Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž R-1218/2020-2

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Lidiji Oštarić Pogarčić, u pravnoj stvari tužiteljice M. Z. iz D., OIB: …..zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, OIB:….., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, posl. br. Pr-701/18-27 od 16. listopada 2020., 15. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Splitu, posl. br. Pr-701/18-27 od 16. listopada 2020. potvrđuje u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos glavnice od 6.988,28 kn / 927,50 eur[1] sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te za iznos troškova postupka od 8.806,00 kn / 1.168,76 eur.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se citirana presuda u dijelu koji se odnosi na troškove postupka te se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 4.037,75 kn / 535,90 eur, odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku u roku od 8 dana isplatiti tužiteljici na ime razlike plaće iznos od 6.988,28 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom na iznose, po stopi i tijeku kako je to navedeno u izreci, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak. Istom presudom naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 12.843,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2.Protiv te presude tuženik podnosi žalbu pozivajući se na žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) predlažući da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima.

3.Tužiteljica u odgovoru na žalbu poriče osnovanost žalbenih navoda te predlaže žalbu odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

4.Žalba nije osnovana, osim djelomično u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5.Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao djelatnice Područnog carinskog ureda S., na radnom mjestu carinika, za isplatom razlike plaće s osnove prekovremenih sati ostvarenih radom tijekom blagdana i neradnih dana za razdoblje od ožujka 2013. do travnja 2018.

6.Ispitujući u povodu izjavljene žalbe pobijanu presudu, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parnčnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a u svezi sa čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda.

7.U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a pa se presuda kojom se završava spor u takvom postupku sukladno članku 467. stavak 1. ZPP-a može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ovog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

8.Stoga žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koje se tuženik poziva nije dopušten.

9.Sud prvog stupnja po provedenom postupku prihvaćajući nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke po dopuni istog nakon primjedbi stranaka, a koji je sačinjen na temelju evidencija o korištenju radnog vremena i obračunskih isprava za isplatu plaća za pojedine mjesece, utvrđuje osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice s osnova prekovremenog rada i to kao razlike između ostvarenih radnih sati kako to proizlazi iz evidencije radnog vremena i redovnog mjesečnog fonda radnih sati koji je dobiven na način da se broj dana u mjesecu pomnoži sa osam sati. Pri tome u taj fond ne ulaze blagdani i neradni dani zakonom određeni. Stoga utvrđuje po dopuni nalaza i mšljenja vještaka da je tuženik tužiteljici isplatio 157 sati prekovremenog rada u utuženom razdoblju, dok preostalih 181 sati po osnovi prekovremenog rada nije plaćen i to u ukupnom iznosu od 6.988,30 kn.

10. Odluku o zahtjevu tužiteljice donosi primjenom odredbe čl. 44. st. 10. i 12. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 104/13. - dalje KU/13) koja je identična odredbi čl. 38. st. 10. i 12. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 112/17 i 12/18.

- dalje KU/17) kojim odredbama je propisano da je puno radno vrijeme službenika i namještenika 40 sati tjedno raspoređeno u pet radnih dana od ponedjeljka do petka te da radno vrijeme ne može biti kraće od 8 i duže od 12 sati, osim u slučaju hitnog prekovremenog rada i da službenik i namještenik mora biti obaviješten o rasporedu rada ili promjeni rasporeda radnog vremena najmanje tjedan dana unaprijed u pisanom obliku.

11.Temeljem navedenih odredbi KU/13 i KU/17 te tumačenja Zajedničke komisije od 16. svibnja 2012. i 29. travnja 2013. prihvaća tužbeni zahtjev preciziran po tužiteljici. Naime, citiranim odredbama Kolektivnih ugovora određeno je uvećanje osnovne plaće službenika i namještenika za rad noću, prekovremeni rad, rad blagdanom i tijekom neradnih dana. Istima je nadalje propisano da se navedeni dodaci međusobno ne isključuju, osim dodataka na rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Prekovremenim radom kada je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama ili turnusima, smatra se svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda sati, dok se redovni mjesečni fond sati dobije na način da se broj radnih dana u tekućem mjesecu pomnoži sa osam sati.

12.Kako se utvrđivanje redovnog mjesečnog fonda radnih sati izračunava na bazi radnih, a ne ostalih neradnih dana, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da je tuženik bez pravne osnove umanjio tužiteljičinu plaću s obzirom da je rad blagdanom i tijekom subote i nedjelje nepropisno uračunavao u mjesečni fond radnih sati. Kako taj oblik rada ne ulazi u obračun mjesečnog fonda radnih sati, pravilno je odbio prigovore tuženika i dosudio utuženi iznos uz daljnju primjenu odredbi Zakona o državnim službenicima i namještenicima ( "Narodne novine" broj: 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13, 38/13, 1/15, 138/15, 61/17, 70/19 i 98/19 – dalje ZDSN) kao i čl. 86. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje ZR).

