1

Poslovni broj: 26 Gž-914/2023-2

 

 

Poslovni broj: 26 Gž-914/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. H., OIB: ... iz K., kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Zajedničkom odvjetničkom uredu S. K. M. i Ž. R. u K., protiv tuženice R. A. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G.1 & G.2 u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima od 17. veljače 2023. broj P-518/2021-16, ispravljene rješenjem istoga suda od 24. veljače 2023. broj P-518/2021-17, u sjednici vijeća 21. ožujka 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima od 17. veljače 2023. broj P-518/2021-16 i rješenje istoga suda od 24. veljače 2023. broj P-518/2021-17 kojim je ispravljena navedena presuda:

 

         - potvrđuje pod toč. I., III., IV., VI. i VIII. izreke presude

 

         - potvrđuje pod toč. II. izreke presude kojom je utvrđena ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 178-50-4668583 od 25. siječnja 2008. u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita jednokratno prilikom prvog korištenja kredita

 

         - preinačuje pod toč. II. izreke presude kojom je utvrđena ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 178-50-4668583 od 25. siječnja 2008. u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje troškova upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela i odbija zahtjev tužitelja u tom dijelu

 

                       - preinačuje pod toč. V. izreke presude kojom je naloženo tuženici isplatiti tužitelju s osnova promjenjive kamatne stope iznos od 617,50 EUR (ranije 4.653,26 kn) sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija

 

        -  potvrđuje pod toč. VII. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 24,46 EUR (ranije 184,30 kn) s osnova troškova podnošenja prijedloga za brisanje fiducijarnog vlasništva na vozilu i izdavanja brisovne izjave sa zateznom kamatom od 12. srpnja 2019. do isplate

 

        - preinačuje pod toč. VII. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 12,28 EUR (ranije 92,50 kn) sa zateznom kamatom i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija

 

- potvrđuje pod toč. IX. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.660,89 EUR sa zateznom kamatom

 

- preinačuje pod toč. IX. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 434,73 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima od 24. veljače 2023. broj P-518/2021-17 kojim je ispravljana presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima od 17. veljače 2023. broj P-518/2021-16.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

              Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom (koja je ispravljena rješenjem) pod toč. I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 178-50-4668583 od 25. siječnja 2008. u dijelu kojim je ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti kamatu po stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF, pod toč. II. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 3. navedenog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno plaćanje naknade od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, pod toč. III. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor, pod toč. IV. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju s osnova valutne klauzule iznos od 5.289,61 EUR/39.854,70 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, pod toč. V. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju s osnova promjenjive kamatne stope iznos od 617,59 EUR/4.653,26 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, pod toč. VI. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 527,96 EUR/3.977,93 kn s osnova naplaćene naknade za obradu kredita sa zateznom kamatom, pod toč. VII. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 46,45 EUR/350,00 kn s osnova naknade za plaćene troškove upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela sa zateznom kamatom i iznos od 36,74 EUR/276,80 kn s osnova plaćene naknade za troškove prijedloga za brisanje fiducijarnog vlasništva na vozilu i izdavanje brisovne izjave sa zateznom kamatom, pod toč. VIII. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 20,30 EUR/152,95 kn s osnova plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zateznom kamatom, dok je pod toč. IX. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupak u iznosu od 2.095,62 EUR/15.789,41 kn sa zateznom kamatom.

 

2. Navedenu presudu i rješenje kojim je presuda ispravljena pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22,. 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana u dijelu pobijane presude, dok žalba nije osnovana u dijelu pobijanog rješenja kojim je presuda ispravljena.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 178-50-4668583 od 25. siječnja 2008. kojim je između stranaka ugovoren - način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice, ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF, pravo tuženice na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, na troškove upisa prijenosa prava vlasništva na osobnom vozilu, na troškove brisanja upisanog vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela i sastava brisovne izjave, te prava na prijevremenu otplatu kredita uz suglasnost i uvjete koje odredi tuženica, kao i restitucijski zahtjev za isplatu s osnova tih nepoštenih ugovornih odredaba.

