REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: 5 P-615/2021-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, u ime Republike Hrvatske, po sucu Renati Marić-Ivanović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz S. B., ..., (OIB: ...), zastupan po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo branitelja, (OIB: ...), zastupano po Općinskom državnom odvjetništvu S. B., Građansko-upravni odjel, radi isplate invalidnine, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 4. listopada 2022. provedene u prisutnosti punomoćnika stranaka, 14. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

Tužbeni zahtjev tužitelja A. B. iz S. B., ..., (OIB: ...), od 29. listopada 2012. za isplatu osobne invalidnine, ortopedskog dodatka i posebnog dodatka za razdoblje od 15.8.2009. do 15.10.2012. u ukupnom iznosu od 82.044,30 kn sa zakonskim zateznim kamatama specificiranim u tužbenom zahtjevu, odbija se kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se tužena Republika Hrvatska, Ministarstvo branitelja, (OIB: ...), sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate invalidnine, a temeljem rješenja Republike Hrvatske Ministarstvo hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjel branitelja Grada Z. i Županije Z., Klasa: UP/I-562-02/98- 26/93, Ur.broj: 519-110-98-2 od 5. ožujka 1999.g. kojim je tužitelju priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida 3. grupe, s 90% oštećenjem organizma, od 1.7.1993..g pa nadalje za stalno s osobnom invalidninom, ortopedskim dodatkom 2. stupnja i posebnim dodatkom od 50% od pripadajuće svote osobne invalidnine, te sa svim pravima koja iz toga proističu. Unatoč konačnosti istog rješenja navedeno mu nije isplaćeno.

2. Tijekom postupka tuženik osporava tužbu, te je podredno predložio prekid postupka, te u spis priložio dopis Ministarstva branitelja iz kojeg proizlazi da se u vezi navedenog rješenja vodi postupak oglašavanja ništavim spornog rješenja o priznatom statusu RVI sukladno čl.42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (NN 140/12), jer tužitelj nema status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

3. Kako se radi o prethodnom pitanju, tj. o pitanju oglašavanja ništavim spornog rješenja temeljem kojeg tužitelj traži isplatu i temeljem kojeg su tužitelju priznata određena prava, sud je prekinuo postupak temeljem odredbe članka 213. ZPP-a.

4. Podneskom od 21.10.2020. tužena predlaže nastavak postupka jer je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 19. svibnja 2020. pravomoćno je okončan postupak o oglašavanju ništavim rješenja Ministarstva branitelja koji se vodio pod brojem UP/II-562/02/13-0015/2. Kako je u upravnom postupku odlučeno da je rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji grada Z. i županije z. broj Klasa: UP/I-562-02/98-26/93, Urbroj: 519-4 110-98-2 od 5. ožujka 1999. koje je potvrđeno u postupku obavljanja revizije od strane Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata broj Klasa: 562-02/99- 01/15174, Urbroj: 519-08-99-2 od 20. prosinca 1999., ništetno , tužbeni zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari je u cijelosti neosnovan.

5. Na raspravi 15.2.2022. tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti te kod svih dosadašnjih navoda. Tužena na raspravi navodi da je prethodno pitanje pravomoćno okončano u upravnom postupku a iz čega je razvidno da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Punomoćnik tužitelja navodi da ne smatra da je rješenje na koje se tuženica poziva prethodno pitanje budući da se radi o vlasništvu a o čemu postoji i dosljedna sudska praksa, te da se rješenjem na koji se tužena poziva nije moglo intervenirati u pravo vlasništva koje je u biti stečeno pravo a sam postupak koji je prethodio donošenju rješenja na koji se tužena poziva je nastao tako da su kršena temeljna ljudska prava tužitelja. Ovaj sud je sud pune jurisdikcije te smatra da kao takav treba ocijeniti sve ono što se događalo i donijeti pravednu odluku. Naglašava da je protiv rješenja na koje se tužena poziva podignuta ustavna tužba. Zakon na kojem je tuženik temeljio svoje rješenje u međuvremenu je promijenjen. Dapače protiv tog zakona i njegove odredbe čl.42. bio je podnijet prijedlog za ocjenu ustavnosti tog zakona. Ustavni sud je obustavio taj postupak uz obrazloženje da je taj zakon u međuvremenu promijenjen te da ustavni sud više nema "bit stvari" o kojoj bi odlučivao. Slijedom toga ustavni sud očigledno smatra da se odredba tog zakona niti nije mogla primjenjivati u suprotnom bi morao odlučiti o samom prijedlogu za ocjenu ustavnosti tog zakona. Punomoćnik tužitelja dostavlja za sud i protivnu stranu ustavnu tužbu a unutar te ustavne tužbe je zahtjev za ocjenu ustavnosti i zakonitosti odrede čl.42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja 2012. Ujedno ističe da ova ustavna tužba ima obilježje podneska u ovom postupku. Punomoćnik tužitelja s obzirom na pokrenutu ustavnu tužbu predlaže da sud odredi ili zastoj ili prekid postupka što smatra da je razumno za obje stranke.

