Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-926/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Vladimiru Ferenčeviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Zavoda, Z., OIB: …, protiv tuženika A. S. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9563/2021-7 od 8. srpnja 2022., 14. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

Žalba se uvažava te se preinačava pobijana presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9563/2021-7 od 8. srpnja 2022., tako da se sudi:

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku A. S. iz Z., OIB: …, isplatiti tužitelju Zavod, Z., OIB: …, iznos od 8.652,04 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. travnja 2021. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 937,50 kn / 124,36 eura[1] , u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 8.652,04 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 19. travnja 2021. do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik. Navodi da je pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, s tim da konkretni žalbeni navodi upućuju isključivo na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je rješenjem tužiteljevog regionalnog ureda Z. od 11. rujna 2018. utvrđeno da je s danom 30. rujna 2011. tuženiku prestao status obvezno zdravstveno osigurane osobe kod tužitelja, uz obrazloženje da je tuženik bio obvezno zdravstveno osiguran od 13. siječnja 2006. kao osoba u radnom odnosu kod poslodavca P. d.o.o., te da je sa navedenog osiguranja odjavljen 30. rujna 2011., uslijed odjave radnog odnosa kod navedenog poslodavca,

- da je donošenju navedenog rješenja prethodio upravni postupak u kojem je tuženik na traženje tužitelja izjavio da nikada nije raskinuo ugovor sa navedenim poslodavcem, s tim da na posao kod navedenog poslodavca nije dolazio od 30. travnja 2016.,

- da je u razdoblju od 22. listopada 2014. do 8. travnja 2018. tuženik koristio zdravstvene usluge kao osiguranik iz obveznog zdravstvenog osiguranja, s tim da je tužitelj kao osiguratelj za pružene usluge u navedenom razdoblju isplatio iznos od 8.652,04 kn,

- da je dopisom od 1. travnja 2021. tužitelj pozvao tuženika na plaćanje navedenog iznosa.

6. Tužitelj tužbeni zahtjev zasniva upravo na navedenim činjenicama, tj. na tome što je tuženik prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja ostvarivao kao osoba u radnom odnosu u Republici Hrvatskoj, iako nije bio u radnom odnosu, a s pozivom na materijalnopravnu odredbu članka 137. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 80/13., 137/13., 98/19. - dalje: ZOZO).

7. Prvostupanjski sud pobijanu presudu u bitnome obrazlaže ovako utvrđenim činjenicama, na temelju kojih cijeni da je tuženik tužitelju odgovoran za štetu koju je ovaj pretrpio snošenjem troškova njegovog liječenja temeljem članka 137. i članka 135. u vezi članka 138. ZOZO.

8. Osnovana je žalbena tvrdnja o tome da je ovakva ocjena prvostupanjskog suda posljedica pogrešne primjene materijalnog prava i to iz slijedećih razloga.

9. Pogrešno smatraju tužitelj i prvostupanjski sud da je tuženik odgovoran tužitelju za štetu temeljem članka 137. ZOZO, koji glasi:

„Osigurana osoba kojoj je iz sredstava Zavoda, odnosno državnog proračuna isplaćen novčani iznos na koji nije imala pravo, obvezna je vratiti primljeni iznos uvećan za zakonsku zateznu kamatu te ga uplatiti na račun Zavoda, odnosno državnog proračuna u roku od osam dana od dana zaprimljene pisane obavijesti Zavoda o utvrđenim okolnostima.“ Ovo stoga što je navedenom odredbom propisan rok unutar kojeg je osigurana osoba u obvezi vratiti primljeni iznos, te obveza plaćanja zakonske zatezne kamate na iznos glavnice.

10. Zakonske odredbe koje propisuju pretpostavke odgovornosti za štetu, a koje se imaju primijeniti na konkretno činjenično stanje su odredbe članka 135. ZOZO, koji glasi:

„(1) Osigurana osoba dužna je Zavodu prijaviti svaku promjenu, u roku od osam dana od dana nastanka okolnosti koja utječe na korištenje priznatog prava po ovom Zakonu.