 

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

 

- da je između stranaka 21. svibnja 2008. sklopljen Ugovor o kreditu broj 178-50-4668583 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 26.571,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseci, s ugovorenom promjenjivom kamatom u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi Kreditora koja na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 6,45% godišnje, te ispunjenjem obveze uz primjenu valutne klauzule uz CHF u mjesečnim anuitetima od kojih početni iznosi 251,10 CHF

 

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kod tuženice upućen iz leasing kuće u kojoj je kupio osobno vozilo i koja je surađivala s tuženicom u smislu kreditiranja građana, da mu je pojašnjeno da se radi o kreditu s promjenjivom kamatom i valutnom klauzulom, da je kamata u to vrijeme bila najniža na kredite u CHF pa se odlučio za tu vrstu kredita, a da nije bio upozoren na mogućnost rasta tečaja CHF istovremeno s rastom kamate što se dogodilo u konkretnom slučaju, kao i da nije pregovarao s tuženicom o uvjetima kreditiranja nego je samo dostavio traženu dokumentaciju

 

- da je način ugovaranja ispunjenja obveze primjenom valutne klauzule u CHF kao i jednostran način promjene ugovorne kamatne stope na identičan način kao što je u konkretnom slučaju ugovoreno Ugovorom o kreditu, utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te da je tužitelj ovlašten pozvati se u parnici povodom restitucijskog zahtjeva na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, za koja je sud vezan u konkretnoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP-a s obzirom da utvrđenje suda iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje sudove u individualnom postupku potrošača radi ostvarivanja restitucijske zaštite

 

- da u konkretnom slučaju tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženicom o uvjetima kreditiranja nego se kao prosječni potrošač s punim povjerenjem oslonio na obavijesti tuženice da se radi o najpovoljnijoj vrsti kredita u pogledu kamate i valute uz koju je vezana glavnica, s time da su ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, prijevremenu otplatu kredita, troškove prijenosa vlasništva vozila kod nadležnog tijela i brisanje fiducijarnog vlasništva na vozilu šture i nije moguće zaključiti na što se ugovoreni troškovi odnose

 

- da nije sporna visina restitucijskog zahtjeva tužitelja pa iz tog razloga nije provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, već je sporan zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba i slijedom toga pravni osnov za restitucijski zahtjev

 

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenog s osnova promjene kamata, tečaja CHF, naknade za obradu kredita, prijevremenu otplatu kredita i troškova prijenosa/brisanja fiducijarnog vlasništva na vozilu jer uzimajući u obzir i pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost pojedinih odredaba to zastara počinje teći tek od pravomoćnosti ove presude pa iz tog razloga zastara nije mogla nastupiti,

 

pa pozivom na čl. 81. st. 2. i 3., 83. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03.) prvostupanjski sud zaključuje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovoren način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice, ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, pravo tuženice na naknadu za obradu kredita, naknadu za prijevremenu otplatu kredita i troškove upisa i brisanja vlasništva na osobnom vozilu kod nadležnih tijela, što je utvrđeno pod toč. I., II. i III. izreke presude, dok je s osnova restitucijskog zahtjeva temeljem nepoštenih ugovornih odredaba obvezao tuženicu na isplatu toč. IV., V., VI., VII. i VIII. izreke presude pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05.,  41/08., u daljnjem tekstu: ZOO). Pobijanim rješenjem po službenoj dužnosti je ispravljena presuda u uvodu i izreci radi pogreške u prijenosu teksta (preslikom) primjenom čl. 342. st. 1. ZPP-a.

