1             

Poslovni broj: 27 Gž-13/2023-2

Poslovni broj: 27 Gž-13/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Amalije Švegović kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. P., OIB: ..., iz Z., zastupane po punomoćniku B. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženice P. b. Z. d.d., OIB: ..., zastupane po punomoćnici M. B., odvjetnici iz Odvjetničkog društva L. i P. iz Z., radi isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4556/2021-22 od 28. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4556/2021-22 od 28. listopada 2022.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

             

1. Pobijanom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 13.646,90 kn/1.811,26 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom opisanom u toj toč. izreke, a toč. II. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici nakladi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kn/1.659,03 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

 

2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužiteljici da tuženici naknadi troškove parničnog postupka uključujući i troškove žalbenog postupka, a podredno da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženice nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita od 13.646,90 kn, a po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka broj 9012408481 od 13. travnja 2007.

 

6. Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da su stranke 13. travnja 2007. sklopile ugovor o kreditu s namjenom kupnje vozila broj 9012408481 kojim se tužiteljica zadužila za iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.352,86 CHF na razdoblje od 60 mjeseci,

- da je toč.6.2. Ugovora ugovorena valutna klauzula u CHF,

- da je tužiteljica kredit u cijelosti otplatila 2012.,

- da je predmetni ugovor o kreditu tipski ugovor te tuženica prilikom sklapanja ugovora nije pregovarala s tužiteljicom, odnosno nije ju informirala o riziku intervalutarnih promjena vezanih za CHF, a koji već samim ugovaranjem proizvodi neravnotežu među strankama na teret potrošača,

- da je prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijsko- knjigovodstvene struke R. vještačenja d.o.o. razlika između početno ugovorenog anuiteta i stvarno plaćenih anuiteta iznosi 13.646,93 kn,

 

te pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 10. lipnja 2018., zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, slijedom čega je primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO) obvezao tuženicu tužiteljici isplatiti preplaćene iznose kao razliku iznosa koji bi tužiteljica platila po tečaju CHF na dan korištenja kredita i iznosa koji je platila po tečaju na dan plaćanja, sukladno nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

 

7. U žalbi tuženica u bitnome ponavlja navode iz odgovora na tužbu tako što prigovara nedostatku deklaratornog tužbenog zahtjeva o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF-u. Smatra da se presude u postupku kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa u postupku Udruge "Franak" protiv banaka ne odnose na ovaj konkretan postupak, niti na postupke vezane za ugovore o kupnji vozila, nego na ugovore o stambenom kreditu. Tuženica opširno razlaže opravdanost i zakonitost ugovaranja valutne klauzule u ugovoru o kreditu te se protivi vezanju prekida zastare uz postupak kolektivne tužbe ocjenjujući da je u pogledu zastare sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Konačno, tvrdeći da je presuda nerazumljiva i ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati odnosno da presuda proturječi sama sebi i razlozima presude odnosno da su razlozi presude nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika, upire u apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22,114/22 - dalje: ZPP).

8. Ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknutog žalbenog razloga apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da ista nije ostvarena jer je prvostupanjski sud svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim, razumljivim i neproturječnim razlozima. Nadalje, ocjenjujući pobijanu presudu u pravcu apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. istog Zakona, ovaj sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio i jednu navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a pravilno je primijenio i materijalno pravo.

 

9. Bez obzira što je preduvjet za osnovanost tužbenog zahtjeva radi isplate preplaćenih iznosa anuiteta kredita utvrđenje da je ugovorna valutna klauzula u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna, nije nužno da je tužbom postavljen deklaratorni zahtjev kojim se odredba ugovora o kreditu utvrđuje ništetnom jer se o tome može raspravljati i kao o prethodnom pitanju u postupku, a u konkretnom slučaju je to i provedeno imajući u vidu da se tužitelj pozvao na postupak u kolektivnom sporu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o ugovaranju valutne klauzule u CHF-u. Stoga je neosnovan žalbeni navod tuženice o nedostatku deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu.

 

10. Budući da samo ugovaranje predmetne ništetne odredbe ugovora o kreditu nije vezano za namjenu kredita, neosnovana je i tvrdnja tuženice da se presuda u postupku kolektivne tužbe odnosi samo na stambene kredite.

 

11. Što se tiče opširnog razlaganja tuženice o zakonitosti i opravdanosti ugovaranja valutne klauzule valja reći da ugovaranje takve klauzule uopće nije upitno već je odlučujući način ugovaranja te klauzule odnosno da je u konkretnom slučaju bila ugovarana valutna klauzula u CHF, a da pri tom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o rizicima sklapanja ugovora s takvom valutnom klauzulom što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka, a time i do ništetnosti navedene odredbe, kako to proizlazi iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a ona presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11.

 

12. Nije osnovana žalbena tvrdnja tuženice da je nastupila zastara predmetne tražbine tužiteljice. Naime, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a za tražbine stečene bez osnove što su i tražbine stečene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, rok zastare je 5 godina. Na sjednici 30. siječnja 2020. Građanski odjel Vrhovnog suda zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje: “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, a to stajalište dopunjeno je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i isto glasi: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača“. Pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse te je obvezno za sve suce Građanskog odjela VSRH, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja.

 

12.1. Osim navedenog valja uputiti i na odluku Europskog suda u predmetu C-485/19 od 11. srpnja 2019. u kojoj je dan odgovor povodom zahtjeva za prethodnu odluku upućenu po sudu iz Slovačke: „Da li treba čl. 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima potrošača na djelotvoran pravni lijek tumačiti na način da mu se protivi pravilo navedeno u nacionalnom zakonu o zaštiti prava potrošača o objektivnom zastarom roku prema kojem pravo potrošača na povrat pozajmljenog iznosa koje proizlazi iz nepoštene ugovorne odredbe zastarijeva i u slučaju u kojem sam potrošač nije u stanju provjeriti nepoštenu ugovornu odredbu i da li takva zastara nastupa i u situaciji u kojoj potrošač nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe“. Na postavljeno pitanje sud navodi „članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive 93/13 ne protivi se nacionalni propis koji, iako predviđa da tužba za utvrđivanje ništetnosti nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljenom između trgovca i potrošača ne podliježe zastari, na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare propisan nacionalnim pravom pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti. Kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare svako plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

 

12.2. Obzirom na navedeno, kako je tužiteljica dobila saznanje o nepoštenim odredbama u pogledu ništetnosti ugovorene valutne klauzule vezane za CHF tek donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna, to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu 28. svibnja 2021. u vezi zahtjeva za isplatu temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli odnosno za isplatu preplaćenih iznosa u vezi valutne klauzule nije protekao zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, niti za jedan zatraženi iznos.

 

13. Kako su žalbeni navodi tuženice kojima osporava pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude neosnovani, bez uporišta u stanju spisa i bez uporišta u odlukama sudova u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača, a prvostupanjski sud je i troškove parničnog postupka uključujući i troškove sastava 4 obrazloženih podnesaka dosudio sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), a ne kako tuženica tvrdi 5 takvih podneska, suprotno tvrdnjama tuženice pravilno dosudio, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

14. Budući da tuženica nije uspjela sa žalbom, odbijen je njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

U Varaždinu 21. ožujka 2024.