REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3969/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. b. Z. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. T., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika G. M., OIB: ..., i II-tuženice B. M., OIB: ..., oboje iz Z., koje oboje zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu A. i s. j.t.d. Z., radi isplate, postupajući po prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž- 353/2022-2 od 14. travnja 2022., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-852/14-46 od 5. srpnja 2016., u sjednici održanoj 15. studenog 2022.
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-353/2022-2 od 14. travnja 2022. se odbacuje kao nedopušten.
II. Odbija se zahtjev tuženika da im tužitelj naknadi troškove odgovora na prijedlog.
Obrazloženje
1. Tužitelj P. b. Z. d.d. Z. je podneskom od 21. lipnja 2022. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-353/2022-2 od 14. travnja 2022., radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.
2. Tuženik je odgovorio na prijedlog i predložio odbaciti prijedlog kao nedopušten, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku troškove odgovora na prijedlog.
3. Postupajući po odredbi 385.a i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije.
4. Pobijanom presudom je odlučeno o tužbenom zahtjevu za isplatu mjenične svote po mjenici izdanoj u Z. 1. srpnja 1992. na mjeničnu svotu od 135.811,84 DEM, a u kojoj su tuženici navedeni kao jamci za isplatu mjenične svote. Tužbeni zahtjev je odbijen u bitnome zbog toga što je sud našao kako je imatelj mjenice, bjanko mjenicu koja mu je predana radi osiguranja tražbine koju ima prema korisniku kredita D. P. iz ugovora o kreditu broj 517010-5-0-917903631 sklopljenog 1. srpnja 1992., popunio suprotno ugovoru u vezi s kojim je primio bjanko mjenicu, na način da mjenična svota glasi na isplatu 135.811,84 DEM plativih u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova korisniku kredita je odobren i plasiran kredit u iznosu od 200.000,00 DEM plativih u dinarskoj protuvrijednosti, s rokom otplate na 60 mjeseci, a korisnik se obvezao vratiti 200.000,00 DEM u dinarskoj protuvrijednosti na dan dospijeća svake rate. Ugovor o kreditu je otkazan pa je dospio na naplatu cjelokupni dug korisnika kredita i to u kunskoj protuvrijednosti iznosa duga iskazanog u EUR na dan dospijeća ostatka duga. Kako je prije popunjavanja mjenice u cijelosti dospio dug po kreditu i obveza glavnog dužnika više nije glasila na stranu valutu nego odgovarajući iznos u domaćoj valuti, mjenicu je trebalo u skladu s ugovorom popuniti na iznos duga u kunama. Stoga je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 66.868,10 EUR-a sa zateznim kamatama.
5. Tužitelj je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude te je predložio dopuštenje revizije radi više pravnih pitanja.
6. Prvim (postupovnopravnim) pitanjem tužitelj pita „Može li se smatrati da je žalbeni sud u svojoj odluci ocijenio sve žalbene navode tužitelja kad nije razmatrao žalbeni razlog tužitelja da je valutna klauzula, valuta obveze i valuta ispunjenja ugovorena odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu, dok je konverzija mjesečne rate iz strane u domaću valutu ugovorena odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu i odnosi se samo na način otplate dok je kredit u redovnoj otplati (točka VII) žalbe tužitelja, i nije u vezi s ugovorenom valutnom klauzulom?“
5.1. U reviziji je navedeno da se pitanje odnosi na bitnu povredu odredaba postupka, a da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje u odluka na poslovni broj Revt-113/12-2 od 19. studenog 2013., Revt-4/05 od 1. veljače 2007. i Rev x-437/11 od 29. svibnja 2012.
5.2. Naznačeno pitanje nije važno za rješenje ovoga spora jer je drugostupanjskom presudom, suprotno tvrdnji u prijedlogu, odgovoreno na žalbeni navod tužitelja (toč. 33. obrazloženja): „Prema Ugovoru o kreditu dužnik je dugovao pojedinačne mjesečne anuitete koje je trebao platiti na način da je valuta obveze EUR (tada DEM) dok je valuta ispunjenja protuvrijednost devize na dan dospjelosti anuiteta, a ne na dan isplate. U mjenici je naznačena tražbina izražena u DEM-ima plativih u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja. Tražbina iz Ugovora je u cijelosti dospjela prije popunjavanja bjanko mjenice i trebala je biti izražena u kunama koji iznos odgovara visini protuvrijednosti EUR-a (DEM) na dan dospjelosti svakog anuiteta. Dakle, pravilno je zbog navedenog razloga prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.“
5.3. Pitanjem se sadržajno osporava utvrđenje o sadržaju Ugovora i pravnim učincima odredaba čl. 1. i 7. Ugovora.
5.2. Odluke revizijskog suda na koje se pozvao tužitelj ne daju razlog važnosti naznačenog pitanja jer se pobijana presuda temelji na pravnom shvaćanju glede valute obveze i valute ispunjenja koje je podudarno shvaćanju u presudama Revt- 113/12-2 od 19. studenog 2013., Revt-4/05 od 1. veljače 2007. U ovom sporu nije bilo upitno što je valuta obveze, a što valuta ispunjenja, sporno je bilo koji dan je mjerodavan za konverziju obveze u domaću valutu. Nadalje, presuda revizijskog suda broj Rev x-437/11 od 29. svibnja 2012. se temelji na bitno drugačijoj činjeničnoj osnovi, i ne daje razlog važnosti naznačenom pitanju.