 

7. U žalbi tuženica navodi da pobija presudu i rješenje o ispravku presude iz razloga što joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost. To iz razloga što je sud zanemario navode i dokazne prijedloge tuženice, a za takvo postupanje nije iznio nikakve razloge, čime je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ali i bitnu povredu iz čl. 338. st. 4. ZPP-a. Vezano uz utvrđenje o nepoštenosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi navodi da je u toč. 18. do 33. odgovora na tužbu istaknuto da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da je pod toč. 34. do 37. odgovora na tužbu istaknuto da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti i da je tužitelj imao mogućnost izbora kredita s valutnom klauzulom u EUR i CHF ili kunskog kredita, u vezi čega je tuženica dostavila promotivne uvjete važeće u vrijeme sklapanja ugovora i "predložila saslušanje", kao i da je pod toč. 38. do 43. odgovora na tužbu osporeno da je valutna klauzula uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, dok se prvostupanjski sud ni na što od navedenog nije očitovao, a isto vrijedi i za način promjene kamatne stope. Nadalje, u vezi nepoštenosti odredaba o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi navodi da sud nije obrazložio razloge nepoštenosti tih odredaba nego je samo zaključio da su nepoštene iz razloga što se o njima nije pregovaralo i što su sadržane u tipskim ugovorima. Sud nije uzeo u obzir da je u Ugovoru o kreditu jasno navedeno na koji način se određuje iznos tzv. ulazne naknade, dok je trošak prijenosa prava vlasništva i brisanja fiducije na vozilu materijalni trošak Financijske agencije, a ne tuženice. Pogrešnim nalazi ocjenu prigovora zastare ukazujući da je tužba podnesena 31. svibnja 2021. i po proteku roka od pet godina od donošenja pravomoćne presude iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, dok u odnosu na preostali zahtjev za isplatu s obzirom na obrazloženje suda o početku tijeka zastare isti još nije dospio pa je tužbu trebalo odbaciti. Presuda ne sadrži nikakve razloge o dosudi zatezne kamate i zašto sud tuženicu smatra nesavjesnom stjecateljicom u smislu čl. 1115. ZOO-a. U vezi svega navedenog smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Osporava odluku o troškovima postupka iz razloga što je vrijednost boda cijenjena u iznosu od 15,00 kn iako je navedena vrijednost boda stupila na snagu tek 5. studenog 2022., dok trošak sastava podneska od 30. studenog 2022., sastava molbe za dostavu dokumentacije i trošak pristupa na ročište povodom objave presude nisu bili nužni za vođenje parnice, s time da ukoliko je tužitelj platio sudsku pristojbu u ½ dijela da tada ima pravo samo na povrat onog što je platio, a ne i dvostruko višeg iznosa.

 

8. Ispitujući presudu o glavnoj stvari u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su obrazložene određenim razlozima i presuda nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati njezina zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

8.1. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. ZPP-a jer je prvostupanjski sud analizirao i ocijenio provedene dokaze kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, te presuda sadrži sve elemente propisane čl. 338. ZPP-a.

 

O ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF

 

9. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovoren način promjene kamate jednostranom odlukom tuženice i kojima je ispunjenje ugovorne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF.

9.1. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da je predmetnim Ugovorom o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđena ništetnom, a da i tužitelj u iskazu potvrđuje da nije bio obaviješten o načinu promjene kamatne stope i tečajnom riziku koji je vezan uz valutu CHF, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

 

9.2. Tuženica nije predlagala izvođenje dokaza (odustala je od saslušanja osobe koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljem) na okolnost utvrđenja da je tužitelj bio informiran o tečajnom riziku u fazi sklapanja Ugovora o kreditu, dok su promotivni materijal i letci na koje se poziva bili analizirani i cijenjeni u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa i nisu dokaz da je tužitelj bio obaviješten o naravi, riziku i posljedicama spornih ugovornih odredaba prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu. S obzirom na navedeno nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica smatra da joj nije omogućeno dokazivanje svojih tvrdnji i da joj je povrijeđeno pravo na procesnu ravnopravnost ili pravo na „jednakost oružja“.

 

9.3. Iako se prvostupanjski sud pozvao na Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., dok se u ovom postupku s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 25. siječnja 2008. primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., u daljnjem tekstu: ZZP) koji u čl. 96. st. 1. i 2. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, to je i primjenom mjerodavnog materijalnog prava pravilan zaključak suda da se radi o nepoštenim i temeljem čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetnim ugovornim odredbama.

 

9.4. Stoga je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoren način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice (čl. 2.) i način ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu uz CHF (čl. 7.).