6. U podnesku od 28.2.2022. tužena u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i kod navoda iz podneska od 21. listopada 2020., a u pogledu prijedloga tužitelja na ročištu od 15. veljače 2022., tuženica se očituje kako slijedi: Neosnovan je prijedlog tužitelja za prekid ovog parničnog postupka do okončanja postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Sama činjenica podnošenja ustavne tužbe ne ukida klauzule pravomoćnosti i ovršnosti isprave za koju se traži ustavnosudska zaštita. Tuženica napominje da je odredbom čl. 67. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu ( Narodne Novine 99/99, 29/02 i 49/02 ) izričito propisano da ustavna tužba u pravilu ne sprječava primjenu osporavanog akta. Dakle okolnost podnošenja ustavne tužbe na sprječava dovršetak ovog parničnog postupka, te je prijedlog tužitelja za određivanje prekida u ovoj pravnoj stvari u cijelosti neosnovan i tuženica ne pristaje na prekid ili zastoj ovog postupka. Tuženica napominje da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 19. svibnja 2020. pravomoćno i konačno okončan postupak o oglašavanju ništetnim rješenja Ministarstva branitelja te je rješenjem Ministarstva branitelja broj Klasa: UP/II-562-02/13-0015/2 od 30. srpnja 2013. oglašeno ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji grada Z. i županije z. broj Klasa: UP/I-562-02/98-26/93, Urbroj: 519-110-98-2 od 5. ožujka 1999. i suglasnost Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata broj Klasa: 562-02/99- 01/15174, Urbroj: 519-08-99-2 od 20. prosinca 1999. na temelju kojih tužitelj traži isplatu u ovoj pravnoj stvari. Kako je prethodno pitanje pravomoćno okončano u upravnom postupku, a tužbeni zahtjev tužitelja temelji se na navedenim ništetnim rješenjima, pa su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari u cijelosti neosnovani. Slijedom navedenog tuženica predlaže Naslovnom sudu odbiti prijedlog tužitelja za prekid ovog parničnog postupka te odbaciti tužbu tužitelja odnosno podredno istu odbiti i obvezati tužitelja na naknadu uzrokovanog troška tuženici.

