Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-921/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja Z. K., OIB: …, iz G., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz O., protiv tuženika A. B. d.d., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-126/2022-7 od 18. svibnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 15. studenoga 2022.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-126/2022-7 od 18. svibnja 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio ništetnim članak 3. točka 4. i članak 4. stavak 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj …, sklopljenog dana 9. lipnja 2005. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da plati tužitelju 24.332,03 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate kako je to specificirano. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju plati parnični trošak od 16.823,12 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 27. svibnja 2022. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelja obveže naknaditi tuženiku parnični trošak ili podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita sklopljenog 9. lipnja 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i S. banke d.d. O. kao prednika tuženika kojima je ugovorena izmjena visine kamatne stope sukladno Izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke i kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak (dalje: CHF). Posljedično na temelju navedenih utvrđenja traži se isplata više plaćenih anuiteta u iznosu od 24.332,03 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od uplate svakog pojedinog više plaćenog iznosa anuiteta mjesečno do isplate.

5.1. Tužitelj tvrdi kako se o odredbama Ugovora kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke banke nije pojedinačno pregovaralo, kako nije bio upoznat sa svim potrebnim parametrima i kriterijima na temelju kojih bi došlo do promjene kamatne stope, odnosno do promjene valutnog tečaja, zbog čega nije mogao donijeti valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a za posljedicu je imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.2. Tuženik je osporio kako osnovu, tako i visinu, ocjenjujući kako se na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu primijeniti utvrđenja iz pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. jer da S. banka d.d. O. s kojom je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu nije bila stranka u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a u kojem postupku su donijete navedene presude. Istaknut je i prigovor zastare.

5.3. Nesporno je između stranaka da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika S. bankom d.d. O. kao davateljem kredita sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita 9. lipnja 2005. na temelju kojeg mu je banka stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF s rokom otplate na 10 godina u jednakim mjesečnim anuitetima i redovnom kamatom po stopi od 4,90 % godišnje. Također je nesporno da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa, kao i da je došlo do promjene tečaja CHF zbog čega je porastao mjesečni anuitet otplate kredita. Također je nesporno da je Ugovor sastavila banka i da se radi o tipskom Ugovoru.

5.4. Prvostupanjski sud je utvrdio da se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbama Ugovora kojim su ugovorene promjenjiva kamatna stopa prema odluci banke, a niti o odredbama kojima se glavnica vezala uz CHF, pa je na temelju takvih odredbi tužitelju nametnuta obveza koju on u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika kao banku.

5.5. Iz iskaza osobnog bankara tuženika, a koji je neposredno kontaktirao s tužiteljem prije sklapanja Ugovora o kreditu, a radi se o svjedokinji J. D., utvrđeno je da u odnosu na odredbe Ugovora kojima se ugovara promjenjiva kamatna stopa po odluci banke ona klijentima nije davala nikakve obavijesti vezano uz parametre i kriterije zbog kojih bi moglo doći do promjene kamatne stope i da je u pravilu odgovarala na ona pitanja koja su joj postavljali klijenti. Također je navela da ona osobno nije znala da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na švicarski franak.

5.6. Prvostupanjski sud se pozvao na članak 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.; dalje: ZZP) kojim je propisano kako se smatra da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

5.7. Tuženik da nije dokazao da se o pojedinoj odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora pojedinačno pregovaralo, odnosno da nije dokazao da je tužitelja upoznao sa svim relevantnim činjenicama te ga upozorio na rizike koje nosi valutna klauzula, zbog čega se ne može smatrati da je tužitelj bio valjano obaviješten o razlozima promjene kamatne stope te o rizicima i posljedicama ugovorene valutne klauzule u CHF.

5.8. Zbog toga prvostupanjski sud ocjenjuje da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile poštene, odnosno da su ništetne već u trenutku samog potpisa Ugovora sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21.; dalje: ZOO) i odredbama članka 81. i 84. ZZP-a.

5.9. Zbog toga je usvojen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti, dok je visina više plaćenih anuiteta utvrđena vještačenjem po stalnom sudskom vještaku D. D., a čiji nalaz i mišljenje je prvostupanjski sud prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan. 5.10. Dosuđeni iznos glavnice dosuđen je primjenom članka 1111. ZOO-a na temelju odredbi o stjecanju bez pravnog osnova. Odbijen je prigovor zastare jer da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača protiv nekoliko banaka, uključujući i pravnog prednika tuženika H. A.-A.-B. d.d. Z., prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske kad je donesena presuda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., na koju se tužitelj poziva u svojoj tužbi, zastara počela teći iznova. Kako je tužba podnesena 20. svibnja 2019., to da je podnesena u općem zastarnom roku od 5 godina. Zakonska zatezna kamata na pojedine mjesečne iznose glavnice dosuđena je od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate.

5.11. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP- a, dok je visina troškova utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18.), uz uvećanje za trošak vještačenja.

6. U svojoj žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a te iz članka 354. stavak 2. točka 6. i 11. ZPP-a. Bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a da je učinio jer presuda ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi jer sud svoje zaključke temelji na paušalnim utvrđenjima bez da je proveo test transparentnosti i test nepoštenosti sukladno ZZP-u, u odnosu na utvrđenje ništetnosti CHF valute obveze da je odluka u cijelosti neobrazložena, zbog čega se ne može ispitati.

6.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu jer je za svoju odluku dao jasne i obrazložene razloge te ne stoji tvrdnja tuženika da sud nije obrazložio utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli, odnosno valuti CHF vezanoj uz glavnicu. Prvostupanjski sud je obrazložio zbog čega ocjenjuje da su odredbe upravo konkretnog Ugovora, a koje se odnose na promjenjivost kamatne stope prema jednostranoj odluci banke i na vezanost valute glavnice uz CHF, ništetne.