 

O ništetnosti ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita (tzv. ulazna naknada)

 

10. Pravilno navodi tuženica da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom su ugovoreni troškovi obrade kredita - jasna, razumljiva i lako uočljiva. Međutim, navedena odredba se ne odnosi na predmet ugovora i cijenu pa je dopušteno ocjenjivati je li poštena i iz tog razloga nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica prije svega smatra da je predmetna ugovorna odredba izuzeta iz ocjene poštenosti primjenom čl. 99. ZZP-a.

 

10.1. Povezujući iskaz tužitelja u kojem navodi da o uvjetima kredita nije pregovarao s djelatnicima tuženice sa sadržajem čl. 3. Ugovora o kreditu prema kojem se ulazna naknada obračunava u određenom postotku od iznosa glavnice (3,30%) i za koji se iznos kredit umanjuje prilikom isplate, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da o predmetnoj ugovornoj odredbi stranke nisu pregovarale jer se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirala tuženica i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, dok je u čl. 9. Ugovora o kreditu određeno ugovoreno da je tužitelj dužan "podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima", kao i da tuženica u ovom postupku ne obrazlaže (niti dokazuje) koje usluge ili troškovi su podmireni iz te naknade a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu, a da je visina određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i što načelno znači da korisnici većeg iznosa kredita plaćaju i višu naknadu, to proizlazi pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da tuženica nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog iznosa glavnice kredita, a iz čega slijedi daljnji zaključak da je predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

 

11. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

 

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,

 

pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 25. siječnja 2008., to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je pravilan zaključak suda da je čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada nepoštena ugovorna odredba.

 

12. Stoga je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo utvrdio ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoren trošak jednokratne naknade od 3,30% koji je naplaćen prilikom korištenja kredita.

 

O ništetnosti ugovorne odredbe o troškovima prijevremene otplate kredita (tzv. izlazna naknada)

 

13. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je formulacija odredbe iz čl. 9. Ugovora o kreditu koji glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor" sastavljena od tuženice i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj. Pravilno je i daljnje utvrđenje da je neodređena i neodrediva ugovorna odredba u vezi koje tužitelj nije upoznat s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, a koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer osim što je podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženica (“uz uvjete koje odredi Kreditor"), njome je tužitelj stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

 

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

 

15. Kako tuženica nije činjenično obrazložila pod kojim uvjetima je u konkretnom slučaju bila dopuštena prijevremena otplata kredita, niti je obrazložila troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate to proizlazi zaključak da u ovom postupku tuženica nije dokazala koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi naplaćena naknada, pa stoga i po ocjeni ovoga suda ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

 

16. Stoga je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo utvrditi ništetnim čl. 9. Ugovora o kreditu kojim je tuženica ugovorila prijevremenu otplatu kredita uz uvjete prema kojima je tužitelj dužan platiti troškove, a da nisu odraz stvarnih troškova koji su nastali tuženici u vezi prijevremene otplate kredita.

 

Pravo na restitucijski zahtjev s osnova nepoštenih ugovornih odredaba navedenih pod toč. 9. do 16. ovog obrazloženja

 

17. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Kako nije sporno između stranaka da je s osnova nepoštene ugovorne odredbe o ispunjenju ugovorne obveze uz valutnu klauzulu isplaćen iznos od 5.289,61 EUR/39.854,70 kn, s osnova naknade za obradu kredita iznos od 527,96 EUR/3.977,93 kn, te s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 20,30 EUR/152,95 kn, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unijela u sadržaj ugovora mora smatrati nepoštenom stjecateljicom.

 

18. Prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio pogrešnom primjenom materijalnog prava, ali i pravilnom primjenom materijalnog prava prigovor zastare u odnosu zahtjev za isplatu s osnova ispunjenja ugovorne obveze uz valutnu klauzulu i tzv. ulazne i izlazne naknade nije osnovan. Nasuprot tome, osnovan je prigovor zastare za isplatu stečenog temeljem nepoštene odredbe o načinu promjene ugovorne kamate.

