućim liječenjem.

I Kž-Us 2/2022-14

9.22. Točnost danog mišljenja vještaka dr. J. Š. navodima žalbe optuženog O. G. nije dovedena u sumnju, niti to vještačenje ima proturječnosti ili nedostatke koji bi ukazivali na potrebu novog vještačenja, pa je takav prijedlog obrane sud prvog stupnja opravdano odbio, a na temelju citiranog nalaza i mišljenja vještaka nedvojbeno je utvrđeno da je smrt D. G. posljedica pogađanja metkom kojega je kritične zgode ispalio optuženi G..

9.23. Optuženi O. G. nepotpuno utvrđeno činjenično stanje obrazlaže i potrebom provođenja računalne trodimenzionalne rekonstrukcije verzije događaja koju su iznijeli svjedoci R. I. i P. M. koja bi „pomogla bi pravilnom i potpunom utvrđivanju činjeničnog stanja u predmetu“. Međutim, optuženik u žalbi ne ukazuje na neke nove odlučne činjenice koje bi tim dokazom mogle biti utvrđene, pa se ustrajanje i na tom dokaznom prijedlogu ukazuje neosnovanim.

9.24. Na temelju dokazanog postupanja optuženog O. G. sud prvog stupnja ispravno zaključuje i da je on iz koristoljublja, s namjerom da ga usmrti, pucao u D. G. koji je potrčao za optuženikovim supočiniteljima kako bi ih spriječio u bijegu i odnošenju otuđenog novca. Naime, nedvojbeno je da je optuženi G. vidio supočinitelje kako trče prema vozilu u kojem ih je on čekao, pa je izvjesno da je vidio i da jedan od njih nosi torbu u kojoj se mogao nalaziti samo novac pribavljen razbojništvom. Očigledno upravo zbog toga što ih je uočio, a i zbog uočavanja D. G. koji je trčao za njima, optuženi G. krenuo je vozilom do tada zaustavljenim uz rub kolnika prema natrag i zaustavio ga na sredini kolnika kako bi progonjenim supočiniteljima olakšao ulazak u vozilo, nakon čega je i ispalio dva hica u G. smjeru. Iz iznesenog, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, nedvojbeno proizlazi da je optuženi G. postupao s izravnom namjerom usmrćenja D. G., i to motiviranom koristoljubljem - kako bi po svaku cijenu zadržao novac pribavljen razbojništvom.

9.25. S obzirom na sve izneseno, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je optuženi O. G. na način opisan pod točkom 1. izreke osuđujućeg dijela presude supočinitelj u počinjenju kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 2. Kaznenog zakona te da je neposredno nakon toga iz vatrenog oružja, iz koristoljublja, u cilju da ga liši života, pucao u D. G. i zadao mu ozljede od čijih posljedica je D. G. i preminuo, čime je ostvario elemente bića kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 91. točke 4. KZ/97., za koja kaznena djela ga je sud prvog stupnja i proglasio krivim.

9.26. Optuženi O. G. u žalbi također tvrdi da nije pravilno utvrđen iznos novca koji je u predmetnom događaju otuđen iz „Z. b.“, jer da se u dopisu koji je ta banka uputila policiji navodi da je otuđeno 837.110,00 kn.

9.27. Međutim, sud prvog stupnja ispravno je visinu iznosa otuđenog novca utvrdio na temelju prihvaćenog iskaza svjedoka Ž. R. koji se određeno izjasnio i o apoenima tada otuđenih novčanica, pa se i u ovom dijelu činjenično stanje ukazuje ispravno utvrđenim.

I Kž-Us 2/2022-14

9.28. Slijedom iznesenog, budući da navodima žalbe optuženog O. G. pravilnost i pouzdanost ovih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda nije dovedena u sumnju, niti se žalbom ukazuje na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne, a koje bi sud prvog stupnja propustio utvrditi, neosnovana je žalba optuženog G. i iz osnove navedene u članku 369. ZKP/97.