(2) Osigurana osoba obvezna je Zavodu, odnosno državnom proračunu naknaditi štetu:

1. ako je ostvarila primanje iz sredstava Zavoda, odnosno državnog proračuna uslijed toga što nije, u skladu sa stavkom 1. ovoga članka, prijavila promjenu koja utječe na gubitak ili opseg prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, a znala je ili je morala znati za tu promjenu,

2. ako je ostvarila primanje iz sredstava Zavoda, odnosno sredstava državnog proračuna na osnovi neistinitih ili netočnih podataka za koje je znala ili je morala znati da su neistiniti, odnosno netočni ili je primanje ostvarila na drugi protupravni način, odnosno u većem opsegu nego što joj pripada.“,

te odredbe članka 138. istog Zakona, koji glasi:

„(1) Zavod je obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od pravne, odnosno fizičke osobe:

1. ako je šteta nastala zato što nisu dani podaci ili što su dani neistiniti ili netočni podaci o činjenicama o kojima ovisi stjecanje ili opseg prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja,

2. ako je isplata izvršena na temelju neistinitih ili netočnih podataka navedenih u prijavi o stupanju radnika na rad,

3. ako je isplata izvršena stoga što nije podnesena prijava o promjenama koje utječu na gubitak ili na opseg prava radnika, odnosno prijava o istupanju radnika s rada ili ako je prijava podnesena poslije propisanog roka,

4. ako je šteta nastala podnošenjem prijave na obvezno zdravstveno osiguranje na temelju zaključenog ugovora o radu čija svrha nije bila obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom, već isključivo ostvarivanje prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja.

(2) Osigurane osobe koje su obvezne same podnositi prijave ili davati određene podatke u vezi sa svojim pravima i obvezama obvezne su u slučajevima iz stavka 1. ovoga članka same Zavodu naknaditi štetu koja je nastala jer prijava nije podnesena ili su dani neistiniti podaci.

(3) Za štetu u slučajevima iz stavka 1. ovoga članka pravna i fizička osoba odgovaraju bez obzira na krivnju, a osigurane osobe u slučajevima iz stavka 2. ovoga članka odgovaraju za štetu ako su znale ili morale znati da su dani podaci neistiniti ili netočni, odnosno ako su znale ili morale znati za promjene koje utječu na gubitak ili opseg prava, a te promjene nisu prijavile.“

11. Tumačeći navedene odredbe (članak 135. i članak 138. ZOZO) u njihovoj međusobnoj povezanosti, ovaj drugostupanjski sud primjećuje da se radi o nepreciznim i međusobno neusklađenim odredbama, koje je stoga moguće različito tumačiti. Naime, iz odredbi članka 135. ZOZO proizlazi da je tuženik za navedenu štetu odgovoran ako je znao ili morao znati da navedeno pravo ostvaruje na temelju neistinitih podataka, dok iz odredbi članka 138. ZOZO, konkretno iz njegovog stavka 3., proizlazi da tužitelj uz navedenu pretpostavku (da je znao ili morao znati da su dani podaci netočni) odgovara za štetu samo ako je bio u obvezi sam podnositi prijavu o promjenama, što ne proizlazi iz činjeničnih navoda stranaka i provedenih dokaza.

12. Neovisno od toga kako tumačiti citirane zakonske odredbe u njihovoj međusobnoj povezanosti, osnovani su žalbeni navodi koji ukazuju na razloge izostanka tuženikove odgovornosti za nastanak štete, i to iz dva razloga. Prvo, iz činjeničnih navoda stranaka niti ne proizlazi da je nastanak štete posljedica propusta poslodavca da o nastaloj promjeni izvijesti tužitelja, već iz provedenih dokaza, konkretno obrazloženja citiranog rješenja tužitelja, proizlazi da je poslodavac tuženika odjavio tuženika sa obveznog zdravstvenog osiguranja sa 30. rujna 2011. Da je dakle šteta posljedica propusta samog tužitelja da evidentira navedenu činjenicu. Drugo, tužitelj tijekom postupka niti ne iznosi činjeničnu tvrdnju o tome da je tuženik znao ili morao znati da nakon prestanka radnog odnosa ne bi trebao ostvarivati pravo na obvezno zdravstveno osiguranje. Budući da sud može suditi samo na temelju onih činjenica koje su stranke iznijele tijekom postupka, uz iznimku iz članka 7. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19.), za primjenu koje odredbe se u konkretnom slučaju nisu ostvarile pretpostavke, to treba zaključiti da je tužbeni zahtjev neosnovan već zbog toga što osnovanost tužbenog zahtjeva niti ne proizlazi iz tužiteljevih činjeničnih navoda.

13. Slijedom navedenog je uslijed pogrešne primjene materijalnog prava pobijana prvostupanjska presuda preinačena odbijanjem tužbenog zahtjeva.

14. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, s tim da je tuženiku priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu za glavnu raspravu od 24. svibnja 2022.

Bjelovar, 14. studenog 2022.

Sudac

Vladimir Ferenčević, v.r.