18.1. Naime, zastarni rok za potraživanje plaćenog s osnova nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjene ugovorne kamate i ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu u CHF teče od pravomoćnosti presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa i to od 13. lipnja 2014. za potraživanje s osnova promjene kamatne stope te od 14. lipnja 2018. za potraživanje s osnova ispunjenja ugovorne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, dok zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njihova ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

 

19. S obzirom da je tužba podnesena sudu 2. lipnja 2021. to je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 225. ZOO-a prvostupanjski sud obvezao tuženicu na isplatu restitucijskog zahtjeva tužitelja pod toč. IV., VI. i VIII. izreke presude, dok je pogrešnom primjenom materijalnog prava sud obvezao isplatiti tuženicu pod toč. V. izreke temeljem stečenog radi promjene kamatne stope iz razloga što je za taj zahtjev osnovan prigovor zastare.

 

O ništetnosti ugovorne odredbe o troškovima upisa prijenosa prava vlasništva i brisanja prava fiducijarnog vlasništva na osobnom vozilu kod nadležnog tijela

 

20. Prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio da je odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj snosi trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, kao i ugovorna odredba prema kojoj snosi troškove brisanja fiducijarnog vlasništva na osobnom vozilu u cijelosti nepoštene ugovorne odredbe.

 

21. Naime, u čl. 3. Ugovora o kreditu je ugovorena obveza tužitelja da snosi trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela te je i pod čl. 9. ugovorena obveza tužitelja podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe "i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja".

 

22. U čl. 8. Ugovora o kreditu između stranaka je ugovoren prijenos prava vlasništva na osobnom vozilu radi osiguranja naplate tražbine iz Ugovora o kreditu u korist tuženice, na način da tuženica ishodi upis prijenosa prava vlasništva na osobnom vozilu na svoje ime u Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima koji se vodi kod Službe upisa pri Financijskoj agenciji, uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva obavljen radi osiguranja svih novčanih tražbina tuženice iz Ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe kojima je ugovoreno da tužitelj snosi troškove upisa/brisanja fiducijarnog vlasništva na osobnom vozilu nisu nejasne i nerazumljive s obzirom da je u kontekstu ugovorene mjere osiguranja koja se zasniva upisom jasno navedeno da troškove njezine provedbe snosi tužitelj. Kada se isto poveže s činjenicom da je tuženica imala stvarni trošak upisa fiducijarnog vlasništva na osobnom vozilu i zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja kao predlagatelj upisa temeljem čl. 10. Zakona o Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima (Narodne novine br. 121/05.) i čl. 4. st. 1. Pravilnika o naknadama za upise u Upisnik (Narodne novine br. 71/06., u daljnjem tekstu: Pravilnik), a koji trošak prema čl. 6. Pravilnika iznosi 250,00 kn za upis osiguranja te 100,00 kn za upis zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja osobnog vozila, to je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu ugovorene obveze tužitelja da snosi troškove prijenosa vlasništva na vozilu nepoštena ugovorna odredba.

 

23. Jasna i razumljiva je i ugovorna odredba iz čl. 9. Ugovora o kreditu u dijelu kojim se tužitelj obvezao podmiriti "sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja", koji podrazumijevaju i troškove brisanja fiducijarnog vlasništva u Upisniku, također u kontekstu ugovorene mjere osiguranja. Po tom osnovu prema priloženoj potvrdi tuženice od 15. veljače 2021. (list 28 spisa) tužitelj je platio tuženici 12. srpnja 2019. iznos od 276,80 kn, koji se odnosi prema sadržaju potvrde – „na trošak podnošenja prijedloga za brisanje fiducije na vozilu u iznosu od 111,80 kn i izdavanje brisovne izjave kod kredita za kupnju motornog vozila u iznosu od 165,00 kn“. Kako tuženica u vezi navedenih troškova nije dostavila dokaz da su ti troškovi stvarno nastali u postupku brisanja fiducijarnog vlasništva, s time da je očito tuženica poduzimala radnje u vezi brisanja fiducijarnog vlasništva kod Financijske agencije na zahtjev tužitelja, a da u vezi brisanja upisa fiducijarnog vlasništva za podnošenje prijedloga trošak iznosi 55,00 kn temeljem čl. 6. Pravilnika i da ovjera potpisa na brisovnoj izjavi prema čl. 19. i čl. 40. Pravilnika o privremenoj javnobilježničkoj Tarifi (Narodne novine br. 38/94., 82/94., 52/95., 97/01.,115/12., 120/15., 64/19.) uz PDV iznosi 37,50 kn, to proizlazi da je tuženica u vezi brisanja fiducijarnog vlasništva imala stvarni trošak u iznosu od 92,50 kn, dok preostali iznos od 184,30 kn tuženica nije obrazložila niti opravdala objektivnim i stvarno nastalim troškovima.