13.Neosnovano tuženik u žalbi ustraje kod tvrdnji da je između stranaka postignut dogovor o kompenzaciji "viška sati" i da je tužiteljica iste iskoristila, na koje okolnosti je predložio saslušanje svjedoka, pa da je odbijanjem provođenja tih dokaza sud prvog stupnja propustio utvrditi odlučne činjenice što je rezultiralo donošenjem nezakonite odluke.

14.U odnosu na navedeno, valja istaći da sve za slučaj da je sud prvog stupnja odlučio provesti te dokaze, to ne bi utjecalo na drugačiju odluku. Naime, odredbom čl. 63. st. 1. ZDSN-a propisano je da se o pravima državnih službenika, što svakako uključuje i plaću, odlučuje rješenjem čelnika tijela u čijem je opisu poslova rješavanje upravnih stvari, a tuženik nije niti tvrdio da bi čelnik upravnog tijela donio takvu odluku, pa su ti žalbeni navodi neosnovani.

15.Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u odnosu na odluku o isplati glavnice u iznosu od 6.988,28 kn potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

16.Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod donošenja odluke o troškovima postupka. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljici pripadaju troškovi sukladno konačno postavljenom tužbenom zahtjevu sa kojim je ista uspjela u cijelosti. Stoga tužiteljici za pojedine radnje zastupanja pripada sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) iznos od 750,00 kn, a ne 1.000,00 kn kao što je to odlučeno pobijanom presudom. Konačno, tužiteljica je u zahtjevu za troškove postupka i zatražila za pojedine radnje iznos od po 750,00 kn.

17. Tužiteljici pripada na ime sastava zahtjeva za mirno rješenje spora, sastava tužbe i podneska od 18. listopada 2018. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu te podneska od 6. srpnja 2020. kojim se očituje na nalaz vještaka i precizira tužbeni zahtjev, iznos od po 750,00 kn (Tbr. 7. toč 1. i Tbr. 8. toč. 1. Tarife), a za sastav podnesaka od 3. prosinca 2018. i 14. veljače 2019. iznos od po 187,50 kn (Tbr. 8. toč. 3. Tarife). Nadalje, na ime troškova zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari od 14. studenoga 2018., 24. travnja 2019., 29. kolovoza 2019. , 13. veljače 2020. i 3. rujna 2020. pripada joj iznos od po 750,00 kn, a za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o procesnim pitanjima od 7. veljače 2019. i 20. studenoga 2019. iznos od po 375,00 kn (Tbr.9. toč. 1. i 2. Tarife). Dakle, prravilnom primjenom citiranih odredbi, istoj na ime troškova zastupanja pripada ukupan iznos od 7.875,00 kn kao i pripadajući PDV (Tbr. 42. Tarife). Međutim, tužiteljica je prethodno podneskom od 30. listopada 2019. (po provedenom vještačenju) zatražila isplatu iznosa od 10.234,38 kn, da bi naknadno podneskom od 6. srpnja 2020. (po dopuni vještačenja) zatražila iznos od 6.988,28 kn. Uspjeh u sporu utvrđuje se prema konačno postavljenom zahtjevu, u konkretnom slučaju 6.988,28 kn sa kojim je tužiteljica uspjela. Međutim, kako povučeni dio zahtjeva ( 3.246,10 kn) predstavlja 32 % prvopostavljenog zahtjeva, to osnovano tuženik ukazuje da je pripadajući iznos troškova tužiteljice valjalo umanjiti sukladno povučenom dijelu zahtjeva, s obzirom na njegov uspjeh u tom dijelu. Tuženik je zatražio te troškove ali ih sud prvog stupnja nije cijenio na što osovano ukazuje tuženik. Dakle, tužiteljici na ime troškova zastupanja i PDV-a računanjem na navedeni način, pripada iznos od 6.806,00 kn kojem valja pridodati iznos od 2.000,00 kn na ime vještačenja, tako da je njen zahtjev za naknadu troškova postupka osnovan u ukupnom iznosu od 8.806,00 kn, dok je u preostalom dijelu za iznos od 4.037,75 kn, zahtjev neosnovan, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava za taj iznos zahtjev valjalo odbiti i odluku suda prvog stupnja preinačiti.

18. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3.

ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

19. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer je uspio u neznatnom dijelu tog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl.166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Rijeci, 15. studenoga 2022.

Sutkinja

Lidija Oštarić Pogarčić