REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 11 Pž-312/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice, i Gorane Aralica Martinović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠŽ, vlasnika obrta za usluge, trgovinu i ugostiteljstvo [obrt], OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dragan Mijoč, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Petrinjska 59, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta, Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2220/17 od 3. prosinca 2021. i tuženikovoj žalbi protiv rješenja o ispravku presude poslovni broj P-2220/17-30 od 13. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. studenog 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2220/17 od 3. prosinca 2021. ispravljena rješenjem poslovni broj P-2220/17-30 od 13. rujna 2022. u točkama I. i II. njene izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se kao nedopuštena tuženikova žalba podnesena protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2220/17 od 13. rujna 2022. u točki III. njene izreke.

II. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2220/17-30 od 13. rujna 2022.

III. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2220/17 od 13. rujna 2022. u točkama IV. i V. njene izreke i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2220/17 od 3. prosinca 2021. u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba točke 8.2. ugovora o kreditu br. 05418020063 od 12. prosinca 2005. koji je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita te trgovačkog društva SEM 1986 d.d. kao davatelja osiguranja. Točkom II. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba točke 4.2. dodatka 1. ugovoru o kreditu br. 05418020063 od 12. prosinca 2005. koji je sklopljen između tuženika kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita te trgovačkog društva SEM 1986 d.d. kao davatelja osiguranja. Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje da je ništetna točka 7.1. ugovora o kreditu br. 05418020063 od 12. prosinca 2005. koji je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita te trgovačkog društva SEM 1986 d.d. kao davatelja osiguranja. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 7.381,47 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačno naznačene iznose. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.997,50 kn.

2. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je predmet spora zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, te isplatom preplaćenih iznosa kamata. Sud je utvrdio da odredba čl. 7.1. ugovora o kreditu, koja određuje kamatnu stopu u trenutku sklapanja ugovora, nije ništetna, jer ne sadrži neodređenu ili neodredivu činidbu već sadrži jasne i određene kriterije za izračun kamatne stope. Dalje sud navodi da je odredbama točke 8.2. ugovora o kreditu i točke 4.1. dodataka broj 1 ugovoru ugovorena promjena kamatne stope na način da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu visine i načina obračuna sukladno tuženikovoj odluci o kamatnim stopama i pravilniku o obračunu kamata. Sud je utvrdio da navedene odredbe ne sadrže mjerljivi kriterij o kojem ovisi promjena visine i načina obračuna kamata, slijedom čega činidba obuhvaćena tim odredbama nije određena niti odrediva, te su odredbe ništetne sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 36/05 i 41/08; dalje: ZOO). S obzirom na to da je ocijenio da ugovor može opstati bez predmetnih odredbi o promjeni kamatne stope, i to na način da se primjenjuje kamatna stopa koju su stranke ugovorile odredbom čl. 7.1. ugovora o kreditu, sud je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a ocijenio osnovanim tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 7.381,47 EUR, a koji je vještačenjem utvrđen kao iznos kamata isplaćenih temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Pritom je neosnovanim ocijenio prigovor zastare, pozivom na odredbu čl. 225. ZOO-a i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništenost ugovora. Odluku o zateznim kamatama sud je donio primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a, i to uz obrazloženje da je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. O troškovima postupka odluku je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a, te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 105/15; dalje: Tarifa).