7. U podnesku od 22.3.2022. tužitelj ostaje kod prijedloga da sud u ovom predmetu odredi ili zastoj ili prekid postupka do okončanja postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji se vodi pod poslovnim brojem U-III-4855/20, a koji je tužitelj pokrenuo radi poništenja presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-878/19 od 19. svibnja 2020. godine kojom je poništeno poništena presuda Upravnog suda u O., poslovni broj: UsI-1439/2013 od 31. svibnja 2019. godine. Tužitelj je podnio ustavnu tužbu pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske te zatražio donošenje privremene mjere radi nenadoknadive štete koja može nastati za tužitelja. Postupak se vodi pod poslovnim brojem: U-III-4855/2020. Tužitelj ističe slijedeće: Tužitelju je rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva obrane RH, Uprave za obranu Z.,Ureda za obranu C., Klasa: UP/I-562-02/98-26/93, Urbroj: 512-62-98-2, od 5. ožujka 1999.godine, priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida III. grupe, sa 90 % oštećenjem organizma - stalno, s pravom na osobnu invalidninu, ortopedski dodatak I. stupnja i posebni dodatak od 50 % od pripadajuće svote osobne invalidnine, a sve navedeno od 1.7. 1992. na dalje, a na koje rješenje je u postupku revizije data suglasnost Klasa: 562-02/99-01/15174, Urbroj: 519-08-99-2, od 29. 12. 1999. godine, kojom suglasnošću je rješenje postalo pravomoćno i izvršno. Republika Hrvatska nije postupala po navedenom rješenju i tužitelju nije isplaćivala utvrđene pripadajuće invalidnine s dodacima sukladno navedenom rješenju te je tužitelj pokrenuo parnični postupak kojom je potraživao isplatu navedene invalidnine sa dodacima počevši od 01.07.2009. do 28.02.2013. godine. Važno je naglasiti da isplata predmetnih invalidnina predstavlja prvenstveno zakonsku ali i moralnu , odnosno naravnu obvezu Republike Hrvatske uzevši u obzir da je do oštećenja tijela tužitelja odnosno njegove 90% invalidnosti došlo upravo zbog sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske koja se prema tužitelju već dugi niz godina ponaša maćehinski ne izvršavajući svoje obveze prema njemu na koje se obvezala upravo vlastitim pravomoćnim i izvršnim rješenjem. Nadalje, budući da pravo na osobnu invalidninu, odnosno iznosi iste, predstavljaju pravo vlasništva tužitelja nad tim sredstvima, sukladno članku 48.st.1. Ustava Republike Hrvatske kojim se jamči pravo vlasništva,kao i člankom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe. Stoga je nezakonito miješanje države u vlasništvo tužitelja na način da osporava isplatu predmetnih osobnih invalidnina. Navedenim čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju propisano je da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Iz navedene odredbe proizlazi da svaka povreda uživanja vlasništva, da bi bila opravdana, mora biti primjerena i proporcionalna cilju koji se želi mjerom postići, u skladu sa općim načelima međunarodnog prava, ponajprije načelom razmjernosti. Svako miješanje javne vlasti u pravo na mirno uživanje vlasništva mora biti zakonito. To znači da u skladu s načelom vladavine prava ("rule of law") kao temeljnom načelu demokratskih društava, miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva mora biti podvrgnuto uvjetima propisanim zakonom. Također, postojanje pravne osnove u materijalnom pravu u načelu nije dostatno da bi to miješanje udovoljilo načelu zakonitosti. Pored navedenog, propisi koji dovode do lišenja ili ograničenja prava vlasništva moraju biti u dostatnoj mjeri dostupni, precizni i predvidljivi u svojoj primjeni. Mjerodavno pravo je predvidljivo ako predviđa mjere protiv arbitrarnosti u postupanju tijela javne vlasti, odnosno postupovna jamstva primjerena važnosti načela koje je dovedeno u pitanje. Pravilo predvidljivosti ("foreseeability") kao sastavni dio koncepta zakonitosti, podrazumijeva da je pravilo „predvidivo” kada osoba može - ako je to potrebno uz odgovarajući savjet - predvidjeti, u mjeri u kojoj je to razumno u danim okolnostima, posljedice koje njegovo ponašanje može uzrokovati, i kada pruža mjeru zaštite protiv proizvoljnog miješanja javnih tijela. Način na koji je tužitelju uskraćeno pravo vlasništva na način da je poništilo rješenja o statusu koje je sama donijela povlači za sobom neizbježno pitanje je li došlo do miješanja države i sudova u pravo vlasništva, te je li takvo miješanje opravdano nekim legitimnim ciljem i kojim? Tijela javne vlasti moraju postupati osobito pažljivo kada je riječ o postupcima o kojima u konačnici ovisi materijalna egzistencija pojedinaca. Navedeno osobito podrazumijeva dužnost postupanja na vrijeme te na prikladan i dosljedan način. Ne uzimajući u obzir konačno, pravomoćno i izvršno rješenje nadležnog tijela tužiteljice kojim se tuženiku priznaje pravo na osobnu invalidninu, ortopedski dodatak I. stupnja i posebni dodatak od 50 % od pripadajuće svote osobne invalidnine, a sve navedeno od 1. 7. 1992. na dalje, odnosno valjani pravni osnov za stjecanje utvrđenih novčanih davanja, tuženica je diskriminirala tužitelja po osnovi invaliditeta u odnosu na sve druge osobe kojima temeljem istovrsnih rješenja isplaćuje osobnu invalidninu s pripadajućim dodacima, a za što nije bilo objektivnog i razumnog opravdanja. S obzirom na sve prethodno navedeno ističe da se tuženica ponaša nerazumno, da diskriminira tužitelja stavljajući ga u nejednak položaj pred zakonom u odnosu na ostale HRVI kojima uredno isplaćuje mjesečne iznose invalidnina dok tužitelju to odbija učiniti unatoč pravomoćnom rješenju koje je sama donijela, te pokretanjem ovoga postupka samo dodatno produbljujuje snagu diskriminacije. Slijedom navedenoga tužitelj i nadalje ostaje kod prijedloga za prekidom postupka.