10. Žaleći se protiv odluke o kazni USKOK tvrdi da su utvrđene pojedinačne i izrečena jedinstvena kazna preblage. Međutim, u ovoj fazi postupka, to jest u novom postupku koji se vodi na temelju rješenja o obnovi kaznenog postupka, sud je prema članku 508. stavku 6. ZKP/08. vezan zabranom iz članka 13. ZKP/08. Tom je odredbom propisano da se povodom pravnog lijeka izjavljenog samo u korist okrivljenika, presuda ne može izmijeniti na njegovu štetu. Kako je se obnovljeni postupak u ovom slučaju vodi u povodu pravnog lijeka koji je izjavio optuženi O. G., to u ovom postupku ovaj sud ne može optuženiku izreći kaznu u duljem trajanju, uslijed čega navodi žalbe USKOK-a u pogledu preblagih pojedinačnih i jedinstvene kazne niti nisu razmotreni.

10.1 Pobijajući odluku o kazni, optuženi O. G. tvrdi da „nije bilo mjesta donošenju odluke suda i krivnji III optuženika G. O. vezano za kaznena djela razbojništva i teškog ubojstva (…) pa shodno tome nije bilo mjesta ni donošenju odluke o utvrđenim kaznama te jedinstvenoj kazni zatvora u trajanju od 30 (trideset) godina“ Također navodi da je „sud kroz obrazlaganje odluke o kazni prekoračio ovlasti koje ima, izvan slučaja navedenog u odredbi čl. 368. toč. 5. ZKP-a, jer je kao otegotno okrivljeniku cijenio nešto za što nikada nije bio optužen ni oglašen krivim, a to je da je upravo on pomno planirao i organizirao izvršenje ovih kaznenih djela“.

10.2 Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, pojedinačne kazne utvrđene optuženom O. G. - za kazneno djelo razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97. kazna zatvora u trajanju pet godina, a za kazneno djelo teškog ubojstva iz članka 91. točke 4. KZ/97. kazna dugotrajnog zatvora u trajanju dvadesetisedam godina - primjerene su počinjenim djelima i ličnosti optuženika i odmjerene su sukladno odredbama članka 56. KZ/97., a jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju trideset godina odmjerena je u skladu s odredbama članka 60. KZ/97.

10.3 Naime, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio i ispravno je ocijenio sve okolnosti koje utječu na odmjeravanje pojedinačnih kazni za počinjena djela, istaknuvši dosadašnju osuđivanost optuženog O. G. za kaznena djela zlouporabe opojnih droga, kao i činjenicu da je predmetna kaznena djela optuženi G. počinio kratko vrijeme nakon izlaska sa izdržavanja posljednje mu izrečene kazne zatvora, iz čega jasno proizlazi da dosadašnje kazne na njega nisu dovoljno utjecale da više ne čini kaznena djela.

10.4 Činjenica da je kazneno djelo razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97. očigledno bilo pomno isplanirano i organizirano, suprotno žalbenim tvrdnjama optuženika, svakako treba naći odraz i u izrečenoj kazni, jer ukazuje na visoki stupanj bezobzirnosti i upornosti. Niti kazneno djelo teškog ubojstva iz članka 91. točke 4. KZ/97. nije počinjeno bez prethodnog razmišljanja, jer se zadaća optuženog G. očigledno, prema prethodnom dogovoru svih počinitelja, nije svela samo na ulogu

I Kž-Us 2/2022-14

vozača, nego je on imao zadaću i osigurati njihov bijeg. Upravo zbog toga je sa sobom i imao oružje koje nije trebalo biti uporabljeno za prijetnju djelatnicima poslovnice „Z. b.“ i oduzimanje novca, već za otklanjanje svakog pokušaja sprječavanja ostvarenja cilja razbojništva - bijega s novcem, a na takvu uporabu vatrenog oružja optuženi O. G. bio je spreman (jer inače to oružje ne bi niti imao), pa ga je i uporabio, pucajući u D. G. koji je pokušao spriječiti bijeg počinitelja. Pritom prvostupanjski sud nije, kako to optuženik pogrešno tvrdi, zaključio da je „upravo on pomno planirao i organizirao“ ova djela, nego je cijenio optuženikovo sudjelovanje u stvaranju plana i pripremanju njihovog počinjenja koje ukazuje na viši stupanj krivnje, ali i povrede kaznenim djelima zaštićenih dobara.