3. Protiv presude žalbu je podnio tuženik. Presudu pobija u cijelosti, zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da obrazloženje presude ne sadrži sve što mora sadržavati prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a. Ukazuje na počinjenu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Navodi da je u izreci presude utvrđena ništetnost odredbe č. 4.2. dodatka ugovora broj 1, kojom je ugovoreno da se redovna kamata plaća u vremenskim intervalima navedenim u ugovoru, a da iz obrazloženja presude proizlazi kako sud utvrđuje da je ništetna odredba čl. 4.1. S obzirom na to da se odluka sadržana u točki IV. izreke temelji na valjanosti čl. 4.2. dodatka ugovoru broj 1, tuženik smatra da postoji proturječje između točke II. i IV. izreke, te točke II. i obrazloženja presude. Ističe da je, suprotno navodu iz pobijane presude, prigovorio nalazu vještaka. Smatra da sud, ako je utvrdio da zastara zahtjeva za isplatu još nije počela teći jer nije donesena pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe, ne može naložiti tuženiku isplatu zateznih kamata za razdoblje prije donošenja takve odluke. Smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer sud nije prihvatio njegov dokazni prijedlog da financijskim vještačenjem utvrdi kretanje referentnih stopa ZIBOR-a i CDS-a. Navodi da je sud zatezne kamate tuženiku naložio platiti od dana dospijeća svakog anuiteta, a da iz kartice kredita proizlazi da tužitelj anuitete nije plaćao po dospijeću nego s određenim zakašnjenjem. Ističe da je tužitelj tuženiku prethodno dao suglasnost da kamatnu stopu tijekom trajanja ugovora mijenja sukladno svojim općim aktima, jer je u čl. 15. dodatka ugovoru broj 1 izjavio da je upoznat s općim aktima tuženika i da pristaje na njihovu primjenu. Dodaje da su nastupile izvanredne okolnosti koje su ga prisilile da svoje poslovanje uskladi s novonastalom situacijom. Smatra da se u slučaju ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi, radi o zabrani od manjeg značaja te da je sud trebao zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati, s obzirom na to da je ugovor u cijelosti ispunjen. Vezano za zatezne kamate, ukazuje na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela vrhovnog suda Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004., prema kojem se u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane imaju smatrati savjesnim stjecateljima. Navodi da je tužitelj kredit plaćao u kunama, te da nije jasno zašto je sud tuženiku naložio vratiti iznos u eurima. Predlaže odluku preinačiti, podredno, ukinuti ju i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 3.371,96 kn.

4. Tužitelj presudu pobija u dijelu odluke o trošku kojim je odbijen njegov zahtjev, i to zbog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je pogrešno utvrđeno kako se na ročištu održanom 4. lipnja 2019. raspravljalo samo o procesnim pitanjima te da je podneskom od 6. listopada 2021. uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, slijedom čega smatra da mu za njegovo sastavljanje pripada pravo na naknadu troška prema Tbr. 8.1. Tarife. Predlaže odluku preinačiti u pobijanom dijelu te traži naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 625,00 kn.

5. Stranke nisu podnijele odgovore na žalbe.

6. Rješenjem od 13. rujna 2022. prvostupanjski sud ispravio je presudu na način da u izreci presude pod točkom II. izreke umjesto riječi „točke 4.2. dodatka 1. ugovoru o kreditu“ ima pravilno pisati „točke 4.1. dodatka 1. ugovoru o kreditu“.

7. Protiv rješenja žalbu je podnio tuženik, te navodi da rješenje pobija iz razloga zbog kojih je pobijao presudu ispravljenu rješenjem. Predlaže preinačiti presudu. Traži naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 1.250,00 kn.

8. Tuženikova žalba protiv rješenja nije osnovana.

9. Tuženikova žalba protiv presude je djelomično nedopuštena, djelomično neosnovana i djelomično osnovana.

10. Tužiteljeva žalba protiv rješenja o trošku sadržanog u presudi je osnovana, ali ne iz razloga koji su u njoj navedeni.

11. Odredba čl. 358. st. 3. ZPP-a propisuje da je žalba nedopuštena ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe. Smatra se da ima pravni interes za podnošenje žalbe stranka koja nije uspjela u parnici. U konkretnom slučaju tuženik nema pravni interes za podnošenje žalbe protiv dijela prvostupanjske presude u točki III. njene izreke, budući da je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, trebalo je primjenom odredbe čl. 367. st. 1. u vezi s čl. 358. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

12. Presuda u preostalom dijelu i rješenje ispitani su na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

13. Iz pobijanog rješenja proizlazi da je sud ispravio očitu pogrešku u pisanju izreke presude, sve sukladno odredbi čl. 342. ZPP-a. Naime, u točki II. izreke presude utvrđeno je da je ništetna odredba točke 4.2. dodatka 1. ugovoru o kreditu br. 05418020063 od 12. prosinca 2005., koji je sklopljen između tuženika kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita i trgovačkog društva SEM 1986 d.d. kao davatelja osiguranja. S obzirom na to da je iz obrazloženja presude vidljivo da je sud utvrdio ništetnost odredbe točke 4.1., a ne točke 4.2. dodatka 1 ugovoru radi se o pogreški u pisanju. Slijedom navedenog, trebalo je primjenom odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a odlučiti kao točki II. izreke ovog rješenja.