8. Analizom cjelokupno provedenog postupka sud je utvrdio da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 19.5.2020. pravomoćno i konačno okončan postupak o oglašavanju ništetnog rješenja Ministarstva branitelja, te je rješenjem Ministarstva branitelja broj Klasa: UP/II-562-02/13-0015/2 od 30.7.2013. oglašeno ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja i domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Z. i Županije broj Klasa:

UP/I-562-02/98-26/93 od 5.3.1999. i suglasnost Ministarstva hrvatskih branitelja iz domovinskog rata broj Klasa: 562-02/99-01/15174 od 20.12.1999. na temelju kojih tužitelj traži isplatu u ovoj pravnoj stvari.

9. Kako je prethodno pitanje pravomoćno okončano u upravnom postupku a tužbeni zahtjev tužitelja temelji se na navedenim ništetnim rješenjima tužba i tužbeni zahtjev tužitelja su u cijelosti neosnovani.

10. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženice radi isplate, a osnova za isplatu je prestala važiti odlukama u upravnim postupcima i upravnim sporovima, pa sud redovne nadležnosti ne može raspravljati o tim odlukama i o statusu tužitelja.

11. Sud je u svezi sa navedenim i odbio prijedlog tužitelja za zastoj ili prekid postupka do okončanja postupka od Ustavnog suda Republike Hrvatske smatrajući da ustavna tužba ne sprječava primjenu osporavanog akta kako je to propisano odredbom čl.67.st.1. Ustavnog zakona Ustavnom sudu (NN 99/99, 29/02 i 49/02).

12. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci.

13. Sud je odbio zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka iz razloga što bi prema mišljenju suda takav zahtjev bio nepravičan budući da su u vrijeme podnošenja još egzistirala rješenja na kojima je tužitelj temeljio svoj zahtjev a koje je tužena utvrdila ništavim u tijeku ovog postupka po službenoj dužnosti. Tužena o statusu tužitelja nije odlučila sve do donošenja odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske 19.5.2020. i to tek nakon podnošenja tužbe (podnesak tužene od 5.3.2013. – stana spisa 17) čime tužitelj nije imao osnova posumnjati da na ono što je tužbom zahtijevao ima pravo (odluka Županijskog suda u Sisku broj Gž-611/2022- 3 od 11.8.2022.).

14. Kako je tužena uspjela u sporu sukladno odredbi čl.154.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) tužitelj nema pravo na troškove postupka.

15. Radi iznijetog odlučeno je kao u rješenju.

U Slavonskom Brodu, 14. studenog 2022.

Sudac

Renata Marić-Ivanović

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u Slavonskom Brodu u tri istovjetna pisana primjerka.

Dna:

1. Odvj. M. K., Z.,

2. ODO Građansko-upravni odjel S. B..