10.5 Slijedom iznesenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pojedinačne utvrđene kazne smatra primjerenima kako počinjenim djelima, tako i ličnosti počinitelja, a jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora sukladnom s posebnostima ovog višestrukog počinitelja kaznenih djela i njihovim međusobnim odnosom s obzirom na vrstu i vrijeme njihova počinjenja te pogodnom da ostvari i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. KZ/97. - da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju - i svrhu kažnjavanja iz članka 50. KZ/97. - da se izrazi društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

11. Optuženi O. G., pobijajući odluku o oduzimanju od njega cjelokupne imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom razbojništva, tvrdi da, kada je u počinjenju kaznenog djela sudjelovalo više počinitelja, treba utvrditi koliko je svakom od njih pripalo imovinske koristi, a da, ako nije moguće utvrditi da bi netko od njih ostvario više, a netko manje, počinitelji trebaju platiti korist koju su stekli zajedno u jednakim dijelovima. Međutim, takvo oduzimanje kaznenim djelom ostvarene imovinske koristi

- u jednakim dijelovima od svih počinitelja - dolazi u obzir, kako je već ranije navedeno, samo ako su svi počinitelji poznati odnosno ako je utvrđen identitet svakog od njih, a ne, kao što ovdje slučaj, kada je utvrđen identitet samo jednog od počinitelja, te ako je poznato da su i drugi sudionici dobili određeni dio novca, a o čemu nije ništa govorio niti sam optuženi G. koji je tijekom prvostupanjskog postupka potpuno poricao svoje sudjelovanje u kaznenom djelu razbojništva, pa time i bilo kojeg prisvajanja novca.

11.1. Stoga je odluka o oduzimanju imovinske koristi od optuženog O. G. pravilna, jer je donesena u skladu s odredbom članka 82. stavka 1. i 3. KZ/97.

12. Optuženi O. G. žali se i protiv odbijajućeg dijela pobijane presude tvrdeći da je, budući da nije odlučeno o troškovima kaznenog postupka koji se odnose na taj dio presude, istom počinjena „relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 3. ZKP-a jer je sud pri donošenju presude nije primijenio odredbu čl. 359. st. 4. ZKP-a, a to je utjecalo na presudu“.

I Kž-Us 2/2022-14

12.1. Međutim, odredbom članka 122. stavka 2. ZKP/97., koja se analogno ima primijeniti i za djelomično odbijanje optužbe (jer za taj slučaj ništa nije određeno, a po prirodi stvari radi se o situaciji koja bi u odnosu na troškove postupka trebala proizvesti iste pravne učinke), bilo je propisano da se osoba koja je okrivljena za više kaznenih djela neće osuditi na naknadu troškova u svezi s djelima za koja je oslobođena optužbe ako se ti troškovi mogu izdvojiti iz ukupnih troškova.

12.2. Niti iz podataka u spisu, a niti iz žalbe optuženog O. G., ne proizlazi da bi u odnosu na kaznena djela koja su također bila stavljena na teret optuženom G., a za koja je protiv njega optužba odbijena, nastali neki posebni troškovi kaznenog postupka, pa sud prvog stupnja, koji je u osuđujućem dijelu presude optuženog G. na temelju odredbe članka 122. stavka 4. ZKP/97. u cijelosti oslobodio obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 119. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/97. nije niti trebao donositi odluku i o troškovima koji bi se odnosili na odbijajući dio presude. Tek da je utvrđeno postojanje takvih troškova, o njima bi trebalo biti odlučeno na temelju članka 123. stavka 1., a uz odgovarajuću primjenu članka 122. stavka 2. ZKP/97.

12.3. Zbog iznesenog, u odnosu na odbijajući dio pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 3. u vezi s člankom 359. stavkom 4. ZKP/97. na koju optuženi G. očigledno ukazuje.

13. Budući da su u ponovljenom postupku otklonjeni nedostaci koje je u svojoj presudi, u odnosu na ranije provedeni prvostupanjski postupak, utvrdio Europski sud za ljudska prava, a da žalbe optuženog O. G. i USKOK-a nisu osnovane niti su ispitivanjem pobijane presude utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je ranije donesena drugostupanjska presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us 103/09-12 od 16. prosinca 2009. u odnosu na optuženog O. G. ostavljena na snazi.

Zagreb, 15. studenog 2022.

Predsjednik vijeća:

Perica Rosandić, v.r.

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove drugostupanjske presude stranke imaju pravo žalbe u roku 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem prvostupanjskog suda u dovoljnom broju primjeraka, a o njoj odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske u trećem stupnju.