 

24. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo ocijeniti neosnovanim zahtjev tužitelja pod toč. II. izreke u dijelu utvrđenja ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, te pod toč. VII. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju po tom osnovu iznos od 46,45 EUR/350,00 kn sa zateznom kamatom i iznos od 12,28 EUR/92,50 kn s osnova brisanja fiducijarnog vlasništva, a osnovanim zahtjev za isplatu iznosa od 24,46 EUR/184,30 kn.

 

25. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I. izreke, pod toč. II. u dijelu ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena tzv. ulazna naknada, pod toč. III., IV. i VI., pod toč. VII. u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 24,46 EUR/184,30 kn te pod toč. VIII. izreke, dok je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačio presudu pod toč. II. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da trošak prijenosa vlasništva na vozilu snosi tužitelj, pod toč. V. izreke i pod toč. VII. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti iznos od 46,45 EUR/350,00 kn i 12,28 EUR/92,50 kn, sve sa zateznom kamatom, te je zahtjev tužitelja u tom dijelu odbijen kao neosnovan.

 

26. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a na način da je tužitelju dosuđen trošak od 2.095,62 EUR/15.789,41 kn za radnje koje su navedene pod toč. 28. obrazloženja.

 

27. S obzirom da je ovaj sud djelomično preinačio presudu to je dužan odlučiti o troškovima postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

28. Uzimajući u obzir kvalitativni i kvantitativni uspjeh stranaka u sporu tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a.

 

29. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica smatra da tužitelj nema pravo na trošak pribave isprave od 15. veljače 2021. jer se radi o trošku potrebnom za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, a isto tako potrebnim za vođenje parnice smatra se i trošak sastava podneska kojim tužitelj postavlja zahtjev u službenoj valuti RH od 6. veljače 2023. (a ne od 30. studenog 2022. kako navodi tuženica), trošak zastupanja na ročištu povodom objave presude kao i plaćeni trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 111,84 EUR. Međutim, tužitelj ima pravo na trošak sastava podneska od 6. veljače 2023. primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa) jer se ne radi o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom Tbr. 48. st. 3. Tarife koja propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa je osnovano tužitelju za sve poduzete radnje priznata nagrada prema vrijednosti boda od 15,00 kn.

 

30. Pravilnim zbrajanjem i uzimanjem u obzir preostalih odmjerenih troškova koje je prvostupanjski sud naveo pod toč. 28. obrazloženja tužitelj ima pravo trošak u ukupnom iznosu od 1.660,89 EUR, pa je primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP-a ovaj sud potvrdio odluku o troškovima postupka pod toč. IX. izreke presude za iznos od 1.660,89 EUR sa zateznom kamatom, dok je odbio zahtjev preinačavanjem presude za iznos od 434,73 EUR sa zateznom kamatom.

 

31. Iako tuženica pobija i rješenje o ispravku presude sadržajno ne iznosi žalbene razloge, a kako je rješenjem ispravljena presuda radi pogrešaka koje su nastale u prijenosu teksta to je rješenje doneseno pravilnom primjenom čl. 342. st. 1. ZPP-a, pa je ovaj sud odbio žalbu tuženice u tom dijelu i potvrdio rješenje primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

 

32. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, s obzirom da je uspjeh tuženice neznatan u odnosu na cijelu pobijanu presudu i rješenje.

 

U Varaždinu 21. ožujka 2024.