14. Što se tiče žalbi protiv presude, prema ocjeni ovog suda nije osnovan tuženikov žalbeni navod o povredi odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, da je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao i kako ih je utvrdio, kao i dokaze koje je izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka.

15. Nije osnovan ni žalbeni navod o počinjenoj povredi iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, koju tuženik nalazi u proturječju navoda iz izreke presude, kojom je utvrđeno da je ništetna odredba čl. 4.2. dodatka 1 ugovoru o kreditu, i obrazloženja pobijane presude, jer se radilo o očitoj omašci u pisanju izreke presude koju je prvostupanjski sud ispravio.

16. Tužitelj dalje ističe da je navod suda sadržan u točki 32. obrazloženja pobijane presude u proturječju sa sadržajem tuženikovog podneska od 11. listopada 2021., jer je tuženik u podnesku prigovorio nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije. Iz točke 32. obrazloženja presude proizlazi da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je dan stručno i argumentirano, a niti jedna stranka nije imala primjedbe na nalaz i mišljenje niti je bilo daljnjih pitanja za vještaka. Iz tuženikovog podneska od 11. listopada 2021. (str. 203 – 205 spisa) proizlazi da je tuženik naveo kako nema prigovora na matematički obračun vještaka, no da smatra kako ne pridonosi rješenju spora jer je izrađen kao da stranke nisu ugovorile primjenu općih akata tuženika na ugovor. S obzirom na to da je zadatak vještaka utvrditi činjenice (čl. 250. ZPP-a), te da tuženik na utvrđene činjenice visine kamate, odnosno, na matematički obračun nije imao primjedbi, ne postoji proturječje između navoda suda iz obrazloženja pobijane presude i tuženikovih navoda iz podneska od 1. listopada 2021.

17. Prema ocjeni ovog suda pravilna je odluka prvostupanjskog suda o osnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz točke 8.2. Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. i točke 4.1. Dodatka 1. ugovoru o kreditu od 12. prosinca 2005.

18. Odredba čl. 8.2. ugovora od 12. prosinca 2005. (str. 10. spisa) glasi: „Na obračun kamata se primjenjuje Odluka o kamatnim stopama Kreditora i Pravilnik o obračunu kamata, zajedno sa svim svojim naknadnim izmjenama i dopunama. Obračun kamata vrši se po srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan obračuna kamate, proporcionalnom metodom“.

Odredba točke 4.1. Dodatka 1 ugovoru od 12. prosinca 2005. (str. 14 spisa) glasi:

„Primjenjuje se stopa redovne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i Pravilnikom o obračunu kamata, koja trenutno iznosi kako je navedeno u Ugovoru o kreditu“.

19. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da su navedene odredbe ništetne jer činidba koja je njima ugovorena nije određena ni odrediva, s obzirom na to da niti Odluka o kamatnim stopama niti Pravilnik o obračunu kamata ne sadrže kriterije prema kojima bi se mogla izračunati kamatna stopa, a tuženik tijekom postupka nije ni iznosio činjenice vezano za kriterije temeljem kojih je donosio odluke o povećanju kamatne stope, a koji kriteriji su bili poznati drugoj ugovornoj strani u trenutku sklapanja ugovora.

20. Navodi tuženika da je kamatnu stopu po kojoj je obračunavao redovnu kamatu uvećao u odnosu na stopu iz odredbe čl. 7.1. Ugovora o kreditu, jer je krajem 2008. i početkom 2009. godine došlo do značajnog rasta kamatne stope po kojoj se banka financira na domaćem financijskom tržištu (ZIBOR) te da povećanja premije kreditnog rizika Republike Hrvatske (CDS) nemaju utjecaj na činjenicu da je činidba, na način koji je ugovorena, neodrediva. Stoga nije osnovan žalbeni navod kojim tuženik ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer činjenice na koje je tuženik predložio izvesti dokaz financijskim vještačenjem nisu važne za donošenje odluke. U tom smislu nije od utjecaja niti činjenica da je tužitelj pristao na primjenu općih akata tuženika, jer, kako je navedeno, ti opći akti na koje upućuju odredbe točke 8.2. i 4.1. ne sadrže kriterije po kojima bi bilo moguće utvrditi kamatnu stopu nego je pravo da odredi kriterije na temelju kojim se mijenja kamatna stopa prepušteno jednostranoj odluci tuženika.