6. Drugim pitanjem tužitelj pita „Je li sukladno uputi revizijskog suda vezano na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje sud drugog stupnja trebao ispitati činjenicu radi li se u konkretnom slučaju doista o bjanko mjenici i je li u tom smislu sud drugog stupnja prije donošenja odluke sam trebao provesti postupak i na taj način utvrđivati činjenice i provoditi u tu svrhu dokaze (uvid u izvornik mjenice i protesta, uvid u nalaze i mišljenja sudskog vještaka)?“
6.1. U reviziji je navedeno da je riječ o materijalnopravnom pitanju, a da je pitanje važno zato što sud nije postupio po uputi revizijskog suda u ukidnoj odluci donesenoj u ovoj parnici poslovni broj Rev x – 1053/2017 od 3. studenog 2021. u kojoj je navedeno da je u donošenju tada ukinute drugostupanjske presude sud propustio utvrditi je li mjenica popunjena suprotno uvjetima iz osnovnog pravnog posla.
6.2. U prijedlogu nije navedena ni jedna odredba materijalnog prava na koju se odnosi naznačeno pitanje, a iz samog pitanja proizlazi da je riječ o postupovnopravnom pitanju i odnosi se na obvezu nižestupanjskih sudova pridržavati se pravnih shvaćanja i uputa iz ukidnih odluka Vrhovnog suda RH.
6.3. Naznačeno pitanje nije važno za rješenje ovoga spora i procesnopravnu poziciju tužitelja jer u rješenju revizijskog suda broj Rev x – 1053/2017 nije dana uputa nižestupanjskim sudovima prema kojoj bi bili dužni provjeravati radi li se u konkretnom slučaju doista o bjanko mjenici, zato što ta činjenica nije ni bila sporna. Samim time ni rješenje revizijskog suda poslovni broj Rev x – 1053/2017 ne daje razlog važnosti naznačenom pitanju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP.
7. Trećim pitanjem tužitelj pita je li sud drugog stupnja u svojoj odluci pravilno primijenio materijalno pravo u tumačenju odredbe čl. 16. st. 2. Zakona o mjenici (točka 30. obrazloženja odluke) te je li u obrazloženju odluke morao dodatno obrazložiti zbog čega konkretno i da li se pravo prigovora prvom imatelju mjenice odnosi i na tuženike kao prikrivene žirante ili samo na sudionike pravnog posla, te je li, s obzirom na indosante koji su naznačeni na mjenici tužitelj prvi imatelj mjenice , te odnosi li se pravo prigovora samo na označeni dospjelost mjenice ili i na prigovore protupravnog popunjenja glede ispunjenja koji se navodi u obrazloženju drugostupanjske odluke?“
7.1. U reviziji je navedeno da je o trećem pitanju zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (IV/07) broj Su IV 467207 od 16 travnja 2007. koje glasi:
„1. Prigovori mjeničnih obveznika imatelju tzv. "bianco mjenice" (čl. 16. st. 2. Zakona o mjenici – "Narodne novine", broj: 74/94):
1.1. "Ništava je odredba sporazuma o popunjavanju bianco mjenice po kojoj je imatelj bianco mjenice ovlašten po svojoj volji učiniti bianco mjenicu dospjelom. U tom slučaju dospjelost mjenice se određuje u skladu s osnovnim pravnim poslom."
1.2. "Bianco mjenica izdana radi osiguranja kredita popunjava se u skladu s međusobnim sporazumom vjerovnika i dužnika. Ako nema posebnog sporazuma o popunjavanju mjenične isprave, imatelj mjenice ju je dužan popuniti u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla. Prigovori na označenu dospjelost mogu se uspješno isticati prema vjerovniku iz osnovnog posla, a prema budućem imatelju samo ako ju je stekao zlonamjerno ili je pri stjecanju postupao s velikom nepažnjom."
7.2. Naznačeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP, jer se pobijana presuda ne temelju na pravnom shvaćanju koje je nepodudarno navedenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH. Nadalje, tužitelj je predložio dopuštenje revizije djelomično i radi pravnih pitanja koja nisu obuhvaćena u sadržaju navedenog shvaćanja revizijskog suda, pa to shvaćanje ne daje razlog važnost naznačenom pitanju.
8. Stoga nisu ispunjeni propisani kriteriji za dopuštenje revizije, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.
Zagreb, 15. studenog 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