6.2. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da su iste suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja utvrđenja se temelje na saslušanju tužitelja i na iskazu svjedokinje J. D.. Iz provedenih dokaza, a niti tuženik to tvrdi, ne proizlazi da je tužitelj bio upoznat sa svim parametrima i kriterijima zbog kojih može doći do promjene kamatne stope tijekom ugovornog odnosa, niti je upozoren na rizik zaključenja Ugovora u kojem je glavnica vezana uz CHF. Sa svim navedenim banka kao bankarska institucija je bila upoznata i raspolagala je svim potrebnim znanjima s kojima je trebala upoznati i tužitelja. Time što je tužitelj mogao birati između zaključenja ugovora u kojima je glavnica vezana uz CHF i ugovora u kojima je glavnica vezana uz EUR, dok fiksnu kamatnu stopu nije mogao ugovarati, banka ne može opravdati svoje nepošteno postupanje, a u smislu odredbi ZZP-a.

6.3. Bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. i iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a tuženik ne konkretizira, osim što u točki 4.a svoje žalbe kada govori o primjeni pogrešne metodologije za izradu mišljenja i nalaza vještaka navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer da sukladno članku 221.a ZPP-a je bio obvezan primijeniti pravila o teretu dokazivanja i odbiti tužbeni zahtjev jer da tužitelj nije dokazao kolika bi prema njegovom stavu trebala biti predmetna promjenjiva kamatna stopa.

6.4. Ukoliko je na taj način tuženik ocijenio da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, treba reći da navedenu bitnu povredu prvostupanjski sud nije počinio te je pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja. Također nije učinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a koju čini sud kada nekim svojim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, onemogući stranku u raspravljanju. U konkretnom slučaju tuženik ni na koji način nije bio onemogućen u raspravljanju.

7. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva jer da je vještak primijenio pogrešnu metodologiju za izradu nalaza i mišljenja time što je nalaz i mišljenje o više plaćenom po osnovu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci banke računao stavljajući u odnos visinu redovne kamatne stope koja je postojala u trenutku dospijeća anuiteta i kamatne stope koja je postojala na početku otplate kredita. Na taj način da je ugovor s promjenjivom kamatnom stopom pretvoren u kunski ugovor sa fiksnom kamatnom stopom, što da je protivno volji ugovornih strana. Tuženik se pozvao i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. u kojoj da je izričito navedeno kako je pravno dopušteno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu. Pri tome citira odlomak iz navedene odluke.

7.1. Po ocjeni ovog suda, vještak je pravilno utvrdio visinu više plaćenog kako po osnovu promjene kamatne stope, tako i po osnovu promjene valutnog tečaja, te na taj način nije konkretni kredit sveden na kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Točno je da promjenjivost kamatne stope nije zabranjena, ali utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke, ne temelji se na činjenici da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, već da se ta kamatna stopa mijenja prema odluci banke, dakle, jednostrano bez da tužitelj može na istu utjecati i bez toga da su mu poznati kriteriji i parametri koji će dovesti do promjene kamatne stope, a sve kako bi on već u trenutku zaključenja ugovora mogao ocijeniti rizik zaključenja ugovora s takvom ugovornom odredbom. Što se tiče odluke na koju se poziva tuženik, treba reći da navedena odluka sadrži odlomak koji je citiran u žalbi, ali pri tome tuženik ne ukazuje i na daljnje obrazloženje navedene odluke u kojoj se navodi zbog čega se takve ugovorne odredbe smatraju ništetnima.

8. Tuženik također navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada zastaru tumači u skladu s utvrđenjima iz kolektivne presude s obzirom da se u konkretnom slučaju zastara treba tumačiti s obzirom na utvrđenje ništetnosti konkretnog Ugovora, jer da S. banka d.d. O. kao davatelj kredita nije bila stranka u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

8.1. Točno je da se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na utvrđenje iz kolektivnog spora, s obzirom da S. banka d.d. O. nije bila stranka u tom postupku, dok je u kolektivnom sporu H. A.-A.-B. d.d., čiji je sastavni dio postala S. banka d.d. O. 2009., utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke i valuti glavnice vezanoj uz CHF za ugovore koje je ta banka sklopila u određenom vremenskom periodu. Međutim, prema zauzetom stavu Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu za restitucijski zahtjev potrošača protiv banaka na temelju nepoštene ugovorne odredbe radi povrata novčanih iznosa koji su plaćeni bankama prije nego što su ugovorene odredbe utvrđene ništetnim u postupku kolektivne zaštite prava i interesa zastara ne teče. Drugim riječima, u takvoj situaciji do pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu u pojedinačnom slučaju ne teče zastara zahtjeva za isplatom više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi, pa stoga zastara u konkretnom slučaju nije nastupila.

9. Tuženik osporava i tijek zatezne kamate smatrajući da je zakonsku zateznu kamatu trebalo dosuditi od podnošenja tužbe jer da banka nije bila nepošteni stjecatelj.

9.1. Suprotno ocjeni tuženika, prvostupanjski sud je pravilno dosudio zakonsku zateznu kamatu jer se tuženika ne može smatrati poštenim stjecateljem s obzirom na ništetnost navedenih ugovornih odredbi već u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora.

10. Pravilna je i odluka o naknadi parničnog troška.

11. Zbog navedenih razloga žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te je pobijana odluka potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 15. studenoga 2022.

Predsjednik vijeća

Miloš Lojen v. r.