21. Pravilno je sud ocijenio da ništetnost odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate ne predstavlja zabranu manjeg značenja koju sukladno odredbi čl. 326. st. 2. ZOO-a tužitelj ne bi mogao isticati jer je ugovor ispunjen.

22. Slijedom navedenog, pravilno je sud na utvrđene činjenice primijenio odredbu čl. 272. ZOO-a, kojom je propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, te odredbu čl. 270. ZOO-a prema kojoj je ugovor ništetan ako je činidba neodrediva.

23. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24. O pitanju zastare restitucijskog zahtjeva zauzeto je pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na koje u obrazloženju pobijane presude ukazuje i prvostupanjski sud, a prema kojem shvaćanju zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, slijedom čega je prigovor zastare pravilno prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim. Prema odredbi članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18 i 126/19) pravna shvaćanja zauzeta na sjednici odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske obvezatna za drugostupanjska vijeća i suce pojedince građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa tako i za ovaj sud.

25. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana stjecanja sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO-a, te da je radi utvrđenja od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate, potrebno utvrditi je li tuženik bio pošten ili nepošten stjecatelj. Pitanje poštenja se odnosi na razlikovanje subjektivnog uvjerenja stjecatelja, odnosno zna li, ili bi prema postojećim okolnostima morao znati da mu ono što je dobio ili ono što mu je učinjeno u stvari ne pripada. U konkretnom slučaju pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženik u trenutku stjecanja utuženog iznosa nije bio pošten stjecatelj. Naime, tuženik je prema okolnostima slučaja kao profesionalac u svom poslu, morao znati da mijenjanjem kamatne stope na način kako je to učinio, stječe nešto što mu ne pripada. Stoga je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa.

26. Pogrešno tuženik smatra da je pitanje zastare vezano uz pravo na isplatu zatezne kamate. Nastupanjem zastare prestaje pravo vjerovnika tražiti ispunjenje obveze prisilnim putem, a zastarni rok počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje. U konkretnom slučaju pitanje zateznih kamata na iznos stečen bez osnove nije regulirano odredbom čl. 29. ZOO-a, kojom je propisano da je dužnik dužan uz glavnicu platiti i zatezne kamate ako zakasni s ispunjenjem novčane obveze, nego odredbom čl. 1115. st. 1. ZOO-a.

27. Međutim, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je iznos kredita 90.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja (točka 2.), da je otplata glavnice ugovorena u kunskoj protuvrijednosti ugovorene valute po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (točka 6.) te da se obračun redovne kamate vrši po srednjem tečaju tuženika na dan obračuna kamate, proporcionalnom metodom (točka 8.). S obzirom na navedeno, tuženik je od tužitelja primio isplatu u kunama te se njegova obveza na povrat primljenom prema odredbi čl. 323. ZOO-a može sastojati samo od onog što je primio.

28. Budući da je zbog pogrešne primjene odredbe čl. 323. ZOO-a prvostupanjskom presudom tuženiku naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 7.381,47 EUR, radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno je održati novu glavnu raspravu, stoga je primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a trebalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

29. U nastavku postupka sud će pozvati stalnog sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo, da ispuni zadatak iz rješenja od 12. veljače 2021. (str. 140 – 141 spisa), kojim mu je naloženo utvrditi iznos razlike plaćenih kamata po početnoj stopi iz ugovora po kreditu i kamata plaćenih prema promjenjivoj kamatnoj stopi koje je tuženik naplatio, i to na način da utvrdi koji iznos u kunama je tuženik primio s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

30. Sud će pri donošenju nove odluke uzeti u obzir osnovani žalbeni navod da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da su datumi uplata, odnosno, datumi na koje je tuženik stekao iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi različiti od dana dospijeća obveze plaćanja redovnih kamata, te da je tuženik dužan zatezne kamate isplatiti od dana kada je primio iznose a prvostupanjskom presudom prihvaćen je zahtjev za isplatom zateznih kamata od dana dospijeća pojedinih obveza na isplatu redovnih kamata.

31. Tužitelj žalbom pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki V. izreke presude. S obzirom na to da je pobijana odluka djelomično ukinuta, te da je tužitelj postavio jedinstven zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (ne po svakom od tužbenih zahtjeva), trebalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a ostaviti prvostupanjskom sudu da konačnom odlukom odluči o zahtjevima stranaka za naknadu troškova cijelog postupka.

Zagreb, 14. studenog 2022.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas